Rovanje osušenih biljaka

Mi hodamo najsamijim putevima. Po nama kroče noge.
Mi pišemo najsamotnije ljude. Bilježimo.

Mi smo neželjene.
Mi smo sva neželjena djeca i neželjeni predmeti, neželjene misli i neželjene vijesti.

Nas bude sva tvoja neprihvaćena zla, spavaju s nama, mi se prekrivamo s nekoliko ogrtača da bismo ogrnuli tvoja padanja čovječe, ti mali čovječe, zaboravni stvore. Mi za tebe nosimo trnje, utiskujemo korijenje u neprohodne zemlje, mi nemamo hranu, mi priređujemo glad. Strah u kostima naš je sok u stabljikama koji kolamo za tebe, da se ti ne bi strašio, da bi sebe malenog lakše odbacio. Tvoje je crnilo naša hrana, mi pokapamo mrtve i bdijemo nad njima, mi smo sve čega se ti bojiš. Mi smo paziteljice tvoga zazora, kućne njegovateljice usamljene tame, pomne tamničarke svega što krišom stanuje iza tvojih kapaka. Mi smo sve tvoje odbačeno.

Sasušene biljke jesmo iz kojih zadnji život curi kasnim ljetom, mi smo trepet i treptaj iz kojeg vrijeme curi pješčanim slijedom nestanka. Mi smo da bar nismo, da bar nije, da bar neće, neće mene, neće tebe, slutnja, smutnja, tobogan u loše. Mi smo tuga svakog napuštenog čovjeka, mi smo njegova sjemenka, stojimo uspravno, lomljivo i suho, predane čuvarice zemaljskih napuštenosti, ima nas mnogo, ima nas mnogo... Mi ne plačemo, biljne tekućine nemamo. Mi smo kor za nevjerovanje u život,  lupkamo u ritmu osamljene osobne partiture, metronomom od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Mi bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude.

Nas nije strah najvećih tuga, nije nas strah tvoje samoće i utisnute sramote da si sam i tada kad je dan sav takav razigran. Mi znamo da samoća je zamak koji se gradi, obrazuje od čvrstog epidermalnog tkiva koji ne prokišnjava život. Mi smo lomljive svjedokinje jada, mi bilježimo najsamotnije ljude, pišemo ih. U zraku iznad tvoga puta vodimo sklerenhimski dnevnik neljubavi, sve boli svih koštunica, sva pucanja po šavovima parenhima, sva prsnuća srčika svakog obraslog zamka. Dođi k nama, zaboravni stvore, mi se ne strašimo neljubavi, mi, šapćuće vladarice neželjenosti.

Mi se ne strašimo, usred našeg žbunja spavaju vječno umorni ljudi. Spavaju nemirno na našim vječnim pojilištima, nepokriveni, otvrdjeli od neživota, od nestanka nade, od ustanka jada, od polaganog jezovitog pada u rov. U rovu je ko' na kući na krovu, ko' kuću nema taj se rovom diči, s rovom sanja prokišnjavanje života, našim krhkim tijelom biljaka prekriva svoj dubok san o ljubavi. Neimaština ih mrazom ljubi u obraze, mi ih milujemo smrznutim listićima svojih tijela, suhim čaškama dodirujemo dlan preumoran da bi bio tužan, a još pretopao za nestanak. Mi ugađamo biljne vage za životne težine, mi ukazujemo na najsamotnije ljude. Mi smo već odavno mrtve, usahnjele i odrvenjele, nama ništa teško nije, nas ništa ne boli, nama je tuđe breme samo darovano životno vrijeme. Mi smo dom, mi smo nečiji dom! Mi smo te koje mogu voljeti sakati život slomljen u duhu veselog čovječuljka. Mi volimo sve. Volimo odbačene vrtne patuljke, polupane lonce, bačenu tenisicu, sjedala s mahovinom, jakne na kojima raste trava, vrećice (volimo puno poluraspadnutih vrećica), volimo kauče, vagone, plastične boce ispunjene sluzi, kablove koji grle naša suha biljna tijela, volimo tepihe, plastične igračke, lavore, žarulje, mišolovke, okvire slika, olovke, kemijske, zablatnjene knjige, razbijena stakla, veš mašine, prozore uglavljene o stabla, boce staklene, hrđavo željezo i bačenu šutu. Mi volimo sve što vi niste u stanju imati, volimo vašu neimaštinu odbačenih predmeta i odbačenih osjećaja, mi smo svete čuvarice vaše groze i rujemo po svim bačenostima života dok ne dođemo po vas, u snu, strunom neželjenih vapećih crnila, putevima korijena neprohodne zemlje da probudimo tebe, tebe mali čovječe, zaboravni stvore! 

Naše granje snubi osebujnu čovječju muku bez dlake na jeziku i trnovito je tješi, težinu mučnine postojanja poluukopanu u glinovitu zemlju. Naše granje dodirne svakog koji prođe najsamijim putem, ogoljen do stabljike, krhak kao osušeni list, tvrd kao orah. Svaki je naš odbačeni gost voćka čudnovata slomljenih ticala, pusti kukac rane jeseni, pred pustoš stigao nenajavljen, gleda nas ravno u smrt, u naš biljni odlazak, zabezeknut, razjapljen, sluđen, otuđen. Čita svoju parituru, otet od čuvarica odbačenosti, od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Kukac korača ka koru zatomljene pjesme, a mi šutimo i pjevamo, mi rujemo i bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude, sve podzemne napuštenosti i nadzemne tišine tuge. Ne oklijevamo pred ljudskom sudbinom, mi smo trnje osobnog izbora. Mi smo dom, mi smo nečiji dom!