Iznenadni aperkat natanane. Turističkim trbuhom za kruhom.

Ja sam jedna od onih bitanga koja seli iz svoje zemlje kao da ide na piknik i pravi se da je sve to samo ljetna pošalica. Dobro da sam se udostojila i doplatiti za prtljagu na svojem jeftinom letu, easy jetu, koji služi ovdje prvenstveno Šveđanima da idu na sunčanje u Hrvatsku. Mislim da sam na svome letu bila jedina Hrvatica koja ide u Švedsku turističkim trbuhom za kruhom, ona jedna od bezobraznijih iz istočne Europe koja nema dogovoren posao, a usudila se kročiti u skandinavski standard. To sam riješila tako da zažmirim na jedno oko svaki put kad trebam nešto platiti i pravim se da se to događa nekom drugom. Osim toga, noćila sam na aerodromu i samo po tuđim kućama.

Kako je dolaskom IKEA-e u Hrvatsku, Švedska Hrvatima dodatno zatalasala kao obećana zemlja – što se prema posljednjim hrvatskim standardima svelo na to da imaš redoviti posao i za to primaš plaću – pomislih, bih li se i ja porezno mogla obećati Švedskoj, kada sam već utrošila puste sate i jezične vježbe na fakultetu, i da, između ostalog, magistra sam švedskog jezika i kulture koja je diplomirala i s akademizmom raskrstila tog jednog snježnog januara kada ralice nisu očistile pola Zagreba i ja sam do fakultetske zgrade doslovno dopješačila prteći snijeg. Priprema za život na sjeveru, nema šta. To je bilo prije skoro 4 godine.

Možda i zato jer sam oduvijek bila obožavateljica serije „Života na sjeveru“ i stvorila idealiziranu sliku o životu u malim hladnim mjestima koja kao vrve zanimljivim i dragim čudacima. Tako su magnetske silnice sjevera na mene počele jače djelovati i konačno sam se ukrcala k tome, začudno idealiziranom sjeveru (samo malo napomena – ja zaista ne ludim za IKEA-om, tako da ispadam iz kategorije praktično komforno dizajniranog života koji pokušava Hrvate podsjetiti na idilična vremena dobrostojeće srednje klase). Ono što se uspostavilo, što se odmah da pretpostaviti, jest da sjever zaista obiluje čudacima, ali ne nužno dragim.

Chicago Tribune i komentar "čitati Murakamija je zapanjujuće iskustvo proširenja svijesti". Ja bih dodala, a što kada pođe po krivu, ili ne miriši na dobro i uslijed proširenja svijesti? Postoji li priručnik kako se s time nositi - a da nije Vodič za autostopere kroz galaksiju. :D

---

*****važna digresija za razumijevanje neslućene prirode ovog putovanja*****

 Haruki Murakamijev roman „Kafka on the Shore“ kojeg sam čitala prije dvije godine; stalno mi je nudio nevidljiva stapanja „fikcije“ sa „stvarnošću“. Već odavno sam prestala vjerovati i u jednu i u drugu, a trudim se održati zdravi razum na ravnotežnoj razmeđi toga dvoje. Meni je, prije dvije godine, iz te knjige doslovno išetao glavni lik, dapače, prorolao se pored mene u srebrnim hlačama jednog predvečerja po Martićevoj ulici, nisam mislila da se iz Japana u Zagreb može tako brzo prijeći, a da ni ne prelistaš avionski časopis zataknut avionsko sjedalo. Inače, Kafka, mladi 15-godišnji Murakamijev Kafka, stalno šeće po rastezljivim prostorima njegovog i tuđih života. Uslijed toga na kraju i nestane. Ono što Murakami ne zna jest da mu je Kafka završio u Martićevoj. ******

---

Pred let za Švedsku vrijeme se stalno skraćivalo i produživalo. Bilo beskrajnim čekanjem u Rijeci u trgovini VIP-a da mi postave odgovarajuće postavke roaminga na telefonu da, uslijed ljetnih, beskrajno dugih zalazaka sunca koji se pretvaraju u izlaske oko 3 ujutro u srpnju, moje uspavljivanje ne bi bilo preusamljeno, naprasito preseljeno, još jedan uznemireni tužnjikavi mozgić u svem tom odljevu mozgova naše domaje. U trgovini VIP-a, na televizoru se vrtio ufilmljeni Murakamijev Kafka. Nisam ni znala da je snimljen film po romanu. Odmah sam pomislila, oh ne, uz vlastitu egzistencijalnu nesigurnost, najavljuje mi se i pomicanje prostorno-vremenske percepcije?! Oh ne, ne sada! Molim milost! Evo, vidiš, najdraža stvarnosti moja, znam da sam te toliko puta efektivno osporavala, ali sad je zaista najgori trenutak da izmakneš orijentacijske kolosijeke. Trebaju mi moje tračnice! Vrijeme čekanja se produžavalo, jurnjava do busa za aerodrom se skratila, intenzivirala. Kafka je trčao iza mene, a ja sam se pravila da tome nije tako. Sjela sam u autobus, počeo je pljusak. A ja sam, iako već korak bliže prema svome aurora borealistično romantiziranom sjeveru, i nakon svih godina odgađanjatog  putovanja, postala tužna i uznemirena. Pljuštalo je i avion s Krka je kasnio u polasku 2 i pol sata. Za sebe, već sam bila u Švedskoj, najnapetija od svih turista koji se vraćaju kući. I tako taj Kafka, moj knjiški prijatelj iz fiktivnog Japana, prenio mi je poruku u kojoj je stajalo samo:  loš predosjećaj. O čovječe, ne! Platila sam za prtljagu, ali nisam računala s ovime.
Dok sam ja to skužila, Murphyev je zakon s početka mog putovanja već bio dobrano aktiviran.
Postoje li crvotočine nagomilanih događaja koje mogu poći u krivo? Kreneš hodati po spirali usukane crvotočine, kao što prolaziš tunelom do vratiju aviona. Uračunate turbulencije. Ali tolike?!
U sjedalima iza mene se dvoje slatkih švedskih klinaca, između 5 i 7 godina, koje je, dok je čitav avion poskakivao u zraku i mi skupa s njime u sjedalima, oduševljeno hihotalo uzvikujuć „vaaa roligt!!“ („kako zabavno!“), na sjedalima desno od mene jedna je žena herojski držala vrećicu da pobljuje (ili ne pobljuje) sav turbulentni sadržaj svoga želuca, a stjuardesa je dotrčala do sjedala dijagonalno od mene vičuć na opuštene švedske roditelje koji su pustili svojeg puzavca na pod jer je previše urlikao: „take your baby back to your lap!!!“

Slika:  Frank Herbert, Dune

---

Prespavala sam na aerodromu. Što je bilo sjajno. Neću ispisivati spisak aparata koji nisu radili kada sam sletjela, ni kako sam u 25min našla smještaj u noći i u 3min ga izgubila jer je sve kasnilo i ostalo što je pošlo po krivu. Najnepodnošljivi dio te Murphyeve crvotočine bio je taj da se onaj turbulentni oblak od leta rasprostrio nadamnom u obliku odvratnog osjećaja nepodnošljive osamljenosti koja mi nikad nije bila partnerica u nijednoj mojoj putešestviji. A sada, kada se pravim da piknikujem svoje preseljenje – oči su mi bile pune suza. Loša prognoza za jednu skitnicu s putnim pedigreom. Čak je i Kafka udario petama vjetra, vratio se na knjigu u polici, izdajnik, kada sam ga najviše trebala. Pih! Peh, zapravo.

Svoje putovanje po Švedskoj nisam isfinancirala samo žmirenjem na jedno oko, već i volonterskim radom u zamjenu za smještaj i hranu. Bez toga, to bi bilo neizvedivo. Konačno stižem na svoje prvo odredište, na jugoistoku Švedske, a moj put u tom trenutku traje 24h. Ali, baš kad sam se opustila u popeglanoj posteljini, nakon svega par dana, moji domaćini doživljavaju nekoliko kratkih spojeva u svojim očito posvađanim moždanim sklopovima, međusobno se svađaju, nezdrava atmosfera, i peti dan skaču na mene verbalnim mitraljezima i inim manipulativnim odvratnostima. I ja završavam na ulici. Zapravo, tamo gdje jesam nema ulica, već samo mnogo šume. Pa ispravka netočnog navoda: završavam u šumi. Poprilično isprepadana, dapače, usrana u gaće, kontam dok čekam vlak za Stockholm: Murphy is on. Kafke niotkuda, ni fantazije, a razmeđa stvarnosti se proširila kao rastegnute tračnice. Aha, da, tračnice.

Preseljenje mladih intelektualaca
trbuho-krušnog tipa, na krušljivom
terenu svega što si do sada izgradila,
usred okolnosti (uvijek je „usred okolnosti“).
Eto tebe usred ničega da po peti put
gradiš kulu od karata iz nule. Kula Nula.
Karta koju bih rado povukla bila bi
Jocker, samodostojna Luda, leteća
i nevezana, slobodno lebdeća i neuhvatljiva.
A eto tebe držiš se za svoj kofer na kotačiće,
kao da je to jedina šipka koju uragan u
Kanzasu neće odnijeti. Da, to to,
Toto we're
not in Kanzas anymore.

Da mi je netko rekao da ću se usred savršeno uređene Švedske ukenjati od straha i to na korak od rodnog mjesta Astrid Lindgren, gdje se uspostavio živući dječji raj; rekla bih, ma sigurno ti je to neka zagonetna pošalica, reci mi još malo više... Egzistenciju postaviti na noge, a ne kotrljati je stalno kotačićima svoga kofera ili tegliti je u backpacku i mozgati kako i što i kamo iz mjeseca u mjesec.

Kada sam otišla iz tog umarajućeg  „gdje i kako“ polja, on me strefio jače nego ikada. Samoćom vlastitog projekta. Čak ne neizvjesnošću. Širokom jezerskom samoćom. I razvučenom iscrpljenošću, kao u konveksnom ogledalu. Čitava se moja stvarnost razvukla. Tračnice su bile kružne i nedodirljive, nebo se presvuklo u tlo. Sve rijeđe lucidno sanjam. Nisam sanjala lucidno dulje od godinu dana. Skraćuju mi se rečenice. Lucidno je ono kada u snu stvaraš svoj san. Ja sam jedna od onih koja se bar trudi ponašati tako da vidi kako i što ja stvaram. Ne uspijeva mi često razina pune životne odgovornosti u koju duboko vjerujem, koja je karakterizirana predivnom puninom vlastitog života i ljubavlju prema svemu. Spopala me ogromna tuga. Nikad nisam skidala donje rublje svoje podsvijesti u običnom putopisu, nije bila ni namjera, no s ovim putovanjem sve su se namjere začudno zakovitlale. Otuda i kovitlac teksta. Bilo tko tko je krenuo čitati ovaj tekst jer namjerava ići u Švedsku i saznati što više praktičnih informacija, lijepo se zaribao našavši se među krpicama moje podsvijesti koje slobodno putuju po tim švedskim jezerima. A ima ih bezbroj. Kada se Švedska zumira na karti, nalikuje na čipku od kopna i vode. Prekrasna je, zaista.

Putovanje traje.

---