More međuvremena

---

Međuvremena su bezvremena osjetilna prostranstva koja postoje u svemu što živi, u doslovnom smislu. Utaknuta su i utkana u tkivo sveukupne stvarnosti. Međuvremena nisu sjećanja, ali plove materijom sjećanja. Međuvremena su slušljiva, osjetilna i njihove se razine stvarnosti viskozno pretaču iz posude neprimjetnog u primjetljivo i valovima rijeka nazad, u more međuvremena. Ona imaju trajanje u beskonačnom.

Ja čujem međuvremena, posve sam zaljubljena u međuvremena.

---

Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                           I.

Tapkali smo uskim stjenovitim putevima ka moru, izbrazdanih stopala i posušene kože. Stijene oštre i nazubljene, udaljenost do prijelaza je prijetećeg izgleda iz kojeg se stvaraju krvave oči očaja. Počinjemo koristiti šake jer vjetar pojačava i četveronoške ulazimo u tijesnac. More vrišti i posve je bijelo, ljuti vjetar se iscrtava na njemu, pretvara se u bijelo išaranu pjenovitu plohu, a mi odlučujemo proći preko nje. Zakoračujemo mi, četveronošci naboranih lica, gazivode; mistični red protjeran iz ugodnih usamljenosti samostana, gdje lišaj voli kamen i po njemu kodira prostor i ono što će se nazivati prošlošću. Sunce sakupljeno u kamen, smljeveno tajnim znanjima umotanih u tkanine konoplje. Iz pomno zamotanih svežanja put promatraju oči svevidećih boginja mijenjajuć boje mimikrijski iz masline u spaljeno žutilo trave i nagrizajuću vrelinu koja se talasa u njihovim malim promatračkim periskopima.  

Sa sobom nosimo sunce, list, svastiku, zrak i svjetlo. Svojim zakrvavljenim stopalima gazimo kroz kotrljane i sikavicu, a purpurni nam se listovi urezuju u gležnjeve ispisujuć kaligrafiju bijega.

Moje je pero bilo plavo. Zadaća mi je bila stvaranje tamnocrvenih minijatura na brezinim dašćicama koje bismo sušili između košara voćaka i rave. Moj mi je rukopis priuštio višestruke udarce po tabanima. Ispod pete, u točci nježne kože tabana nalazi se smjerokaz linije slova, poput ruže vjetrova pisanja. Udara se oštrim listovima poprijeko kako bi se linija usmjerila prema povoljnom vjetru kaligrafije. Pisanje je poput jedrenja, napne li se jedro svježinom pogleda da bi se susrelo s vjetrom u ljubavi, barka će ploviti povoljno o dušu. Svaki se promašaj plaća naporom mišića ili gubitkom smjera. Gubitak smjera vrsta je privremenog ili trajnog ludila, otklona linije od izvorišnog kuta presijecanja, koji ne boli, ne iznevjeruje, i ne uzrokuje dugotrajni zaborav u središtu trbušne šupljine gdje miruje more.

More je bijelo, združeno s milijunima oštrica vjetra, more podivljalo i nesalomljivo, a mi smo gazivode koje su učile kako se po vodi hodi. Iznad nas se pruža razvedeni zid stijena o koje smo se oderali, sada više nema nazad. Sada je sada. Nikad nema nazad, i nikad ne posjeduje nikad, ne posjeduje vrijeme. To se vrijeme ne zaustavlja ni da popije čaj. Samo zato mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost zajedno s našim daščicama i hartijama.

Prvo je zakoračilo moje plavo pero, onda sam krenuo ja, a neki su već hodili po vodi. Išli su laganiji od perca, nasmijaniji od djeteta, između košara voćaka i trave koje su se okretale po površini mora. Gazili smo more kao grožđe, utakali u vino i zalijevali ga krvlju koja je kapala s naših razrezanih stopala. Ptice su nas obkruživale odozgo, utisnute u vjetar kao zmajevi Zemlje. Odozgo, oh! Kakve li minijature; šesnaest tamnocrvenih točaka u linijskom zanosu oštrice vjetra, na stopalu mora šibani i voljeni, obgrljeni plavetnim bijelilom, tonu i lebde uzneseni mladi monasi. More, ovo je tijelo moje koje će se u te predati. Nošeni svi mi i sva naša tijela lebdimo u modrini tišine, polako okretani od valova, zaštićeni milosrdnim morem koje nas ziblje kao morske trave i pretvara u morska bića. Oko naših lijepih tijela prošlosti lelujaju tkanine konoplje, slobodni u gibanju vode, mi, morske trave. Dašćice breza mudrolija postaju splavi na površini da se s njih prenese put najsretnijih ludaka. Hartije se okreću u zracima sunca prelomljenih vodom, bistre se i lebde savijene pored, u luku savijenih leđa lijepog mladića kestenjaste kose. Kosa mu je kao taj kistić kojim je risao dok nije radio u vrtu ili molio. Sunce utisnuto u kamen koji je nosio u ruci, smljeven tajnim znanjima, tone u nepreglednu dubinu. Sutra ćemo se probuditi kao ribe, svevideće ribe, prijatelji! Oh, radosti! Stanimo da popijemo čaj, jer mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost! Prošlost i vječnost se nikad neće sresti jer imaju različito baždaren instrumentarij i njihova međuvremena plivaju u morima svijeta koji je još podijeljen na polutke. S jedne polutke prošlost ubija vječnost, kao ribu, s druge, vječnost ukida prošlost. I ostaje nikad, bezvremeno nasmijana ništica sunca.

                                                                          II.

Ulazim rukom u puknuće stijene oblika vodene kapi, prodirem prstima u njezinu zaobljenu tamu i uranjam cijelim tijelom. Tijelo mi je boje noći. Ispruženih ruku poviše glave, skupljenih dlanova i stopala okreće me gusta struja vodene tame kroz beskonačan prostor i kožu mi u okretima premazuje mekom sluzi. Ovako se osjeća nevidljivost mora, pomna tama što me obavijajući gleda u tijelo vodenilom, svojim organom vida. Vodenilo gleda sveočima načinjenim od kristalića soli, ono se prelijeva iz tvari u tvar koju promatra, dok kristalići geometrično kruže po opni što odvaja tijelo od tijela mora. Sol gricka i miluje opnu, more voli i prihvaća i ono što razgrađuje. Vodenilo se kreće kristaličnim strukturama kako bi sveoči prenijele sliku zrakasto, svim smjerovima morskog tijela. Lelujaju slike osjetilnim bentonom okristaljujuć dno, češljajuć se o koralje koji se osvjetljuju svakom novom morskom sinapsom.

Tama mora je ustrajna, ali tama je i nevidljiva i nevidljivošću saznaje sve što znam o sebi. Oko svoje kože osjećam mekanost dodira sluzi, mekanost dodira tajnih radnika mora. Nije mi hladno. Njihovo je tijelo svijetleće, planktonsko, presavijeno u tube, s otvorom na vrhu, oni su rođaci morskih spužvi. Ti radnici algastih kosa me previjaju kao maleno dijete; moje ispružene ruke miruju u opuštenosti koju nikada do tada u svome kopnenom životu nisam iskusila. Pomislim, ovako je bilo žabi kada je prestala biti gmaz, sjetila se da je vodozemka i vratila se u baru. Ja sam u moru i jezerska sjećanja se razvodnjuju. Razvodnjuje se i moje tkivo, a navodnjavaju se moje krute šupljine. Mišice su poprimile lebdeću lakoću, položene u podatnost toplog pijeska namreškanog u male dine.
Zaspim.

Utonuvši u kapke, shvaćam: nemam noge, imam rep. Leđa su dugačka, ne nalazim im kraja. Uzimam duboki dah i iz leđa izbacujem more. Uvijam se po morskoj struji i preplavljuje me ugoda svemira u izdisaju galaksije. Ugodno mi je, tako mi je ugodno. Klizim morem glavom zabačenom na iza. Iza na sjećanje kako je to biti čovjek, iza ka osjetu povredivosti svoje sluzokože, iza u svijetlećost čovjeka presavijenog u planktonsko postojanje, kao maleno dijete, iskreno, koje iskri u svoje tišine daha, disanjem malog trbuha poput tople dine, vrlo nevinog. Iza vode, iza sebe, u miru nevidljivosti sadržanoj u jednoj kaplji mora oka kita djeteta u kojim trepće bezbroj očiju. U njemu stanuju stanovnici unutrašnjeg mira, planktoni noćobdije, feralima nasmijavaju ljude u radost. Leđa su mi mekana i ja sam dijete. Ja sam dijete. Odahnem i zaspim dublje u svoje more.

Nestajemo u kasnoljetnom suncu, jedno po jedno lice. Poviše litica boje pijeska čujemo smijanje morskih trava. Toplo je ispod boje pijeska, u licima nestalih, toplo je posred mora, kao u kamenu toplo, u sjećanju toplo. Stijena je obgrljujuće topla, vrlo; ugrijana, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Iz nje me starica tamnocrvenih ruku nosi toplinom u stijenu, nazad kasnom ljetu, u stjenovito prostranstvo i mir žara. Toplinom me hrani, šakom punom badema i ugrijane kore drveta. Svaki badem koštica je utonuća pod smeđe crvenim svodom.

To je moja žudnja, dovela me k vama. Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                        III.

Sve su to mora, mora, mora.

Morima su se javili novi, sasvim novi ljudi, kože boje meda. Viskozne su im samo duše koje se tope poput izbačenih meduza na obalu. Viskozne meduze boje meda. Od njihova postojanja ostaje samo opna kojom nastoje sačuvati preostale dahove, disanje u ritmu protoka njihova vremena. Unutar prozirne opne zrcale svoje doba, kao u proročkoj staklenoj kugli, sačinjenoj od morskog tkiva meduze, koji se napuhuje svakim valom osvjetljujuć komadić po komadić istovremenih života utopljenika. Kakve crvene lanterne! Jarke, pregrijane duše! Laganošću smo dotaknuli dno, duša užarenih kao zvijezda u eksploziji.

Sve su to mora, mora, mora. Nepregledna mora, nesaglediva, u dahu istovremena, izbačena izdisajem velikog prozirnog kita. Kreće se posvuda i pokreće zvjezdoliko, prolazi kroz moje uši i zaposjeda moj slušni akvarij. U njemu žive zvjezdača i tri naroda morskog neba. Njihove su oči prilagođene gustoći vode. Kada rone gledaju jasno poput sipe, sa šarenim točkama posred očiju koje pomiču izoštravajuć svoj vid, jasnoću tinkture svoga mora. Tintu ispuštaju da bi risali po vodi, zvjezdolikoj vodi, koja izgleda kao more, a kreće se presavijanjem neba u tijelu mora. Moja je uška naslonjena o školjku i beskrajan šum plovi kroz moj kanal; gledam prozirnošću tijela kita u krajolik kuda sam prošla kad sam bila mala. Dijete sam, mršavih crnih nožica. Skačem po stijenama, s toplinom pod stopalima. Radost u koraku, skoku i preskoku, nožica mi stijena, kao stjenovita biljka. Moje dječje tijelo naslonjeno je o usta školjke i ona mi jezičcem dodiruje uho, prolazi kroz moje prste i ulazi u slušni akvarij. Tamo, uronjeni smo svi mi koji smo se tada sreli. Tada je tada. Tada je i tamo, tamo gdje sam bila.

Oni spremaju drva za ogrjev, većinom debla nalik bambusu i trstici. Noć je. Režu ih i lome i usitnjavaju, rade kružni ogrjev u pijesku, a noć je topla, s vjetrom koji prolazi kroz trstoliko lišće i miješa se s njihovim glasovima. Glasovi su duboki, mirni i povremeni. Ne govore mnogo, usredotočeni su na paljenje vatre. Tijela su im tamna, a danju se kreću po prostranim oceanskim plažama čije se linije izmijenjuju sa stalnim protok vode i valova, s nijansama plave koja prelazi u bež i umiruje se u pjenušavosti neumornih valova oceana. Primaju me za ruku, jedan taman muškarac, blagih smeđih očiju, guste crne kose, s utisnutim vodoravnim brazdama na licu i njegovo dijete, nasmijanije od mora. Hodamo toplim pijeskom neko vrijeme kada ja i dijete (dijete i dijete) krećemo u trku i hihot, skačemo po pješčanim stjenama i penjemo se na savijena drveća na kojim je nepoznato mi narančasto voće. Kidamo ga i jedemo kao majmunčići, umazani, blaženi srećom i šećerom toplog voća zaljepljeni. Zubi su nam bijeli kao oceanska pjena, u osmijehu cijelog tog prostora. Cijeli se prostor smije našim smijehom, odzvanja u akvariju iz kojeg izranja naš dom. To su bile naše kuće. Trčimo dalje po obalama, skupljamo lišće, alge, tijela osušenih riba svjetlonožaca; skupljamo školjke, kamenje i naplavine. Školjke valovima ispisuju rukopise, šalju pisma mora koje ne čita nitko, nego samo nebo kada je od volje. Kitovi i dupini naši su najbolji prijatelji, prolaze nam kroz uši i njuškom odguruju naša mala tijela. Mi smo voljeni, od svega smo voljeni, svime smo voljeni, topli, nježni i presoljeni. Ja sam u brazdi velikoga mora, ja sam dijete mora, plod morske pjene, izlegla sam se iz morske naranče kao račić koji živi u pijesku, obituje u svojoj roza kućici u kojoj trepću morske kapljice. Lijepo mi je u mom domu. Naša ljudskost slana je i svježa i posve razumljiva svim drugim bićima. Dodirom smo iscrtani i u dodir smo položeni, spavamo kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Iznad nas je puno neba i noge morske kornjače. Zibljemo se u njenom oklopu i vrtimo u pijesku. Ljubav je tako jednostavna, ona je cijeli svijet i vrtloži se u našoj igri plavim virom u duplji oceana. Ne znamo što je ljubav jer ne znamo kada izostaje. Bića se smiju s nama, smiju se glasno, ljubavlju, sva bića gledaju krotko, svevideće u srčiku naše igre i skokovitost morske kapljice.

Odjednom zamiriše slatkoćom borova. Otkuda vi ovdje?

Moje tanke ruke pružaju se od otoka mora do mora mora i oceanom mora iza svijeta, a ja sam tamo-tuda-svuda. Sada smo zajedno, sada! Srce prepisuje ritmičnost mora i izlijeva svoje valove krvi iz pretinca u pretinac, kola morem oponašajuć udarce o modru površinu velikoga stvora, jednog kitovog beat-a, svebita.
Kit ulazi iz preklijetke u klijetku, u gustom, toplom oceanu srca.
Volim svijet postankom svijeta, u njemu utopljena, kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Ja sam dijete mora, primljena o ruku svega svijeta i tamo gdje jesam obgrljujuće je toplo, vrlo; ugrijano, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Sveobuhvatnost je topla kao ogrjev na oceanskim obalama, ta blagošću užarena stijena koja grije nestanke i nastanke gdje se susrećemo mi preliveni iz međuvremena, akvarelno nestajući, evaporirani u ljubavi mora, svih mora sviju duša. Nestajemo u kasnoljetnom suncu, djeca soli, jedno po jedno lice.

---

Fotografija plavog kotrljana preuzeta s https://www.dinarskogorje.com/lebrscaronnik.html
Fotografija kita preuzeta s interneta, stranica nepoznata.