Gledao je odraz svoga oka u šalici čaja. Ja sam odraz svoga oka, namreškan. Umrijevši, prvo što je ugledao, bio je odraz svoga oka u šalici čaja. Moj je ocean šalica čaja diran dugoprstom ženom crne kose, tamne kao jeka gavranova. Žena tihim, žućkastim popodnevima prinosi čaj usnicama crvenkastim, rozastim. Kad žena prinosi čaj, prinosi ocean. Želio sam ići u Kinu, u Japan..., njegovo tijelo nestaje i anđeli se smiju. Njihovim smijehom cijedi se mliječno bijeli sok iz stabljike, tekući gusti jasmin, okačen o vlastitu nit opojnog postojanja, savitljiv kao život, neznano lijep i u neotvorenom cvijetu dana koji dočekuje nebeska titranja noćnih svjetala. U tamnoplavi svod zvijezda ispušta mirisno samilosne melodije ljudskih svjedočanstava da se unutra okupljaju kao zbor noćnih leptira, biljaka i anđela u čekaonici milosrđa. Milosno je svako svjetlucanje živog bića kada se rodi, još ljepljivo od preobrazbe u soku svoje kolijevke od tkiva, mirno, prošlo stazu od nagađanja do rađanja. Milostan je život, a milost miriše na jasmin. Pretače se iz ljudske duše u ljudski čaj skupljen ljudskim prstima nadanja usred neizmjernih svjetlosnih daljina i kozmičkih krivina. Život se nakrivljuje ne bi li postao biće, i tek rođen, srče srčike anđeoskih biljnih pulpi. Pulpe su kao prsti, osjetilna bića, neprivezani o spoznajno, lete neutjelovljenim slobodama. Sloboda je luksuz od riječi, kao biljna limuzina, puna kinina. Slobodu su smislili glasnici, da ječi. A ona liječi, vrškovima nosova na koje slijeću sićušna krilata bića, udisajem raspršuju kozmičku prašinu u nevidljivi vid sastavljen od mirisnih jezičaca. Svjetlucavu prašinu pakiraju u tobolce pa je ispuhuju, kao da dišu pulpama prstiju. Vrškovi anđeoskih krila osjetila su u ljudskim prstima, oni listiće beru i peru, suše pa peru, kao male zelene plahte što se tope u vrelini vode. Kušati čaj isto je što i mirisati melodije svjedočanstava sunaca. Anđeli bi pak voljeli dodirnuti ljude, ali ne znaju kako. Zato ih mirišu i izgaraju milosrđe. Ono se ne vidi, a osjet mu je topao kao toplo more, majka, miris, noćni prah.
Ovo svjetlo nosi obrise ljudi koji žive u pučima bilja što mirisom u prostor pljucaju njihove prigušene glasove, pršteć svjetlo nevidljivosti. Tisućljetni glasovi tisuća duša otapljaju se u kapljicama zraka koje diše drugo bilje, pretvarajuć duše u kisik. Ne biti više, a biti razlog zbog kojeg sve još diše... Ja sam jasmin, ja sam san, svjetlo, miris, ponoć i dan! Umjesto obličja, nosim miris milosnih sazviježđa. Milost nije ljudska crta. Ona je linija ispisana pismom neba u kojem se prelijevaju sunčevi zalasci, moja jutra. Moja buđenja događaju se noćima. U njima otvaram svoje zvijezde da postanem ukorijenjeno ogledalo noći u snenom oku pjesnika-anđela. Postajem svake noći. Poet's jasmine, ljubimac mirisnih riječi kojima zviježđa obrastaju noći, mekim latičnim prstima udubljuju slova u sjećanja, kaligrafskim svjetlom. Slova se penju u miris, miriše na perzijski prah. Miris tone u biljku, biljka raste u čežnju, čežnja se sabire u svjetlo, svjetlo gleda u boga, bog pršti u prsten, prsten u peteljku... i rastem ja, slušajuć anđeoska treperenja krila, tiho, u kolanju soka moga tijela bilja. Raziel, Uriel, Haniel, Ksilem. Anđeli u ksilemu, putuju neprekinutim slijedom žilnih sustava, tankih krilaca poput letećih kukaca, sami i vretenasti: red serafina, kerubina i traheida. Spiralni, mrežasti, jažičasti i prstenasti, u svima rašireni prsti svjetlosti. Svjetlucav sam odraz njihovog biljnog dlana, u zvijezdi bez tvari, otvor puči, staničan prostor mirisa anđeoskog udaha i izdaha. Jasmin diše kao čaroban dječak, zavojit, nasmijan, mekoprst i nježan. On je božje dijete, a božanske su i lutnje i morske zvijezde i zatvorene školjke i ljudi u zaboravu, kornjače od sto ljeta i njihove pjesme, krila kukaca i sveopće mimikrije u odrazu cvjetnoga oka. Jasmin je zvjezdolik, cvjetnook i sagorjeva s velikim divom u petoj priči mitske pjesme. Veliki div nije zvijezda, nije ni bog. On voli svemirski, divovski, srcem starog čovjeka, na njegovom tjemenu čaroban dječak u biljci skakuće svirajuć frulu po ljestvici koja se penje kaligrafijama traheida, budeć sve anđele u ksilemu da budu budni trubači, da buče zelenim glasnim bubnjem na vrhu kojeg je bijeli cvijet što ga dječak nosi kao kapicu. Potom anđeli, svi redom, zatvore oči biljnih puči i listovima pridruže krila, kolaju bijelim sokom mirisnoga mira izlučujuć samilosti, milosrđa i vodenaste vilenjake što ispuhuju mirodije koje udaljujuju ljude od životne parodije. Unutar mirodije mir bdije, čudesan višestaničan instrument šutnje, lutnja u školjci, truba u cvijetu, harfa u kornjači, anđeo u dječaku, otvaraju i zatvaraju svjetleće oči nota, sinkronom ljepotom, tihooceanski, mekoprsto dodirujuć šalice čaja. Zaista daleko, svjetlosnim daljinama, čuje se lupkanje čajnih šalica i tankih jarbola o užad i jedra. Cvijet je razapet jedrilicama na pučini. Svi, svi... izlučuju svjetlo nevidljivosti. Pršteće zvjezdolik sam, i volio bih te voljeti kao sunca serafina, zrakasto u očima kugličnih sfera, ukapljenih u milost vrškova krila koji trepere između postojanja čovjeka, biljke i anđela. Listovima letim i povijam ljudskost ljubavi u krhkost perja, u presavinutost sjećanja tanašne biljke penjačice. Svjetlo čežnje anđela svijetlije je od božje ljubavi i miriše ugaslošću osušenih cvjetova u ljeto koji su se suncu dali, vrišteć s ljepotama usahlih kamenja, izgarali, u vitkim tijelima biljnih staraca. Sve biljke životnom jarkošću prijeći će u zlaćane trave i sagibat će svoja suha tijela u dotrajalosti života, ljepotom sporosti kretnje krhkoga starca, često namrštenog, i ponekad dječje nasmijanog, sve kao stjenovita lica planine anđela. Ona je visoka, vrlo visoka i dotiče nebo kao sve planine, a raste iz Zemlje samotna. Ona živi u izbljedijelom sjećanju starca, u očima koja se pretvaraju u staklo, nestaju jedno u drugome, zelenilo u bjeloočnicama nekadašnjeg čovjeka s imenom i prezimenom. Sjećanje u čovjeku i čovjek u sjećanju kaplje bez zvuka, unutar otočja bjeloočnica koje se pretvaraju u bijelo more. Sićušni valovi bjeline utiskuju se u latice tananog cvijeta u vlažno morsko jutro spajanja otočja bilja, mora i neba u vodeni miris, opor u ljepoti, gusto ekstrahiran, zimzelen i svepamteć. Kada ti zaboraviš, miris će se sjetiti, kada ti predaš svoje tijelo suho, miris će preuzeti ruho, jednom kad si kaplja, miris će te prenijeti u sunca serafina. Biljna tijela staraca mirišu na slamu kojom pokrivaju tlo, miruju ondje kapci naborani, pozaspali u korijenčićima, u noćima zemlje gledaju svjetlosti u oči. Susretom pogleda rađa se jasmin, lijep kao noć, ponekad dječje nasmijan, tanan i razdragan. Korijenčići dišu i traže stazice dubine, penju se do lebdenja, zemljanom uspinjačom sna. U muku zvijezda krijesnice siju, a ja sam, kćeri, opet san, istančano opojan. U Japanu, more je bijelo, kao lica blijedih, lijepih, dugoprstih žena. Svi ćemo postati cvijeće, kad-tad, san, svjetlo, miris, ponoć i dan. Bilješka autorice: Posvećujem tekst svom tati Marijanu koji je imao zeleno smeđe oči, vodio me u planine, sagradio mi dom na otoku, naučio me plivati, voziti bicikl, poklonio mi puno knjiga (između ostalog i Japansku haiku poeziju Vladimira Devidea), i koji se ukapljio u ovaj tekst neprativim kanalićima mirisa, postojanja, iščezavanja i čežnje za izricanjem. Marijan Korbar, prim. dr., kolovoz 1928.- ožujak 2001. "Jasmin, apsolut", ustaljeni je naziv aromaterapeutskog proizvoda. Radi se o ekstraktu, a razlikuje se od eteričnog ulja po vrsti ekstrakcije. Apsolut je povezan s "konkretima" i "rezinoidima". Konkretnije iz struke: "Konkreti nastaju ekstrakcijom mirisnih komponenti iz svježih ili sušenih biljaka pomoću nekog organskog otapala. Ukoliko se ekstrakcija radi iz biljnih smola onda se tako dobiveni produkt ekstrakcije naziva rezinoid. Ako se konkret ili rezinoid podvrgnu daljnjoj ekstrakciji alkoholom etanolom dobiva se apsolut." (citat s portal.terra-organica.hr) Izvori fotografija: https://www.botanical.com/botanical/mgmh/j/jasmin06.html,
https://www.getmytea.com/product/amla-and-tulsi-green-herbal-tea-net-wt-200g-copy/, https://gardenerspath.com/plants/flowers/jasmine-types/
0 Comments
- - - nimalo dječji teatar - - - ◌◌◌ čitan glasom djeteta ◌◌◌ Ilustracija Richarda Kennedya iz romana "Timpetill" Henrya Winterfelda Povrijeđeni dječaci su nepristojni. Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama. Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da! Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti! Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake. S njima se često tuku pa plaču pa traže pravdu od mame i tate. Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da vole baš svoju pravdu pravednu i mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi. Jer ako nije, jaoookukulele!!! Jer ako nije, onda se povrede. A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka? Znate onu igru skrivača? Ili lovice? To svi znaju! Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice! To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne! I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake. Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio... Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci. Jer, po njima, magarac je onaj koji traži. Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji, i trudi se naći sve te ostale, i pokušava, traži, srčan je i pun volje... E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac! Zapravo, ostane magarac, on je uvijek bio magarac, gubitnik. Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se. On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar. A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida. Gdje? Ne znam. Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne. Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi. Pa nisu oni magarci da budu vani! Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia. Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/ A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc... Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci. Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat. Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi. Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo. Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće. Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori, a najčešće kažu nešto što im je već neko reko. Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš. Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi! Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli. Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli. Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje. Mogu samo biti nepristojni odrasli. Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko, na blatnom dvorištu. U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze, nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni. U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra, u taj vrt, u tu baštu, taštu. A van bašte biti netko drugi, netko skoro dječje mrtav, bez mašte. Scena usnulog Pinocchia-magarca.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/ Bajkopjesma iz logora Jure Slivnika |
Iva Korbar
Archives
August 2023
Categories
|