Kupina crnoplodne tvari

Moja je snaga ulivena krv planinskih noći

u mnogobrojne oči
sočnih koštunica.
Zbirno gledam kroz zbirna neba,
tebe mene sebe,
njih u nama kako se tope
u žbunju ljeta povrh tople zemlje crne,
šumske.

Gusto u crnoj šumi se rađam i u rici jelena isparavam iz njuške. Nadolazeća snaga sam nenaslućena, tek vidljiva u dahu životinje u mrzloj večeri koja se spušta nad šumski svod.
Šumski svod mi je majka i prostire svoje kružno nebo rukama korijenja koje povlače sve naše cikluse cvjetne, crnoplodne, sočne, sjemenične. U tvrdoj sjemenčici majka mi je naredila da ne popuštam kolebanju svijeta. Moja majka lijepa kamenjarka, pogledom Zemlje nekad stroža od boga neumoljivoga, upozorila me, lavom svojom užarenom:
Dušo, kupino, svijet se čitavo vrijeme ljulja kao tužna vrba, trese se u vjetru neizvjesnosti, a bez prostranstva koje mu je dano, lako usahne pod užarenim nebeskim svodom. Ti moraš biti jaka, prkosna. Takvu sam te stvorila!
I takva sam neprestano rasla, savitljivim stabljikama pronikla u cijelu šumu, u grozdove krošanja zbirnog postojanja. Prodrla u cijelu zemlju, u nerođene grumene pod tlom i tamom noći se kretala vozilima bitka iz biljke u biljku, kapljičnim udisajima šume stvarala si put.
Ja sam stvoriteljica, a moj je put trnovit.
U tome nalikujem čovjeku sa dva oka, o kojem se u ovoj šumi puno govori jer rahla sam, to malo tko da bi pomislio. Da, rahla sam, latično prhka, rahli sam cvat na dlakavoj stapci, a latice su mi trepavice zaprepaštenih vila. Zbog tih istih vila koje su se zaustavile između niza teško uočljivih svjetova, moji su pupovi kao njihove uši, dugi i zašiljeni, dosta rijetki, pokriveni s nekoliko dlakavih ljuskica.

Moje vile vole biti mrke, svijenih ruku narogušene u grmlje, iz kojeg potajice mirišu životinjama uši. Male kupine
                            udišu zvukove
                            duboke šume
                            i jecaje duše.

Male vile slušaju jecaje nosom, okreću glavice i vižljasta tijela prema izvoru zvuka. Žele u njega odletjeti! Zabijaju se u opne kupine, zaluđene duševnom naricaljkom o neslućenosti ljudskog puta, gube svijest u kapsulama bobice. Plutaju u tamnome plavetnilu kupine, okupane zvukom, potapajuć se u tišinama životinjskoga daha. Vile njuše zečeve. Male kupine kroz zečje uši čuju daleko, odbačenim sjećanjima čuju baš svaki šušanj duše. U dubokim noćima male vile kupine stružu zečeve po njuškicama, mrazom mirišu meku mahovinu i vlagom ulaze u mokre nosove srndaća. I tako prisluškuju životinje dok im one listove žvaču, lašteć si obrve od travnatih vlakana, male vile kupine, pokazuju zube od trnja.
Zvukovi šumskih dubina planetarno ječe u tamnim zelenilima.
Naša su grmlja dugouho trnovita, a osjetilno meka, i čuju tiha plakanja zemljanih bića, zbirno i frekventno, ravno iz trbuha Zemlje. Halo, ovdje Radio Zemlja! Idemo uživo, i prenosimo iznemoglost svijeta u zvučnicima kupine. Idemo ravno u eter! Prenosimo nestanak snage ravno u eter, u sva gnijezda i ptičja kućanstva, kao tek navrla biljna proročanstva o raspadanju svijeta i razlaganju tvari na osnovne komponente ljubavi, mraka; vodu, kamen, vatru; zlatno runo, prah i strah.
Ne moći. Iznemoći, kakvo li je to agregatno stanje stvari u kojem zbirna šapa svijeta šepa, a duh se ne može osoviti na noge? Možda duh vremena može! Možda puši lulu svjetskog mira, dok mu gori pod nogama, u kukuljici budućeg leptira, biva malo bogom, malo trorogom. Bog je gusjenica jarkih boja koja lakomisleno dimi i žvače duhan pred svoju preobrazbu iz zelenoga boga u boga jedinoga, čitljivoga, iz kulture u kulturu, na listu kupininom, glatkoga lica, ali dlakavog naličja. Tako se sadi tisućljetno slaganje kultura; tako ovdje stvari stoje. Stoje, stoje, stoje u kukuljici minulih vremena koja se pretvaraju u eter dok prenose uživo izjedanje nečijeg doma. U ovoj uspavanci svijesti, atomima etera pripojen je zvuk, kupina bdije nad čovjekom koji spava, njihovim zajedničkim disanjem zvuk nastaje i eterom se rasprostire: tiho plakanje bića.

Nestanak snage je gubitak svijesti ispod čulne razine.
Nestajanje svijeta ispod čulne razine žubori molitvu postanka svijesti.

Trbuh Zemlje središte je pojavnoga svijeta, on je mek, tekuć i dobro  prokrvljen. U njemu se lijepo sniva, dubokim snom raprostrtog bilja, u kojem su nerazgrađena sjećanja kolektiva pretvorena u veliko neprohodno grmlje. Kupine oko zamka, mile, lijepe trnoružice pjesmom pletu bijele i ružičaste vjenčiće oko glava i plešu svoja kola gola u malim čaškama iz kojih proviruju nasmiješene glavice. Hitrošću plesa otpetljavaju koloplet čovječanstva i njegovo breme zapleteno, nanoseć ga igrom na vreteno malim zračnim saltom, slobodnim stilom samoukih avijatičara. Pridružuju im se lastavice i čiope da bi iznijele te krute sinkope svirepoga svijeta oko kojeg raste grozomorno trnje. U trbuhu Zemlje usnula se noćna mora od koje tisućljećima nema odmora i živi u zamku svjetskom, prvom, drugom, trećem ratu; na četvrtom, petom, šestom katu gleda šumu odozgora zatečena, vela vila Kupina. Oko zamka zidovi, u zidovima čiope avijatičarski posjećuju svoje ptiće i dan je lijep, u kukcima glasan, ljetan i rascvjetan, cvrkuće visoko, dan za danom,
noć u noći u zamku,
dvorjani i dvorjanke
kolektivnog zatvora
sniju:
U trbuhu Zemlje Kupina promatra ljubičasto more, tamnoplavo, crno, sjajno i beskrajno. Ondje svaki let je moguć, i svaki trenutak svjež je kao disanje šume. Trbuh Zemlje diše. Stvara špilje beskraja, diše kapima vode padajuć
                                                           dugo,
                                                           dugo,
                                                           dugo
u središte svakog ranjenog zemljanog bića.
Slobodan pad u biće prati strelice u tajni podzemni put zemaljskoga postojanja.
Nesnosan život na Zemlji u Zemlji pronalazi kristalne elemente vlastita mu raja i dvorane za život u prostranstvu vlastita života, u moru koje je šuma koja glasno diše u svome nestajanju,
kroz šume,
kroz duše,
kroz mora,
kroz bića,
kroz gusta trnja zamka,
trnoružice izvlače tanke niti postojanja i pomno ih pletu prstićima ushićene sreće. Mala vretena kao male kapi rose, nanizana po zamku sjaje budnošću vila koje rastu sa stabljikama kupine, male igle, kristalno oštre, kristalnih svijesti. Vile se hihoću, prenose zemljane niti u zemljani eter, lete avijatičarke, nezaustavljive lastavice, neprative ptice selice koje sele iz podzemlja u nadzemlje  iz špilja beskraja u ruševine obrasle divljim rastlinjem čiji život bukti ljeti, dere se kukcima ko' na jarkom orijentalnom bazaru, miriše puni svijet punim plućima sreće! Život je sretna okolnost! Radošću se rađa i radošću preporađa! Život radošću živi, u svježini postojanja, tutnji! Život je žilav kao kupina i poletan kao vila! Život teče smjelim krvotokom tamnih, jedrih kupina; život je neiskorjenjiv i nezatočiv. Život je esencijalan.

I slušaju to sve uživo, male vile kupine na Radio Zemlja, pokraj zatrnjenih zamaka pozaspalih dvorjana, bolnih ljudi. I umiru od smijeha usred etera u letu držeć se za trbuščiće, viču: hej, ljudi ludi, kupina je dobra za stomak! Što više viču, čiope jače prelijeću i ne mogu stati se smijati vile slatke umiru od smijeha. Jedna smiješna smrt u eteru rastvara bol čovječanstva u rosu mirisnu. Bol se smijehom razlaže i puni vjedra kupine žilavim, tamnim sokom protiv otrovnih ugriza onih vječno gladnih, nevinosti žednih. Kupina zatvara mnogolike oči bobica, pretače se u trnovitosti tajnovitosti dugim vremenima, bezvremenima, s toplim trbuhom Zemlje razgrađuje zbita sjećanja povrijeđenih bića.

Kupina modro kaplje.

Kupine su žive!
Crnoplodna vrsta.
Kupine su žilave!
Smjelog krvotoka
britke snage
kolaju u budnosti bilja,
penju se
stvarajuć trnovite staze
divokozama
utabat će ritmove u planinu neba.
Divokoze sanjaju:
Noćni leptiri snažni nektar nose svima onima koji oštro prkose! U zbirnim snima  proplancima, kupina živi život jarkih boja zaspalog grada bajke. U gradu tinja svjetlo; kupine na putu su fenjeri šumskih ulica, sjaje tamnomodro na večernja vilinska lica oko kojih leptirice se množe s čežnjama jačim od
srca.
To su kupine čežnje,
s tobolcima čarobnjačke crnoplodne tvari,
vrtlože ljubičasti nektar velikim bijelim noćnim leptirima.
U toplom ljetnom zraku oni se rasplamsavaju,
u svjetovima obrnutih ciklusa,
snagom želje i tvorbom tvari
bobicu po bobicu
rastvaraju
u
leteće
cvijeće.

Ljetna noć je kreketava, mirisna, nježno topla i meka.
Leptirice gore na ljubičastom nebu.
Gusto, u crnoj šumi prostire se staza jelena.
Kraj svijeta.


Fotografije kupine preuzete s: https://www.vrtlarica.com/kupina/, https://www.plantea.com.hr/kupina/