Odbljesak sam stvarnosti višestrukih postojanja!
Moje performativno, site-specific približavanje prostoru Žaklja traje od 2018. kada sam prvi puta stigla na ovu lokaciju. Moj bižbižnonić bio je jedan od stotine radnika koji je prošao kroz veliki pogon mlina Žakalj, najprije skromnije sagrađenog 1841., prema tada najnovijoj američkoj i belgijskoj tehnologiji, s 18 kamenih kola. O tome nisam imala pojma sve do 2024.
Uz enormne količine pšenice koju su producirali, Ugari su gurali mlinsku industriju gdje god je bilo prilike. Njihovo je, i ne samo njihovo žito, dopremano i morskim putem i čamcima dovoženo Ričinom uzvodno do Žaklja. Mlin je izgorio 1862., a tri godine kasnije sagrađena je velebna zgrada sa šest katova, 90m dugačka i 25 metara široka, u vlasništvu društva Stabilimento commerciale di farine di Fiume. Radila je do kraja 19.st. To je i vrijeme kada je već bio probijen i jedan od najopasnijih dijelova Lujzijane, niz mokre, strme i krševite stijene dubokog ričinskog usjeka ispod koje je nekada redovito tutnjala divlja Ričina; Rječina, rijeka koja je gradu Rijeci poklonila ime.
Žakalj je zapravo tjesnac, suženje, mala sutjeska, kroz koju se za vrijeme visoke vode stvara dvostruki slap, kroz prirodnu vapnenačku bužu, geološki fenomen ričinskog usjeka. Neposredno prije suženja, sredinom 19.st, tamo su sagradili čak dvije visoke zgrade mlina, Matešićev mlin i Mlin Žakalj, koje 120 godina postoje kao ruševine. U potpunosti srasle s bršljanom, koji i drži ove zapanjujuće arhitekture u visini, te su se ruševine, zajedno s okolnim prostorom odavno preobrazile u fantastičan divlji biljni i životinjski svijet koji labirintski zavodi svojom tišinom i tajnovitošću. Njegov je život, od ove svakodnevnice i od regularne povijesti, odvojeni život, višestruka stvarnost, s nama koji ga pohodimo, korijenski isprepleten u neko zimzeleno postojanje, podsvjesno, kolektivno nesvjesno u brujanju kukaca i svili mahovine. U njemu postoji svašta, kao i u svim prostorima koji nalikuju na bajke, u začudnosti, sa zapanjujućom ljepotom, titra i ono strašno, riječima nedohvatljivo, bljeska se u vodi i pokušajima ljudskih shvaćanja. Žakaljska stvarnost je, krajnje labirintska, ona višestrukih postojanja, s puno jeke, i vlage i tuge odsustva jedne rijeke.
Prostor spava zimzeleni san,
kao sve svježine duše, |
|
☆ šapati govoreće rijeke
voda je isto što i stijena, stijena je isto što i stablo, stablo je isto što i voda Sjećam se dobro ekstrahiranih kapljica cjelova i sjećam se iscjeljujuće ljubavi. |
Publika čuje zvuk u pomaknutom tonalitetu, s jedne stare bečke harmonike i uđe u prostoriju prošavši pored jednog od nekadašnjih 18 kamenih kola, cijelog obraslog u mah. Unutra ih čeka izvođačica u čije su otvorene dlanove položeni okruglasti črni kamici s Ričine. Odsutnim pogledom, ona izgovara stihove na mađarskom, pjesme o ljubavi dubljoj od rijeke, ljubavi dobroj kao kruh. Gibanjem tijela izvođačica prelazi u pripovijedačicu vilenjačke ćaknutosti koja na preskokce ispripovijedi približnu povijest mlina. Vilenjak ne zna svirati harmoniku i iz nje izvlači zvukove možebitne povijesti.
Fotografije: Gordan Godec, Slavko Polak, Iva Korbar, Jan Meneghello
