Djeca soli

Za odlazak sam odabrala bespilotnu dugorepu lebdjelicu.
Glasila je kao ona koja klizi tekućom stvarnosti sužena u tijelo sipe u bijegu.

Ona je tanka i krotka duha, i svirepa; govorili su i to.

Na vrhu glave, u kabini, sije joj planktonsko svjetlo.

Dok se trza kao zvečka, planktoni u njoj se zajapure i
zabljesnu.

Morska svjetlost nije ništa doli milijarde razljućenih planktona koji psuju prolaznicima što su ih opet tako silovito zakovitlali.
A ne može to malo lakše!
Vidi seronju kako ide morem, siledžija!
Nabijem te na jajašca.
Skini mi se s vala!

I tako se u moru, na vrhu žive kabine, upali svjetlo:
planktoni su vjerojatno najdražesnija zemljana psovka.

Plovila sam morem međuvremena, satkana u plavo, s kobilicom od repa modre meduze
i pogledom u očnu jabučicu oceana. Oko oceana urešeno je galaktičnom šarenicom u gustom viskoznom jezeru očne jabučice. Jedan treptaj oka oceana mjerilo je vremena u moru međuvremena. Treptajem širi svoju galaktičnu morsku mišicu.

Moje plovilo modre meduze stvara morsku pjenu.
Modre meduze dodiruju opne izdisaja dok mjehurići pjene prijanjaju o moje lice.
Mjehurići su hladni i svileni i dodirima o moju kožu prelaze u školjke. Svilena slana preobrazba osmijeha ljudskog bića.

Ugodno položene o stijenke moje kože, školjke ispuštaju vlakna i učvršćuju se o površini moga lica.
Mekano roza stanovnice na mojoj su glavi sagradile kuće. Pravo malo naselje, radostan dan za svu djecu soli.

                                              Mala Mowgli, kad je imala 6 zemaljskih godina