Noćni cvijet sam, balalajka, svemirska padavica

---

Ja sam odraz samog boga, noćni sam cvijet i stonoga
ja sam ono što ja biti hoću, noću, katkad danju leptir cvijeću,
nisam cvijet ako cvjetno živjeti ne želim
ja sam i karanfil i miris što probija nozdrve i nosnice sviju živih bića
ja sam gibak poput mirisa, usukan u kožu, utkan u tkivo sanjivo
ja sam tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica.

Jučer sam se probudio kao ti,
tvoje sam ruho nosio,
tvoje lišće, tvoju stabljiku na dvije noge, tvoje triješće, tvoju slamnatost i tvoju salomljivost sazdanu u jednu jedinu travku što drhturi na vjetru zimskom i ljetnom, pod blještavim suncem koje umire od svog vlastitog sjaja.

Zvijezda sam padalica još jučer bio, odskočio iz peludne galaksije, transkozmičkim mostom odsanjao svemir, evo baš juče, kažem ti, juče! Pao sam zvjezdano, prašina po tvom gradu se podigla, jučer,  trubili su svi taksiji svih boja svih ulica. Kazali su, komet, vidi ga komet! Nama na domet! Pa ako ne bi bilo na odmet, da padneš na livadu..., rekoše. Uslišao sam te ljudske želje, prevrtljive i koje živi žrvanj melje, te molitve zbog kojih se meni ničice baca, sve puno željnih lica ljudskih padalica.

---

Ja da sam komet, ti da nisi,
ti da si čovječna padalica, a ja zvjezdana biljka sa sto lica,
ja da sam bog, a ti trorog,
ja da sam tkivo sanjivo, a ti lomljivo!
Ta.... Tko ti je podvalio takvu istinu i u krhak kalup te izlio, u žiće ti provalio, u provaliju te sapeo?

Ti si pao čovjek, a ja uzašla biljka s teleferika božjih...

Da je i bog prevrtljiv to ti niko nikad nije reko'
da je život i sačekuša i čegrtuša, rajska zvečka navrh jednog zmajskog repa, trorepa
da božanski je – smijati se lako,
da u pelud si se rodila i u pelud ćeš se vratiti, ti cvijetu proročki, ulivena u jednu bijelu čašku visibabe, baba boga, zvončka,
da si vino bogova, da si nektarna, da si jutarnja, da si rosa rosna, da si nerođeno dijete, da si more, da si riba, da si zraka, da si grlica grlena grljena svim vodenim rukama i rukavcima, da si vodencvijet i žablji kreket, da si kukac, da si zmija, da si rajska ptica zavodnica, da si zračni šišmiš, noćni letač presretač svih priča za laku dan.

Henry Darger, Young Rebonna Dorthereans Blengins – Catherine Isles, Female, One Whip-Lash-Tail , 1920-30

---

Biljna boginjo, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će čaška moja!

Ja, vodenodraz samog boga, noćni cvijet i stonoga, dok sam bila komet, slušala sam te.
Čula načulila, oči u oči, čula tebe uhom o uho kada sam si nadjenula tvoje ruho.

Postajati čovjekom za biljku dug je put jer njene staze vitica oblikuje i te su staze nezaustavljive. Njezin je život samo rast rast rast. Njezin je smisao samo život život život.
Njeno vrijeme rastom se mjeri, laticom čovjeka pomjeri,
prostor zaobiđe tropom evaporiranim u kapljicu teškog tropskog zraka, čovjeku teškom,
a biljci namijenjenom.

U biljnoj bitci čovjek plete i kuštrave zaplete.
Fabulu skrojiti njegovo je umijeće, Fabulu officinalis,
jednostavnu biljnu pitku bitku prelaska iz biljnog u čovječno.

Sve me boli, sve me boli, sve me boli!  
Preobrazba iz vitice u ruku,
daje poduku
i u najmanju ruku, uzrokuje muku.

Preobraziti se, preobraziti!
Tkivo obraziti
Čovjeka izobraziti
Svoj sok uobraziti u ljudsku misao sićušnu poput jedne jedine dlačice zvjezdane prašine sa stola spisateljskog.

---

Pođi sa mnom u kozmički krug, ciklus jednog usnulog miša.
Pjevaj mišjom mišlju moju pjesmu sada,
biljko zaboravna
čaškama mi priđi
šapama
tri put me obiđi
jedan dva tri kruga
kao mačka kojoj miševi kolo vode
igraju igraju svarožići Kolokol
jednom za noć
jednom za vatru
jednom u noći
očiju zatvorenih skoči u oči
svima divljim zvjerima
i majkama milim što uspavljuju djecu
koja dišu ko' biljke mirno, kapljičasto i posve tiho

dva put me posjeti
nad tjemenom preleti
mjesec mi ispleti
rukama zubima, svjetiljkama u t r n i   me
kao fenjer koji si nekad bio ti
malen iskren svarožić
koji
bijelu cvjetnu čašku ručicama prima
bjelinu mirisnu punu moga soka
punu moje pjesme
ispija naiskap
          naizgled
ispija i
kruži oko mene
sunce suncu se cijedi
uoblikuje me
mene
ciklus biljnog neba Kolokol
cirkus vrtirep vatren, topao u noći
sa svim divljim zvjerima divlje pitomim za mene
posve tiho pjeva moja noćna mati
besana i besano preporođena nana na na na
naj naj naj
nanana nina nena
nene nejnej
lejlejlejlej
lej lej
lej lej lej
lejlali
lej le la
lale
lale li
lale, moja bijela cvjetna čaška.

---

Hodi tamo!
Nađi lale.
Mrzle visoke u noćnom planinskom nebu,
sazviježđa noćnog cvijeta
kompas minulog ljeta

Idi, zvijezdu po zvijezdu i laticu po laticu
prašnik nek ti bude luč
upregni kola malog medvjeda
to su praporci vlašića
sićušnih zvijezda poput pjegica poput svemirskog osipa
razaznaješ li ih
praporke
i luč mlađaka
veselje svjetlosnih ludaka apsoluta
akrobata astronauta argonauta lađa putuje rijekom od noćnog neba
vidiš li to, mišu mali, biljko zaborava
lejlejlej
lej  lej lej lej
lejlali
lej le la
lejla
laleli

Zatim.

Spusti se zviježđem do Bogova cvijeća. Svjetlosnim linijama stepeništa do četiri i pol tisuća metara zemaljskih visina. Koračaj ka Zemlji jer sve su svjetiljke u Zemlji! Himalajska balalajka zove te  ninanena na otvorenje bijelog lotusa u noćnoj tami, tu u tučku Boga cvijeća. Očima skoči mi u oči, dušu razrogači u jezerima nadmorskih visina. To su jezera posuta nebom, puna noći, puna tamnog plavetnila. Ja sam odraz samog boga i bog je odraz mene u visoko nadmorskom jezeru, tu u tučku svega svemira utkan u tkivo živo. Ja sam noćni cvijet, tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica, sto osam latica lotusa što odcvijeta u jednu noć. Njegovo me bjelilo zasljepljuje i svjetlosnim viticama prevodi Zemlji moj biljni jezik, jezičac male usnače, kaplje mi ovo biće dvolatične, trolatične poljupce.

Spomeni se čovječe, preobraziva biljko, da prah si i u prah ćeš se vratiti stepeništem spiralnim. Zvjezdani prah, prašino svih bića... Leteća, šireća, bez kompasa u vrijeme koleda putuje balalajka upregnuta nordijskom karavanom, kroz mrzle stepe probija se polako niz gusti snježni vjetar, tebi, kući, tebi doma.

Ja, komet,
ja, argonaut, biljni kozmonaut,

uslišala sam ljudske želje koje su me svemirski padavično i ljudski komotno preusmjerile na livadu svetih želja padalica. Pritom se razbila za sve ljude ko kruška!

Umrla jesam za biljno u čovječanstvu.

Biljna mapa moje je raspelo,
ispisana na svakoj žilici svakog lista, vodeno i krvotočno teče tebi.
Gudalom povučena žica žilica, Svepjesma, pjesma nad pjesmama, noć nad noćima, biljka nad biljkama, cvijet nad cvjetovima.

Zvijezda jesam.

Padala sam,
raspadala se
voljno – vojno, željno – žedno, neutaženo.
Raspela se u se na se poda se

Na koncu konaca biljnih žilica, rasplela se ko kruška, ko jabuka, ko voćnjak, ko višnjik, ko šljivik, rasprsnula se u sve bijelo, mirisno, proljetno bjelilo sitnih cvjetuljaka tek netom rođenih.
Ja jesam san jednog jedinog bijelog cvijetka bogato rascvjetane proljetne krošnje,
treptaj vodencvijeta, trop, snop svjetla, kukurik pijetla, trag puža, karta argonauta, pelud, zalud, lud posvud, miris iris što probija sva neba proroka.

Noćni cvijet ja sam, noćurak, ja sam ono što ja biti hoću, prorok noću,
trubadurski rog, bog, noćna tama, ljubav i glog,
katkad danju leptir cvijeću jesam!
Nisam cvijet!
Nisam noćno nebo,
nisam sve, svetost i sverog, svemir, svarog,
slobodan od svega, na lotus sveden,
sam u svemu svemiru svome
svemirske padavice.


Fotografije: izvor, Wikipedia, thedailygarden.us, forbes.com, Fb Stephen Ellcock, google Lotus Brahma Kamal