Biljno pisanje: Maslina

---

I.    BIJELO  MORE


Nosnice su mi bile pune soli, a zrak je bio kao mlijeko. Pretakao se dahom iz prvoga mora, mora bijelog, mora koje je gusti baršunasti rog soba, mora dišućeg, toplog i prokrvljenog koji živi na stepama beskrajnih, ledenih bjelina. Mora koje hoda usuglašenim korakom velikih krznenih tijela, stvarajuć paru u sunčanoj ledini i more hrapavih jezika što traži travke ispod briljanata, liže lišajeve. More tijela se giba, sudara i izmijenjuje u valovima krda. Vrela su tijela krda i vrelinom prizivaju snježne mećave, da jače vriju. Tada se krda cakle.

Sobovi turaju njuške duboko u snijeg, na onu stranu svijeta, dahom tope bijelilo moga zraka. Nosnice su im pune razbarušenog snijega, trepavice zaleđene, oči velike, smeđe, zagledane.  Kroz oči pretače se bijelo more, prvo more i baršunasta bijelina. Bjelina se giba sporošću krda u hranjenju. Uz žvakanje i topot, krdo diše i topi se more. Topi se tiho i pretače u mlijeko, a mladunče soba ga sisa iz vimena mame koja pase lišajeve. Osjećam njezin vlažni, topli dah na svome licu. Sve miriše na mlijeko. Ovdje na otoku se, vrlo polako, diže magla. Nevidljivi brodovi još uvijek trube. Oni su me jutros probudili. Trajekt je oko 6.20 ujutro u potpunoj bjelini trubio drugom trajektu iz suprotnog smjera da prođe kroz usko ždrilo između dva otoka. Ovaj s druge strane ždrila trubio mu je nazad. Ja sam spavala u maloj hladnoj sobi između odrezanih, tankih debala masline. Trubili su naizmjence i dugo, baš dugo. Prekrivena pokrivačima preko nosa i čela, odmah sam znala da se vani ništa ne vidi i da smo potopljeni u gustu noćnu maglu. Slušala sam ritmičan razgovor dva broda. Bio je spor, kao da broji otkucaje dva otoka i skupne otkucaje srca sviju nas na otocima. Trubili su gotovo svjetionično, kao da su svjetionik što pušta dug i dugačak snop svjetlosti. Jer svjetlost je kod svjetionika istovremeno znak udaljenosti i ritma. Dva dugačka snopa svjetlosti u naizmjeničnim zvukovima trube, rastezljivim kao magla.

Između maslina naslonjenih o zidove moje sobe, začahurena u pokrivače, ja sam disala, skrita u toplini usred bjeline arhipelaga u kojoj smo nestali i ja i otok i maslina, i kuća i vrt i more, i brod i svjetla brodova i obala i drugi otok i drugi otočani i drugo drveće i makija, i more makije na otocima i ranojutarnji ptičji pjev u njima, i gore i dolje i kroz kamen na kamenu u kamenu na otoku do otoka iza otoka, i ždrilo i svaki prolaz i most i još jedan mali otok sa svjetionikom u daljini, točka na kraju beskonačnog niza. U bjelini arhipelaga razaznavali su se samo ritmični, rastezljivi otkucaji trajekta koji su nas budili. Dva trajekta jednake veličine trebala bi proći istim ždrilom ispod mosta između dva otoka i tako nam opet iscrtati stvarnost. Tako da svi opet razaznamo stvarnost i arhipelag stvarnosti.

Moja je soba sada maslinom omeđena i maslina polako, dnevnim ritmom bilja, isparava sok svoga tijela u sobu. Soba je puna maslininog izdaha. Ja ga udišem i osjećam kako su mi nosnice pune soli i da je zrak vlažan poput biljnoga mlijeka.

Dišem, samo dišem u bijelom nestajanju. Dugi udah nadmorske bjeline u jednom navigacijskom dahu, razbuđujući orijentir od jedne trube trajekta do druge trube trajekta. Nevidljivi brodovi uporno trube...

Uporno se štiteći svojom čahurom od pada u arhipelaško nestajanje,
tek sam se kasnije sjetila:

Silvestrovo je.  
Kroz oči koje vide samo bjelinu pretače se bijelo more, prvo more, isparena sol suza, maslina i njezin nježan baršun. Na obrazu, prekrivena dekama, osjećam topli dah sobova, mora koji živi sa stepama beskrajnih bjelina. Sobovi i njihova ugrijana tijela, kamenje živoga mlina u neprestanom kretanju, živo kamenje bijelog i sivog krda u disanju, stiještit će me u zlato, u mladu djevojku, srca poput vretenaste koštice i nježnih prstiju pastelnosti. Zemljom ispisujem:

u voljenosti puštam lišće iz ulja sunca
Oh, kad bih te mogla obujmiti granama jer, sva su stabla u meni.



II.    ŽEĐ   KOŠTUNICE


Nabubrele kapi nabubralog života, tinjajućeg, ekstrakt su ognjenog mora i sporih čuda zemlje.
Kap.

Jezičcem staze plazi. Ona šuti. Siva ruka žedno stijenju prilazi.
Tanka je, puže kroz kršnu zemlju.

Iznad zemlje stajaća vrelina,

u kamenu
tišina.

U tišini se oganj smije smijehom sjemenčice.

Sjemenčica je krotka, kao nasmiješeno dijete igra se s krilatim kukcima. Krila su bijela, zlatna i srebrena. Kukci lete božjem pristaništu, a tišine odskakuju. 

Prsti ližu kapljice žege, netremice, vijugavo i smjelo.
Smjele ruke smjelo žele, vjetrom nebu primaknute,
tanke ruke nade,
ruke žege žeđu nastoje,
seljačke ruke žudno rade.

Život bubri i tkiva mu se u tišini gaje, isprepliću pod zemljom. Zašiljeni vrhovi probijaju k ponorima krških vodenila da bi se voda žudnjom ukorijenila. Kamenje se obavija žeđi ljubavništva zanosnog podzemnog boga. Podzemni bog nosi usnice crvenice i miriše na suhu crvenu zemlju. Zemlja sunovraća ljude u krške provalije slobodnim svijetlećim padom, u njedra, treptavom podzemnom bogu, očiju katkad otvorenih, katkad kamenitih.

Jedna do druge željna plamteća duša, druga do prve sklopljena ruka molitvena, savijena od htijenja, kamenu nariče slatkovodna bdijenja. U zemaljskom zanosu čovjeka drveće raste.   

Korijen o kamen kucka, u tamnoj komori krša zatamnjuje se narav života, skliska vita obscura, silenzio e solitudine, ora et labora. Voda trepće proklizjima, kapima gleda iz pukotina.
Voda se zrcali sa žeđi duplju o duplju i upija je k sebi u mineralno sirotište, po stijenkama kore, kamenje tari izricane molitve, šišti.
Kapljice se raspršuju u stanice kapelice, u vodene, oble oči drveta; savijaju ruke pukotinama, kružnim okretima očiju smještaju se u zglobove bića. Pucketaju sklereide kamenim suhozidićem, koštuničavo, na razmeđi biljnog, božanskog i ljudskog.
Tri šaputajuće sfere tvorbe, jedna u drugu upletene, u kutu kapele zrcale svjetlosnu arhitekturu, trenutnu. Vječnu u iščezavanju.

Mir, oh, lagan li je mir srca koštunica.

Sve koštunice u žeđanju su tvrde. One su jako ljudske i sklerenhimske, žilicama isprepletene; u život plaču i nariču, o ljubavi božja, maslina bogorodica! Koštunice narikače žude za zagrljajima guste nedohvatljive ljubavi. Tekuće, jednodomne, vazdazelene ljubavi. Kvrgavo deblo miri tvari spororastuće, ocvijeće mu je dvostruko, pruža zraku meke ruke djevojke ponturice.

Božansko je ljudski biti, ljudski je božanski biti, biljno se ozariti, pustiti puči da luči biljne luči u šapatima, sakupljati zlato u uljnome plodu; zlata sjećanja zlatnoga doba u prstima mlade djevojke divljeg izbojka. Mlada je djevojka prelivena kožom pastelne boje, a njezine su pjesme mekanije od mojih slova. Ona je dijete koje siše zlato biljnoga sroka u kojem je bjelina, zlatno-mliječna svjetlina koja je milina, rajska razina. Ugledana zagasitim očima čovjeka u nastajanju, očima topljenog zlata,  plodom zajedničkog pamćenja u naboranim licima, u pukotinama, brazdama, rasjedima i škrapama;
životne se
posjekotine
polako
pune
uljem.

Tako...
se sjećanje čovječanstva tiješti u ulje.

Ulje utješi čovječanstvo bar na kratko, premazuje ga, kap po kap klizi njenim vratom, kao znoj malih glatkih bogova s puno zvečki:
Dok su čovječanstvo bila djeca, ona su se neprekidno hihotala, zvonila i sjala. Ni u noć, nit' pred zoru, ni kroz jutro, nit' za sudnja dana, smijati se nisu stala, sva im se lica ozarila, pršte svjetlo...,
rekao mi je jedan stariji čovjek, pljesnuvši rukama od brazdi, više puta i kroz više lica kora maslinica. Govorio mi dalje: Cijeli život živiš u žrvnju, a čemu? Ti si mlada i iz lica ti sja milina... Život je ko taj tu tijesak za ulje. Drž' se podalje toga, ne traži ga, bježi od njega ko od vraga!
Smije se u svom masliniku: Ma, vrag odnija prišu, smije se dalje i dalje naborani čovjek, tugosmijehom u daljine. Njegovim smijanjem klizi ulje, Zlato Ulje, tajni ekstrakt tugosmijeha.
Putem čovječne kamenitosti vijuga kapljama kroz brazde po njegovim velikim dlanovima i težačkim prstima, kaplje nazad korijenu, k tlu. 

Kad sam odlazila od njega iz njegovog maslinika, viknuo je: Divojko! Nemoj se samo žurit da odrasteš! Vrag odnija prišu!
Već je bilo kasno. S okusom ljepljive slatkoće i svirepošću zavidnog oka koje me kriomice vrebalo, ušla sam u svoj uljni žrvanj. Vrag mi sriću odnija. Ovdje je vrijeme sporo i samo cijedi kapi. Vrijeme je najsporije u ovoj priči, zaustavljajuće. Sreću kaskaju konji zaprežnih kočija duboko usnulih putnika, vozi ih vrag što umire od smijeha, gotovo simpatičan. Cereči se, loče, srče mi snagu i urliče: „Iscijedilo me do posljednje kapi!“

Na 22 mjeseca sam postala obični pisac, tihi pismorisac. Na početku puta poslala sam čovjeku pismo, risala ga ispod Svetog Brda, iz nomadskog krškog sanatorija: „Ne mogu vjerovati da postoji prostor kao na ovoj uzvisini gdje jesam, nimalo poremećen, nimalo nakrđen, doslovno u cjeloti, bez rezotine, bez oštećenja, iznutra i izvana, bez remećenja, bez smetnji, pripadan svome raju. Zapanjena sam time, oporavlja me, grli me ovo skroz. Nadam se da si dobro, šaljem ti ovu svježinu.“

S toga visokog brda, silovito sam gurnuta. Ja sam ta! Ta sam.
Stropoštala se. Ja sam čovjek! Ja sam pala! Zaspala.

U kočiji ja duboko sanjam da ona naginje tijelo u mutnom zraku soli i dušu upućuje zemlji. Mojim uzdasima, raširenih grana k maslinastom nebu, punom svojih koraka korijenja i čvorovima kore, ona raste. Sanjam da ograđuje vrijeme kamenitim stepama sna, da je mlada kao mlado sunce i žut lišaj, da ne tište je kiše, i da živi život pun oprosta dok osmijesima izvezuje lišće, zraku odšapuće svoju mladost i moju posrnulu radost, bezvremeno lice nježne koštunice. Da radost može šepati, krvariti i plakati, nikad to nisam pomislila, ni u snu. Ta, radost se raduje.

Ja sanjam i nisam svjesna ničega što se dešava.

III.    DOBROTA


Ljubav je vazdazelena, biljna, pitka i podzemna; neosporiva, pupa u usnice crvenice, doticive:
ljubav ljubavlju žudno žudi. Maslina je tiha i odrasla, nije više dijete, puna smjele šutnje srče sokove božanskog ljubavništa. Žudnje stiješnjene u zlato, zagrljajima što guše surovost života, u žrvnju obraća koštice u duše. Duša je tekuća i prozirna na razmeđi svoga postanka iz oblika u oblik. Život je silan kao tanka ruka masline, krene kao divlji izbojak pa se nabora.
Život je silan!
Nabora se i čovjek kojeg katkad sretneš, ako se pokaže, u deblu masline. Nabora se od silnoga života i krške vjetrometine, u neprestanosti koračanja iscijedi se do posljednjeg slova biljnog pisanja. Uslijed dugih godina postade majčinski milozvučan. Lijepo je čovjekom sniti maslinaste snove. Biti korijen vretenast, dobrotom razgranat, dugovječan. Ukorijeniti se u dobroti, posao je vjetra i vječnosti.

Mio čovjek je pitak i neosporiv, tih i dječje odrastao. Mili će čovjek rasti dalje, u maslinu, u miru božjem, naslonjen o deblo, pun i zelenook u osami sunca i kamenja. Tad će ga ljubit oganj i beskrajno i trajno more usred usnica zemlje crvenice, oblih očiju, spore kretnje, smeđih vijugavih ruku. I čovjek će čovjeku biti maslina. Čovjek će čovjeku roditi njegovo nasmiješeno dijete, zvukove frulice s poljana, grohot, zvonce u daljini, bijele prašnice, zvučan zrak sa krila kukaca.

Masline, kao i ljudskost, rastu uz pet uvjeta, silenzio, siccita, solitudine, sole, sassi.
Tišina, suhost, osama, sunce, kamenje.



IV.     SREBRNO   MORE



Izbrazdano lice, zemljano lice amfora, tako mi izgleda. Budim se na površini Mjeseca, tako mi se bar čini. Silvestrovo je. Ovdje je prostor prhak i sklizak i klizi poput ulja.

Kako se ja krećem, tako se kreće i prostor. On klizi pod stopalima koja upadaju u porozno tlo nepoznate mi konture. Ja ne hodam, nego nekako uklizujem u uljnu supstancu tog treptavog i pjegavog ambijenta.
Vrijeme je viskozno i treperi mi kroz prste.
Zrak je topao, gotovo subtropski, a svaki moj izdah ostavlja srebrni trag, kao zimi kada je vani mrzlo i toplinom je disanje vidljivo, huktavo.

Dolje, na tlu, ili na tome što bi trebalo predstavljati tlo, nalaze se svijetle, glinene, zelenkaste tvorbe. I one su porozne, a periodično se kroz pore tvorbi pojavljuje zlaćana svjetlina. Sve je laganom gibanju, valovito, pomiče se gracilnošću usporenih pokreta, treperi mi niz leđa. Vrijeme sporo, zimzeleno. Najsporije u ovoj priči, zaustavljajuće, ukapljuje se viskoznom bremenitošću. Vrijeme je ovdje vazdazeleno, jednodomno, razaznaje se bojama; entomofilno, heliofilno, pripadno kretnji kukca oko sunca. Kružno. Vrijeme-bezvrijeme spororastuće, omeđuje moje postojanje u postojanju nepoznatih mi kontura. Ugoda mira širi se zrakom srebrne boje i implastira u obliku palmete.

Gledam svoje ruke, maslinaste su. Prsti miruju u baršunu naličja maslinina lista i tako prepisuju ono što vide; arhipelag stvarnosti i dišuće školjke nataložene u kolektivno kameno sjećanje. U kamenitost sjećanja uvija se snažan korijen, gibak, i priziva ga sebi. Učvršćuje ga, miluje, pjeva mu i pjesmom ga uzemljuje.

Maslina će uzemljiti kamen. Tako se barem sjećam. Tako mi se bar čini. Sjećanje je neukorijenjiva tvar koja klizi iz ruku u provalije svih koji žele posjedovati stvarnost.

Stvarnost je poput ulja i skuplja se u amfore, prenosi potonućima civilizacija, meko, dodirom nepca i jezika. Jezik se ovine oko uljnog oštrog okusa tisućljetne tvari koja tvori ovu zemljanu sliku, obavije ju i ulije u čovjeka. Zeleno ulje pecka niz grlo poniruć u čovjekovu nutrinu, klizi u morske tame amfore. Pored amfore u nesagledivoj tami leži i naga Afrodita bez jedne ruke, a preko nje prelaze planktoni. Na oči joj se primaju školjke srebrnih i sedefnih nutrina. U sedefnim nutrinama raste cvijet masline. On je malen i peludno prašnjav; sićušna bijela, razbarušena hermafrodita. Smiješka se na površini Mjeseca.

Ruke miruju u vjetru. Silvestrovo je.
I tiho je, kao novogodišnje jutro.

Moji prsti umazani peludom gledaju presijavajuće krošnje maslina koje se njišu i savijaju poput dugačkih morskih algi, u dugačkim biljnim rečenicama, a moje se oči šire u srebrnilu svega. Moje tijelo je u moru i gleda morem. Srebrni su moji prsti i sjaje.

Hodam... klizim.

Nepredividiva je ova mliječna staza, rastezljiva, kao velika kozmička petlja.
Dugogodišnja,
vijugava i svjetlucava,
usrkana u glinenu amforu
i u zemlju.

Spava na dnu mora.
Čovjek njome mjesečari. Mi,
mi svi ljudi mjesečari,
lunatici,
mi se znamo putem mira,
i prostranstvom mora,
u miru mirotvorne tvari koja se vijekovima u koštunici kali, ukapljuje govoreće sunce u tople kore drveća.