Tijelo, ta predivna prostorna pojava.
Ovo tijelo. Koje te ugostilo i vodi te na doručak, ustaje iz kreveta, spava, hodi, vozi te na posao, stišće papučicu gasa, trči za tramvajima, stišće dugmad na semaforu da bi prešlo cestu. Tijelo koje pleše, stoji, voli i boli, razumije, sluša ili opominje. Tijelo, najbolji prijatelj. Tijelo koje se rukuje s tobom svaki dan, svaki pojedini trenutak, bez izostajanja, bez napuštanja.

Moje tijelo i ja stvaramo predstavu koju namjeravamo izvesti na uzhuktalo proljeće. Ja ću svoje tijelo pozvati da mi pokaže što može, sada, u ovom trenutku, bez da mu zamjeram ono što ja mislim da ono ne može. Prepustit ću scenu izvođenja svome tijelu.
Pozivam vas i vaša tijela da se pridružite meni i mome tijelu u sličnoj vrsti demonstracije onoga što se može.

Ova je akcija vrsta podsjećanja, zahvalnosti, poniznosti i ponosa prema svome tijelu za sve naizgled minimalističke akcije kojima nas tijelo daruje svakodnevno, svakosatno. Poziv promatranja potencijala naspram uspostavljenih ozljeda, sportskih, operativnih, trapavih, zaboravnih, šokirajućih, frustrirajućih, na prvi i drugi pogled – blokirajućih, zaustavljajućih. Kako se tijelo zaustavlja jer se tijelo može zaustaviti i nanovo pokrenuti i vitalno, organski, nepravocrtno, u sasvim neočekivanom smjeru se izgraditi.

Što moje tijelo može...