Kal, ocean i jabuka

 ☼ tekstualna partitura uz instrumentalnu pratnju ☼ polilog po potrebi ☼

Likovi: Kal majka, Dijete jabuka,  Zvijezda Sunce, Cvijet, Ocean

KAL MAJKA

Tiho sam to rekla, podno sebe, da te se ne bih odrekla.
Jer odrekla sam te se već jednom, okaljala se.

Sada u daljini, raspršena žarko narančasta točka titra sa zamrznuta jezera. Jutra su mrzla, mrazom pokrivena, kao lica skulptura, mrko zamimikrena. Sunce je mlado, nijemo, ne govori nijedan jezik. Sunce je dijete je samoniklog izraza.
U kalu spava dijete tinjajućeg odraza.
Ono gleda poviše, odrazima tihog, sporog neba.

DIJETE JABUKA

Dijete pjeva bijelim beharom, bijelim zastavicama voljenosti, na vitkom, svijenom stablu tople kore jabuke. U kori grijanoj svjetlinom popodnevnih sunaca, lišca se osmjehuju razgovorljivom cvijeću. Mali, bijeli behari dišu lišcima novorođenčeta s kapcima sklopljenih u miru. Jedan kapak, jedna je latica sićušna cvijeta, novodoputovale duše svijeta.
Tako jabuka sniva kapcima mira, svu svoju tankoćutnu djecu.

Djeca ćute sve,
i svesrdnost svijeta i razrokost svijeta,
u raznorodnim cvjetištima, djeca gledaju biljnim očima koja neprestano rastu... disanjem.
Golišavi, obli trbuščići rastežu opne ljudske vidljivosti. Djeca ćute majke u tamnim utrobama, i čuju im glasove unutar opni oblih bubnjeva, usred šarenih usplođa sjećanja, plutaju u vodama ljudskosti toplih plodnica. Bubnjevi vodama udaraju ritam rastućega srca. Srce pulsom čuje svoju majku, svoju nježnu radost, bubanj i jabuku. Cvijeće žubori, i pod kapcima lapa dijete sanja, prvi ljudski mir bubnjem odzvanja.

Jabuka šapće, kako dijete sanja, takvo se dijete rađa, pruža peteljke, prsti su joj hladni.

Ona toplim dahom huče u olovku i rastapa tintu vretenastu:

pisac crnim slovima pruža ruke u nevinost i ispisuje riječi u zibanju, da si stvori kolijevku, da se ziblje riječima kasnog, kalajsanog sunca. U suncu je zemlja stajaćica, čuvarica zimskog solsticija i zemljom obloženih tišina. Pisac je sklupčan u jabukinu trbuhu, ziblje ga crna rađajuća zemlja pjesmom rođenja jabukinih behara. Pjesma joj je bijela i upjevava se u kal:

U utrobi sunca je zemlja, u utrobi zemlje ocean, u utrobi oceana kap, u kapi kal, u kalu zibaljka, jabukina naricaljka.

KAL MAJKA:  (pjevno)
Ja sam Kal, u meni si se i rodio i od mene si brao, u meni si se i pretvorio i meni si se dao, uvenut došepao, lahorom odjeknuo, u mene se pretvorio, u kaljužu si pao! 

Majka Zemlja se ne umara. (činele)

Odrekla sam se te se nekolicinu puta, pustila te!
Čedo moje, klico vječnoga. Klij, ljepoto, klij! Pupaj, radosti pupaj! Navri vratolomno u svjetlo, dan udahni, dahom razdani dani ti život. 
Budi zlatna jabuka! (gong)
Jer ja sam te rodila, Kal. Ukapljila te.
Ja-sam-te-rodila.
Ja sam Kal, prepoznaješ li me?   (glas)

(bubanj)
(ozarene otvorene oči koje vide ljepotu, visoko frekventni zvuk)

ZVIJEZDA SUNCE

Dijete sijedi usred tamnoga biljnog neba i pruža malene šake tamnim, dubokim očima.
U očima su beskrajne vode i očima se izravno gleda. Oči su zavojito jezerske i ...
trepću.

Iznad djeteta, jabuke lebde u zraku, ono ih promatra i hvata ručicama.
Dijete jabukom sanja i dijete jabukama lebdi. 

(pauza, tišina, hor)

Lebdenje je kretanje, a prostor neodvojiv.

Dijete ga upija očima, vodom saznava
i tišinom se širi.

(pauza, tišina, hor)

Dijete lebdi i hvata prostor ručicama.

Oči su jasne, ponorne i kozmički kristalne.
(instrument)
Pogledima teče slatka svježa voda, svako gledanje bruji.
(instrument)
Dijete vodom pada, zvijezda ponornica!  

(gong!)

U kozmičkoj rijeci lebdećeg agregatnog stanja, s djetetom padaju i preci i retci riječi, jer u rijeci nema riječi u rijeci Jednost. Jednost, postojanje skupnoga roda Kalivoda.
Jednost
kroz nju
teče,
iz nje
izvire,
u nju
ponire. 
Jednost je kozmička riječ padalica djece snažnog vodopada.
Voda pada, voda tutnji!
(bubnjevi djece)
U Kalivodi bubnjevi preklapaju jabučne zvijezde mrkloga mraka, biljke se utapljaju resasto noćima uranjajuć u ljude: kad smo jedno pored drugog, mi smo i ondje i tada, i rukama nam jabuke rastu, i mi smo sada i mi smo i daleko
jer
daleko
lebdi u
sada.

Sada u nama, plovilima mira, postoji samo trenutno blizu što ponire k postojanju. Ono probija u tkivo jabukina ploda i širi mu kružne obode vode po kojima bebe zavojito puze, trepću u ponor kozmičkog stvaranja. Zavojima Kalivoda zviri, galaksija žubori i dijete ju čuje. Sjedi usred tamnog neba i saznaje za duboke vode daleko prije roditelja: u vodi jest naša ljubav koja jest naše postojanje.

Jabuka se prepolovi po obodu da bi se pojela, a razlike u njoj nikad nije bilo; jabuka je resko stvarnosna, cjelovita i okrugla, njome dijete kruži i rukama u biću se pruži, i tako kako sanja, tako se i rađa. Dušama svijet utire put korijenske samoće koja pije zemljin sok iz zemljine gluhoće. Samoća zato prebiva tiha među stablima uspavljujuć bebe svilenastim mukom zemljanih boja. Ispod jabuke čovjek voli leći, zaspati u slatku samotnost mirnih dana neba.

Zvijezda je Sunce i crna je rađajuća Zemlja.

CVIJET 
(priča sjećanje maternice Oceana)

Nosim bol tvog nestanka.
Jednom davno davno smo se dogodili. Nenaslućeno se dogodili, u kaplji oceana se dogodili, u čeljusti medvjeda se našli, u toploj špilji se progutali. Nosim bol tvog nestanka i neobjašnjive su suze postanka izumrlog cvijeta. Odumrlo cvijeće ne slavi sebe, već stupa stapkom u zemlju krotku, polagano, potiho i savitljivo puže u dom svoj ishodišni. Krajevi cvijeća su kratke simfonije svakodnevnih odlazaka i, postoji kraj cvijeća, kad se cvijeće topi u zemlju ravno zaoranu, a njegove trube najavljuju put u nebo uvinut, od kalanih šaka otrgnut. Voljelo me cvijeće i voljele me kaplje, rosne, morske i riječne i jezerske, slavile me suze, svojom čeljusti me progutale.

Suze imaju čeljusti. (truba!)

I dalje nosim bol nestanka, u putnom zavežljaju, u kaplji oceana, u zemlji, nosim bol u bisagi svog naivnog mrkog magareta, nosim ga u dom svoj ishodišni. Tamo gdje je sve bilo prije nego što je postalo i prije nego davno, i prije nego davno davno, prije naslućivanja i prije nenaslućenosti. Nosim trpko i magareće tvrdoglavo svoje zlato sjećanja da bih ga vratila utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Nosim ga danima, pogibeljno, nosim ga životima, opetovano, nosim ga srcem, prikovano, nosim ga zlatom obasjano. Ja, sluga davnih davnih odluka, stopljena u vrijeme zamotano u malom putnom zavežljaju u kojem su redom: jabuka, sendvič, ništa i mir. Jabuka je bila cvijet prije nego što je bila jabuka. Jabuka se sjeća svojih cvjetnih sestrica i braće i sjeća se bijelih latičastih putovanja i sjeća se naivno i donekle mrko i sjeća se davno i sjeća se davno davno. Jabuka je bila cvijetak, koja je znala pogibeljno, znala je krotko i britko i voljela je sve cvijeće i voljela je sve kaplje, jabuka je znala ishodišno. Jabuku nije brinuo kraj cvijeća i slušala je mirisne kratke simfonije svakodnevnih odlazaka, slavila je suze, i rosne, i morske i riječne i jezerske. Jabuka nije odumrla jer je znala, znala je zlatom obasjana. Jabuka je rasla i resko prštala, u samo jednoj jabuci sadržana je sva zemljana buka.
Rasna jabuka, raspjevana jabuka, stara vrsta, od stabla otkinuta, rijetka i rijetko u čeljust ulegnuta, putno zavezana, u čvor, putno prenijeta. Jednom davno ste se dogodili!, smijala se jabuka, bez prekida se smijala, sjala, u utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Smijala se jabuka, smijao se ocean, huškao mora da podignu valove, uznemire plavetnilo što je snilo snom pravedničkim, posred boli je spavalo.

U svakoj boli oceanskoj živi plavetnilo. I neizmjerno je jer to je narav plavetnila, to mu je zadaća u modrini, da se modri, da se plavi beskrajem, beskrajno da se plavi, cijelog tebe da preplavi, smlavi, uvuče u divlje valove, divlje morske konje, galopirajuće.
Smijao se ocean tvojoj boli. (instrument s mijehom, smijehom, harmonij, harmonika, ili frula topla)

Valoviti konji morskom svježinom poskakuju u tvojoj boli. Jednom uznemireno plavetnilo ne miruje, beskrajem ne miruje, a u tvom zavežljaju još uvijek su: jabuka, sendvič, ništa i mir. Bol je morska mijena i morska stijena, bol je morska rajska pjesma, i beskrajno se melodijom plavi, posred voda se plavi, pjeva, posred velikih voda, stjenovitih voda kalivoda, razlomljenih o stijene, bol beskrajno se plavi, vidiš li je, rajsku, vidiš li je galopirajuću, vidiš li je naravnu, prirodnu, rodnu, rođenu u tvom nestanku, vidiš li je, vidiš li joj oči, oči vidiš li joj utrobu, tamnu utrobu, zemljanu. Tamo ćeš stići, ti putnice, sa zavežljajem od ničeg, ništavnim čvorom privezana, polagano, potiho u svoj dom ishodišni. Mirom ćeš ući u utrobu zemljanu omotanu divljim morem. Pjevat ćeš morsku rajsku pjesmu o cvijeću i slavit ćeš slane kaplje očiju, položena u svoje zlato sjećanja. Voljet ćeš me, sendvič ćeš pojesti, u utrobi piknik imati, u ruci držat ćeš ništa, polegnuta u zemlju mirom ćeš me zasaditi, izumrli cvijet, iz kalanih šaka otrgnut. Ja ću te vidjeti, očima mora te spaziti, sol s tebe polizati. Smijat će ti se jabuke. Jabuke zlatne će ti se smijati!

Kraj.
Kraj cvijeća.