 Tekst, punim srcem spisateljice, posvećen majkama novorodiljama koje su prostrijeljene u porođajnim sobama bolnice u Kabulu, neke pri porođaju... Neke od beba bile su u tim trenucima pored njih i proživjele su, preživjele ovaj napad. Ovaj tekst posvećujem svim bebama koje same moraju dalje i mamama čija je ljubav vječna. I Europi koja uporno negira afganistansko izbjeglištvo. U mjesecu svibnju, kada makovi cvatu. 15.5. 2020. (Afgan maternity ward attack) Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici. Gledaš li u mene? Volim sunčane položaje i volim bogatstvo tame, volim bogata i propusna tla. Volim bogate i propusne umove, osunčane umove u svjetlosnim kućama. Razabireš li? Ja sam uporna. Ja sam uporan korov na obradivim poljima, uz puteve, uz tračnice, u žitu, rastem na svim napuštenim zemljištima. Za razliku od mnogih, ja volim vlastitu napuštenost, ja jesam kad me pustiš. Ja jesam! Ja sam jarko crvena, svijetlo crvena, žuta i bijela, a čim se rascvatem i uspravim, radosno odbacujem svoje latice. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Svoj život predajem poljima već nakon trećeg dana. Spava li ti se? Posve sam nevidljiva. Posve. Ljuljam svoju biljnu datost uz vjetar pored kolosijeka, volim tračnice, to su moje linije prelaska iz biljke u čovjeka. Ti si čovjek u vlaku užurbanog vremena, voziš se točkama opustošenog vremena, neosjetljiv na snove i neosjetljiv na biljke. Ti si čovjek biljnog zaborava. Prije tri stoljeća tvoga vremena dali ste mi ime Zaborav nokturna. Običavali ste noću ulaziti u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Sanjanje je bilo glavno zanimanje, a sve su noći u tamnom središtu moga cvijeta vašim očima bile osvijetljene. Vaše su oči osvjetljavale puteve vječnih vremena kojima smo zajedno i istovremeno putovali od Sumera s Babiloncima, Fenićanima do Egipta s Asircima, Indijom do Perzije izgovoreni glasno u kliktaju Anadolije, s cvijetom u kosi, isplesani u minojskoj kulturi, zasađeni u Kreti a preseni Grčkom eleuzinski misteriozno preko arapskih carstava do Europe udahnuti u pijanom Rimu, otpuhnuli smo se jednim dimom sve do Kine i Indokine, svilom i sjemenkom tamo i nazad, putem svile, sad i svugdje, drevni i sadašnji, usnulo probuđeni.
Ja sam bila vaša biljka radosti, hul gil zvali ste me kad ste bili Sumerani. Tisućljećima ta koja plače za vašim onostranim, korov i boginja, crvena, glinena koja voli živjeti uz tračnice za putovanja na duge pruge. Ekstrahirali ste moju tugu, Lachryma papaveris. I zato ti hvala, čovjekoliki stvore, putniče neznalico, robu vremena i robu robe. Dok si trgovao, ondje u Bagdadu, ja, sjedeć kao starac u zadimljenoj čajani zavukla sam ti se kriomice u džepove između gutljaja crvenog čaja.
Mirišeš li me? Nejaki starac bila sam, turčinak, očiju zgužvanih između bora, sjajnih, vodenih očiju koje daleko vide. Pili smo čaj lagano, zajedno, naizmjenično, sjedeć na tlu govoreći o ničem; aratpa pal, makov sok želite li? Pristao si diplomatski, trgovačkom pobudom jer razmjena dobra je za posao. Ja, starac, izvadila sam malu šišu, stavila žar i udahnula tri puta. Prvi puta za sebe, jer ja sam cvijet nad cvjetovima i Majka bogova; drugi puta za tvoju dušu, jer ti si čovjek, čudna biljka; i treći put za lijek samoga Boga, napuštenoga, razasutoga, Boga nevidljivoga. Posve sam nevidljiva, posve. Otišli smo u tvoja doba kazaljkom razgraničena. Željezno doba starog roba, brončano doba svih rugoba. Tamo, 5 000 godina prije nekog Krista, stiskali smo se jedno uz drugo u prohladnoj neolitskoj noći uz vatricu u kaminu u utrobi žene. Ja sam bila dijete bogova začeto srcem, ti si bio srce. Ugledana tvojim očima, ja sam začeta tobom. Utroba je bila naša svjetlosna kuća, zemljani krov nad glavom, ispod kojeg se biljke i ljudi poznaju i miješaju jedni drugima u postojanja. Ti si, čovječe, moj plod u tobolcu maka s brojnim pretincima ispunjenih sjemenom bubrežastog oblika. Ti si čovječe moj plod! Ja sam Majka bogova! Čuješ li me? Ne budi bulka! Sjeti se! Noć je uvijek dovoljna velika da bude zvjezdana, dovoljno prostrana za zaborav nokturna. Posuta je makovima uz cestu, a sva tvoja povijesna sjećanja u bezvremenu nalik su na opijum: meconium. Povijest nakrcana nasiljem, upregnuta kao konji, kaska za samom sobom, struji milost iz očiju konja koja je ostala između buzdovana i mača, baruta i koplja, mirisa na krv i okusa otuđenog života. Stotine tisuća lica i stotine tisuća lica i stotine tisuća lica natopljene gazom morfija u kolektivnoj boli jarkocrvene boje koja ne jenjava. Božje dijete i božje dijete i božje dijete rodilo se u Kabulu 2020 godina poslije nekog Krista, uslijed nekog Alaha u središtima kolektivnog ludila božjeg zaborava, prostrijelilo majku i majku i majku u rodilištu, čim je dijete i dijete i dijete izašlo iz utrobe. Tople, crvene, sigurne utrobe. Utrobe prepune ljubavi i životne tekućine, lebdeće i bliske, mirne, uspavljujuće, majčine, ljudske, zemljane, voljene, crvene, plodne. Čuješ li me djetešce moje, milo moje, mamino zlato, ja sam ovdje u bezvremenu, volim te bezvremeno; ljubav nije kazaljkom razgraničena, nije mjestom otuđena, nije nasiljem ukinuta, ljubav je neizmjerna, rastuća kao nepregledno zvjezdano nebo iz kojeg te vidim, uvijek te vidim, i uvijek te gledam i uvijek te slušam, srce moje, čuješ li me... Volim te u kolijevci bebe koja je ostala sama i plače opore suzice tek stvorenog života koji tekućinom iskušava samog sebe. Ja sam crveni cvijet, tvoja majka, tvoja ekstrahirana tuga, oteta, onesviještena i anestezirana. Ja sam plod, dječja zvečka, svirajuća čahurica nevinosti dječjeg bića, tek rođenog bića i biljno ljudskog bića koje se rađa nanovo i nanovo, sa svakim kasnim proljećem. Ja sam Majka bogova i strpljivo čekam vaša proljeća! Iz ljubavi prema tebi živim kao mak, posvuda, jarko crvena. Biljna sam vrsta jer ne podnosim ljudsku bol, zato je ublažujem bočicama morfija i sedativima. Darujem sebe za tvoje smirenje, darujem mir u povijest tkiva. Strujim mir u središte kolektivnog ludila božjeg zaborava i sijem sjemenke u plodnu amneziju čovječanstva. Iza zastora amnezije dopušteno je da se sretnemo mi, majka čovječanstva i dijete čovječanstva, ljubav i voljeno. Kako se voli nepromijenjeno je od drevnih vremena. I u ovoj kulturi je ljubav ljubav je u ovoj kulturi ljubav je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi ljubav. I u ovoj kulturi je bol bol je u ovoj kulturi bol je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi bol. Vještine upravljanja Lachrymae papaveris, makovih suza pune polja čitavog Afganistana. Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici uspijevam u rastrganoj zemlji, ja afganistansko prokletstvo jesam afganistansko blago koje pokriva 85% svjetske proizvodnje opijuma. Moje mlijeko, moje suzice, opijumski ekstrakt (extractum opii), biljno vino (vinum opii), opijumski pelud (pulvis opii), opijumski sirup (sirupus opii)... Litra mojih suzica u Afganistanu dat će ti 800 američkih zlatnika, doputovat će tračnicama pored kojih ću ti ja mahati, da bi na europskim ulicama suzica postala dragulj pretvorena u junakinju, heroinu zapadnjačke suvremenosti od 16 000 američkih zlatnika. Heroina će te milovati sve dok želi, i kad vrijeme za to dođe, njezina grčki prevrtljiva božanska narav će te usisati. Zbog heroine, ljudski su bogovi jedan po jedan popadali na tjeme, bez dodanih religijskih opijata, opremljeni samo suvremenom boli odsutnosti u svjetskom vrtu ovisnosti. Samo da ne boli. Samo da ne boli! Samo da ne boli!!! Ja, Papaver Somniferum, vrijedna hvale, laudanum, lijek samoga Boga, Bog za Boga. Mene, Papaveru Somniferum, sam je Paracelsus manje poznat kao Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim donio sa svog putovanja po Aziji kao dragocjenost besmrtnosti, uz limunov sok i esenciju zlata. Mene, Papaveru Somniferum, svi povijesni i suvremeni ovisnici konzumiraju učestalo kao limunadu, naganjajući svoju esenciju zlata, svoju svjetlosnu kuću, svoje bogatstvo tame. Ja sam analgetik povijesti! Križari su me voljeli toliko da su Kinezi kršćanstvo povezivali s opijumom. Ja sam derviša potegla za ruku dok se vrtio u ljubavnom zanosu nedostižne besprijekornosti. Ja sam ljuljala brodove francuskih mornara koji su se vraćali iz kolonizirane Indokine. Ja sam Grčkoj dala kolijevku punu biljnog plača koja je izgradila Europu. Ja sam umirala s bogovima u egipatskim grobnicama. Ja sam raznijela Babilon. Ja sam preuzela Tasmaniju, najurila Kinu. U mene su Britanci bili toliko zaljubljeni da su s Kinezima vodili Opijumske ratove. Zbog mene još vode ratove, narko-bosovi i Europa mi se raduje svakom novom pošiljkom suzica mog afganistanskog biljnog vina koje vrlo dobrodošlo teče europskim ulicama intravenozno uz nedobrodošle afganistanske prebjege jer tamo rata nema, jer majka je majka je majka je majka je već – mrtva. Gledaš li u mene? Razabireš li? Mirišeš li me? Posve sam nevidljiva. Posve. Moju ljudsku bol ublažuje moje biljno prostranstvo. Ja sam, na kraju samo cvijet koji voli sunčane položaje, bogata i propusna tla. Svoje latice odbacujem radosno, ja jesam hul gil, biljka radosti, volim napuštena zemljišta, i prazne kamenite kuće. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Moj je pelud plav. Spava li ti se? Moje peludno plavetnilo obilato posjeću pčele. Danju ulaze u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Zajedno zujimo eleuzinske misterije, putevima osvijetljenim u tamnom središtu moga cvijeta, tiho, bumbarovim basom. Sjeti se!
0 Comments
Leave a Reply. |
Iva Korbar
Archives
April 2024
Categories
|
RSS Feed
