Promatram tu gospođu, svoju liječnicu koja je poklonila svoj život zdravstvu i to zapravo, Zdravstvu, s velikim Z, koje stoji iznad nje poput božanstva i čiji je ona sveti kanal, savršeno ugođena o svetu frekvenciju Zdravstva, kao vrhovna svećenica koja namjesto zlatnog oltara raspolaže mrežom pravila s reminiscencijom na ono što se nekad nazivalo liječenje.

U čekaonici liječnice obiteljske medicine nas je troje. Jutro je, još neobloženo prehladom mrzovolje.  Gospodin u gripi, gospođa koja čeka upis povijesti bolesti na temelju koje će joj se izdati nova uputnica, i ja, koja čekam niz uputnica za predoperativne pretrage. Čekaonica je ugodno prazna, gotovo prozračna, s još mladom strpljivošću njezinih sudionika. Za čekaonice uvijek ponesem roman, on više služi kao varanje vlastite pažnje, vrsta zaštite od zamornosti čekanja i tragi-komičnih razgovora ili svađi oko toga tko je na redu, tko samo treba kod sestre, a tko zaista kod doktorice.

Naša trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja zajedno marširamo kroz sadašnji trenutak punih 20min. Najednom, čekaonica postaje gušća i uskomešanija. Razgovori zdravstveno domaćeg tipa iz ordinacije, koji strše u uši otkako sam sjela, jače udaraju po mom romanu, a moja zaštita pažnje pada na očigled. „Da, da, tako je i naša znanica preboljela moždani, oporavljala se na Merkuru, koristila je... recite doktorice, samo jedanput printati?

Ja padam vlastiti test, gospođi do mene: „Oprostite gospođo, kada ste vi stigli?“ Gleda na ručni sat, „Ima sada već preko 40 min, a bit će skoro pauza sada. Netko je unutra, bit će ozbiljno, ali dosta su dobro raspoloženi za tako nešto.“ „Jesu, jesu, malo su raspričane, dobra atmosfera, valjda ćemo stići na red.“ Gospođa će potom: „Ma ja imam neku bol u uhu pa su najprije rekli upala, pa su me slali u Suvag pa nosim povijest bolesti da upiše pa će nova uputnica... A, hoće dijagnozu. E. A kad mi daju dijagnozu šta ću ja s s tim? Meni je bol ista imala ja dijagnozu ili ne. E!“

Ja dolazim na red, već s ustuknutošću i spremnošću da mi moja liječnica opće prakse najprije po ritualu računa indeks tjelesne mase iako me poznaje već 17 godina. Najprije sam vjerovala da je riječ o zabrinutosti ili o dugotrajnoj amneziji na moj izgled, ali sada sam već poprilično sigurna da dotična doktorica, kao osoba korpulentne građe ima pravi problem s mršavim ljudima i da joj je to gotovo rasistički neprihvatljivo. Svaki svoj pregled, koji se srećom događa isključivo kada trebam neku uputnicu jer za drugo nema smisla posjećivati ovu ordinaciju, počinje zgražanjem na moj izgled i pokušajem stavljanja mene u poziciju da se ja moram opravdavati što sam vitke građe. Poput, ispričavam se, uvažena liječnice, na svojoj genetici i brzom metabolizmu, ja sam, znate, mršava osoba i to, znate iako je na specifičan način društveno neprihvatljivo, pogotovo u ovom hrvatskom društvu svinje, bijelog kruha, hrenovke i krumpira, ne, još jednom, nisam mršavija nego inače, takva mi je genetika, a srećom, nismo se dugo vidjele, pa ste, hm, možda zaboravili. Zamišljam da sam crnkinja. I da, primjerice, uđem, tamne kože u ordinaciju. Iva, dobar dan, kako ste, nešto ste mi crniji nego inače? Hranite se primjereno?  Ne, doktorice, nisam crnija, ja sam znate, crnkinja, takva mi je genetika. Ma znam, Iva, da ste vi crni, ali nekako ste mi crnijA (i da, to vi ste mršavijA, tamnijA, ta nepodnošljiva gramatička greška). Hoćemo vam izračunati iznos melatonina na vašu površinu kože? Nema potrebe doktorice, ja sam crnkinja, nema potrebe da računate indeks kožne mase standardizirane za bijelce. Ne, ne, Iva, ja ću vama sada pokazati.... I tako već 17 godina.

Odradim doktoricu, dobijem papir koji mi treba, zatim će sestra, inače, izrazito mršava osoba, i svake godine sve upalijeg, bolesnijeg i namrgođenijeg izraza lica, a sigurna sam da to nema nikakve veze s njenom, prirodnom mršavošću, još pri printanju uputnice opet pita svojim zabrinutim pogledom malog miša, Iva, da, baš ste mi mršavi, jojjj. Ja je samo promatram i slušam to automatizirano blebetanje koje sam slušala i sjedeći u čekaonici. U ovakvim bezizlazno dosadnim situacijama iz kojih nema van obično se tjeram misliti da nešto lijepo, pa tako mislim na svemir, prostranstva, veličanstvenosti bivanja, zvijezdi, galaksija, da kako smo maleni... Moju pažnju prekida taj blebetavi glas i u svom svemiru sjetim se Merkura i pitam se je li ondak, moja (mršava) medicinska sestra mislila na Merkur planet ili na Merkur bolnicu i jesam li u pravoj galaksiji te opet izjavljujem rečenicu, jedinu preostalu u mom zdravom razumu, da, ja sam mršava osoba, hvala na uputnici, ugodan dan, doviđenja!

Šteta je što moja liječnica obiteljske medicine (a besmislenost tog naziva mi je vrhunska i moram ga jednostavno svako toliko istipkati), zapravo ovoga puta nije primjetila kako jedino što je na meni omršavjelo, i to kronično omršavjelo je moje dugogodišnje strpljenje prema njezinim nakaradno glupim, neprofesionalnim i automatiziranim prijedlozima da me okarakterizira kao osobu, pardon kao jedinku u poremećaju. Da tablično obuhvati moje mršavo tijelo, sasvim gipko, lijepo, poletno i puno energije; da to tijelo i baš tijelo – ne, mene, prozove, bolesnim, poremećenim i nedovoljnim. Da bi prirodnu, cjeloživotnu, genetsku mršavost prozvala nenormalnom jer izlazi iz paramatera kojima ona opravdava svoju sramotne, standardizirane, robotizirane i rasistične „liječničke“ izjave. Sve u namjeri da bi takvo tijelo potom legitimno, legalno, i samo prema tome samouvjereno poslala na niz pregleda kojima bi moje „nenormalno“ (lijepo) tijelo bušili, mjerili, zračili, presavijali, kuckali i trajno dijagnosticirali kao bolesno. 

Tajna održivosti mog strpljenja prema ovakvoj sistemskoj marioneti kakvu predstavlja ova svećenica obiteljske medicine jest u mojem naivnom poštovanju prema njezinoj predanosti u radu, gdje je doslovno bombardirana svojim cviljećim pacijentima koji stalno traže spas u rješenjima još uvijek besplatnog javnog zdravstva. Gomila kronično iscrpljenih ljudi koji vise o sisi nefunkcionalnog sistema, koji vjeruju da će ih kružni trening po ambulantama i specijalistima koji vas upućuju od mjesta A do mjesta B prema mjestu C da biste opet došli na A, žonglirajući nepotpunim dijagnozama izvesti iz životne mizerije koja se nažalost trajno utaborila na fizičkoj razini i teško je sada nazad. Kronično iscrpljeni ljudi koji su oduvijek trenirani, dresirani, da se njihovo tijelo njih ne tiče, da je njihova bolest isključivo rezultat kemijskog, hormonalnog, genetskog, mehaničkog i fiziološkog poremećaja, masa koju se trenira da nije suštinski odgovorna za svoju dobrobit, i da na neki način ni nema prava na njega, jer onda, što onda, onda si neovisan, i da,  jer uvijek će se nešto tablično neuklapati. Masa koja postaje bagra u prepunjenim čekaonicama gdje opet iscrpljeni liječnici i liječnice se pokušavaju snaći u kaosu koje im je servirano u bolesnom društvu. Doktori koji liječe oboljujući sebe.

Moje strpljenje je postojalo prema ovom grozomornom sistemu koji je samo jedan veliki rak na raku, dok posljednjim posjetom obiteljskoj liječnici nisam shvatila sljedeće. A za to se moramo vratiti u čekaonicu. Naša spremna trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja, skladno, neizvjesno, ali složno jašemo pustopoljinama čekanja sat vremena, malo nervozni kao i svi kauboji koji nisu dovršili svoj jutarnji konjak, kadli izlazi sestra (ne znam da li da sada napišem, ona sestra koja je baš mršava i nadam se da će se malo popuniti do sljedećeg puta, jer znam da bi to bilo dobro za nju, ja znam to sigurno bolje od nje, ma znam da je mršave građe, ali sada je zaista previše mršava, ccc). Sestra, izlazi iz ordinacije, nekim nezgrapnim pokretom i rečenicom promrmlja: „Malo traje, došao je prdtsavnk“. Tri sekunde i nestaje u galaksiji ordinacije, vrata se zatvaraju. Trojka se pogledava. Kaubojima nije jasno. Tko je došao? Prdstavnik? Predstavnik je rekla, mislim. Ahaaa, predstavnik! Predstavnik čega? Zaista ne znam. A možda imaju inspekciju? Aha, sada razumijem ovo neobjašnjivo dugo čekanje. A ne, ne, nemaju. Možda je predstavnik svemira! Da, bit će da je to!

Primamo nazad svoje čekajuće uzde na svojim konjima i nastavljamo dalje, gospodin u gripi kašlje i šmrće, a već je počeo i konj da kašlje. Srećom, vrata se otvaraju i izlazi neka žena. Galaksije se spajaju. Ahaaa, predstavnik. A to ste bili vi! Pa nije dugo trajalo, nato će Predstavnik. Trojka ne zna što bi na to odgovorila, samo složno, ne, ne, ma ni slučajno, bilo je ekspresno. Predstavnik je prodajni predstavnik. I Predstavnik je žena, dakle, prodajna predstavnica koja distribuira potreban materijal za bolesne ljude. Bolesna tijela. Poremećena tijela. Defektna tijela. Nenormalna tijela. Pitam se, je li Predstavnik uspjela uvaliti nešto za svrabež protiv ovakvog sistema. Možda neku kremu koju premažem po mozgu da ne bude više tako devijantan i bezobrazan, svašta tom mozgu na um padne!

Ukazanje Predstavnika razdvaja našu složnu trojku i gospodin s gripom silazi s konja i ulazi u ordinacijsku galaksiju. Zatim gospođa. Sa smiješkom se pozdravljamo, držale smo si stražu i tapšale svoje konje za trku. I onda ulazim ja. Ova galaksija je već predvidljiva pa ovaj kozmički jahač samo slijedi ritualne korake. Najprije ritualno nagovaranje mene da pristanem na to da mi je tijelo poremećeno, malo se navlačimo, po starom, ona mene za moje isturene kosti, ja nju za špek, i klasičnim ignoriranjem manevara koji su jeftini trikovi za prodaju sistemske magle, i tako, gotovo simpatično prolazi prvo pouluvrijeme. Kao prava majstorica borilačkih vještina, bez obzira na nedaću i svu kozmičku prašinu koja se digne, uvijek imam na umu svoju misiju. Uputnice. Trebaš uputnice, to podrazumijeva, nema udaraca ispod pasa, kao i moraš računati na sistemsku prednost svoje protivnice, na tuđem si teritoriju. (onda mi se zbuni mozak, a pobogu, zaaašto si opet na ovom teritoriju, što ti bi, zašto opet rješavaš svoja životna nezadovoljstva manjim operativnim zahvatom, nisi se mogla jednostavno napiti, uplesti u tučnjavu, otići u bordel i probuditi se na mjestu kojeg se ne sjećaš, kao i svi pravi kauboji, ne, ti moraš u ordinacijsku galaksiju, razumnim putem, e to će te, kauboju moj, koštati zdravlja). A bit će da si ipak Indijanka jer si ideš poštenim putem i zato su te i istrijebili, a nisi računala ni tada na silovitost toga čemu se suprotstavljaš.

Kreće drugo poluvrijeme u kojem nanovo shvaćam da je ovoj liječnici izrazito iritantno kada  ti je jasno da je tvoje tijelo prvenstveno tvoje, i prvenstveno tvoja odgovornost. Kao što je i tvoj život, tvoja odgovornost, i bilo koje bolesti koje se upletu po putu su tvoja odgovornost.

Znate li vi, Iva, kako glasi definicija Zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji? Još jedan svećenički protuargument ispucan iz slijepog kornera. Najradije bih odgovorila, živo mi se fućka za tvoje sistemske definicije kojima programirano obezvrijeđuješ život i kojima zaključavaš ljudsko biće u kontejntere svete Institucije kojoj tako pokorno i stupidno služiš. Moj odgovor je, ne znam, i nije mi potrebno da znam definicije koje nemaju veze s mojim životom i mojim kriterijima. Uzaludno izgovaram, što kažete na životnu ispunjenost i unutarnju svrsishodnost, i kroničnim gubitkom iste ovdje u društvu, što kažete na epidemijsku depresiju, anksioznost, nasilje i nezadovoljstvo – i onda, da, moram spomenuti stres, jer to su kao neke riječi-ključevi kojima se okida programirani sistemski um poput tog s kojim imam posla, stres, stres, uvijek pali Stres – da, što sve uzrokuje stres koji oslabljuje sve organske sustave, nekad trajno ruši imunitet i oboljuje čovjeka? Uzaludno, uz njezin marionetski program uključuje se i liječnicin svećenički ego kojime mora pošto poto održati svoj pijedestal u hramu Zdravstva, a ja sam stupidna jedinka pomoću koje će spasiti svoj status. Ne čuje. Govorimo druge jezike, a o diskursima da ni ne govorim. Galaksija do galaksije, suzdržavam se od svjetonazorskog pokolja. Trebam uputnice. Upornost nagrađuje svakog majstora čista srca, kada se najmanje nadaš. Kadli:
Iva, znajte da je zdravlje vaš najveći kapital.

Zastajkujem. Gledam, šutim, slušam. O, narodu nebeski, tko ima uši da čuje, neka čuje!!!

Ne mogu vjerovati što čujem, većina nas ne može pa ni ne sluša, a svejedno čujem, događa se, uistinu se događa: oh narodu nebeski, svećenica je gola, ona je gola, evo je stoji za oltarnim kompjuterom usred svoje matrične galaksije, namješta si naočale, postojana u matrici, iluzivnom hramu lažnog reda i sve to –  gola, prozirna, transparentna, lako čitljiva, tabloidna, žutotiskovna! To se događa, o, klikći nebeski narode, klikći:

Liječnica ubila samu sebe jednom običnom kupoprodajnom floskulom.

I tako, da, trebalo mi je dugo, priznajem, moja je galaksija bila suviše podudarna s matriksom, uviđam kako moja liječnica trguje mojim zdravljem. Ona me ne liječi, ona trguje. I radi to 17 godina sa mnom, a ja sam je tek sada provalila. K tome je moje mršavo tijelo s uputnicama za predoperativne pretrage pravi kapital i možda što manje kila imam za nju sam unosnija. Pa kako je ljepota u očima promatrača, tako je i bolest u očima zdravstvenog trgovca.  Nisam dobila službenu definiciju ili cjenik koliko košta zdravlje cjelokupnog organizma, a koliko zasebno pojedini organski sustav. Niti informacije o rastućim koeficijentima na tržištu zdravlja za stvaranje bolesti. Recimo da sada uložim svoj bubreg  jer mi vrijednost jetre raste, i kad krene padati da preprodam svoj bubreg za pluća pa pluća za kičmu. Srećom da sam često pehist i da takve sreće ovo biće dogurati neće.

To je ogroman kapital, budimo razumni, i dok god su zdravi, moji organski sustavi su moj najveći kapital! I zato treba ulagati u bolestan stav prema svojem biću i tijelu jer će onda tvoje zdravlje postati tuđa zadaća, zadaća sistema, tuđa odgovornost, uračunatost sistema, i na kraju, ako sreće bude i tuđe vlasništvo, vlasništvo sistema. I zato je važnije od tvog trajnog zdravlja da imaš papir koji te upućuje na novu bolest. I zato je dijete, kojeg se pita, a što ćeš biti kada odrasteš? Doktorica! Dijete koje još velikim očima vjeruje u Život, ima roditelje koji će se izboriti za njezino obrazovanje, odcrnčiti svoje do razboljevanja da dijete završi fakultet i staž spartanske discipline i konkurencije da bi bila dobar činovnik i što preglednije printala papire koje ljudsko biće šeću zagušljivim institucijskim hodnicima, i gomilaju posao farmaceutskom biznisu, kao i da održava na životu onoga što nazivamo „zdravstveni sustav“. Jer ovaj se zdravstveni sustav u ovoj zemlji održava na zadnjim tračcima životne sile koju ubrizgavaju liječnice i liječnici, medicinske sestre, bolničari i tehničari i tehničarke koji rade prekovremeno i uspijevaju vidjeti preko tog svetog zastora zdravstva koji razboljuje ljude, masu, bagru. Koji te upozoravaju na nepotrebne preglede, ili na sistemsku zakržljalost, koji imaju imalo dostojanstva koje je ostalo u njima kroz kritički stav prema onome čega su dio. Ovaj je kozmički jahač visoko alergičan na sve vrste činovnika i činovnica, izvršitelja i izvršiteljica i izvukao se za dlaku pored te činovničke konjice pravila kojima se pokušava omeđiti, obezvrijediti i kupoprodati nečije postojanje.

Kao pravi zen majstor nisam likovala nad svojom pobjedom (samo malo, priznajem, nisam ni ja od taštine cijepljenja, ali ionako ovo je bilo zabavno samo meni) , kaubojski sam hitro uzela uputnice, zaželjela ugodan dan, osedlala konja, pojurila u dan  i pustila da se moja liječnica nasiše svoje vlastite kapitalističke krvi na svojem svećeničkom činovničkom oltaru Zdravstva s velikim Z.  I sve to –  gola.

Također napominjem da kada jednom zauvijek izbrišem program razbolijevanja koji mi je ubrizgan prvim cijepivima i gomilom antibiotika koje je prošlo kroz moje mršavo tijelo otkako sam bila dijete i zeznutom činjenicom da sam ono što se naziva „doktorsko dijete“ i nakon niza godina skidanja s te droge zvane Zdravstvo, ostali su mi ovisnički repovi, recidivi upiranja pogleda prema medicini kakvu poznajemo. Jednom kada zauvijek uspijem izbrisati taj program napravit ću najveći tulum koji je viđen na ovim prostorima, sjajan, šljokicav  i na disco koturaljkama. Obećavam. Do tada, držite mi fige.

                                                                            I.
Optužili tog ponedjeljka ujutro Werthera što si je vlastitom rukom okončao korake, pošao na vječne konake. Jer to je bio stil toga vremena, ispod manšeta, nosio se nožić za podrezivanje žila i visoke crne jahačke čizme na tamnoplavi kaputić. Moderno je bilo rušiti se u nesvijest i unezvijeriti se, dlanom pokriti čelo pa spuštati pogled, preneraziti se. Oduzeti si život je bila pohvalna zadnja kitica uvezenog soneta, završni akt, razlog za počinak.

                                                                        II.
Otpustili tog ponedjeljka čovjeka koji je došao na posao 7 tisućiti put za redom, praznog stomaka, s rupom u postojanju, bez džonova kojima bi se hvatao o tlo, da zna da se tlo pod nogama ipak ne gubi. On je svako jutro, posljednjih 7 tisuća nizova, kopčao dugmad na tamnoplavoj uniformi, ne bi li mijenjao svjetla semafora, ona koja pokazuju početak zatim kraj, i lijeva i desna skretanja, te strelice u nedogled. Otpravili su čovjeka pohvalnom kuvertom i kiticom cvijeća, kao završni akt, razlog za počinak. Čovjek se istog ponedjeljka uvečer pridružio Wertheru u vječnim konacima ponijevši i svoju rupu u postojanju u tamnoplavoj uniformi.

                                                                        III.
Čuo o tome običan prosjak, onaj koji nema ni za prosjačku čašu, tog ponedjeljka ujutro, da je u tim Wertherovim konacima grijanje uvijek uključeno, da ima i topli doručak, dapače tri obroka dnevno i da je nadnica niska, ali redovita. Pa odlučio i prosjak poći za čovjekom u tamnoplavoj uniformi, izuo čarape prije nego što je zakoračio u ledenu rijeku, iz poštovanja i predostrožnosti jer bojao se da će ga i tamo odbiti zbog luknje na čarapi i vratiti ga onamo otkuda je i pošao. Bos i prepun nade oduzeo si je život s vlastitim prosjačkim štapom, ali uz rastući entuzijazam, neiskusno i ishitreno, oduzeo je prednost prethodnom čovjeku na semaforu, desnom skretaču, čija se strelica upalila najprije. Prosjaka optužili za prometni prekršaj, zabranili mu oduzimanje vlastitog života nazvavši ga samoubojicom početnikom. Očajnog, tog istog ponedjeljka predvečer vratili ga na isti ulični kut, on je pokrio čelo i spustio pogled i  bos se srušio u nesvijest.

                                                                          IV.
Tipkao je cijelo jutro čovjek koji je mrzio svoj posao. Tipkao je precizno, daktilografski  i u roku. Volio je tipkanje jer je znao da je sa svakom tipkom njegov život tamo kraći i da se smanjuje prema kraju. Život mu se skratio na svega nekoliko radnih dana, uz beneficiju za svaki ubijeni radni sat. Njegov ubijeni radni staž sada je već iznosio dovoljno tipki da će mu se sa sigurnošću uskoro oduzeti život! U tom je uredu uvedena norma od određenog broja tipki kojima se zaslužuje razlog za počinak. On je u uredu bio daleko najbrži daktilograf! Svakodnevno bi, oprezno i s ljubavlju uzgajao svoju mržnju da mu pomogne u ključnom životnom času. Peglao ju je najprije polako pa slagao s punom pozornošću o naslon svoga stolca. Taj se čovjek toliko radovao svojem ubojstvu koliko je i precizno mrzio svoj posao, pa što je pomnije tipkao, njegova je radost postajala veća! I baš zato što je toliko već istipkao i najbrže tipkao, njegova je radost hitro narasla i poništila njegovu mržnju. Shvativši to, tog ponedjeljka ujutro, posve šokiran, da sve što je do tada gradio više ne postoji, čovjek je ostao na mjestu mrtav.

                                                                            V.
Njih dvoje su plakali svakog dana. Bili su najuvjerljivije najnesložniji par u gradu koji se najviše svadio i najčešće i najžešće. Ona bi mu prigovarala zbog frizure i to što nije došao na vrijeme i što joj nije kupio kiticu cvijeća ili zakopčao dugme na tamnoplavoj košulji... On ju je optuživao za preizazovnu šminku i to što se tog dana ipak nije malo uredila kad su išli njegovim prijateljima, a ona mu je rekla, pa to je bio ponedjeljak ujutro!, i da tko se još uređuje ponedjeljkom! Jer to je bio stil toga vremena, da se ne sređuje početkom tjedna.  Jer ti ponedjeljci, kad god da bi pali, bili su nizašto, dobri samo za samoubojstvo. Njegovi prijatelji poklonili su mu knjigu, o nekom slabiću, mlakonji, papučaru koji se ucmekao zbog neke trebe jer s njom nikako nije mogao izaći na kraj. On svojim prijateljima nije govorio da plače s njom svakog dana i da bi on nekad uradio isto. Sjetivši se toga, nekako se smekšao i  istog ponedjeljka navečer kupio joj kiticu cvijeća, neku zbirku soneta i čokoladu. Toliko se udobrovoljio da je po putu nekom prosjaku dao koju kovanicu i strpljivo čekao na semaforu. Kad je stigao k njoj, ona je polukiselim smiješkom prihvatila darove, rekla, ajde ajde, hvala... Onda joj je ispričao o tom nekom jadniku iz knjige koji si je oduzeo život. A ona je na to uzvratila, ma o kakvom jadniku govoriš, pa to je bio Werther, i on je bio osjećajan i sve je duboko proživljao, a ne ko ti neki luzer, ti si daleko prepovršan da bi se i počešljao zbog svoje žene, a kamoli da se ubiješ za nju! Njemu je to toliko dignulo tlak, da je demonstrativno napustio stan. To je bio definitivni prekid njihove veze i od tada si više jedno drugome nisu oduzimali živote.

                                                                        VI.
To je bilo njegovo prvo samoubojstvo. Bio je vrlo uzbuđen, pa nije to nešto što se događa svaki dan! To je sasvim svečana prilika i svečano se čovjek treba odjenuti. Zato je otišao u specijaliziranu trgovinu za samoubojstva imena „Wertherovi konaci“ i tamo namjeravao pribaviti sve što mu treba. Rekao je sam sebi da na tome sigurno neće štedjeti pa kol'ko košta da košta. Hodao je između polica i birao redom, uh te krasne modre baršunaste cipele sa svilenim vezicama velike otpornosti koje mogu poslužiti i kao omča za vješanje, ajme sjajno, „a must have“, sucidalno donje rublje s velikom moći upijanja, uuuu paleta otrova u malenim bočicama s pozlaćenim čepovima, posljednja instant večera, kako dosjetljivo! Noževi, nožići, sablje, sabljice, sve u setu zapakirano celofanom , neprobojnom, koji se može više puta koristiti. Šarene plinske cijevi za auto, za stan, prenosive i fiksne, plinske pećnice koje su ujedno i radio-aparati pa mogu slušati svoju najdražu radio-emisiju za svoje prvo samoubojstvo.  Plin po izboru, parfemiran. Spomenar – moje prvo samoubojstvo, svakako i dnevnik za vođenje dnevnika, nego za što drugo. Polaroidna kamera, pocinčani selfie-stick, kviz o najpoznatijim samoubojicama, datumima i mjestima, uputstva za tvoje prvo samoubojstvo u digitalnoj verziji,  daljinski za digitalnu verziju, uputstva za daljinski za digitalnu verziju Uputstava za tvoje prvo samoubojstvo, kao i brojalica za oduzimanje života:
Jen' dva tri oduzmi život sad si ti!
četri pet šest prenesi svima radosnu vijest
sedam osam ne znam više tko sam
devet deset mučan taj je život, spreman sam na reset!

I onda sam ih ugledao, izdaleka, sjajeće i besprijekorne....srebrne manšete... Manšete!!! Pa to je... pa to je... prava pravcata replika Wertherovog odijela, s čizmama i košuljom i tamnoplavim kaputom i jahačkim hlačama!!! To je san svakog upućenog samoubojice. Ipak, želim li okončati kao nečija replika? A vidi, tu je i tip puške kojom se Hemingway prosvirao. Onda sam rekao samome sebi, DA!, kada si oduzimaš život, učini to u maniri najvećih. Sa svim svojim dragocijenim artiklima, tog sam se ponedjeljka ujutro uputio prema blagajni , da bi blagajnica na moj užas ustanovila da mi je bankovna kartica blokirana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da smjesta padnem u nesvijest. Uostalom, to bi i Werther uradio. Sve je ostalo povijest.