|
Limunova sestrica smije se limunovom dječaku, nezaustavljivo trčeć unutar kola, mala bijela mišica, hitrim koračićima okreće svijet u stvaranje. Propinje se vratom tučka okruglaste njuške, lupka o stijenke kotača rozastim kandžicama. Limun se obrazuje u kvantnom ritmu mišjeg skoka, ispisan svjetlošću biljnoga sroka, u umnoženim središtima bijeloga cvijeta, zanesen jarkošću glasnoga ljeta! Broji tri uzastupne stvarnosti umnožene s četiri životne krajnosti koje ne vide jedna drugu i koje daju punih dvanaest cvjetova u limunovom cvatu, uspravnih glavica stabljikastog teleskopa. Na lupi teleskopa obrazuje se dvostruko ocvijeće kojem limun vrti zlatno oko onostrano. Daleko u galaksiji eksplodirao je div. Koloturi zvijezde gore u limonovu oku, jarko.  Okretanjem vatrenog kotača gaji se plod limuna. U njemu, limunov dječak žonglira gorećim košticama odvodeć događaje u svemoguće žarke. Iz zapaljenog obruča dječak gleda u pršteće istine mirisnih čaški. Čašku odijeva četiri do pet lapa, tri mala paža, jedan smjeli morski vitez, zaspali pomorci u boli skorbuta sanjaju trinaest tankih masmalića iz zaraslih mocira i kraljičinu gardu od 8 utišanih bardova u koje, na bijeloj keramičkoj vazi, plavim linijama pilje 4 dugoha zeca sa 16 igraćih karata u preletu! Dugouhi zečevi: dama pik, dvojka karo, as herc, desetka tref, zečje nijemo iskaču u igre moći. Nekolicina siromaha sjajećih plavih očiju nevidljivih prosjaka slušaju šapate lisičjih vezira izdajica, s lisičjim prstima i lisičjim okovratnicima, što prepričavaju jedni drugima, danonoćno, igraćim nizom kako slijedi: pet ključnih dvorskih sluga koji u svakom špilu svoje mjesto znaju, u sedam prelomnih poteza, izvlače iz rukava jednu jedinu žarko žutu ludu, u čaški žute kočije. Na karti luda gricka limunove kore, iz rukava sipa istinu i noćne more. Kočija staje. Luda je luda i, luda je ozarena, ludački izokrenuta karta usred zadanih pravila igre elipsasta limunova dvora, maše iz kočije, držeć crno-bijelog tvora, u svilenim rukavicama, s viktorijanskim vjenčićem od 4 do 5 latica. Luda je sretna karta! Nitko je ne drži u šaci. U kočiji se preobražava u nulu, nazubljena i bergamontna, izlučuje paradokse, krevelji se i pleše, citrusno, silno, preko ruba postojanja, neprativo svijetu, trubadurskom pjesmom preko ruba shvaćanja, ona pobježe u limunovu zoru. Zorom rađa se u trubadursko sunce, trubardurskom zrakom nastanaka, noseć tajne sunčevih zametaka, međudjelovanjem Sunčeva vjetra s međuzvjezdanom tvari, puše pjesma. Trubaduri skladaju Sunčev vjetar usmjeravajuć repove kometa. Na vrhu ludine kapice ispadaju zvijezde za eksplozivna raspada i povratka na mirisinu ništicu.  Takav je život putujućih pjesnika s međuzvjezdanom tvari, koji odlaze u ništa. Život se ugrađuje u mlade zvijezde u zaprežnim kočijama. Pokretanjem kotača podiže se zvjezdani vjetar što otpuhuje zvijezde preko ruba postojanja, k ludama pjesnikinjama da pišu tekstove s onkraja pameti i iz tekstova tankim prstima da truse zvjezdanu prašinu. Probuđena svijest stalno kreira, ne leluja. Ona je poput propetog jedra, bjeline o koju se odražava i upuhuje Sunčev vjetar u limunove zore. Dobro jutro limunova koštice, sunčeva sestrice svijeta! Dobrodošli u biljno pisanje buđenja bića! Za Vas smo pripremili slasna, svježa pića! Kvantni tekst limunovog soka i plod svitanja ushićenog sroka miomirisnog stabla jako razgranatog, otvorene krošnje otvorenih očiju, bijelih cvjetova sa žutim znanjem iz središta svijeta! Lijepo Vas molimo, bez okolišanja i suviše promišljanja, jedan kvantni skok uz limunov sok! Ushićeno bivanje do usijanja biljnoga zviježđa u kojem trepće limunova planetarna vjeđa! Žuti laureat zlate korone iz koje struji Sunčev vjetar, strujno šašav, spreman da ga odvali nabijenom česticom svečanih erupcija i izbaci svoju Sunčevu tvar u međuplanetski biljni prostor. Sve to stvara to zlatno ushićenje, atmosferu budnosti što se sokom cijedi u magnetosferu. Žuti laureat pada u oko planete željne Sunca. Čovjek svoje vjeđe ima da zaklopi i uđe u potpunu pomrčinu svoga golog oka kojim zapaža kolone žednih bića i njihove pogašene korone žića što koračaju u smjeru magnetskoga polja osvježavajućeg pića. U piću limun vrije, tkivom sočnim koštice krije kao zagonetke što sijat će u Zemlju, u planetu vlažnu, vodeno snažnu. Limun vrije i srčiku ploda grije da raste kao vječno rastuća sloboda otvorena uma bez ikakva nauma. Sa slobodom Svemir se širi, biljnim sricanjem svjetova bez Prostora-vremena, eterično i uljno kapa u galaksije citrusa, žute elipse neugledana svijeta. Citrus je kozmička mirisna komponenta, qatarmizat, kozminada, drevni napitak za kozmički boljitak! Čovjek zaklopljenih vjeđa mirno udiše svemir i polako srče arome pune nade. Njegov trbuh ispunja svijetleće sjećanje: Kad je čovjek bio smeđooki egipatski bog, kupao se u glinenom bokalu limunade, posutom laticama i pokidanim miomirisnim listovima. Njegovo velikooko Veličanstvo bi kroz glinu ulazilo u pore Zemlje, i spuštalo se piramidalno k heliosferama. U središtu Zemlje neiscrpno gorjelo je Sunce, a bog bi se svakim silaskom u Zemlju zaodjevao užarenom magmom i u kugli je nosio na glavi. Tako je božje tjeme odašiljalo žarne silnice kroz Zemlju, svjetlosne žarke mlade planete što uči biljke pustinjskome glasu i tako destilira qatarmizat, navodnjavajuć sva polja Nila. Biljke na pijesku su pjevale kao na velikoj, prostranoj, beskrajnoj i beskrajno toploj plaži. U toplini su se topile esencije bilja, u magličastoj istovremenosti pijeska i vode; u zraku i u rijeci, u mraku i u jeci pupale su nade u tek sintetiziranim kanalićima limunade. Smeđooki egipatski bog usnicama svoga roba se smijo'; taman, žilav, čovječan i brončan. Bio je to bog oprečan, izdržljivošću čovječan, provodljiv baš božanski brončan. Provodio je vrijeme, struju i prostor i tako sastavio obode znanoga nam svijeta i umalo zaboravljene vode, vode smijeha usred božjeg plača. Ta, bog je postao čovjekom! Dapače da plače! Brončanim žilicama bilja poteklo je Sunce Zemljano, puno destilirane magme, zrakastih žilnica oko svake peteljke, s mirodijama u pazušcima piramidalnog tučka, kugličastih cvjetova na glavi novorođenog bića što se ukorijenjuje u mijenje. Biće leži na pjeskovitoj obali vječne rijeke i pije slasni qatarmizat. Nosi šešir od latica. Na žarkom suncu isparava kozminada i putuje u heliosferu. Sunce radi u beach-baru, poslužuje biljke i pleše iza šanka oko središta galaktike, pod utjecajem međuzvjezdanoga vjetra koji struji iz smjera galaktičkoga središta, izdužen poput repa kometa. Za kružnim šankom sjede svi poznati planeti Sunčeva sustava, piju limunadu i plešu lambadu. Na rubu heliosfere Sunčev vjetar usporava. Najavljuje terminacijski udarni val životne sreće, zagrijavać plazmu tijela uzavrelih plesača. Na terminalu kozmičkog smisla, planeti čekaju svemirske letjelice, vrte se u zanosu vrućine i bogomdanog napitka. Magnetsko polje se mijenja, magnetne silnice izvijaju, riječne ribe kozmosa zavijaju, a geomagnetski polovi Zemlje pomiču citrusnim plesom u pustinji. Ništa više nije isto, ničeg nikad nije bilo! Za šankom, u kipućem ljetnom danu, preplanuli Uran mi namiguje iza sunčanih naočala i kaže: „Mala, dok pijem limunadu, sve mi je jasno. Sve je svijetlo, svježe, lako i gromoglasno!“ Sjajeća svijest pršti u središtu galaktike i oko nje giba se konobarica Sunce. Za konobaricom su ludi svi redom; Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Ludi terestrički i ludi jovijanski! Konobarica Sunce pršti magnetskom privlačnošću sjajeće svijesti oko koje pleše i servira kozminadu. Planeti piju ludačkim plesom, a Sunčeva plazma ispunja heliosferu i Sunčev se vjetar širi u svim smjerovima melodične Sunčeve ljestvice! U središtu heliosfere nalazi se strujno provodljiva, brončana disko-kugla. Egipatski rob struji dok pleše, rob-bog bogova Robog melodiju žara prati, s koronom oko glave usred elipsastog notnog crtovlja sve do granica heliosfere gdje nastaje heliopauza. Korona u planetarnoj glazbi određuje trajanje tona probuđene svijesti. Probuđena svijest značajno blješti i rado se kreće planetarnim mrakom tražeć koronografa, Sunčevog dužda zelenih prstiju s trnovitom strelicom grane limuna koja odvodi u danje svijetlo, rasvijetljeno. Sjajeća svijest otkriva da limun je živi astronomski instrument za promatranje heliosfere i izvan razdoblja pomrčine – dužd koronograf, ugledni astronom dužd, knez među stablima, Blještooki. Njega su Egipćani slali u različite diplomatske posjete u astronomske promatračnice diljem planete. Dužd koronograf, u kasnijim spisima poznat kao Zitrone, okruglaste građe, uživao je biti na planeti koja planete promatra i mjeri, a sve u dobroj vjeri da udaljenosti svijesti od nesvijesti ne predstoji nijedna svjetlosna godina. Posjećivao je astronomske meke svijeta i uglađenim pokretima prepričavao strujne bajke pune elektriciteta i elektromagnetskog noviteta. Uvaženoj publici dvora, suda i Crkve od te se teme dizala kosa na glavi jer to tada, to je bilo odveć rano, da uz plamen svijeće se upale i raznorazne misli goreće, što plamte pravim žarkama i titrajima blještooke svijesti. Europi blatnoj u srednjovjekovnom zamku bilo je draže živjeti u kršćanskom mraku. Oni su radije ljude kurili, astronome i šarene istraživače duge; dakako i žene lude ljerkarke naravne, čije oči u noći prejarko blješte i previše znaju, kako biljke zelenilo u zlato tajno tiješte. I tako stavljali ih oni, stoljeće za stoljećem da gore, da im u tom inkvizicijskom braku bude toplije u dekretom proglašenom vještičjem mraku, da ugase tamu smrznute zemlje, zaoranu. A biljke su sjale i na lomači moći, žarom vatre u zrak iskrama ispisivale sve biljno znanje Zemlje onostrane. Biljke su vatrom gorećih ženskih tijela tajne prenijele, iz elementa u element, na vrhu pera nalivpera umočenog u tintu tamnozelenu, alkemijski prešle u magično risanje, u to opojno biljno pisanje. Biljke su kapale u živu tintu u Duždevo pero, alkemijski koronograf u potpunoj pomrčini ljudske svijesti, da zapali heliosferu kao srednjovjekovnu baklju dok ispisuje tajne spise čarobnih znanja i željenih imanja. Biljno pisanje živi je instrumentarij svijeta koji kucka stvarnosti u parenhimu teksta, kao Morseovu abecedu. Svjetlosno i zvukom, biljnu anatomiju pretvara u spozajnu astronomiju u središtu galaktika božanske čovječnosti. Tada negdje u 15. stoljeću, uhvatili su toga dužda, kneza drveća, Dužda astronoma, pisca koronografa, žutog biljnog metronoma, glasnika ženske svijesti. Opkolili ga u zlatom Dubrovniku, na zakusci diplomata, ispred Kneževa dvora. Kao i ondak u Veneciji, pred Duždevom palačom... Dužd je stao. I mirisao. Pa je sjati stao, žarko, žarčje! Pa glasom pustinjsko riječnih biljaka zazvao: Sveti Vlaho! Sveti Vlaho! Sveti Vlaho! Zatim iz svoga lijepog ruha, ushićeno izvadio riblju kost i bočicu qatarmizata. U njegovoj ruci, qatarmizat sav je sjao, smjelo propjevao, po rukama mu cijelim cvao, poput lijepe penjačice, poput neugasive svijeće ispred grla koje se ne boji kazivati istinu. Istinu o svijetu, istinu o ženi, istinu o ljudskoj mreni na oku spoznaje, sa sljepilom svetim. Uglađenim pokretom, diplomatski, u žutim rukavicama, jer to se tamo tako radi; astronom dužd, knez drveća prije uhićenja ponudio je sviti svoj tekući biljni metronom koji mjeri otkucaje istinosti planete. Na vrhu metronoma mali limun, otkucajem kapljice cijedi. Svi su začuđeno stali. I... pristali! Pristali svi znatiželjni trgovački apetiti prisutnih te je svatko dobio, pa i gradska straža, po jednu svijetleću kapljicu pod jezik. Cijela je svita najednom cvitati stala! Iz prstiju krenule vitice, na plećima porasle litice na kojima stoji Groad; iz dlanova zasjala pasiflora, oko vrata izrasla pusta stabla gorkih naranača. Iz trbuha krenule vinove loze, na prsima upikli se ružmarini, po nogama penje se jasmin i svoj miris tjera u taj vječni rajski Đardin. Dužd astronom na to povika: Ragusa, sve ti cvitalo! I tako je pao Groad, uz ritmičnu limunadu. Ovo je bila prva prava opsada Dubrovnika, opsada bilja, o kojoj dubrovački ljetopisci ništa zabilježili nisu ni u umu nit' u Arboretumu. Jer nitko nije shvatio čime su obuzeti.
Dužd drveća, prije i nakon aktivacije qatarmizata te prije i nakon uhićenja; kako je prikazan na Onofrijevoj česmi, kao njezina 16. glava. Navodi se da je graditelj slavne dubrovačke fontane, Napuljanin Onofrio di Giordano della Cava tajno prijateljevao s Duždom astronomom. Iz ovjekovječene glave Blještookog tekao je napitak drugačije boje od čiste izvor-vode. Neki proljetopisci dovode to u vezu sa 6 stabala limuna koja su nekoć rasla u blizini Šumeta, izvora u Rijeci dubrovačkoj. Dan danas na Stradunu nevidljivi astronom dužd, zvan Zitrone Blještooki, ispija slavni svjetlosni napitak. Gospoda valja da gospocki živu.* I ja pored njega sama, u heliopauzi pored Sinagoge usporavam vrijeme. U lokalu pijem limunadu, i to za puno dukata, ali tu se ništa ne može, kad sudbina je u ovom mjestu tako utkata. Za ino nijesu dukati nego da se pendžaju.* U međuvremenu, u tekstu, čovjek vjeđe otvara. Tamo blješti kvantni tekst limunovog soka i plod svitanja ushićenog sroka miomirisnog stabla jako razgranatog, otvorene krošnje otvorenih očiju, bijelih cvjetova sa žutim znanjem iz središta svijeta. Dobrodošli u biljno pisanje buđenja bića! Za Vas smo pripremili probisvjetna pića! Pića Duha, iznebuha. Tamo, u Duhu, u Sunčevom propuhu, svi se smiju vječnim smijehom ozareni; i rob koji je bio bog i bog koji postao rob. U tom lokalu lebdeća stanja, neugledani svijet se stvara. Svijet na obali vječne rijeke. U njemu biljke na pijesku pjevaju beskraju, na velikoj, prostranoj, beskrajnoj i beskrajno toploj plaži, u vodama smijeha usred božjeg plača, na liticama Danča, klikće mirisna drača. U Sunčevom vjetru miriše more. Na horizontu jedrilica, ornament na liniji probuđene svijesti. Probuđena svijest stalno plovi, ne leluja. Ona je poput propetog jedra, bjeline o koju se odražava i upuhuje Sunčev vjetar. Limun okrunit će čovjeka kad iz tamne komore izađe, otisnut na papir, nakon 4000 ljeta žedna i prokleta, nakon neviđene krađe gdje tama tuđih duša vreba sve one zelene, svijetleće, prkosne i – slađe. Tako vam se, dječice Sunca, cijedi limunada, naizgled samo jedna kisela nada, za sve one kiselog osmijeha i kiselih lica, ukiseljenih života običnih izjelica. Alkemija prelazaka iz noćne more u lakoće, miriše na more i limunove kore. Tako biljno prelazi u kozmično, usred svake limunove zore. Čovječanstvo konačno žutu vunu prede. Dok u šumi mu pjeva zlatna vuga, iz bistroga uma oslobađa se duga, slobodnjačka ptica astronomskog izuma. S litica cvrkuće planetarna glazba, sve svjetluca.  Gospoda valja da gospocki živu.*; Za ino nijesu dukati nego da se pendžaju., izgovara Dundo Maroje (Marin Držić)
Napomena autorice: da bih izvela Kozmičko ludilo limunove zore na svjetlo dana, morala sam posegnuti za stvarnim astronomskim pojavama. I tako je, s limunom, biljno pisanje, prešlo u kozmičko. Nije li zapanjujuće da "Sunčev vjetar oblikuje heliosferu", dok se "na njezinim rubovima sudara s međuzvjezdanom tvari, usporava i stvara heliopauzu" te "usmjerava repove kometa". Ovo je iz niže navedene enciklopedijske natuknice o Sunčevom vjetru. Svemir se naočigled širi svojim vrlo stvarnim poetikama i astronomskim poezijama. Reference: https://www.enciklopedija.hr/clanak/suncev-vjetar https://www.enciklopedija.hr/clanak/korona https://www.enciklopedija.hr/clanak/magnetosfera https://www.enciklopedija.hr/clanak/heliosfera https://www.enciklopedija.hr/clanak/medjuzvjezdana-tvar https://www.enciklopedija.hr/clanak/zvjezdani-vjetar https://kozmos.hr/znanstvenici-iz-cerna-postigli-povijesno-kvantno-sprezanje-na-nevidenim-razinam/ https://science.nasa.gov/what-is-the-spooky-science-of-quantum-entanglement/ https://www.youngliving.com/hr_hr/discover/history-of-essential-oils/history-of-lemon https://www.plantea.com.hr/limun/ https://www.sugar.org/blog/a-brief-history-of-lemonade/ https://classbarmag.com/news/fullstory.php/aid/320/When_life_gives_you_lemons%3A_The_history_of_lemonade.html
0 Comments
ili O sjajokradicamaOkrutnost odluči, kao neki poseban plan, navući svoju posebnu haljinu:
ne gledati u tvoju ljepotu. To je jednostavan plan, pun tišine i običnosti. Okrutnost ide za ljepotom, jer to je što okrutnost čini. Okrutnost zna za tvoju ljepotu, budi sigurna. Ugleda li je, ona će brzo i odlučno ti prići, baš blizu da ti bude. Ona će i brzo i odlučno, okrenuti glavu u drugu stranu, jednostavno gledati drugdje. To je taj plan. Jednostavan, bliskosti nelogičan i neprimijetljiv. Tako će gledati kamo god, samo ne u tvoju ljepotu. Biti pored tebe blizu, lijegati s tobom, jesti s tobom, hodati s tobom, poslovati s tobom; sve bez pažnje onome u tebi najizvrsnijem. Kretati se uz tebe, ali u nevidljivom suprotnom pravcu, praveć se da ne zna za tvoju sjajeću ljepotu. Odlučno će to činiti, ne gledati u tvoj izvor sjaja. Jer... dok okrutnost ide sa sjajem, ona mu ne poklanja pažnju. Jer ... ona ide za sjajem, ona te promatra, ali te ne gleda. Ona se tako napaja. Kad bi suprotno uradila, kad bi te gledala, uvjerila bi te u ono što zna i po što je pošla – tvoj sjaj. Okrutnost prezire razotkrivanja bilo koje vrste. Voli sjaj, a prezire rasvjetljavanje. Presretne li je ljepota slučajno, uhvati li je nespremnu, okrutnost će ju poniziti! Ona zna tvoju ljepotu kao izostanak sebe u ljepoti, i ne može u to piljiti jer bi nestala u nepostojanju. To je preopasno. Zato! ... okrutnost mora ponižavati – kao izlaz iz nepostojanja i nevažnosti; kao poseban plan nepridavanja pažnje: ona će s tobom lijegati u krevet i – krasti. Ti ćeš gledati u okrutnost, ali ona neće gledati u tebe. Tako će se ljepota slijevati u okrutno, dok ne iskapa i posljedna kap ljepote, okrutnost će se krutiti prema nježnosti, otvorenosti, suradljivosti i ljubavi. Tako će okrutnost krasti. Dok ljepota ne utihne. Dok ne bude više takva sjajna i puna nade. I kada postane takva prazna, okrutnost će ljepoti reći: „Pogledaj se! Kako si ružna, jadna, slaba i prazna! Kako si neistaknuta i beznačajna.“ Jer ljepota će se tada zaista takvom i činiti; slomljena, izvan sebe; ugašena, izvan postojanja, lišena sjaja. Okrutnost će se zatim konačno okrenuti prema ljepoti i gledati je. Gledati ravno u nju, slavodobitno i pobjedonosno, poput kralja kradljivaca, s uspješno provedenim planom. Magijski čin i optička varka, kobna uigrana zamka: promatrati pomno, a ne poklanjati pažnju: sjajem opčinjena otmica dobrote ljepote! Okrutnost će uvijek ignorirati ljepotu. Jer da ju ugleda; da ju zaista ugleda, okrutnost bi se skrila u najtamniji kutak, gdje ju nitko ne može naći, namirisati ili prepoznati. I ondje će čučati u mraku, srameći se sebe, u kutu prikrajka utrnjenoga bića, drhteć usred svirepih noći koje se ciklično pojavljuju. Dok se opet ne pojavi nešto tako sjajno čemu se isplati približiti. Najčešće nekome otvorena, razumljiva srca tko dopušta da mu se približi i najtamniji sram bića. Namirisavši poznati joj vonj sjaja, okrutnost će izmiliti iz svoje posramljene rupe i krenuti za sjajem. Jer tako ona hodi, to je to što ona čini, biće prevrće i tako se kreće. Ljepota je jednostavno ono što okrutnost presreće. |
Iva Korbar
Archives
February 2026
Categories
|
RSS Feed
