Svemirski jahači galaktičnog Zdravstva

Promatram tu gospođu, svoju liječnicu koja je poklonila svoj život zdravstvu i to zapravo, Zdravstvu, s velikim Z, koje stoji iznad nje poput božanstva i čiji je ona sveti kanal, savršeno ugođena o svetu frekvenciju Zdravstva, kao vrhovna svećenica koja namjesto zlatnog oltara raspolaže mrežom pravila s reminiscencijom na ono što se nekad nazivalo liječenje.

Tarot karta vrhovne svećenice koja se zasniva na arhetipu vrhovne svećenice. Slika preuzeta s: https://tarotbycecelia.com/2016/06/12/card-of-the-day-the-high-priestess-monday-june-13-2016/

U čekaonici liječnice obiteljske medicine nas je troje. Jutro je, još neobloženo prehladom mrzovolje.  Gospodin u gripi, gospođa koja čeka upis povijesti bolesti na temelju koje će joj se izdati nova uputnica, i ja, koja čekam niz uputnica za predoperativne pretrage. Čekaonica je ugodno prazna, gotovo prozračna, s još mladom strpljivošću njezinih sudionika. Za čekaonice uvijek ponesem roman, on više služi kao varanje vlastite pažnje, vrsta zaštite od zamornosti čekanja i tragi-komičnih razgovora ili svađi oko toga tko je na redu, tko samo treba kod sestre, a tko zaista kod doktorice.

Naša trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja zajedno marširamo kroz sadašnji trenutak punih 20min. Najednom, čekaonica postaje gušća i uskomešanija. Razgovori zdravstveno domaćeg tipa iz ordinacije, koji strše u uši otkako sam sjela, jače udaraju po mom romanu, a moja zaštita pažnje pada na očigled. „Da, da, tako je i naša znanica preboljela moždani, oporavljala se na Merkuru, koristila je... recite doktorice, samo jedanput printati?

Ja padam vlastiti test, gospođi do mene: „Oprostite gospođo, kada ste vi stigli?“ Gleda na ručni sat, „Ima sada već preko 40 min, a bit će skoro pauza sada. Netko je unutra, bit će ozbiljno, ali dosta su dobro raspoloženi za tako nešto.“ „Jesu, jesu, malo su raspričane, dobra atmosfera, valjda ćemo stići na red.“ Gospođa će potom: „Ma ja imam neku bol u uhu pa su najprije rekli upala, pa su me slali u Suvag pa nosim povijest bolesti da upiše pa će nova uputnica... A, hoće dijagnozu. E. A kad mi daju dijagnozu šta ću ja s s tim? Meni je bol ista imala ja dijagnozu ili ne. E!“

Ja dolazim na red, već s ustuknutošću i spremnošću da mi moja liječnica opće prakse najprije po ritualu računa indeks tjelesne mase iako me poznaje već 17 godina. Najprije sam vjerovala da je riječ o zabrinutosti ili o dugotrajnoj amneziji na moj izgled, ali sada sam već poprilično sigurna da dotična doktorica, kao osoba korpulentne građe ima pravi problem s mršavim ljudima i da joj je to gotovo rasistički neprihvatljivo. Svaki svoj pregled, koji se srećom događa isključivo kada trebam neku uputnicu jer za drugo nema smisla posjećivati ovu ordinaciju, počinje zgražanjem na moj izgled i pokušajem stavljanja mene u poziciju da se ja moram opravdavati što sam vitke građe. Poput, ispričavam se, uvažena liječnice, na svojoj genetici i brzom metabolizmu, ja sam, znate, mršava osoba i to, znate iako je na specifičan način društveno neprihvatljivo, pogotovo u ovom hrvatskom društvu svinje, bijelog kruha, hrenovke i krumpira, ne, još jednom, nisam mršavija nego inače, takva mi je genetika, a srećom, nismo se dugo vidjele, pa ste, hm, možda zaboravili. Zamišljam da sam crnkinja. I da, primjerice, uđem, tamne kože u ordinaciju. Iva, dobar dan, kako ste, nešto ste mi crniji nego inače? Hranite se primjereno?  Ne, doktorice, nisam crnija, ja sam znate, crnkinja, takva mi je genetika. Ma znam, Iva, da ste vi crni, ali nekako ste mi crnijA (i da, to vi ste mršavijA, tamnijA, ta nepodnošljiva gramatička greška). Hoćemo vam izračunati iznos melatonina na vašu površinu kože? Nema potrebe doktorice, ja sam crnkinja, nema potrebe da računate indeks kožne mase standardizirane za bijelce. Ne, ne, Iva, ja ću vama sada pokazati.... I tako već 17 godina.

Odradim doktoricu, dobijem papir koji mi treba, zatim će sestra, inače, izrazito mršava osoba, i svake godine sve upalijeg, bolesnijeg i namrgođenijeg izraza lica, a sigurna sam da to nema nikakve veze s njenom, prirodnom mršavošću, još pri printanju uputnice opet pita svojim zabrinutim pogledom malog miša, Iva, da, baš ste mi mršavi, jojjj. Ja je samo promatram i slušam to automatizirano blebetanje koje sam slušala i sjedeći u čekaonici. U ovakvim bezizlazno dosadnim situacijama iz kojih nema van obično se tjeram misliti da nešto lijepo, pa tako mislim na svemir, prostranstva, veličanstvenosti bivanja, zvijezdi, galaksija, da kako smo maleni... Moju pažnju prekida taj blebetavi glas i u svom svemiru sjetim se Merkura i pitam se je li ondak, moja (mršava) medicinska sestra mislila na Merkur planet ili na Merkur bolnicu i jesam li u pravoj galaksiji te opet izjavljujem rečenicu, jedinu preostalu u mom zdravom razumu, da, ja sam mršava osoba, hvala na uputnici, ugodan dan, doviđenja!

Šteta je što moja liječnica obiteljske medicine (a besmislenost tog naziva mi je vrhunska i moram ga jednostavno svako toliko istipkati), zapravo ovoga puta nije primjetila kako jedino što je na meni omršavjelo, i to kronično omršavjelo je moje dugogodišnje strpljenje prema njezinim nakaradno glupim, neprofesionalnim i automatiziranim prijedlozima da me okarakterizira kao osobu, pardon kao jedinku u poremećaju. Da tablično obuhvati moje mršavo tijelo, sasvim gipko, lijepo, poletno i puno energije; da to tijelo i baš tijelo – ne, mene, prozove, bolesnim, poremećenim i nedovoljnim. Da bi prirodnu, cjeloživotnu, genetsku mršavost prozvala nenormalnom jer izlazi iz paramatera kojima ona opravdava svoju sramotne, standardizirane, robotizirane i rasistične „liječničke“ izjave. Sve u namjeri da bi takvo tijelo potom legitimno, legalno, i samo prema tome samouvjereno poslala na niz pregleda kojima bi moje „nenormalno“ (lijepo) tijelo bušili, mjerili, zračili, presavijali, kuckali i trajno dijagnosticirali kao bolesno. 

Fotografija pariškog psihijatra Jean-Martin Charcota u zloglasnoj bolnici Salpêtrière, koji je krajem 19. st. fotografijom pomogao legitimirati i zapečatiti mučenje nad ženama, tadašnjim suvremenim i posve prihvaćenim oblicima "liječenja" kako bi široj i cijenjenoj publici demonstrirao simptomatiku "neizlječivih i ludih" žena koje su, prema dijagnozi, oboljele od "histerije". Demonstracije najnovijih otkrića prikazivale su se kazališnom dramatičnošču u amfiteatru, induciranim napadima (elektrošokovima isl.) koje su izvodili nad pacijenticama.
Slika preuzeta s: https://www.pinterest.com/astruminhomine/jean-martin-charcot/

---

Tajna održivosti mog strpljenja prema ovakvoj sistemskoj marioneti kakvu predstavlja ova svećenica obiteljske medicine jest u mojem naivnom poštovanju prema njezinoj predanosti u radu, gdje je doslovno bombardirana svojim cviljećim pacijentima koji stalno traže spas u rješenjima još uvijek besplatnog javnog zdravstva. Gomila kronično iscrpljenih ljudi koji vise o sisi nefunkcionalnog sistema, koji vjeruju da će ih kružni trening po ambulantama i specijalistima koji vas upućuju od mjesta A do mjesta B prema mjestu C da biste opet došli na A, žonglirajući nepotpunim dijagnozama izvesti iz životne mizerije koja se nažalost trajno utaborila na fizičkoj razini i teško je sada nazad. Kronično iscrpljeni ljudi koji su oduvijek trenirani, dresirani, da se njihovo tijelo njih ne tiče, da je njihova bolest isključivo rezultat kemijskog, hormonalnog, genetskog, mehaničkog i fiziološkog poremećaja, masa koju se trenira da nije suštinski odgovorna za svoju dobrobit, i da na neki način ni nema prava na njega, jer onda, što onda, onda si neovisan, i da,  jer uvijek će se nešto tablično neuklapati. Masa koja postaje bagra u prepunjenim čekaonicama gdje opet iscrpljeni liječnici i liječnice se pokušavaju snaći u kaosu koje im je servirano u bolesnom društvu. Doktori koji liječe oboljujući sebe.

Moje strpljenje je postojalo prema ovom grozomornom sistemu koji je samo jedan veliki rak na raku, dok posljednjim posjetom obiteljskoj liječnici nisam shvatila sljedeće. A za to se moramo vratiti u čekaonicu. Naša spremna trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja, skladno, neizvjesno, ali složno jašemo pustopoljinama čekanja sat vremena, malo nervozni kao i svi kauboji koji nisu dovršili svoj jutarnji konjak, kadli izlazi sestra (ne znam da li da sada napišem, ona sestra koja je baš mršava i nadam se da će se malo popuniti do sljedećeg puta, jer znam da bi to bilo dobro za nju, ja znam to sigurno bolje od nje, ma znam da je mršave građe, ali sada je zaista previše mršava, ccc). Sestra, izlazi iz ordinacije, nekim nezgrapnim pokretom i rečenicom promrmlja: „Malo traje, došao je prdtsavnk“. Tri sekunde i nestaje u galaksiji ordinacije, vrata se zatvaraju. Trojka se pogledava. Kaubojima nije jasno. Tko je došao? Prdstavnik? Predstavnik je rekla, mislim. Ahaaa, predstavnik! Predstavnik čega? Zaista ne znam. A možda imaju inspekciju? Aha, sada razumijem ovo neobjašnjivo dugo čekanje. A ne, ne, nemaju. Možda je predstavnik svemira! Da, bit će da je to!

Primamo nazad svoje čekajuće uzde na svojim konjima i nastavljamo dalje, gospodin u gripi kašlje i šmrće, a već je počeo i konj da kašlje. Srećom, vrata se otvaraju i izlazi neka žena. Galaksije se spajaju. Ahaaa, predstavnik. A to ste bili vi! Pa nije dugo trajalo, nato će Predstavnik. Trojka ne zna što bi na to odgovorila, samo složno, ne, ne, ma ni slučajno, bilo je ekspresno. Predstavnik je prodajni predstavnik. I Predstavnik je žena, dakle, prodajna predstavnica koja distribuira potreban materijal za bolesne ljude. Bolesna tijela. Poremećena tijela. Defektna tijela. Nenormalna tijela. Pitam se, je li Predstavnik uspjela uvaliti nešto za svrabež protiv ovakvog sistema. Možda neku kremu koju premažem po mozgu da ne bude više tako devijantan i bezobrazan, svašta tom mozgu na um padne!

Ukazanje Predstavnika razdvaja našu složnu trojku i gospodin s gripom silazi s konja i ulazi u ordinacijsku galaksiju. Zatim gospođa. Sa smiješkom se pozdravljamo, držale smo si stražu i tapšale svoje konje za trku. I onda ulazim ja. Ova galaksija je već predvidljiva pa ovaj kozmički jahač samo slijedi ritualne korake. Najprije ritualno nagovaranje mene da pristanem na to da mi je tijelo poremećeno, malo se navlačimo, po starom, ona mene za moje isturene kosti, ja nju za špek, i klasičnim ignoriranjem manevara koji su jeftini trikovi za prodaju sistemske magle, i tako, gotovo simpatično prolazi prvo pouluvrijeme. Kao prava majstorica borilačkih vještina, bez obzira na nedaću i svu kozmičku prašinu koja se digne, uvijek imam na umu svoju misiju. Uputnice. Trebaš uputnice, to podrazumijeva, nema udaraca ispod pasa, kao i moraš računati na sistemsku prednost svoje protivnice, na tuđem si teritoriju. (onda mi se zbuni mozak, a pobogu, zaaašto si opet na ovom teritoriju, što ti bi, zašto opet rješavaš svoja životna nezadovoljstva manjim operativnim zahvatom, nisi se mogla jednostavno napiti, uplesti u tučnjavu, otići u bordel i probuditi se na mjestu kojeg se ne sjećaš, kao i svi pravi kauboji, ne, ti moraš u ordinacijsku galaksiju, razumnim putem, e to će te, kauboju moj, koštati zdravlja). A bit će da si ipak Indijanka jer si ideš poštenim putem i zato su te i istrijebili, a nisi računala ni tada na silovitost toga čemu se suprotstavljaš.

Slika preuzeta s: http://sdpb.sd.gov/oceti/

Kreće drugo poluvrijeme u kojem nanovo shvaćam da je ovoj liječnici izrazito iritantno kada  ti je jasno da je tvoje tijelo prvenstveno tvoje, i prvenstveno tvoja odgovornost. Kao što je i tvoj život, tvoja odgovornost, i bilo koje bolesti koje se upletu po putu su tvoja odgovornost.

Znate li vi, Iva, kako glasi definicija Zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji? Još jedan svećenički protuargument ispucan iz slijepog kornera. Najradije bih odgovorila, živo mi se fućka za tvoje sistemske definicije kojima programirano obezvrijeđuješ život i kojima zaključavaš ljudsko biće u kontejntere svete Institucije kojoj tako pokorno i stupidno služiš. Moj odgovor je, ne znam, i nije mi potrebno da znam definicije koje nemaju veze s mojim životom i mojim kriterijima. Uzaludno izgovaram, što kažete na životnu ispunjenost i unutarnju svrsishodnost, i kroničnim gubitkom iste ovdje u društvu, što kažete na epidemijsku depresiju, anksioznost, nasilje i nezadovoljstvo – i onda, da, moram spomenuti stres, jer to su kao neke riječi-ključevi kojima se okida programirani sistemski um poput tog s kojim imam posla, stres, stres, uvijek pali Stres – da, što sve uzrokuje stres koji oslabljuje sve organske sustave, nekad trajno ruši imunitet i oboljuje čovjeka? Uzaludno, uz njezin marionetski program uključuje se i liječnicin svećenički ego kojime mora pošto poto održati svoj pijedestal u hramu Zdravstva, a ja sam stupidna jedinka pomoću koje će spasiti svoj status. Ne čuje. Govorimo druge jezike, a o diskursima da ni ne govorim. Galaksija do galaksije, suzdržavam se od svjetonazorskog pokolja. Trebam uputnice. Upornost nagrađuje svakog majstora čista srca, kada se najmanje nadaš. Kadli:
Iva, znajte da je zdravlje vaš najveći kapital.

Zastajkujem. Gledam, šutim, slušam. O, narodu nebeski, tko ima uši da čuje, neka čuje!!!

Ne mogu vjerovati što čujem, većina nas ne može pa ni ne sluša, a svejedno čujem, događa se, uistinu se događa: oh narodu nebeski, svećenica je gola, ona je gola, evo je stoji za oltarnim kompjuterom usred svoje matrične galaksije, namješta si naočale, postojana u matrici, iluzivnom hramu lažnog reda i sve to –  gola, prozirna, transparentna, lako čitljiva, tabloidna, žutotiskovna! To se događa, o, klikći nebeski narode, klikći:

Liječnica ubila samu sebe jednom običnom kupoprodajnom floskulom.

I tako, da, trebalo mi je dugo, priznajem, moja je galaksija bila suviše podudarna s matriksom, uviđam kako moja liječnica trguje mojim zdravljem. Ona me ne liječi, ona trguje. I radi to 17 godina sa mnom, a ja sam je tek sada provalila. K tome je moje mršavo tijelo s uputnicama za predoperativne pretrage pravi kapital i možda što manje kila imam za nju sam unosnija. Pa kako je ljepota u očima promatrača, tako je i bolest u očima zdravstvenog trgovca.  Nisam dobila službenu definiciju ili cjenik koliko košta zdravlje cjelokupnog organizma, a koliko zasebno pojedini organski sustav. Niti informacije o rastućim koeficijentima na tržištu zdravlja za stvaranje bolesti. Recimo da sada uložim svoj bubreg  jer mi vrijednost jetre raste, i kad krene padati da preprodam svoj bubreg za pluća pa pluća za kičmu. Srećom da sam često pehist i da takve sreće ovo biće dogurati neće.

Scena ispitivanja iz filma Brazil.   Slika preuzeta s: www.youtube.com/watch?v=NA9B6-s6r7Y

To je ogroman kapital, budimo razumni, i dok god su zdravi, moji organski sustavi su moj najveći kapital! I zato treba ulagati u bolestan stav prema svojem biću i tijelu jer će onda tvoje zdravlje postati tuđa zadaća, zadaća sistema, tuđa odgovornost, uračunatost sistema, i na kraju, ako sreće bude i tuđe vlasništvo, vlasništvo sistema. I zato je važnije od tvog trajnog zdravlja da imaš papir koji te upućuje na novu bolest. I zato je dijete, kojeg se pita, a što ćeš biti kada odrasteš? Doktorica! Dijete koje još velikim očima vjeruje u Život, ima roditelje koji će se izboriti za njezino obrazovanje, odcrnčiti svoje do razboljevanja da dijete završi fakultet i staž spartanske discipline i konkurencije da bi bila dobar činovnik i što preglednije printala papire koje ljudsko biće šeću zagušljivim institucijskim hodnicima, i gomilaju posao farmaceutskom biznisu, kao i da održava na životu onoga što nazivamo „zdravstveni sustav“. Jer ovaj se zdravstveni sustav u ovoj zemlji održava na zadnjim tračcima životne sile koju ubrizgavaju liječnice i liječnici, medicinske sestre, bolničari i tehničari i tehničarke koji rade prekovremeno i uspijevaju vidjeti preko tog svetog zastora zdravstva koji razboljuje ljude, masu, bagru. Koji te upozoravaju na nepotrebne preglede, ili na sistemsku zakržljalost, koji imaju imalo dostojanstva koje je ostalo u njima kroz kritički stav prema onome čega su dio. Ovaj je kozmički jahač visoko alergičan na sve vrste činovnika i činovnica, izvršitelja i izvršiteljica i izvukao se za dlaku pored te činovničke konjice pravila kojima se pokušava omeđiti, obezvrijediti i kupoprodati nečije postojanje.

Scena ispitivanja iz filma Brazil.   Slika preuzeta s: www.youtube.com/watch?v=NA9B6-s6r7Y

Kao pravi zen majstor nisam likovala nad svojom pobjedom (samo malo, priznajem, nisam ni ja od taštine cijepljenja, ali ionako ovo je bilo zabavno samo meni) , kaubojski sam hitro uzela uputnice, zaželjela ugodan dan, osedlala konja, pojurila u dan  i pustila da se moja liječnica nasiše svoje vlastite kapitalističke krvi na svojem svećeničkom činovničkom oltaru Zdravstva s velikim Z.  I sve to –  gola.

Također napominjem da kada jednom zauvijek izbrišem program razbolijevanja koji mi je ubrizgan prvim cijepivima i gomilom antibiotika koje je prošlo kroz moje mršavo tijelo otkako sam bila dijete i zeznutom činjenicom da sam ono što se naziva „doktorsko dijete“ i nakon niza godina skidanja s te droge zvane Zdravstvo, ostali su mi ovisnički repovi, recidivi upiranja pogleda prema medicini kakvu poznajemo. Jednom kada zauvijek uspijem izbrisati taj program napravit ću najveći tulum koji je viđen na ovim prostorima, sjajan, šljokicav  i na disco koturaljkama. Obećavam. Do tada, držite mi fige.

                            Ja, svemirski jahač, nakon što sam napustila svećenicinu ordinaciju.