|
Zbirka pjesama se može objaviti u mekom ili tvrdom uvezu.
Nešto rijeđe, pjesme se SVJESNO objavljuju i uvezuju performiranjem, izvođenjem. Objaviti pjesmu performerskim aktom sastoji se od izvođenja pjesme na scenu, kao da se netko izvodi na ples. Taj netko, u ovom slučaju, jest pjesma. Pri tome pjesma posuđuje tijelo i glas osobe koja ju izvodi. Tim se činom pjesma utjelovljuje te performira pred svojom publikom. Utjelovljivanjem pjesma samu sebe objavljuje. Dok onaj ili ona koja pjesmi posuđuje tijelo i glas izvodi milosrdan čin objave. Zato se ovdje radi o objavljivanju pjesama tijelom odnosno o tjelesno-glasovnom uvezu pjesama. |
|
Postoji ptica koja poznaje lakoću mjeseca
i leti smjerovima puštanih zmajeva Postoji ptica koja se zaljubljuje u zmaja koji leti smjerovima mjesečevih ptica Postoji mjesečina koja vjeruje u Sunca, zato se odražava daleko, dalje nego što je pogled spreman ugledati mjesec Postoji sunce koje se upire o zmajeve razapete između zraka i vjetra Postoje zrak i vjetar i samoća između njih tolika je da priziva crne sjajeće krilate ptice da lete baš ondje baš onud da mirišu slad da mirišu slatku prašinu vjetrovitih smjerova sjajne crne krilate ptice Sjajno crno perje zategnuto u puštenog zmaja zmaja koji satire vjetar i napušta sunce Zmajeva pomrčina mjeseca Voli te dalje dalje snažnije više od nestanka svijeta Voli te jačinom ništavnosti raspjevanošću ništice Poništava te i odnosi perjem crnih ptica 
|
| ||
|
Na oblaku rudnika provirila ušima crno-bijela mačka.
podignula šape zastala pa zaspala. Smijala se, da je ovdje već bila, posjećivala, nadmudrivala ptice sjenice. Zatim je ušla u sjenicu, hodala rubom ograde, popratila svitanje sunca. Naposljetku je sišla misleći da je zalazak. Spustila se u oblak, raširila nožice, doletjela u rukedječaka. On ju je primio, stepao rudničku prašinu s nje i pustio je na ulicu. Svako je jutro dočekivala dječaka koji je nosio frulicu u ruci. |
| putevi_skliski_kao_pijesak.aac |
|
postoje putevi
skliski kao pijesak potpuno pustinjski ostavljeni gledanju, sebi nose samotnosti upisani u zemlju prostranstvima i nezaustavljivostima postoje goniči puteva stvaratelji pustinjskih robova i karavana i tihih slonova i pospanih deva gone se pogledima šaraju pijesak nose vjetrove i boje zrak postoje držači kistova kovači ideja sluge promjena molitelji usuda postoji armija pješčanih prosjaka borbena trupa tihih prostranstava postoje lažljivci i pisci krtice i lasice puževi i pauci postoje putevi. skliski kao pijesak. lažljivi. potpuno pustinjski. prijetvorni. ostavljeni gledanju. sebi. pogledaj u sebe ako imaš pustinjske oči, lasice. |
|
| your_words_can_develop_like_strings.mp3 |
| uzavrelo_ludilo_skuhano_u_posudi.aac |
Došla sam ovamo po višu pjesmu.
Zataknuta je u njuškama dabrova Jeste li ju spazili u šumskom rominjanju ili prekjučer kad je zagazila na cestu? Nosila je skute vjeverice, projurila je... Tražim višu pjesmu, rasprostrtu kao nebo, u uškama srndaća Ona je iznad krošnji i u krošnjama, ona je šapa lisice i u šapama lisice, ona kroji paukove mreže i jede mušice Ti kažeš kriomice da postoji Ja predlažem šutnju Šape šume podsmjehuju se stvarnosti |
|
| presretni_me_u_košmaru.m4a |
|
Presretni me u košmaru
krenimo redom vilice šalice čaše sjećanja prestanci pusti moje ruke redom prste dlanove nožne prste vrat zglobove pomicanja zaboravi putem zamjeranja naredbe predaje predaj sebe u koferu za Bangladeš za prošli život za nagađanje za proputovani košmar nema karte koju okidaju kondukteri sadašnjosti hodi, laj na puteve na usputnost na neusmjerenost nalazimo se kolosijecima pretpostavke gdje autostopiramo vračeve tračnice su nam u dlanovima krećemo se kao morski ježevi volim naše košmare kovitlaju nas, kofere na Divljem Zapadu, buket trešanja stoji u vazi u vozu za ljepšu neslućenost Pusti moje ruke redom, okini mi kartu za Ringišpil. 
|
Ti, ja bih te mogla voljeti.
Prvi stih napišem krivo. Ti, tamo gdje te nema, u drugom retku pocupkuješ, misliš da si ti Ti, a nisi samo odzvanjaš Ti ne bi mogao biti Ti ne bi mogla biti zato jer si izljuštena u praznom stihu gdje nisi ostavila riječi da postanu ti ti čekaj drugi redak ne ovaj ni ovaj ovaj ne tamo gdje bi mogla biti Ti i voljeti Dva su pauna stajala u jezeru, voda im je kupala dugačke nožice. Gledali su čas u nebo čas u vodu. Pogledavali su toliko puta dok im naizmjenični pogled nije postao jednak onom prethodnom. Preletjela je guska duljinom jezera. Jedan se paun okrenuo za njom, drugi gurnuo glavu u vodu. istini na volju, radilo se ovdje o čapljama, ili o nekim posve neznanim bićima koja vole stajati u vodi pogledavali su toliko puta dok im pogled prema nebu nije postao jednak pogledu prema vodi |
|
Kako da premažem tanak sloj preko svoga
lica, da oponašam divlje zvijeri, da plešem s krznom na obrazima. Bi li mogla izviti rep, izviti tijelo da me ne prepoznate? Trljati sloj mastila po koži, trljati u utore tijela, između zglobova pažljivo, s dodirom u krvotoku. Ne vidjeti, njušiti. Ne dodirivati, upirati. Ne osjećati, propadati. Bi li mogla zaplivati u svom krvotoku, u vlastitoj crvenoj toplini, kolati tijelom od repa do vlasišta. Koja sam ja slijepa zvijer. Krzna boje kože. Šape kao šake, šake za diranje, razdiranje. Kako da vidim kao slijepa zvijer? Kako da njušim, cijelim tijelom da njušim, srčem kroz kožu. Pronađi me, evo me, ovdje sam, u tvojoj crvenoj toplini. Kolamo, mi krzneni stvorovi, s tankim slojem preko svoga lica. |
Ružičasta perad
u tamnoj tintarnici njihova slova raskrilila se kao pelikani s dugačkim tananim nogama šaraju papir šuštavi papir kližu u nevidljivo nebo ni u zoru kada su im tijela crvena visoka uperena ni u noći kad samo žabe krekeću ne staju ružičasta perad izbezumljeni pelikani u noći, u tintarnici |
Ljubavni bordo
Uguravam prste u toplu tamnu smjesu tempere zemlje tamna boja jetre (ranjivost) utapam ruku u vrelo tvoga stomaka kolam bolno ja sam bordo ja sam krv ja sam ljubav boja odzvanja u stomaku: Ja sam ljubav!!! Ja sam ljubav!!! nosim boli tvoga nestanka moja ljubav je u višnjama nosim bol tvog nestanka ljubim te, ljubim više od ičega više od sebe naši svemiri plešu ljubavni bordo rezonira tama našeg nestanka bordo kola tvojim žilama u tvojim granama stablo višnje, stablo boli |
tijelo, gibaš se zmijoliko
ostavljaš crvene točke po stazama opne, male bunare po putu, po stazama male korake po bunarima ostavljaš da te da te crvene zjenice promatraju sa staza da bilježe tvoje puteve tvoje zmijske otočiće u bunarima tvoja gibanja bez daha (ostavljaš me bez daha) rasipam se u zjenicama, u tvojim pokretima, tvojim naređenjima jesu li ti kapci bunari voliš li me uopće ti tijelo zmijoliko tapkam po tvojim tragovima sad te vidim ja sam ti ja sam ti Ti Tijelo. |
|
|
