Sama na sunčanoj hemisferi

Toliko je lijepo.
Toliko.
 Zasljepljujuće lijepo.. zasljepljujuće.
 Zapljuskujuće.

Pucketao mi aerosol po licu dok sam tamo stajala, prodiruća svježina svjetloplavog zraka, koprenasto svjetloplav zrak, kroz koji prolaziš rukom polagano i željeno. Moj dom, pogledaj ga, sastavljen od zraka i vode i svjetla i mene.

 Moj dom, odahnula sam.


Utkala sam rečenice prozirnim, da ih čuješ. Da čuješ moj glas kada misliš da te nema, utkala sam svileno, vodeno prelijevajuće, nepostojeće. Tvoja su pluća puna svjetloplavog, stijenke se razabiru svjetlošću. Tvoja su pluća isparavanje i pretvaranje u nevidljivost svjetloplavog mora i zraka, u horizontu koji je akvarelno nedoticiv. Mi smo zračno more i vodeni zrak, volimo te svojom spojenošću. Prelili smo se preko linije koju dotiče oko, gdje se oko utapa neslućenoj pretpostavci. Mi te dodirujemo, mi te volimo.


Udahnula sam i more i zrak jer sam vjerovala da stojim na obali

... jer jesam stajala na obali, jer bila sam tamo, udahnula sam vašu svjetloplavu ljubav, vašu spojenost u aerosolu, vaše doticanje, vaše obuzimanje slike ispred mene, oko mene. Obujmila sam vašu svijetlu ljubav, nehotice, plućima, nenamjerno, naivno; obujmila sam je svojom najvećom naivnošću. Skupila sam svu preostalu naivnost koju sam mogla naći u utorima tijela, na mekanoj koži, pokupila sam je u tri obrtaja. Kao maslac. Samo naivnošću sam tamo doprijela. Udisala sam nestali horizont, isparen u mojim očima, pucketav i svjež i prepun mira.


Jutrom koje je nestalo, došla sam. U dlanovima sam nosila kristaliće soli koji znaju pjevati. Znaš, noću, oni pjevaju. Otvaraju se u dlanovima i struje pjesmu prema tihom, dubokom noćnom nebu, pjesma je rasprostrta i dotiče površinu mora s površinom neba. Pjesma je razlivena u mekanom glasu kristala, treperi prema granici tvojih prsa, zdjelice i nogu. Ona je u liniji koja te odijeljuje od zraka, liniji za koju si zamolila da bi mogla čuti taj glas. Slan i mirisan, sa spokojem u svježini. Svježe je onda kada postojiš, svježe je, lagano, u raspjevanom vonju destilirano.


Volim te, ljubavi moja, morem odjevenim u zrak. Volim te svjetlom koje može ugledati, gledati, prepoznavati. Kapljice aerosola slobodnije su od života koji je odlučio da raste, da se raduje. Rastače se rasprskana voda sretna da postoji, samo da postoji. Volim te svojim stopalima kojima ocrtavam tlo, svoje tlo. Moja stopala su puna pijeska i ne vide do visokih zračnih litica gdje ti obitavaš. Stopala gužvaju mokri pijesak, znajući toplinu bijele stijene i radost bijele stijene.


Ja te poznajem, ja te prepoznajem, neoblikovanu u svijetlom danu, prisutnu, ponesenu, svepostojeću. Volim te najtišim glasom svojih pluća, dahom prepletujućim mirisom, dahom koji poziva na plimu. Zasljepljujuće si lijepa, postojanje se iznenadi kada živi tvoj život.