Između napuštenih tračnica zaraslih travom i divljim ljetnim raslinjem prošetala se žuto-bijela mačka. Pratila sam je u stopu. Mačka je iskušavala strah, sebe i mene; bi li me se bojala, bi li mi prišla, bi li se nakostriješila ili bi se mazila. Konačno, skoknula je i samo nestala. Ja sam hodala dalje, sunčan dan, miris užarenih tračnica, divlje raslinje, balansiranje na staroj pruzi, užitak u tračnicama koje se probijaju kroz divlju prirodu ili užitak u divljoj prirodu koja se probila oko tračnica. Ovo se dogodilo jučer (radi se o jednoj kasnorujanskoj, vrlo osunčanoj, nedjelji). Sredinom kolovoza ove godine otputovala sam na SZ Njemačke. Trebalo mi je 17h da od Istre autom stignem u Bochum, gradić udaljen otprilike 1.30h vožnje od granice s Nizozemskom. Vrijeme je oznaka udaljenosti u prostoru. Gradovi druge industrijske revolucije, nekada pougljeni od masivnog rudarenja ugljena. Industrijski pogoni pozatvarani unazad 40 godina i priroda koja se pobjedonosno raspršila i nadrasla tamnu, opeku, željezne mostove i napuštene tračnice. Zamamno oporavljena priroda, zgurala svoje divlje cvjetove u usta masivnih pogona. Fabrike izgledaju kao divlje orhideje. U Essenu se crpila ruda ugljena, snabdijevala Bochum energijom. Bochum je Essenu zauzvrat poklanjao cvjetove teške industrije, prerađeno željezo i čelik. Zajedno su se ušminkali radničkim naseljima, a kasnije industrijskom arhitekturom Bauhasa. Zrak je bio crn, rijeka siva i kontaminirana, a Njemačka između dva rata opet bogata. Fotke ispod: Zollverein, Essen, Njemačka Kuda se sve putovalo bochumskim tračnicama i kamo su sve bochumske tračnice dospjele može se saznati prostim, naivnim pogledom u hod jedne mačke. Gledala sam tu mačku i …možda jer su mačke rođeni zen majstori… shvatila isto toliko prosto i izravno: sve je povezano putem mjesta i vremena. Razina stvarnosti koja broji kilometre od mjesta A do mjesta B odnosno odgovarajuću udaljenost izraženu kroz vrijeme spojivo je u jednu točku pomisli, jedan fokus svijesti. Ja sam bila i na točci A i na točci B. Ispada da su borongajske tračnice zapravo bochumske tračnice. Mjesto proizvodnje: Bochum, 1955. Mjesto događaja: Zagreb, 2016. Točno 61 godinu kasnije hodam po bochumskim tračnicama u Essenu i u Zagrebu. Ili u tonu nadolazećeg teksta; hodam 61 godinu sada po bochumskim tračnicama. Fotka ispod uslikana na Borongaju, Zagreb. Prateći mačku – jučer, vidim mačkino nepovjerenje u moju pojavu i svoju nevjericu u trenutnu spoznaju. Tračnice su opasno linearne, vrlo zarasle, vrlo predivne i vrlo izravne. Kao vrijeme. Iako promatrano linearno, putovanje kroz vrijeme moguće je sinkronicitetnim putem jer je povezanost između mjesta i vrlo udaljenih događaja trenutna. Putovanje je moguće odvažnom namjerom, oštrim naumom; moguće je proputovati od jednog mjesta slične vibracije na drugo mjesto istovjetne vibracije. Prenijeti svu svoju svijest o fizičkom putovanju u takvu percepcijsku domenu. Moguće je potpunim, svjesnim spajanjem s prostorom zakoraknuti (preko tisuće kilometara) i instantno se naći na cilju svog putovanja. Korak služi kao percepcija kretanja i kao vrijeme dovoljno da se svijest tijela i psiha pripreme na ulazak u ciljano mjesto. Nije važno jesu li ishodišno i ciljano mjesto udaljeni samo nekoliko metara ili tisuće kilometara. Meni je za 1300 kilometara trebalo 17h. Mački jedan skok u divlje raslinje i eto je sada u kulturno-industrijskoj baštini, riznici ugljena, Zollverein, štiti je i sam Unesco. Niste se nikada pitali, ako vam je nestao kućni ljubimac, ili možda ulični ljubimac da uživa bezobrazluk slobodnog bića nevezane svijesti; svijesti nevezane za uvriježene prostorno-vremenske koncepte? Pitanje: Otkuda su ovi vagoni s fotografije? Putovanje prostorom i vremenom se događa trenutno jer su prostor i vrijeme po svojoj prirodi trenutni. Postoji samo trenutak vremena i prostora odnosno trenutna svijest o nekom vremenu i prostoru; preciznije: postoji samo fokus svijesti uspostavljen u pojedinoj točki vremena i točki prostora. Otuda poimanje i istina da smo jedino „ovdje i sada“. Ondje gdje je naš fokus svijesti, tamo je sada i tamo je ovdje. Tamo gdje je fokus svijesti tamo se uspostavlja vrijeme i uspostavlja se prostor. Dakako, uspostavljaju se istovremeno i istovjetno događaju koji i stvori svoje mjesto u svojoj jedinici vremena. Znam dobro sve ekološke posljedice, kao i nehumane uvjete europskih rudara (inače, tada 1930.-ih i malo kasnije imali su 8-satno radno vrijeme). Svejedno, arhitektura je zapanjujuća, kao i prenamjena te arhitektura u muzejske prostore, kao i izravni uvid u uspješan kulturni projekat, koji je ispao održiviji od mnogih gospodarskih željenih inovacija. Svejedno, da nije te tvrdoglavo lijepe prirode, prodorne i uvijek pune apetita kada mjesto proglasi sebe napuštenim. Bez oporavljene prirode, ti stari industrijski giganti ostali bi samo zastrašujući, kao što su i bili. Umjesto zastrašivanju, arhitekti su ubacili bazen usred nekadašnje preradionice ugljena, kao i „Prater“, kotač s kabinicama koji se, kako kotaču i pristoji, vrti u krug. Zabava do daske! A svejedno, okolo je ostala tajnovita tišina napuštenog mjesta, divlje raslinje ružnoći začepilo usta. Hodala sam tamo po tračnicama i znala sam da ovaj prostor nije takav i da sam uistinu jako blizu…
Jako volim slobodne ulične mačke. Još više slobodne mačke na zaraslim tračnicama. Vidim je kao svoj istaknuti dio svijesti, kao svoj fokus svijesti koji je pobjegao linearnosti vremenskih tračnica. Kolektivna odluka zapadnog svijeta jest da će se fokus uspostavljati linearno i zato se čini da je vrijeme linearno. Isto onoliko koliko postoje prošlost, sadašnjost i budućnost, isto toliko i ne postoje. Da se češće vrtimo kotačem, to bismo jasnije uvidjeli. Ali, rijetko nam je takav „Prater“ na raspolaganju. Postoji samo koncentracija pažnje na neku točku u vremenu, neki „događaj“ gdje je svijest kreirala svoju manifestaciju u nama vidljivom isječku stvarnosti. Od početka rujna opet hodam po borongajskim tračnicama iz Bochuma, 1955. Vratila sam se direktno, sletjela na Borongaj Aerodrom.
0 Comments
|
Iva Korbar
Archives
April 2024
Categories
|