Povrijeđeni dječaci su nepristojni

 - - -   nimalo dječji teatar   - - -
◌◌◌  čitan glasom djeteta  ◌◌◌

Ilustracija Richarda Kennedya iz romana "Timpetill"  Henrya Winterfelda

Povrijeđeni dječaci su nepristojni.
Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama.

Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da!
Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti!

Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake.
S njima se često tuku
pa plaču
pa traže pravdu
od mame i tate.
Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da
vole baš svoju pravdu pravednu i
mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi.
Jer ako nije, jaoookukulele!!!
Jer ako nije, onda se povrede.
A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka?

Znate onu igru skrivača? Ili lovice?
To svi znaju!

Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice!

To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne!
I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake.
Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio...

Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci.
Jer, po njima, magarac je onaj koji traži.

Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji,
i trudi se naći sve te ostale,
i pokušava, traži, srčan je i pun volje...
E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac!
Zapravo, ostane magarac,
on je uvijek bio magarac, gubitnik.

Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se.
On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar.
A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida.
Gdje? Ne znam.
Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne.
Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi.
Pa nisu oni magarci da budu vani!

Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/

A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc...
Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci.
Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat.

Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi.
Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo.
Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće.

Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori,
a najčešće kažu nešto što im je već neko reko.

Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš.
Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi!

Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli.
Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli.

Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje.
Mogu samo biti nepristojni odrasli.
Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća
iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko,
na blatnom dvorištu.
U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze,
nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni.
U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra,

u taj vrt,
u tu baštu,
taštu.

A van bašte
biti netko drugi,
netko skoro dječje mrtav,
bez mašte.

Scena usnulog Pinocchia-magarca.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/