Gospoda valja da gospocki živu.*;  Za ino nijesu dukati nego da se pendžaju.,  izgovara Dundo Maroje (Marin Držić)

Napomena autorice: da bih izvela Kozmičko ludilo limunove zore na svjetlo dana, morala sam posegnuti za stvarnim astronomskim pojavama. I tako je, s limunom, biljno pisanje, prešlo u kozmičko. Nije li zapanjujuće da "Sunčev vjetar oblikuje heliosferu", dok se "na njezinim rubovima sudara s međuzvjezdanom tvari, usporava i stvara heliopauzu" te "usmjerava repove kometa". Ovo je iz niže navedene enciklopedijske natuknice o Sunčevom vjetru. Svemir se naočigled širi svojim vrlo stvarnim poetikama i astronomskim poezijama. 

Reference:
https://www.enciklopedija.hr/clanak/suncev-vjetar
https://www.enciklopedija.hr/clanak/korona
https://www.enciklopedija.hr/clanak/magnetosfera
https://www.enciklopedija.hr/clanak/heliosfera
https://www.enciklopedija.hr/clanak/medjuzvjezdana-tvar
https://www.enciklopedija.hr/clanak/zvjezdani-vjetar
https://kozmos.hr/znanstvenici-iz-cerna-postigli-povijesno-kvantno-sprezanje-na-nevidenim-razinam/
https://science.nasa.gov/what-is-the-spooky-science-of-quantum-entanglement/
https://www.youngliving.com/hr_hr/discover/history-of-essential-oils/history-of-lemon
https://www.plantea.com.hr/limun/
https://www.sugar.org/blog/a-brief-history-of-lemonade/
https://classbarmag.com/news/fullstory.php/aid/320/When_life_gives_you_lemons%3A_The_history_of_lemonade.html

KAL MAJKA

Tiho sam to rekla, podno sebe, da te se ne bih odrekla.
Jer odrekla sam te se već jednom, okaljala se.

Sada u daljini, raspršena žarko narančasta točka titra sa zamrznuta jezera. Jutra su mrzla, mrazom pokrivena, kao lica skulptura, mrko zamimikrena. Sunce je mlado, nijemo, ne govori nijedan jezik. Sunce je dijete je samoniklog izraza.
U kalu spava dijete tinjajućeg odraza.
Ono gleda poviše, odrazima tihog, sporog neba.

DIJETE JABUKA

Dijete pjeva bijelim beharom, bijelim zastavicama voljenosti, na vitkom, svijenom stablu tople kore jabuke. U kori grijanoj svjetlinom popodnevnih sunaca, lišca se osmjehuju razgovorljivom cvijeću. Mali, bijeli behari dišu lišcima novorođenčeta s kapcima sklopljenih u miru. Jedan kapak, jedna je latica sićušna cvijeta, novodoputovale duše svijeta.
Tako jabuka sniva kapcima mira, svu svoju tankoćutnu djecu.

Djeca ćute sve,
i svesrdnost svijeta i razrokost svijeta,
u raznorodnim cvjetištima, djeca gledaju biljnim očima koja neprestano rastu... disanjem.
Golišavi, obli trbuščići rastežu opne ljudske vidljivosti. Djeca ćute majke u tamnim utrobama, i čuju im glasove unutar opni oblih bubnjeva, usred šarenih usplođa sjećanja, plutaju u vodama ljudskosti toplih plodnica. Bubnjevi vodama udaraju ritam rastućega srca. Srce pulsom čuje svoju majku, svoju nježnu radost, bubanj i jabuku. Cvijeće žubori, i pod kapcima lapa dijete sanja, prvi ljudski mir bubnjem odzvanja.

Jabuka šapće, kako dijete sanja, takvo se dijete rađa, pruža peteljke, prsti su joj hladni.

Ona toplim dahom huče u olovku i rastapa tintu vretenastu:

pisac crnim slovima pruža ruke u nevinost i ispisuje riječi u zibanju, da si stvori kolijevku, da se ziblje riječima kasnog, kalajsanog sunca. U suncu je zemlja stajaćica, čuvarica zimskog solsticija i zemljom obloženih tišina. Pisac je sklupčan u jabukinu trbuhu, ziblje ga crna rađajuća zemlja pjesmom rođenja jabukinih behara. Pjesma joj je bijela i upjevava se u kal:

U utrobi sunca je zemlja, u utrobi zemlje ocean, u utrobi oceana kap, u kapi kal, u kalu zibaljka, jabukina naricaljka.

KAL MAJKA:  (pjevno)
Ja sam Kal, u meni si se i rodio i od mene si brao, u meni si se i pretvorio i meni si se dao, uvenut došepao, lahorom odjeknuo, u mene se pretvorio, u kaljužu si pao! 

Majka Zemlja se ne umara. (činele)

Odrekla sam se te se nekolicinu puta, pustila te!
Čedo moje, klico vječnoga. Klij, ljepoto, klij! Pupaj, radosti pupaj! Navri vratolomno u svjetlo, dan udahni, dahom razdani dani ti život. 
Budi zlatna jabuka! (gong)
Jer ja sam te rodila, Kal. Ukapljila te.
Ja-sam-te-rodila.
Ja sam Kal, prepoznaješ li me?   (glas)

(bubanj)
(ozarene otvorene oči koje vide ljepotu, visoko frekventni zvuk)

ZVIJEZDA SUNCE

Dijete sijedi usred tamnoga biljnog neba i pruža malene šake tamnim, dubokim očima.
U očima su beskrajne vode i očima se izravno gleda. Oči su zavojito jezerske i ...
trepću.

Iznad djeteta, jabuke lebde u zraku, ono ih promatra i hvata ručicama.
Dijete jabukom sanja i dijete jabukama lebdi. 

(pauza, tišina, hor)

Lebdenje je kretanje, a prostor neodvojiv.

Dijete ga upija očima, vodom saznava
i tišinom se širi.

(pauza, tišina, hor)

Dijete lebdi i hvata prostor ručicama.

Oči su jasne, ponorne i kozmički kristalne.
(instrument)
Pogledima teče slatka svježa voda, svako gledanje bruji.
(instrument)
Dijete vodom pada, zvijezda ponornica!  

(gong!)

U kozmičkoj rijeci lebdećeg agregatnog stanja, s djetetom padaju i preci i retci riječi, jer u rijeci nema riječi u rijeci Jednost. Jednost, postojanje skupnoga roda Kalivoda.
Jednost
kroz nju
teče,
iz nje
izvire,
u nju
ponire. 
Jednost je kozmička riječ padalica djece snažnog vodopada.
Voda pada, voda tutnji!
(bubnjevi djece)
U Kalivodi bubnjevi preklapaju jabučne zvijezde mrkloga mraka, biljke se utapljaju resasto noćima uranjajuć u ljude: kad smo jedno pored drugog, mi smo i ondje i tada, i rukama nam jabuke rastu, i mi smo sada i mi smo i daleko
jer
daleko
lebdi u
sada.

Sada u nama, plovilima mira, postoji samo trenutno blizu što ponire k postojanju. Ono probija u tkivo jabukina ploda i širi mu kružne obode vode po kojima bebe zavojito puze, trepću u ponor kozmičkog stvaranja. Zavojima Kalivoda zviri, galaksija žubori i dijete ju čuje. Sjedi usred tamnog neba i saznaje za duboke vode daleko prije roditelja: u vodi jest naša ljubav koja jest naše postojanje.

Jabuka se prepolovi po obodu da bi se pojela, a razlike u njoj nikad nije bilo; jabuka je resko stvarnosna, cjelovita i okrugla, njome dijete kruži i rukama u biću se pruži, i tako kako sanja, tako se i rađa. Dušama svijet utire put korijenske samoće koja pije zemljin sok iz zemljine gluhoće. Samoća zato prebiva tiha među stablima uspavljujuć bebe svilenastim mukom zemljanih boja. Ispod jabuke čovjek voli leći, zaspati u slatku samotnost mirnih dana neba.

Zvijezda je Sunce i crna je rađajuća Zemlja.

CVIJET 
(priča sjećanje maternice Oceana)

Nosim bol tvog nestanka.
Jednom davno davno smo se dogodili. Nenaslućeno se dogodili, u kaplji oceana se dogodili, u čeljusti medvjeda se našli, u toploj špilji se progutali. Nosim bol tvog nestanka i neobjašnjive su suze postanka izumrlog cvijeta. Odumrlo cvijeće ne slavi sebe, već stupa stapkom u zemlju krotku, polagano, potiho i savitljivo puže u dom svoj ishodišni. Krajevi cvijeća su kratke simfonije svakodnevnih odlazaka i, postoji kraj cvijeća, kad se cvijeće topi u zemlju ravno zaoranu, a njegove trube najavljuju put u nebo uvinut, od kalanih šaka otrgnut. Voljelo me cvijeće i voljele me kaplje, rosne, morske i riječne i jezerske, slavile me suze, svojom čeljusti me progutale.

Suze imaju čeljusti. (truba!)

I dalje nosim bol nestanka, u putnom zavežljaju, u kaplji oceana, u zemlji, nosim bol u bisagi svog naivnog mrkog magareta, nosim ga u dom svoj ishodišni. Tamo gdje je sve bilo prije nego što je postalo i prije nego davno, i prije nego davno davno, prije naslućivanja i prije nenaslućenosti. Nosim trpko i magareće tvrdoglavo svoje zlato sjećanja da bih ga vratila utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Nosim ga danima, pogibeljno, nosim ga životima, opetovano, nosim ga srcem, prikovano, nosim ga zlatom obasjano. Ja, sluga davnih davnih odluka, stopljena u vrijeme zamotano u malom putnom zavežljaju u kojem su redom: jabuka, sendvič, ništa i mir. Jabuka je bila cvijet prije nego što je bila jabuka. Jabuka se sjeća svojih cvjetnih sestrica i braće i sjeća se bijelih latičastih putovanja i sjeća se naivno i donekle mrko i sjeća se davno i sjeća se davno davno. Jabuka je bila cvijetak, koja je znala pogibeljno, znala je krotko i britko i voljela je sve cvijeće i voljela je sve kaplje, jabuka je znala ishodišno. Jabuku nije brinuo kraj cvijeća i slušala je mirisne kratke simfonije svakodnevnih odlazaka, slavila je suze, i rosne, i morske i riječne i jezerske. Jabuka nije odumrla jer je znala, znala je zlatom obasjana. Jabuka je rasla i resko prštala, u samo jednoj jabuci sadržana je sva zemljana buka.
Rasna jabuka, raspjevana jabuka, stara vrsta, od stabla otkinuta, rijetka i rijetko u čeljust ulegnuta, putno zavezana, u čvor, putno prenijeta. Jednom davno ste se dogodili!, smijala se jabuka, bez prekida se smijala, sjala, u utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Smijala se jabuka, smijao se ocean, huškao mora da podignu valove, uznemire plavetnilo što je snilo snom pravedničkim, posred boli je spavalo.

U svakoj boli oceanskoj živi plavetnilo. I neizmjerno je jer to je narav plavetnila, to mu je zadaća u modrini, da se modri, da se plavi beskrajem, beskrajno da se plavi, cijelog tebe da preplavi, smlavi, uvuče u divlje valove, divlje morske konje, galopirajuće.
Smijao se ocean tvojoj boli. (instrument s mijehom, smijehom, harmonij, harmonika, ili frula topla)

Valoviti konji morskom svježinom poskakuju u tvojoj boli. Jednom uznemireno plavetnilo ne miruje, beskrajem ne miruje, a u tvom zavežljaju još uvijek su: jabuka, sendvič, ništa i mir. Bol je morska mijena i morska stijena, bol je morska rajska pjesma, i beskrajno se melodijom plavi, posred voda se plavi, pjeva, posred velikih voda, stjenovitih voda kalivoda, razlomljenih o stijene, bol beskrajno se plavi, vidiš li je, rajsku, vidiš li je galopirajuću, vidiš li je naravnu, prirodnu, rodnu, rođenu u tvom nestanku, vidiš li je, vidiš li joj oči, oči vidiš li joj utrobu, tamnu utrobu, zemljanu. Tamo ćeš stići, ti putnice, sa zavežljajem od ničeg, ništavnim čvorom privezana, polagano, potiho u svoj dom ishodišni. Mirom ćeš ući u utrobu zemljanu omotanu divljim morem. Pjevat ćeš morsku rajsku pjesmu o cvijeću i slavit ćeš slane kaplje očiju, položena u svoje zlato sjećanja. Voljet ćeš me, sendvič ćeš pojesti, u utrobi piknik imati, u ruci držat ćeš ništa, polegnuta u zemlju mirom ćeš me zasaditi, izumrli cvijet, iz kalanih šaka otrgnut. Ja ću te vidjeti, očima mora te spaziti, sol s tebe polizati. Smijat će ti se jabuke. Jabuke zlatne će ti se smijati!

Kraj.
Kraj cvijeća.

Na vrhu glave, u kabini, sije joj planktonsko svjetlo.

Dok se trza kao zvečka, planktoni u njoj se zajapure i
zabljesnu.

Morska svjetlost nije ništa doli milijarde razljućenih planktona koji psuju prolaznicima što su ih opet tako silovito zakovitlali.
A ne može to malo lakše!
Vidi seronju kako ide morem, siledžija!
Nabijem te na jajašca.
Skini mi se s vala!

I tako se u moru, na vrhu žive kabine, upali svjetlo:
planktoni su vjerojatno najdražesnija zemljana psovka.

Plovila sam morem međuvremena, satkana u plavo, s kobilicom od repa modre meduze
i pogledom u očnu jabučicu oceana. Oko oceana urešeno je galaktičnom šarenicom u gustom viskoznom jezeru očne jabučice. Jedan treptaj oka oceana mjerilo je vremena u moru međuvremena. Treptajem širi svoju galaktičnu morsku mišicu.

Moje plovilo modre meduze stvara morsku pjenu.
Modre meduze dodiruju opne izdisaja dok mjehurići pjene prijanjaju o moje lice.
Mjehurići su hladni i svileni i dodirima o moju kožu prelaze u školjke. Svilena slana preobrazba osmijeha ljudskog bića.

Ugodno položene o stijenke moje kože, školjke ispuštaju vlakna i učvršćuju se o površini moga lica.
Mekano roza stanovnice na mojoj su glavi sagradile kuće. Pravo malo naselje, radostan dan za svu djecu soli.

Kamen i ja istovremeni, kao dva brata blizanca,
jedan što roni,
jedan što tone.
Pričaju jedno drugome
priče
u zaglušju gustine tamne tekućine.

U gustome moru, u vodenoj sredini,     
o pola puta postojanja
sviće.

Kamen i ja istovremeni, ovješeni o uže protuteže.
Dugo nismo znali jedno za drugog.

Na kopnu smo se gibali usporedno,
kao gušter i skakavac,
rijetko viđen dvojac
i usklađen pravac.

Uže je valovito gmizalo među nama, poput zmije, glatko i neprimjetno.

Kamenom, lijepo je biti. Nikamo ne žuriš...

Kamen i ja, blizanci,
smo istovremeno krenuli prema vodi.
On se kotrljao gotovo nečujno. Gušterove oči treptale su na njemu.
Veliki kamen koji seže do velikih dubina.
Težak kamen, bez zla,
bez tla
i protuteže.

Ja, skakavac, skočila sam u vodu.
Plivala sam dugo, suhih usana, u žeđi zvuka kukca. Plivala sam dugo i hvatala zrak.
Put je ustrajan i gustoćom valovit,
ne prestaje ni u daljinama umornoga oka.

Kamen je ponirao,
konopac se produžio,
skakavac uronio,
smjer potonuo.

Kamen i ja istovremeni smo, u dugovječnosti privremeni.
Moje je tijelo puno plivaćih kožica, dok
kamenovo tijelo voli tlo
i ne staje dok
ne dotakne dno.

Kamenu je potrebno tlo, da odagna zlo.
Potrebno mu je sunce da se hladnim sjeti biti.

Sve su sjete
sjećanja u oponiranju,
privezana o isto uže
kojime se žedne ruke
vodeno pruže
u nestanku s površine,

s bijelog lica Zemlje.

U gustome moru,
plivaju slijepe životinje velikih očiju.

Njihove su suze
gluhonijeme.

Muze
s kliktajima
u vodenoj sredini.    

O pola puta postojanja,
one dišu,
sa žeđi zvuka kukca,
u žaru i zaglušju,
mojim grozničavim lepetima ruku
nariču, dok
okolo mene
kružnicama vode
sviću morska neba.

Gusto u crnoj šumi se rađam i u rici jelena isparavam iz njuške. Nadolazeća snaga sam nenaslućena, tek vidljiva u dahu životinje u mrzloj večeri koja se spušta nad šumski svod.
Šumski svod mi je majka i prostire svoje kružno nebo rukama korijenja koje povlače sve naše cikluse cvjetne, crnoplodne, sočne, sjemenične. U tvrdoj sjemenčici majka mi je naredila da ne popuštam kolebanju svijeta. Moja majka lijepa kamenjarka, pogledom Zemlje nekad stroža od boga neumoljivoga, upozorila me, lavom svojom užarenom:
Dušo, kupino, svijet se čitavo vrijeme ljulja kao tužna vrba, trese se u vjetru neizvjesnosti, a bez prostranstva koje mu je dano, lako usahne pod užarenim nebeskim svodom. Ti moraš biti jaka, prkosna. Takvu sam te stvorila!
I takva sam neprestano rasla, savitljivim stabljikama pronikla u cijelu šumu, u grozdove krošanja zbirnog postojanja. Prodrla u cijelu zemlju, u nerođene grumene pod tlom i tamom noći se kretala vozilima bitka iz biljke u biljku, kapljičnim udisajima šume stvarala si put.
Ja sam stvoriteljica, a moj je put trnovit.
U tome nalikujem čovjeku sa dva oka, o kojem se u ovoj šumi puno govori jer rahla sam, to malo tko da bi pomislio. Da, rahla sam, latično prhka, rahli sam cvat na dlakavoj stapci, a latice su mi trepavice zaprepaštenih vila. Zbog tih istih vila koje su se zaustavile između niza teško uočljivih svjetova, moji su pupovi kao njihove uši, dugi i zašiljeni, dosta rijetki, pokriveni s nekoliko dlakavih ljuskica.

Moje vile vole biti mrke, svijenih ruku narogušene u grmlje, iz kojeg potajice mirišu životinjama uši. Male kupine
                            udišu zvukove
                            duboke šume
                            i jecaje duše.

Male vile slušaju jecaje nosom, okreću glavice i vižljasta tijela prema izvoru zvuka. Žele u njega odletjeti! Zabijaju se u opne kupine, zaluđene duševnom naricaljkom o neslućenosti ljudskog puta, gube svijest u kapsulama bobice. Plutaju u tamnome plavetnilu kupine, okupane zvukom, potapajuć se u tišinama životinjskoga daha. Vile njuše zečeve. Male kupine kroz zečje uši čuju daleko, odbačenim sjećanjima čuju baš svaki šušanj duše. U dubokim noćima male vile kupine stružu zečeve po njuškicama, mrazom mirišu meku mahovinu i vlagom ulaze u mokre nosove srndaća. I tako prisluškuju životinje dok im one listove žvaču, lašteć si obrve od travnatih vlakana, male vile kupine, pokazuju zube od trnja.
Zvukovi šumskih dubina planetarno ječe u tamnim zelenilima.
Naša su grmlja dugouho trnovita, a osjetilno meka, i čuju tiha plakanja zemljanih bića, zbirno i frekventno, ravno iz trbuha Zemlje. Halo, ovdje Radio Zemlja! Idemo uživo, i prenosimo iznemoglost svijeta u zvučnicima kupine. Idemo ravno u eter! Prenosimo nestanak snage ravno u eter, u sva gnijezda i ptičja kućanstva, kao tek navrla biljna proročanstva o raspadanju svijeta i razlaganju tvari na osnovne komponente ljubavi, mraka; vodu, kamen, vatru; zlatno runo, prah i strah.
Ne moći. Iznemoći, kakvo li je to agregatno stanje stvari u kojem zbirna šapa svijeta šepa, a duh se ne može osoviti na noge? Možda duh vremena može! Možda puši lulu svjetskog mira, dok mu gori pod nogama, u kukuljici budućeg leptira, biva malo bogom, malo trorogom. Bog je gusjenica jarkih boja koja lakomisleno dimi i žvače duhan pred svoju preobrazbu iz zelenoga boga u boga jedinoga, čitljivoga, iz kulture u kulturu, na listu kupininom, glatkoga lica, ali dlakavog naličja. Tako se sadi tisućljetno slaganje kultura; tako ovdje stvari stoje. Stoje, stoje, stoje u kukuljici minulih vremena koja se pretvaraju u eter dok prenose uživo izjedanje nečijeg doma. U ovoj uspavanci svijesti, atomima etera pripojen je zvuk, kupina bdije nad čovjekom koji spava, njihovim zajedničkim disanjem zvuk nastaje i eterom se rasprostire: tiho plakanje bića.

Nestanak snage je gubitak svijesti ispod čulne razine.
Nestajanje svijeta ispod čulne razine žubori molitvu postanka svijesti.

Trbuh Zemlje središte je pojavnoga svijeta, on je mek, tekuć i dobro  prokrvljen. U njemu se lijepo sniva, dubokim snom raprostrtog bilja, u kojem su nerazgrađena sjećanja kolektiva pretvorena u veliko neprohodno grmlje. Kupine oko zamka, mile, lijepe trnoružice pjesmom pletu bijele i ružičaste vjenčiće oko glava i plešu svoja kola gola u malim čaškama iz kojih proviruju nasmiješene glavice. Hitrošću plesa otpetljavaju koloplet čovječanstva i njegovo breme zapleteno, nanoseć ga igrom na vreteno malim zračnim saltom, slobodnim stilom samoukih avijatičara. Pridružuju im se lastavice i čiope da bi iznijele te krute sinkope svirepoga svijeta oko kojeg raste grozomorno trnje. U trbuhu Zemlje usnula se noćna mora od koje tisućljećima nema odmora i živi u zamku svjetskom, prvom, drugom, trećem ratu; na četvrtom, petom, šestom katu gleda šumu odozgora zatečena, vela vila Kupina. Oko zamka zidovi, u zidovima čiope avijatičarski posjećuju svoje ptiće i dan je lijep, u kukcima glasan, ljetan i rascvjetan, cvrkuće visoko, dan za danom,
noć u noći u zamku,
dvorjani i dvorjanke
kolektivnog zatvora
sniju:
U trbuhu Zemlje Kupina promatra ljubičasto more, tamnoplavo, crno, sjajno i beskrajno. Ondje svaki let je moguć, i svaki trenutak svjež je kao disanje šume. Trbuh Zemlje diše. Stvara špilje beskraja, diše kapima vode padajuć
                                                           dugo,
                                                           dugo,
                                                           dugo
u središte svakog ranjenog zemljanog bića.
Slobodan pad u biće prati strelice u tajni podzemni put zemaljskoga postojanja.
Nesnosan život na Zemlji u Zemlji pronalazi kristalne elemente vlastita mu raja i dvorane za život u prostranstvu vlastita života, u moru koje je šuma koja glasno diše u svome nestajanju,
kroz šume,
kroz duše,
kroz mora,
kroz bića,
kroz gusta trnja zamka,
trnoružice izvlače tanke niti postojanja i pomno ih pletu prstićima ushićene sreće. Mala vretena kao male kapi rose, nanizana po zamku sjaje budnošću vila koje rastu sa stabljikama kupine, male igle, kristalno oštre, kristalnih svijesti. Vile se hihoću, prenose zemljane niti u zemljani eter, lete avijatičarke, nezaustavljive lastavice, neprative ptice selice koje sele iz podzemlja u nadzemlje  iz špilja beskraja u ruševine obrasle divljim rastlinjem čiji život bukti ljeti, dere se kukcima ko' na jarkom orijentalnom bazaru, miriše puni svijet punim plućima sreće! Život je sretna okolnost! Radošću se rađa i radošću preporađa! Život radošću živi, u svježini postojanja, tutnji! Život je žilav kao kupina i poletan kao vila! Život teče smjelim krvotokom tamnih, jedrih kupina; život je neiskorjenjiv i nezatočiv. Život je esencijalan.

I slušaju to sve uživo, male vile kupine na Radio Zemlja, pokraj zatrnjenih zamaka pozaspalih dvorjana, bolnih ljudi. I umiru od smijeha usred etera u letu držeć se za trbuščiće, viču: hej, ljudi ludi, kupina je dobra za stomak! Što više viču, čiope jače prelijeću i ne mogu stati se smijati vile slatke umiru od smijeha. Jedna smiješna smrt u eteru rastvara bol čovječanstva u rosu mirisnu. Bol se smijehom razlaže i puni vjedra kupine žilavim, tamnim sokom protiv otrovnih ugriza onih vječno gladnih, nevinosti žednih. Kupina zatvara mnogolike oči bobica, pretače se u trnovitosti tajnovitosti dugim vremenima, bezvremenima, s toplim trbuhom Zemlje razgrađuje zbita sjećanja povrijeđenih bića.

Kupina modro kaplje.

Kupine su žive!
Crnoplodna vrsta.
Kupine su žilave!
Smjelog krvotoka
britke snage
kolaju u budnosti bilja,
penju se
stvarajuć trnovite staze
divokozama
utabat će ritmove u planinu neba.
Divokoze sanjaju:
Noćni leptiri snažni nektar nose svima onima koji oštro prkose! U zbirnim snima  proplancima, kupina živi život jarkih boja zaspalog grada bajke. U gradu tinja svjetlo; kupine na putu su fenjeri šumskih ulica, sjaje tamnomodro na večernja vilinska lica oko kojih leptirice se množe s čežnjama jačim od
srca.
To su kupine čežnje,
s tobolcima čarobnjačke crnoplodne tvari,
vrtlože ljubičasti nektar velikim bijelim noćnim leptirima.
U toplom ljetnom zraku oni se rasplamsavaju,
u svjetovima obrnutih ciklusa,
snagom želje i tvorbom tvari
bobicu po bobicu
rastvaraju
u
leteće
cvijeće.

Ljetna noć je kreketava, mirisna, nježno topla i meka.
Leptirice gore na ljubičastom nebu.
Gusto, u crnoj šumi prostire se staza jelena,
kraj svijeta.


Fotografije kupine preuzete s: https://www.vrtlarica.com/kupina/, https://www.plantea.com.hr/kupina/

Povrijeđeni dječaci su nepristojni.
Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama.

Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da!
Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti!

Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake.
S njima se često tuku
pa plaču
pa traže pravdu
od mame i tate.
Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da
vole baš svoju pravdu pravednu i
mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi.
Jer ako nije, jaoookukulele!!!
Jer ako nije, onda se povrede.
A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka?

Znate onu igru skrivača? Ili lovice?
To svi znaju!

Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice!

To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne!
I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake.
Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio...

Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci.
Jer, po njima, magarac je onaj koji traži.

Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji,
i trudi se naći sve te ostale,
i pokušava, traži, srčan je i pun volje...
E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac!
Zapravo, ostane magarac,
on je uvijek bio magarac, gubitnik.

Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se.
On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar.
A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida.
Gdje? Ne znam.
Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne.
Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi.
Pa nisu oni magarci da budu vani!

Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/

A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc...
Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci.
Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat.

Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi.
Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo.
Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće.

Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori,
a najčešće kažu nešto što im je već neko reko.

Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš.
Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi!

Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli.
Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli.

Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje.
Mogu samo biti nepristojni odrasli.
Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća
iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko,
na blatnom dvorištu.
U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze,
nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni.
U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra,

u taj vrt,
u tu baštu,
taštu.

A van bašte
biti netko drugi,
netko skoro dječje mrtav,
bez mašte.