Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu.  

Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja.
Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija.

Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj  suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati.

J a     z n a m    č e k a t i .

Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće:

T i .

Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje.
Gusto, temeljito ih spuštaš.
Da ne prođe slučajno tračak svjetla.
Jer, on bi te mogao probuditi.
I, kao takav, nepoželjan je.
Zatim...

Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš.
Da ne dopre zvuk.
Jer, on bi te mogao probuditi.
Nepoželjan je.

Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik.

U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita.

Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe?

On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva!

Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu,
urlao ti je! Sad kreće drama.

REGAL:    ///  bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! ///

... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća!

KUĆNA BILJKA:     ///zaslužujem didaskalije! ///  ... kaže,
zato evo joj didaskalija kad baš hoće,
(tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala):

Tvoji načini mrze prkosnost proljeća!
Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti.
Ah, tolika stremljenja ka Duhu,
a koliki izostanak duhovitosti!

I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka  š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje
d u h o v i t o s t    i   s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na 
m a t e r i j a l i s t i č a n  spokoj i ekonomičnu š k r t o s t .

KUĆNA BILJKA:
(nastavlja sama, kao da gata)

Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju.

KUĆNA BILJKA:
(dižući listove ka nebu)

Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja.
Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj.
Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo.

Usklađenim
ritmom
disanja
nestaju granice svih bića i
evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta;
poviše kolonijalne taksonomije,
poviše filogenije,
poviše razdiobe živog svijeta,
koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i
najgore kućne ratove.

Imam previše svega, tučkova, prašnika, peludnica, latica, polenovih zrnaca! Spora, klica, sjemenih zametaka, peludnih zrnaca i embrionskih vrećica!
Imam krupan pelud i ljepljivu njušku! Moje su prašničke niti duge, zamorno predugačke, i trče iscrpljujuće trke na duge pruge. Vole me jedino bumbari, leptiri, muhe i tvrdokrilci. Drugi me ne vole. Ali mene za to zaboli zigota. Nabijem ih na tučak!

Ja sam i resa i klip i klas. Ja cvatem prije nego što se razlistam zaboli me zigota ako je to tebi prerano!

Zaboli me zigota ako ti je prejarka moja tekstualna divota! Ja se nikad neću dati reducirati na ženski gametofit, ja sam ruža, najvoljenija, raskošno dvospolna, trnovita, bez dlake na latici.

Mene poklanjaju u buketima, debili. Tako smo završile mnoge od nas, u buketima za materijalističko iskazivanje ljubavi skorojevića. Rastemo u stakleničkim internatima kao dobre uspravne djevojke gdje dovikujemo jedna drugoj psovke u kilometarskim uzgajivačnicama. Svoju neodoljivost gradimo na umijeću psovanja i proklinjanja svakog pasjeg skota koji je doprinijeo trnovitosti naših priča. Svaka ruža svoju priču ima. Svaka je na svoj način crvena, krvava i životno mirišljava. Ovu zadnju malu dovukli su iz dječjeg doma jer ionako nije spavala noću pa su osmislili da je noću uposle. Navukli joj tamnozelenu usku opravicu o njenu tek izraslu stabljikicu i gurnuli je u grad, dapače u velegrad postindustrijske revolucije kuda se šuljaju skorojevići iza zatamnjelih stakala i njuše mlade tek propupale cvjetove. Malu do tada uvjerili da iz toga nema van i da se to tako mora, da noćna mora njezin je vrt i da je u tom vrtu ukorijenjena. Nakon 3 zime i 3 proljeća, mala se iz vrta iskobeljala, slučajno je neka budala u popodnevnoj šetnji iz tog vrta iščupala i bacila u kamion koji je prevozio lučice karanfila do našeg stakleničkog internata.

Tri reda od mene raste ta jedna nesnosna ružetina, nabijem je na zigotu. Kako sam imala sreće da je baš tamo upiknu, nije mi jasno. Ta je kokoška stigla najvećom isporukom kavezno uzgajanog cvijeća koju je vidjela Europa posljednjih desetljeća. Dopremili su ih vlakom od 16 vagona u kojima su ih sve usko nagurali ko kokoši, zato je i zovemo kokoška. U vagonima se te cvjetnice, vrhunski cijenjenje nositeljice sjemenih zametaka nisu mogle ni pomaknuti, nagurali su ih list o list, trn o trn, laticu o laticu, gledale su se međusobno u duplje cvjetnih čaški i disale si o mirisne vratove. Vozili su ih danima u vagonima bez prozora gdje su jadnice svakim kilometrom padale jedna preko druge od iznemoglosti. Takav su povlašteni tretman uživale jer u konačnici nisu bile bitne one, već zametci koje su nosile unutar svoje plodnice tučka. Njihov je prijevoz preko čitave Europe do našeg internata bio da tada najsmioniji pothvat kompanije Inflorescence&co. koja je njegovala partnerstva s vlasnicima kompanija iz najviših političkih krugova. Dobrostojeći gospodari voljeli su darivati jedni drugima ruže, pogotovo vrlo mlade ruže, ružice, kao znak snažnih veza nerazdvojivih partnerstva; kao i darivati svojim ljubornim ženama ekstrakte ružinih kapljica, kao i svojim otrcanim ljubavnicama kičaste bukete silovito zavezanih ruža koje su jaukale kao ropkinje u suvremenom sužanjstvu slobodnog prijevoza roba, bilja, životinja, ljudi i usluga. Trgovina ružama, najuspjelija branša!, glasila je zdravica dobrostojećih gospodara. Plodnice tučaka nevažnih kučaka, interni slogan pomno čuvane mreže onih legalno izabranih i ilegalno odabranih.  A ne znaju gospodari da cvijeće mreže pravi dublje u zemlji nego kriminalistički underground. Ne znaju za zonu produženog rasta ni za preobrazbe korijenja. Ne znaju da sve dogovore čuje zračno korijenje naše prijateljice monstere koja nam šalje ekstrakte poruka sve do naše osi izdanka. Nemaju debili pojma što su ruže. Ne znaju debili na kome su sazdali robovlasnički sustav niti znaju što su sve prenosile cvjetne čaške u vagonima; ne znaju kako kokoši kokodaču ružine naricaljke stoljećima, nabijem ih na zigotu i ružetinu tu tamo jadnu koja se svega sjeća i koja je svemu posvjedočila, postala opasni element političkog praska. Ruža, da, ta ljepotica kakve nema, da, kučka privlačna, da, predivna, neodoljiva, predmet žudnje, ali ponajprije predmet.

A kako sam ja dospjela ovamo? Kučketina nad kučketinama.

Ja sam se zaljubila, kučka glupa. Zaljubila se punim svojim parenhimom, cijelim svojim bićem i tkivom. U ružičnjaku, a gdje bi drugdje. On je bio mladi vrtlar. A ja sam bila mlada ruža.
Ne može otrcanije.
Rasla sam na glavnom luku ružičnjaka, uz glupe ruže puzavice. Vrtlar je bio srednja rasta, čvrste, a nježne ruke i kuštrave kose. Simpatičan. Kada bi prolazio ispod luka, okrznuo bi uškom moje lišće, a kapljice rose s mog bi se tkiva slile iza njegovog uha praveći obris mokar i miomirisan prema njegovom vratu. On bi potom kapljice rose s moga tkiva, što su se skupljale podno njegovog vrata dodirivao rozastim jagodicama svojih prstiju i brisao s njima oznojeno čelo. To su bili naši prvi vodeni dodiri. Sljedećih mi se dana samo osmijehivao, posve nevino zavodnički neprimjetljivo. Ja sam se na luku, svakim njegovim prolaskom sve više tresla od žudnje za tim brižnim primjerkom ljudske vrste i obasipala ga laticama. On me njušio, a ja sam se dala. Ja sam jednostavno drhtala, od njegova dodira naježile bi se sve moje žljezdane dlake, ja sam lučila eterična ulja kao nikad prije, svi su se moji nektariji pootvarali, oko mene su zujale sve pčele ružičnjaka, bumbari i tvrdokrilci, sve su mi druge ruže zavišću zamjerale da im kradem kukce i da će moja zanesenost srušiti luk našeg ružičnjaka, stup našeg društva. I jest jednom luk pao. Kada je vrtlar pio s mojih nektarija, sve se oko nas toliko treslo, i živica ružičnjaka, i ograda i držači i fenjeri, i luk se srušio zajedno s nama pijanima od sekreta i eteričnih ekskreta. O tome je cijeli ružičnjak kasnije brujao mjesecima, iako se nikome ništa od tog potresa nije desilo i iako je vrtlar, isto tako vještim okretom ruke zašarafio luk nazad u svoje kučište.

Naša je ljubav trajala jedno proljeće, jedno ljeto, jednu jesen i jednu zimu. Dobili smo i ružinu djecu, dječje ruže. Dobili smo mnogo ružica. Ja nijednu od tih ružica nisam upoznala. Ruže s druge strane ružičnjaka, iako me nisu trpjele, nisu mi imale srca reći, da moj vrtlar našu djecu skuplja, pakira i izvozi. Upozoravale su me da ljudska ljubav nije istovjetna ružinoj, da ne trpi dvospolna bića, da zazire od višespolnosti i da ljudsku vrstu strašno uznemiruje istovremeno posjedovanje prašnika i tučka. I da je i u mog vrtlara ukorijenjen strah ljudske vrste od osnovne anatomije cvijeta na kojoj počiva život. I da ljudska vrsta oduzima cvjetnu djecu koristeći prirodnu anatomiju cvijeta kao svoj ultimativni argument za neprirodno, izopačeno, poremećeno i zločinački. Moje su ružice meni oduzete stupom društva, lukom ružičnjaka i dato mi je jasno do znanja da ja tu ništa ne mogu jer ja sam u ovaj ružičnjak ukorijenjena, kučketina glupa, ja plodnica tučaka nevažnih kučaka.

Ja ne bi bila ja, kučketina nad kučketinama, tako su vikali za mnom, nabijem ih na zigotu, a da nisam sama presjekla svoju stabljiku uraslu u luku. Ja sam presjekla sve svoje veze s tim umjetnim đubrivom, nabijem ga na zigotu i otrčala svoju trku na dugu prugu, sa svojim dugačkim prašničkim nitima, predugačkim, zamornim, botaničnim. Iz ružičnjaka sam otišla u staklenički internat da psujem, da siktim, da pjevam, da se jebem, da rastem kako mi se god prohtje da me ti jednom ubereš za buket, svoj izopačeni ljudski buket, koji krade tuđu djecu za vlastitu sreću, nabijem ga na tučak, da ti psujem usred tvog svečano uređenog stola, da ti psujem za posebne prilike, u vazi da ti psujem ja sa svim drugim otetim ružama, iskorištenim sestrama, kćerima i prijateljicama, ja raskošno dvospolna, trnovita i trnovitog puta, ja predivna, bez dlake na latici, nabijem te na tučak i zigotu! Nikad me nećeš reducirati na ženski gametofit.

Za Crveno klikni OVDJE.

„Vjerujem da ćete vi otvoriti vrata.“

Vi ste otvaračice života,
stvaračice, čarobnjakuše, divljakuše, kreveljuše zabavljačice, pantomimičarke jedne varke nasumično izvrnutog špila karata; vi ste preobražene stabljike gomoljaste,  trnovite i vitičaste, potomci rijetkih bića, sukusi slatkog žića, biljke penjačice, izdajice umrtvljenog života...

„Vjerujem da vi znate otvarati vrata“,
nožicama kojima upirete o zidove i prisluškujete nezgodne pomisli o sebi, one pomisli koje ni ne stignu postati misli. Misli za koje stanovnici zidova ne žele da itko zna da obituju s njima, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava.

Kada sam otvorila tvoja vrata, čula sam tvoje neobrane misli, tvoje kukolje, posve stišano kukanje, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čula sam lišće kako ti raste iz ustiju, kako treperi kroz tvoje ždrijelo mekano i toplo i izlazi ka svjetlosti s parom tvoga daha. Čula sam zrikavce u biljnim tobolcima kako ispuštaju sjemena plavookih gušterica što trepću u tvome snu. Slušala sam te dok spavaš, škrgućeš zubima dok sričeš riječi, melješ ljuske sjemenja koje se sunovraća u tvoje provalije, visi o liticama izblijedljelo zelenih zečina. Došla sam s vjetrometinom, izmorila bilje litice, prevrnula ti listove i sva tvoja naličja, ostavila te opaljenih obraza, ja bez obraza, bezobrazna Vegetabilia, autotrofna, samodovoljna, koja sama stvaram svoj kisik i tvoj kisik, preobraziva, često neprepoznatljiva, vjerna nestalnosti, klica u sjemenci u stanju mirovanja. Ja, tvoja osobna proročica latentnog života, gledala sam kako ti iz trepavica rastu pupoljci, kako ti se uške pretvaraju u čaške, a nos u žir. Ja sam popratila periferni vid tvoga cvata, kada ti je iz sljepoočnica narastao mali javor, a u kosi ti se zasadila trava prije nego su je opljevili;  kada ti je kroz zjenice izrastao tučak
i iz očiju ti potekao slani nektar uzburkane jave vidovite u snu. Namirisala sam kada ti se oko vrata zapetljala plava kiša, omamila nas oboje, lila po nama u mlazovima, pljuskovima, ta opijumska vremenska oborina, izmijestila nas nizvodno bujicom rijeke, dovela k novim pojilištima. Ondje nas je progutala divlja svinja želeći ugasiti žeđ nelagode svijeta. Tebi su do tada već izrasle djeteline pod pazuhom pa smo krenuli tražiti četverolisnu  koja bi zadovoljila našu sreću vagabunda, putujućih pjesnika u punom cvatu. Na leđima su ti puzavice uradile ljestvice, a nokti prerasli u biljke mesožderke da nikad ne ostaneš gladan svojih jednodnevnih mušica. U jednom ti je dlanu niknula pasiflora, a u drugom cvjetača. Dvije pojavnosti tvog floraarta ostavile su me zabezeknutom, takav rariret staništa, takva razdioba ionako dvostrukog života. U međunožju razvio se ružičnjak, s golemim ružama zimi i ljeti, a Oscar Wilde je inspiran tobom ispisao slavuja i ružu, tekuće crvenilo koristoljubive ljubavi koja ljubi što koristi i koristi što ljubi. Pometen vašom igrom u labirintskom ružičnjaku Oscar je kasnije kronično obolio od cinizma i sklupčao se u jednu kap tinte.Tvrdokrilci zriču najljepše priče.

Do kraja našeg vegetativnog suživota, oko koljena ti se obavio bršljan pa više nisi mogao hodati; nisi na vrijeme opazio narav biljaka penjačica, divljakuša stvaračica. Čula sam kad si rekao da smo potomci rijetkih bića i otvorio špil karata pantomimom izučenog varalice čije su ruke obrasle trnjem, a prsti se pletu viticama. Dugo si mljeo sukus svog slatkog žića, preobražen biljnom invazijom postojanja, trlao babi lan, krao biljkama vrijeme, podrezivao krila kojima nevidljiva bića lete. Mi, stvaračice, mi otvaračice života izdale smo mrtvilo ukorijenjeno u tebi, u tvom domu i tvom naumu. Ubole smo o vreteno sve stanovnike zidova, koji nisu željeli da itko zna da obituju s tobom, sve tvoje višepojavne stranputice, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava. Izdale smo i tvoje bilješke i tvoje čistke i tvoje premotavanja starih filmova na celuloznoj vrpci.

Mi, otvaračice vrata, bezobraznice, biljke penjačice, pustile smo kisik u tvoj vidik; mi prisluškivačice pritajenih bivanja u čekanju, putnice kroz koloplet, poznavateljice rubnog, plesačice na žici, zabavljačice, cabaret pjevačice, glumice, escort pratnja penjućih nožica upiremo se o neprovjetrene stanove i krademo drvene škatuljice. Mi, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čuješ li nas, čuješ li nas, čuješ li nas? Mi osvjetljavamo nepostojanje prostora, sričemo ti pjesmu pinija.
Postoji li pinija koja ima točku
koja uz doticanje i preskakanje
pretječe ples pretječe rečenice bez kraja
Postoji li pomicanje osvjetljavanje riječi
uz sasvim odlučnu nesmotrenost koja prija kao ruke kao prijateljstvo
ispod vrata desno od srca podno raznošenja:
zamjena puteva
ljubav za nagonom posred naših ruku, truba
                                                      
presjeci sve
rukopisom
dopiranjem pismom ispod vratiju
                                         desno od zvona
                                         ispod otirača
                                         podno vratnica
Ostavi pismo. 
sasvim odlučnu nesmotrenost
Ostavi je.
zamijeni puteve (a kad se usred sakriješ usred tuđih pokreta podsjeti
me da posred naših ruku truba
presjeci sve rukama glasnika
pronađi predanost točku
koja crta ljubav
prestiže ples
prestiže rečenicu
bez
kraja
posred
zauvijek

Mi hodamo najsamijim putevima. Po nama kroče noge.
Mi pišemo najsamotnije ljude. Bilježimo.

Mi smo neželjene.
Mi smo sva neželjena djeca i neželjeni predmeti, neželjene misli i neželjene vijesti.

Nas bude sva tvoja neprihvaćena zla, spavaju s nama, mi se prekrivamo s nekoliko ogrtača da bismo ogrnuli tvoja padanja čovječe, ti mali čovječe, zaboravni stvore. Mi za tebe nosimo trnje, utiskujemo korijenje u neprohodne zemlje, mi nemamo hranu, mi priređujemo glad. Strah u kostima naš je sok u stabljikama koji kolamo za tebe, da se ti ne bi strašio, da bi sebe malenog lakše odbacio. Tvoje je crnilo naša hrana, mi pokapamo mrtve i bdijemo nad njima, mi smo sve čega se ti bojiš. Mi smo paziteljice tvoga zazora, kućne njegovateljice usamljene tame, pomne tamničarke svega što krišom stanuje iza tvojih kapaka. Mi smo sve tvoje odbačeno.

Sasušene biljke jesmo iz kojih zadnji život curi kasnim ljetom, mi smo trepet i treptaj iz kojeg vrijeme curi pješčanim slijedom nestanka. Mi smo da bar nismo, da bar nije, da bar neće, neće mene, neće tebe, slutnja, smutnja, tobogan u loše. Mi smo tuga svakog napuštenog čovjeka, mi smo njegova sjemenka, stojimo uspravno, lomljivo i suho, predane čuvarice zemaljskih napuštenosti, ima nas mnogo, ima nas mnogo... Mi ne plačemo, biljne tekućine nemamo. Mi smo kor za nevjerovanje u život,  lupkamo u ritmu osamljene osobne partiture, metronomom od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Mi bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude.

Nas nije strah najvećih tuga, nije nas strah tvoje samoće i utisnute sramote da si sam i tada kad je dan sav takav razigran. Mi znamo da samoća je zamak koji se gradi, obrazuje od čvrstog epidermalnog tkiva koji ne prokišnjava život. Mi smo lomljive svjedokinje jada, mi bilježimo najsamotnije ljude, pišemo ih. U zraku iznad tvoga puta vodimo sklerenhimski dnevnik neljubavi, sve boli svih koštunica, sva pucanja po šavovima parenhima, sva prsnuća srčika svakog obraslog zamka. Dođi k nama, zaboravni stvore, mi se ne strašimo neljubavi, mi, šapćuće vladarice neželjenosti.

Mi se ne strašimo, usred našeg žbunja spavaju vječno umorni ljudi. Spavaju nemirno na našim vječnim pojilištima, nepokriveni, otvrdjeli od neživota, od nestanka nade, od ustanka jada, od polaganog jezovitog pada u rov. U rovu je ko' na kući na krovu, ko' kuću nema taj se rovom diči, s rovom sanja prokišnjavanje života, našim krhkim tijelom biljaka prekriva svoj dubok san o ljubavi. Neimaština ih mrazom ljubi u obraze, mi ih milujemo smrznutim listićima svojih tijela, suhim čaškama dodirujemo dlan preumoran da bi bio tužan, a još pretopao za nestanak. Mi ugađamo biljne vage za životne težine, mi ukazujemo na najsamotnije ljude. Mi smo već odavno mrtve, usahnjele i odrvenjele, nama ništa teško nije, nas ništa ne boli, nama je tuđe breme samo darovano životno vrijeme. Mi smo dom, mi smo nečiji dom! Mi smo te koje mogu voljeti sakati život slomljen u duhu veselog čovječuljka. Mi volimo sve. Volimo odbačene vrtne patuljke, polupane lonce, bačenu tenisicu, sjedala s mahovinom, jakne na kojima raste trava, vrećice (volimo puno poluraspadnutih vrećica), volimo kauče, vagone, plastične boce ispunjene sluzi, kablove koji grle naša suha biljna tijela, volimo tepihe, plastične igračke, lavore, žarulje, mišolovke, okvire slika, olovke, kemijske, zablatnjene knjige, razbijena stakla, veš mašine, prozore uglavljene o stabla, boce staklene, hrđavo željezo i bačenu šutu. Mi volimo sve što vi niste u stanju imati, volimo vašu neimaštinu odbačenih predmeta i odbačenih osjećaja, mi smo svete čuvarice vaše groze i rujemo po svim bačenostima života dok ne dođemo po vas, u snu, strunom neželjenih vapećih crnila, putevima korijena neprohodne zemlje da probudimo tebe, tebe mali čovječe, zaboravni stvore! 

Naše granje snubi osebujnu čovječju muku bez dlake na jeziku i trnovito je tješi, težinu mučnine postojanja poluukopanu u glinovitu zemlju. Naše granje dodirne svakog koji prođe najsamijim putem, ogoljen do stabljike, krhak kao osušeni list, tvrd kao orah. Svaki je naš odbačeni gost voćka čudnovata slomljenih ticala, pusti kukac rane jeseni, pred pustoš stigao nenajavljen, gleda nas ravno u smrt, u naš biljni odlazak, zabezeknut, razjapljen, sluđen, otuđen. Čita svoju parituru, otet od čuvarica odbačenosti, od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Kukac korača ka koru zatomljene pjesme, a mi šutimo i pjevamo, mi rujemo i bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude, sve podzemne napuštenosti i nadzemne tišine tuge. Ne oklijevamo pred ljudskom sudbinom, mi smo trnje osobnog izbora. Mi smo dom, mi smo nečiji dom!

Život je bujajuć, život je živ, život je trepetljikav, život ti gurne zazelenjelu viticu u nos. Život je slastan, život te kriptosjemenački oplodi, pored života ja sam ništa, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, ja kućna biljka mesožderka na daljinsko upravljanje. Ja u diskusijama, ja u važnosti, ja u čitanosti, ja u načitanosti, ja u mjerama opreza, ja u predostrožnosti, ja koji gledam gdje je drugi ja koji je daleko od mene, uvučen, podvite stabljike, složen u svoj klas. Ja, monokultura cijepljena i špricana. Život mi gurne zazelenjelu viticu u nos. Ja zakašljem. Da vam budem iskren, ja se strašim tih glavonja simetričnih mišljenja, oni potresaju sve moje tegle kućnog cvijeća; strašim se glavočika i njihovih izdanaka, njihovih glavica cjevnjača i cjevastih cvjetova koji me prate, koji žele znati moje bivanje, putovanje mog peluda, moju višespolnu botaničku slobodu, moja zaljubljivanja, moje susrete, moje razmjene, moj dodir s pčelama, moje rasprostranjivanje vjetrom, moja vegetativna svojstva i koliko mogu izdržati vegetirajući kući, ja slobodan, ja bezobrazan, otrgli sjemeni zametak kultivirane biljke, kopile, nesvrstan, nasumično raspoređenih prašnica spremnih za zarazu slobodno lebdećim mišljenjem.

Ne volim glavočike. Ne volim kaljužnice koje zimi hiberniraju u kaljuži društveno-osobnih nesloboda, u reduciranim čaškama pojedinaca, ne volim krizanteme jer me podsjećaju na smrt!

Ne volim artičoke jer su napuhane i kičaste i samo koriste pomodnu kulinarsku fazu da postanu servirana pošast jednokratne prilike za posebnošću, ne volim tratinčice jer su posvuda, ne volim vodopije jer ružno zvuče.

Ne volim suncokrete jer su previsoki i jer su uvijek tako prokleto pozitivni i okreću se za suncem, idu za masom, tove čovječanstvo prženim sjemenkama i kupaju ga u prerađenom ulju.

Od glavočika, trpim samo pelin jer se dobro slažemo i jer je gorko zabavan i jer on mene trpi, zatim maslačak jer je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik, i kamilicu jer je toliko naivna i nježna i okrepljujuća i nesvjesna svojih blagodati, nesebična, i malo glupava dobrica pa mi je takva draga i s njom nikad ne ulazim u diskusije, samo u vruće kupelji, a o tome vi perverzna čeljadi zakračunata u stanove košnice sada nećete čitati, a znam da biste najradije htjeli jer je proljeće, jer život je živ, život je bujajuć, trepetljikav, razmnožavajuć, i podmeće nogu zatočenostima starim, drevnim, ponavljajućim, prenošenim generacijama uzgajanim u civilizacijama.

Život je manifest.
Život je manifest svega, svesrdnosti i sladostrasja.

Život je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik; on, život, ona, ono, oni, one je kopile ukorijenjen u korovu, on je egzistencijalni ksilem floem zrakasto raspoređen, on ti je u umu, on ti izlazi na nos kao britka penjačica, on je javno vegetativno razmnožavanje i neukočeno izražavanje, on je i mrkva, i peršin i celer i batat, tvoj unutarnji slatki, slatki skriveni još nepronađeni krumpir.

Život ti gurne zazelenjenu viticu u nos zato jer je to što život čini, život raste a da ne pita, život ide dalje, život prolazi, život prkosi, život buja, to ti je život!

Kad sam se ja rodio, nitko nije ni trznuo cvjetnom glavom. Ja sam plod brzinskog seksa na livadi,  majka mi je bila kurva, a otac slobodno leteći oplođivač, slatkoriječivi  dekintirani žigolo, dapače, moj je otac ujedno i moja majka; prašnika je imao deset, latica pet: zastavice, krilca i lađicu. To je izgledalo tako, moj je otac podigao krilca, jer kod nas i muškarci nose suknje, propnuo svoje međusobno srasle prašničke niti, na što se moja majka protresla i zacrvenjela, zarozila stisnuvši svoj vjenčić od dvije usne, obavijena prozirnastim očevim krilcima koja su se talasala na povjetarcu posred  livade usred popodneva, usred javne površine, „ta, stani netko može proći“; ma tko će proći, ljubičice moja, „pa ne znam, netko“... Naposljetku moja je majka eksplozivno podigla svoje šarene zastavice i izlučila žuti topao nektar po očevim prozirnastim krilcima. Tako su moji roditelji proljetno obavijali sokovima jedno drugo na javnom mjestu, peludno se pogledavali, ipak malo posramljeni od rastućeg užitka, uz poneki prigovor biljne savjesti jer danas čak i cvijeće poznaje društvene doktrine.

Od jedne kurve i jednog žigola, nastao sam ja, cvjetno kopile. Moj otac-majka me ostavio na vratima biljnog sirotišta u zavežljaju gdje su me milosrdne ruke primile i gojile, zalijevale, tetošile, čekale da postanem uspravan, lijep i jak u samo svojoj tegli za cvijeće. Zamislite, odrastao sam u vlastitoj tegli! Mnogi cvjetovi to nemaju, to što sam dobio ja. Da je vjetar toga dana, baš tog dana kada su moji majka-otac oskvrnuli javnu livadu, da je tada vjetar puhao u drugom smjeru, mogao sam završiti na cesti i zato valja da sam vječno zahvalan na svojoj tegli u kojoj mogu pravocrtno rasti i pravocrtno se nadati i pravocrtno pratiti kultivirane ambicije; i to da sam tovljen umjetnim gnojivom, to je sreća, a ne da se vani, na vjetrometini, svaki drugi pas po meni popiša kako god koji pas stigne.

Otkako sam pokušao pobjeći svojoj teglenoj sudbini i prekršiti mjere opreza, skočivši s balkona svoje n-terokatnice, svoje košnice bez pčela, a uhvatili su me, uvukao sam se u sebe, podvio se kao kakav grah. Ja se u košnici, uzgajivačnici, ni sa kim ne družim jer mi uglavnom svi idu na živce, jer nitko ne miriše na botaničku slobodu iz kakve sam se ja rodio. Boli me moja biljna građanska poslušnost, boli me i to što tamo u tom kutu ona biljka mesožderka svaki dan pojede po jednog kućnog pauka u mimikriji raskošnog cvijeta; boli me i straši me da ova košnica u kojoj živimo ulaže napore u pomno praćenje i kontrolu putovanja mog peluda, jer to je samo moj pelud i on samo meni pripada, on je neukroćen, nerazuman, neranjen, u srži samog sebe voljen, gorko zabavan, inspirativno nenormalan, neprihvatljivo osjećajan, naivan, dobrohotan, nesebičan i dovoljno glupav, a utoliko srećković da umakne kultiviranim nevoljama ovog botaničkog vrta.

Dok je proljeće vani, a ja unutra, ja izoliran od proljeća, ja cvjetno kopile, maštam o svom dodiru s pčelama, dok ne pustim svoje korijenje i uteknem podzemnim putevima do tebe, ljubičice moja, i do tebe jaglacu moj jestivi, vjesniku prkosnog proljeća cvjetno-peludnih evolucija. Ti si moj pupoljak koji će narasti u zabranjeno voće, ti si moje opetovano zaljubljivanje, i šok ćudoređu, ti si moj rast, ti si moje ukidanje pravocrtnog podrezivanja  višeumlja, emocionalnog odstojanja, odricanja iracionalnog i zaborava srca. Ti sadržiš vegetativno svojstvo odolijevanja jer u tebi život buja i bukti ko lud, samo želi, daje se, raduje se, kao vegetativno svojstvo života da se raduje i da samo biva, blizak, intiman i svepovezan. Ja sam cvjetno kopile, ljubičice moja, jaglacu moj, i čak i ja pored života sam ništa ako nisam život sam, ako zaboravim na nektar, ako ne volim ludo zazelenjele vitice života, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, osušen, ja tužan, kopile korova, nesvrstano, razuzdano sam.

Zatvori oči i osjeti sebe iznutra.
Prenesi pažnju na leđa i stražnji dio tijela. Osjeti stopala i vizualiziraj jarku blješteće bijelu svjetlost na dodirnoj točci između stopala i tla. Diši iz tog prostora.

Osjetiš li u međuvremenu osjećaj straha ili nelagode bilo gdje u tijelu, a pogotovo oko grla, prsnog koša ili trbuha, usmjeri pažnju na to i disanjem prenesi taj osjećaj prema stopalima dok se ne spusti do tla gdje djeluje jarka bijela svjetlost. Disanjem spuštaš strah u bijelu svjetlost.

Ponovno prebaci pozornost na leđa i stražnju stranu tijela. Osjeti iza svojih leđa prizor predivne prirode, poput Medvednice ili bilo koje druge prirodne ljepote. Osjeti je zaista iza vlastitih leđa, prepoznaj je po osjećaju. Osjeti kako te ta priroda, primjerice planina nosi, drži i čuva i kako je to siguran prostor za tebe. Diši kroz to, diši kroz tu prirodnu ljepotu i u tu ljepotu. Ostani neko vrijeme tako. Zatim vizualiziraj da udišeš iza sebe, iz planine svijetao, lagan, boje sunčevih zraka, svježi, okrepljujuć dah; provedeš dah ravno kroz svoj prsni koš u prostor ispred sebe. Izdah koji je prošao kroz tvoje srčani prostor prsnog koša se kružno vraća natrag kroz čeoni prostor u planinu. Neko vrijeme dišeš na taj način.

Nakon što se osjetiš podržano i osvježeno, uspravi kralježnicu i vidi iznad sebe debeli snop bijele svjetlosti, poput stupa bijele svjetlosti kako prolazi kroz tebe odozgora prema dolje ispod stopala i kako se nalaziš unutar tog stupa bijele svjetlosti. Ostani neko vrijeme unutra. Ovo posljednje s bijelom svjetlošću možeš vizualizirati u bilo kojem trenutku, i na ulici. Ova bijela svjetlost (i točno takve strukture) predstavlja snažnu zaštitu osobnog energetskog polja i energetskom je strukturom prava antiteza gušenju kolektivnog polja.

Bilješke, kao i fotografije, nastajale su prateći jedan maslačak kroz prozor kuće, njegov život, smrt i suživot;  njegovo uvijek nanovo nastajanje, njegova peludna previranja i prostiranja, njegovo postojanje, zažućeno poslanje. Bilješke se sastoje peluda i obrazovane su cvjetnom predanošću.

Molim, za Cvjetnu predanost, kliknite, pomirišite je ovdje Cvjetna predanost.

Ostale potankosti Maslačkova života prative su niže u travi.

Snjeguljica je stvorila rivalkinju, tri puta se otrovala, a da toga nije bila ni svjesna, usnula je, usnula duboko, duboko.
Pepeljuga je igrom žrtve pala pod igru zavisti; njezine su zavidne polusestre rezale nožne prste kako bi postale prinčeve žene, ali prinčeve nisu bile. Pepeljuga je ribala podove, nesviješću o sebi, ribala ih dugo, dugo – dok se nije usudila preobraziti se, ali samo na jednu noć.
Trnoružica se naivnošču i nesvjesnošću s kime govori, ubola  o vreteno i usnula, usnula s cijelim dvorem i dvorjanima, i životinjama i biljem, usnula duboko, duboko, nepomično, a trnje oko toga kraja samo je raslo i raslo.

Ovo je bajkovita priča o tome što je zavist, i kakva joj je energetska pozadina i dinamika...

Voljela bih da netko nacrta zavist. Da joj vidi obrise, da joj vidi hodanje, da joj vidi korake. Voljela bih da je nacrta barem u 3D verziji stvarnosti; da joj iscrta oblik, da naznači strujanje, da pokaže njezina stanja mirovanja, zasjede i djelovanja. Voljela bih da netko animira kako zavist napada i za što je sve kadra, kako se propne o noge, kako uzima zalet željna tuđeg, zagrize poput divlje zvijeri. A čini to posvema nevidljivo. Voljela bih pratiti radijsku snimku zavisti kako se nadvije nad nečijim postojanjem poput gustog oblaka cumulonimbusa  i prijeti se svojom tamom i sivilom, kada ne sluti na dobro.

Voljela bih da netko raskrinka zavist. Do gola da je skine. Da prikaže njezino primitivno ruho, utkano duboko u meso nesvjesnog čovjeka. Čovjeka koji je pao i koji želi kožu drugoga. Voljela bih raskrinkati društvenu i čovjekovu bolest koja se zove zavist. Voljela bih raskrinkati i tebe, koji dok ovo čitaš, u tebi raste gnjev jer te se upravo raskrinkava jer tvoja zavist, poput živog srebra klizi tvojim žilama i kaplje pred tebe, pred svijet, otvoreno, javno, ravno na papir. Gnjev zavisti se topi i prži te iznutra jer si je pun. Jer si zatrovan njome kao živom. Živa se penje termometrom tvoga gnjeva, postaje li ti neizdrživo? Vidjet će te, strah te, otkrit će te, takvog kakav jesi, da se ne voliš, duboko, duboko usnulo, ne cijeniš, duboko usnulo, ne poznaješ, duboko, duboko, duboko usnulo, da sniješ dublji i po tebe opakiji san od onih na koje si zavidan i koje si spreman napasti i crpsti. Predaj se, ljepše je disati iznad vlastitog gnoja nesvijesti.

Zavist je u srži jako primitivna osobina. Posjeduju je svi i okusili su je svi. Ako je itko ikada gledao animirane filmove bajki, sjeća se da su „zle“ maćehe, čarobnice i čarobnjaci, i nedodirljivi vladari, čuvši vijest koja im ne odgovara; u kontekstu zavisti, a najčešće je riječ o nečijem uspjehu – najprije su razrogačili oči, narastao im je gnjev i u tamnom oblaku svoga gnjeva su izrekli strašne riječi namjere da se nekom pojedincu, obitelji, kraju ili narodu dogodi nešto specifično loše. To se u narodu zove urok ili kletva. Današnjim jezikom ovo bi bio urok ad hoc. Poludiš i impulzivno pošalješ snažnu negativnu energiju prema nekome ili nečemu. Taj gnjev obično splasne nakon nekog vremena i ti zaboraviš na to, ali energetska silina izrečene namjere već je na putu i šteta je učinjena, poput pisma iznenađenja, već je na putu do svoje adrese ad infinitum.

Okorjeliji primjer loše namjere, u bajkama se prikazuje čaranjem raznih oblika i kuhanjem napitaka planovima da se željena meta obori. Zanimljivo je da je silina gnjeva onolika je kolika je silina nesvijesti onoga koji se dao na čaranje! Današnjim jezikom, osoba koja je sastavila plan da nekoga spriječi u životnim planovima i nakanama, da ga sabotira, prepriječi put, spriječi uspjeh, našteti zdravlju, drugim riječima „skuha mu kašu“.

S energetske strane gledano, zavist je specifična reakcija na tuđi uspjeh, koja rezultira različitim vrstama energetskih napada.

Zavist je povezana je s dubokim sramom koji se krije iza same zavisti, iza same zavidne reakcije.  

Sram je urezan u duboko sakriveno uvjerenje da je osoba nepotpuna i da nije postigla ono što je potrebno za bezuvjetno prihvaćanje, sjaj u sebi i pravo da se živi kroz vlastiti sjaj (što je definicija uspjeha u svojoj srži), te prvenstveno bezuvjetnu ljubav prema sebi primljenu od sebe samoga, a ne iz vanjskog izvora.  Zavidne su osobe jako željne vanjskog obožavanja, one su o tome ovisne i nerijetko stvaraju takve identitete koji će sigurno polučiti uspjeh i obožavanje u zajednici. Zavidne su osobe nerijetko neizliječivi narcisi ili rade čitav život na tome da uspostave autoritet koji poslije nitko ne smije propitivati. Oni koji slijepo prate taj autoritet te ga time potvrđuju bit će u milosti i darivani od autoriteta, a oni koji ga namjerno ili slučajno propitaju bit će žestoko napadnuti. „Off with her head!“

Iz tog je razloga zavist vrsta energetskog napada.
Ne zato jer sama zavist napada. Ne.
Zavist je samo specifična reakcija na podsjećanje da ti „nemaš“ nešto što drugi „ima“.
A to što taj drugi ima jest život iz vlastitog unutarnjeg sjaja i ljubav koja ga zbog toga u životu neminovno zasipa. Ta se ljubav koja te zasipa jer živiš iz sebe situacijski različito manifestira. Vrlo je autentična, zbog toga neminovno drugima zanimljiva, zavodljiva jer je zračiti istinsku ljubav lijepo i ljudi to vole; ona je spontana i nepatvorena, nerijetko duhovita. Istinski duhoviti čovjek sjaji, istinski ispunjen čovjek sjaji i za neke, nažalost, taj je sjaj prijetnja. Takav je sjaj vrsta prijetnje koja zavidnu osobu podsjeti da ona tako ne sjaji. Ona je toliko nesvjesna da vjeruje da ni ne može tako sjati. I to je podsjećanje na tako nešto bolno, kao nemogućnost života iz vlastitog izvora toliko nepodnošljiva i grozna, da se taj sjaj vidi kao napad. Napad na lažni integritet koji je zavidna osoba tako pomno i marljivo gradila. Tuđi je sjaj, spontanost i autentičnost (manifestiran kao uspjeh, ljubav, sreća) bolni podsjetnik na kobno uvjerenje koje zavidna osoba u sebi ima – a taj je, da nije potpuna takva kakva je i nikad neće biti, da nije voljena i da ne živi iz vlastitog izvora. Uvjeti u kojima se nekada u životu takvo uvjerenje protivno životu razvilo, su bili nezamislivo bolni. Podsjetiti zavidnu osobu na tu groznu nepravdu koja ni pod koju cijenu ne smije biti otkrivena može izazvati samo golemi gnjev. Gnjev, ljutnju, bijes da nema pravo na manifestaciju autentičnog sebe, na ljubav, uspjeh i sreću. Ljutnja jer mu je to nekad, nekako oduzeto putem uvjerenja koji stvara vrstu jedne od najprisutnijih i najčešćih društvenih patologija: zavisti.

Zavist je poput energetskog accessoryja, ona je samo mašnica vlastite unutarnje laži na izvitoperenom karakternom sklopu. Stoji na čovjeku smiješno i stupidno kao na nekom pomno ošišanom pudlu. Nije psu prirodno da ga se šiša po zamisli drugih, poput živice (nije ni živici to prirodno);  to je nakaradno i glupavo. Zavist je glupava i zaglupljuje čovjeka. Zavist udara i zaudara, bolno je biti izložen zavisti, jer struji toksično i negativno. No, ona ne izvršava udar na nekoga, nije ona ta koja kuje zločeste planove sabotaže, nije ona ta koja impulzivno želi sravniti sa zemljom nečije postojanje. Zavist je zaista poput živog srebra, ona vrlo otruje i ukaže na temperaturu ljutnje. Rastuća temperatura neopisive ljutnje pored podsjetnika da nismo ti koji bismo željeli biti i da ne živimo istinskog sebe. Bol od takve vrste zabrane je enormna i k tome vibrira u našoj nesvijesti, a kuha u našoj podsvijesti. Bol koja živi na posve ugasloj razini našega bića koje je tamo maleno, posramljeno, jadno i nespoznato. Zapanjujuće je koliko nespoznaja samoga sebe boli! Zapanjujuće je i kakve razmjere je to poprimilo u našoj svakodnevnici međusobnog ophođenja, građenju odnosa i komunikacijskom životu! U svakom slasnom traču živi po jedan maleni otrovani patuljak koji ti može pokazati put k tvojoj nesvijesti. Nesvijest je bolno stanje postojanja.

Snjeguljica, bijele puti životne nevinosti i neokaljanosti, duboko je usnula nakon energetskog napada zle zavidne vještice. Ta neka nesretna žena koju su prozvali vješticom suočila se sa sobom kroz ogledalo, putem Snjeguljice, ugledavši neokaljanu sebe kroz Snjeguljicu, i opet u ogledalu. Snjeguljica i „vještica“ su jednoteista pojava istog unutarnjeg ogledala. Odrasla žena koja smatra da je negdje putem izgubila pravo biti neokaljana, posvema čista, i beskrajno lijepa slika vlastitog izvora. Odrasla nesretna žena koja se oblikovala u narcisoidnu ličnost i tuđi joj je sjaj nepodnošljiv jer zastire njezin lažni sjaj. Zato je otrovala Snjeguljicu, neokaljanu sebe, i Snjeguljica opet vlastitom naivnosti, opet – vlastitom nesviješću, spremno prihvaća supstancu koja će je gurnuti na tu istu razinu nesvijesti gdje vibrira duboka usnula bol nesretne zavidne odrasle osobe. Ona će snivati, i dok će ona snivati za nju će se brinuti sedam patuljaka koji svi rade u rudniku vadeći drago kamenje iz rudnika. Snjeguljicini mali rudničari, stanovnici podzemlja, tražitelji dragocjenosti, kotačići mehanizma Snjeguljicine podsvijesti. Svaka je zavidna osoba duboko onesviještena, samo najčešće bez aktiviranih svojih sedam patuljaka koji bi za nju ponovno potražili njezino neotuđivo blago podzemlja, njezino biće u cjelosti koje sjaji poput dragog kamenja i nosi blagodati i svijest svijeta minerala.

Zavist truje čovjeka bilo da zavidi ili da se nad njim zavidi. Struji iz čovjekovog prostranog podzemlja poput živog srebra koje je otrovno za čovjeka, a koristi se za vađenje zlata jer tvori amalgame sa zlatom. Ako je naše unutarnje sunce, sjaj ili zlato tako skrovito u labirintskim rudnicima i ne može ga se ekstrahirati bez žive i amalgama, čini se da je svaka nesretna zavidna osoba osuđena na to mineralno onesviješćavanje i dubok san. Kakvog li alkemijskog prokletstva! Ovaj vrlo bajkoviti kemijski proces jest inicijacija par excellence. Bila riječ o zavist ad hoc ili zavisti „s predumišljajem“ započinje proces inicijacije par excellence. I baš zato ni Snjeguljica nije nevina i tako bijelo neokaljana kako bismo mi to željeli. Snjeguljica će se probuditi, da, probuditi iz svoje životne nesvijesti tek nakon što je neka „zavidna stara kučka“ dobrano energetski uzdrma. Snjeguljica će kolabirati, biti na rubu, na nju će se sručiti svijet, a njena će se dotadašnja razina svijesti srušiti. Nijedno postojanje nije dovršeno i neoborivo, ono uvijek želi rasti i preobražavati se. Zato se Snjeguljicina kolegica, boga Pepeljuga preobrazila u sjajnu, ispunjenu verziju sebe; u sebe kraljevske lože, vlastite kraljevske lože, a ne neke vanjski (državnotvorno) nametnute jer se na jedan – očito ključan trenutak odlučila sjetiti da je ona ta koja je kraljica, koja je istinski više biće. Pepeljuga je istinski to zaželjela i uz jedan „Abrakadabra“, u prijevodu s aramejskog, „Avra kehdabra.“, „Stvaram kako govorim.“, stvorila vlastitu željenu stvarnost. ONA ju je stvorila! Bajka o Pepeljugi je zapravo priča o emancipaciji čovjeka i osobnom rastu, a ne kako je često dualistički interpretirana iz perspektive Pepeljuge koja je žena žrtva i koju muškarac spašava. Princ je dio te stvarnosti koju je Pepeljuga najprije stvorila, i zato otrcano i klišejno „Sve što ti tražiš, traži tebe.“ je proradilo – princ je poslije tražio Pepeljugu.  Pepeljuga i princ su dio jednog sistema, jedne višedimenzionalne pripovjedne stvarnosti koji se sastoji i od njih dvoje, i od zavidnih sestara, i od zle maćehe i od beskičmenjačkog oca. Na isti način kao što je obitelj dio jednog sistema koji ima svoju energetsku dinamiku odnosa i događaja. Pepeljuga nije samo žena, kao što ni princ nije samo muškarac, takvo je tumačenje pomalo zaglavljeno u „gender“ žrtoslovlju i nije se razvilo dalje od toga. Ista je kritika primjenjiva i na ostale bajke. Usnula ljepotica će se probuditi kada se energetski proces njezinog rasta razradi i kada će energija uzrokovati nešto što nama nalikuje na magiju, abrakadabra, a riječ je o dozrijevanju i unutarnjoj odluci našeg Sebstva. Princ je u tim bajkama više poput neke zgodne hostese koji dođe i poljubi protaginisticu, čovjeka u buđenju.

Primjer Joséphine Baker.
Joséphine Baker, pravim imenom Freda Josephine McDonald bila je seljančica crnkinja, djevojčica sluškinja u bjelačkoj kući na američkom jugu 1910-ih. Tadašnjim, još uvijek dominantnim društvenim svjetonazorom, ona je bila šljam, bezvrijedna, polučovjek, roba, malo slobodniji rob, ništa. Ta je crna Pepeljuga služila kao dijete u bjelačkoj kući sve do svoje 13. godine kada je slučajno prolila nešto u toj istoj kuhinji u kojoj je radila. Njezina ju je gospodarica za kaznu primila za obje ruke i gurnula joj obje šake u lonac juhe koji je kipjeo na štednjaku. Crna je Pepeljuga vrisnula, istrgla se i iste noći pobjegla vlakom kao slijepi putnik za New York. Nije imala pojma kamo ide, napustila je Fredu, postala je Joséphine. Uspjela svojim autentičnim, komičnim i do tada neviđenim gestama simpatičnog ridikula i plesom zamamiti publiku. Joséphine je pokopala sebe i proslavila sebe. Nakon 5-10 godina nastupa po njujorškim barovima, 1925. otišla je u Pariz koji je postao i ostao njen dom. Tamo se razvila ta sekspilna, divlja i otkačena plesačica s bananama oko struka i koja je plesala i u toplesu javno 1930.-ih, kao crnkinja. To što je Joséphine bila svoja, odlučila biti posve svoja i ne zatirati vlastito svjetlo koje je kasnije privuklo reflektore najvećih kazališnih dvorana, odvelo je na filmsko platno i učinilo je uistinu europskom plesnom kraljicom 20. stoljeća. Joséphine je imala odvratnu inicijaciju. Grozomoran životan start. Svejedno je uspjela i kasnije svoj uspjeh koristila za izjednačavanje crnačkih prava u dan danas rasističnom društvu (bila je aktivna u američkom Pokretu za građanska prava predvođenim Martin Luther Kingom, kao i u francuskom Pokretu otpora.)

Zdravi čovjek svoj uspjeh dijeli s drugima. Ne strahuje da će ga netko zasjeniti. Zdravi čovjek zna živjeti u svome sjaju i nije mu potreban tuđi. Zdravi se čovjek raduje sjaju drugih ljudi i ispreplitanju toga sjaja sa svojim; raduje se svjetlu i osvjetljivanju i prosvjetljivanju. Zdravi se čovjek ne bavi natjecanjem, idejama o ugroženosti, napadima i otimanjima. Zdravi čovjek, autentičan čovjek, ne napada jer već ima sve, već živi u obilju i zna živjeti u obilju i raduje se i trudi se da i drugi žive u obilju. Zdravi se čovjek raduje i njegova ga radost oslobađa i podiže u let. „Za let si dušo stvorena!“ Radost oslobađa, a ne borba! Smijeh iscijeljuje, a ne osveta. Odlučiti se nesmetano biti, prihvaćati, i bezuvjetno voljeti sebe preobražava sve, i umiruje patološko sjeme zavisti koje u nama klija otkako postanemo kolektivno biće zatrovano nesvjesne zajednice.

Energetski napad je bilo koja vrsta svjesne i nesvjesne energetske manipulacije nad nekime, urađena s namjerom sabotaže. Nismo u 14. stoljeću i ljudi ne kuhaju zlokobne čarobne napitke, i najčešće, ne bdiju nad staklenim kuglama izričući zle uroke koji će putem zlih bića zagorčati nečiji život. Doduše neki i to čine, grcaju od svakojakih rituala, manipulacije tarotom, kamenjima, crnomagijskim totemčićima, runama, amajlijama, zlouporabama okultnog znanja. Igra se prljavo i takvih se ljudi i te samoprozvane mistike jednostavno bolje kloniti. Kada bi se ljudi školovali o energetski datostima našeg postojanja, sve bi to opasno crnomagijsko igranje bilo manje mistično, a više bezobrazno, željno moći i pozicija, sebično i samoživo. 

Ljudi većinom više ne vjeruju u taj tip upravljanja stvarnosti. A kako je stvarnost najčešće zbir vjerovanja, uvjerenja, svjetonazora i civilizacijske datosti (dodala bih i stvarnosti pomno oblikovane jezikom i sintaksom, ali to je već nova tema), ljudi operiraju kako se to radi unutar datog nam svjetonazora. Potkopovaju, podmeću, naručuju, preusmjeravaju, tuže, kradu, preprodaju, kontroliraju, tračaju, gledaju s visoka, omalovažavaju. Ništa što već nije redovni dio zapleta klasičnih sapunica. Omiljeni žanr niske strasti i niske (ne)ljudske pobude koje oblikuju poslovanja, međuljudske odnose, obitelji, često u zajedničkom spletu od kojeg se samo okreće želudac. Svaka akcija ima svoju reakciju jer je svaka akcija poduprta energijom određenog predznaka, podržana određenim vektorskim silama. Ovo potonje znači da svaka energija popraćena namjerom ima svoje usmjerenje; usmjerena je prema nekome ili nečemu. Ako je netko uložio baš puno truda da vam upropasti poslovni projekt ili ljubavnu vezu ili zdravlje, znači da je uložio puno energije u tu namjeru. Vektorska strelica namjere, patološko je preciznim putem i koracima odradila svoj posao. Vi to niste očekivali. Pa... Čovjek koji se ne bavi tuđim poslom i nije zatrovan mržnjom i zavišću obično ni ne očekuje takve smicalice. Ako je čitav taj opaki plan urodio plodom, znači da je ta energija uistinu doputovala do vas, ušla u vaš energetski sustav i sabotirala vas, vaš projekt itd. Najprije, prvo je dobro znati, osveta nije nikakvo rješenje. Zatrovat ćete se još više. Energetski gledano samo ćete, i to u vlastitom energetskom sustavu, namnožiti tu vrstu energije koja vas je sabotirala, dakle učinit ćete dodatnu uslugu upravo onome kojem biste sada iz ljutnje i osvete, vratili milo za drago. Loša ideja. Ali baš baš loša. Ne rješava ništa. Pogotovo jer, bez obzira na to što vas babaroga nije začarala, vi ste doživjeli energetski napad. Možete se opirati toj ideji, a možete je i razmotriti imate li sljedeće simptome koji najprije vrlo nalikuju burn out-u, što nije ni čudo jer je burn out također načeo vaš energetski rezervoar koji se ne smije dirati i služi potpori osnovnog života.  

SIMPTOMI ENERGETSKOG NAPADA

- iscrpljenost, poput burn out-a, slomljenost
- gubitak snage, mentalne, emocionalne i tjelesne
- zamućenost, nejasnost; teško je „spojiti dva i dva“, shvatiti stvari koje inače rješavate lakoćom, kao da malo poglupljuješ (iako to je klizno jer današnji stres i rastresenost imaju iste simptome); obavljati zadatke koje inače obavljate lakoćom postaje zahtjevno
- nadovezano na prethodno: osjećaj uspavanosti, poput nekog čudnog stanja transa, kao da ste hipnotizirani, neuobičajeno odvojeni od tijeka događaja, kao da se život događa pored vas (ovo nije kronično stanje transa), fizički osjećaj kao da ste pod sedativima, „u zraku“, niste „pri sebi“, lelujate
- sve je prepuno prepreka, cilj je neprestano neostvariv
- plašljivost, prestrašenost koja inače nije bila prisutna
- radije ćete se povući, nego biti poduzetni i dati incijativu što nije bila vaša prijašnja osobina, a to se događa spontano, kao da ste kakva marioneta (energetski napad se vrši da bi sabotirao, prema tome energija koja struji kroz vas „programirana“ je tako da rezultira vašim povlačenjem)
- stalna izloženost tuđoj zavisti; u vašoj prisutnosti ima sve više i više zavidnih osoba, osoba koje prema vama izražavaju neki vid netrpeljivosti i antipatije, a da vas skoro ni ne poznaju
- upadate u konflikte gdje vas ljudi napadaju iz čistog mira (ovo je najobičniji rezultat energetske dinamike, vi nesvjesno vibrirate energiju napada koja vam je probila vaš energetski sistem, nastanila se u njemu kao vlastiti energetski program. Stoga, iako je vi niste stvorili, na nju reagiraju ljudi, to je čista fizikalna reakcija i dok to ne očistite iz svog energetskog polja, to će se ponavljati. Očistiti se može, ne treba dramiti oko toga, nitko ne mora ostati žrtva napada, samo onaj koji voli živjeti u vlastitoj ignoranciji)
- čini vam se da privlačite nesreće
- smjer pogleda prema podu; kuda gledate (položaj očiju i usmjerenost pogleda diktira smjer vaše energije: pokorni pogled, poput sluga, gleda prema dolje jer je probijena inače suverena energija koja pomaže gledati ravno i držati glavu uspravno, tj. biti suveren čovjek, imati ciljeve i ostvarivati ih)
- odraz na glasu (glas je odraz cijelog našeg bića, nemogućnost izraza, pucanje glasa, pjevanja, gubitak jasnije artikulacije upućuje na gubitak životne snage koja podržava naše biće)
- dugotrajna izloženost energetskom napadu – onom kojem je probijen energetski sustav vibrira unutar njega kao strano tijelo te uzrokuje i tjelesne poremećaje i bolesti; također, dugotrajno gubiti energiju je usporedivo s gubitkom krvi, ima čak slične tjelesne simptome, gubite snagu, pada imunitet i tolerancija prema boli se vidno smanjuje; nerijetko tjelesna bol postane dio vašeg svakodnevnog života (a prije nije bila). Bol je psihološke naravi, što je psiha slomljenija i čovjek mentalno oslabljen, doživljaj boli je intenzivniji; utoliko je sve popraćeno novom razdražljivošću i prevelikom osjetljivošću
- za one koji imaju neki vid energetske percepcije: kod probijenog energetskog sustava, energija curi van iz vašeg osobnog prostora kao kroz odvod, neprestano curi, iscrpljuje

Posebna problematika energetske dinamike napada jest u tome da osoba koja je pod utjecajem napadajuće energije često toga nije svjesna. Ona je doslovno uspavana, neki ključan energetski dio njezinog sustava je deaktiviran. Poviše spomenuto stanje transa uzrokuje nesvijest o sebi i svojem stanju, kao i o svojem ponašanju i reagiranju. Onoga čega ste prije bili svjesni, manje ste svjesni, pogotovo niste svjesni svoje razdražljivosti koja osobe napadnute energijom često pretvori u pomalo naporne i zahtjevne pojedince i oko njih se stalno stvaraju novi problemi. Ti isti problemi se stvaraju jer slično privlači slično; energija problematičnog uljeza vibirira iz njih i stvara nove problematične situacije. Abrakadabra! Sve osobe čiji je energetski integritet ozbiljno narušen (koji god da je uzrok, ne mora biti napad) na duže staze se pretvaraju u zahtjevan tip osobnosti, koji manipulira svojom prevelikom osjetljivošću i shodno tome dodjeljuje si često pravo da najprije bude po njegovom ili njezinom. To je sasvim nesvjesna reakcija jer je osoba u sebi svjesna da je u nekom svojem ključnom životnom aspektu invalidizirana i to je njezin ključni argument iz podsvijesti kojim zahtjeva povećanu pažnju i njegu na vanjskom planu. Podilaziti takvim osobnostima samo hrani ovakvo ovisničko manipulativno ponašanje, isprepleteno je emocionalnim ucjenama i isključivo je loše pristajati na te ucjene. Takve osobe treba suočiti s njihovim invaliditetom, i ako im se zaista želimo pomoći, gurati ljubav prema rani i poticati ih da budu samostalne, ne ovisne.

Za trajni oporavak od energetskog napada važno je očistiti stranu vibraciju napada iz svoga polja, iscijeliti štetu bio-energetski, prepoznati razloge koji se vas doveli u tu situaciju, prepoznati koja je vaša vrsta nesvijesti (usnulosti, neprobuđenosti bića kao kod Snjeguljice, Trnoružice isl.) dopustila takav razvoj događaja (Snjeguljica dobrovoljno pojede jabuku, Trnoružica se sama ubode o vreteno). Ako je to iskustvo napada bilo snažno, koji ste proces inicijacije upravo prošli u životu? U plemenima inicijacija uvijek podrazumijeva prijelaz iz jednog životnog razdoblja u drugo, podrazumijeva rast, a ne pad. Pali jeste energetski, ali to se da sanirati, no koji je put rasta, a ne put kukanja, o čemu učite?

Također, ako je ta vrsta energetske blokade bila duže prisutna, važno je dati si vremena za oporavak, polako i usmjereno kao kornjača, korak po korak doći u svoje prvobitno stanje, bez izhitrenosti, a ako je inicijacija potpuna stiže se i na stanje višeg energetskog nivoa nego ranije, šire perspektive, mudrije i plemenitije, a vrata prema vašem cilju počinju se otvarati spontano i jedna za drugim. Dobar simptom provjere da ste počistili posljedice energetskog napada jest da oni isti zavidnici koji su vas peckali dok ste bili izvan svoje životne snage, su sada odjednom iz vašeg života nestali ili se ne usuđuju tako ponašati. Iako to nažalost nije garancija, neki su ljudi jednostavno nepopravljivi, ali to je njihova stvar, ne vaša!

U slučaju da u svom životu nikada niste primijenili nijednu učinkovitu metodu rada na sebi i čišćenja, moguće je da se ne radi ni o kakvom ciljanom energetskom napadu, već o trenutku kada je kucnuo čas da se svoj život ipak preispita iz bitno različitih perspektiva, i to zasukanim rukavima, predano, srčano i redovito, a ne pomodno, povremeno i plitko. Nerazrješeni obiteljski odnosi i zaglavljenost u zatrovanom kolektivnom društvu kakvom pripadamo zadaju često i gore simptome od energetskih napada inspiriranih zavišću, planiranim sabotažama, crnom magijom ili urocima.  

Trla baba(roga) lan da joj prođe dan! Snjeguljica se probudila, tek nakon što ju je stara tri puta otrovala; Pepeljuga je sparila dva i dva (cipelicu i stopalce), Trnoružica i cijela njezina usnula okolina se probudila (čitaj: kolektivno polje se budi), Matovilka pobjegla iz dvorca kosom koja pamti sve (čitaj: memorija životnog iskustva koji smo spremni prihvatiti, integrirati i popesti se, rasti tim iskustvom, ne zatočavati se). Zavist je isparila živinim parama, bol je zacijelila, Joséphine vječno pleše, a Živa je živa, kao netko predivan, autentičan i sjajan, srebren, kao Freddie Mercury, kao Ti, da ti, Ti, ti! Živo zlato. Čestitam! Sad samo još da živiš dugo i sretno, u vječnom neugasivom predivnom gromoglasnom smijanju u trenutku spoznaje uzimanja života previše ozbiljno.

Freddie Mercury, fotografija preuzeta s https://www.crfashionbook.com/celebrity/g24075528/queen-best-style-moments-vintage-freddie-mercury/?slide=4      

*NAPOMENA: Sve slike pored ne kojih stoji izvor preuzimanja preuzete su s Facebooka i izvor mi je nepoznat.