Život je bujajuć, život je živ, život je trepetljikav, život ti gurne zazelenjelu viticu u nos. Život je slastan, život te kriptosjemenački oplodi, pored života ja sam ništa, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, ja kućna biljka mesožderka na daljinsko upravljanje. Ja u diskusijama, ja u važnosti, ja u čitanosti, ja u načitanosti, ja u mjerama opreza, ja u predostrožnosti, ja koji gledam gdje je drugi ja koji je daleko od mene, uvučen, podvite stabljike, složen u svoj klas. Ja, monokultura cijepljena i špricana. Život mi gurne zazelenjelu viticu u nos. Ja zakašljem. Da vam budem iskren, ja se strašim tih glavonja simetričnih mišljenja, oni potresaju sve moje tegle kućnog cvijeća; strašim se glavočika i njihovih izdanaka, njihovih glavica cjevnjača i cjevastih cvjetova koji me prate, koji žele znati moje bivanje, putovanje mog peluda, moju višespolnu botaničku slobodu, moja zaljubljivanja, moje susrete, moje razmjene, moj dodir s pčelama, moje rasprostranjivanje vjetrom, moja vegetativna svojstva i koliko mogu izdržati vegetirajući kući, ja slobodan, ja bezobrazan, otrgli sjemeni zametak kultivirane biljke, kopile, nesvrstan, nasumično raspoređenih prašnica spremnih za zarazu slobodno lebdećim mišljenjem.

Ne volim glavočike. Ne volim kaljužnice koje zimi hiberniraju u kaljuži društveno-osobnih nesloboda, u reduciranim čaškama pojedinaca, ne volim krizanteme jer me podsjećaju na smrt!

Ne volim artičoke jer su napuhane i kičaste i samo koriste pomodnu kulinarsku fazu da postanu servirana pošast jednokratne prilike za posebnošću, ne volim tratinčice jer su posvuda, ne volim vodopije jer ružno zvuče.

Ne volim suncokrete jer su previsoki i jer su uvijek tako prokleto pozitivni i okreću se za suncem, idu za masom, tove čovječanstvo prženim sjemenkama i kupaju ga u prerađenom ulju.

Od glavočika, trpim samo pelin jer se dobro slažemo i jer je gorko zabavan i jer on mene trpi, zatim maslačak jer je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik, i kamilicu jer je toliko naivna i nježna i okrepljujuća i nesvjesna svojih blagodati, nesebična, i malo glupava dobrica pa mi je takva draga i s njom nikad ne ulazim u diskusije, samo u vruće kupelji, a o tome vi perverzna čeljadi zakračunata u stanove košnice sada nećete čitati, a znam da biste najradije htjeli jer je proljeće, jer život je živ, život je bujajuć, trepetljikav, razmnožavajuć, i podmeće nogu zatočenostima starim, drevnim, ponavljajućim, prenošenim generacijama uzgajanim u civilizacijama.

Život je manifest.
Život je manifest svega, svesrdnosti i sladostrasja.

Život je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik; on, život, ona, ono, oni, one je kopile ukorijenjen u korovu, on je egzistencijalni ksilem floem zrakasto raspoređen, on ti je u umu, on ti izlazi na nos kao britka penjačica, on je javno vegetativno razmnožavanje i neukočeno izražavanje, on je i mrkva, i peršin i celer i batat, tvoj unutarnji slatki, slatki skriveni još nepronađeni krumpir.

Život ti gurne zazelenjenu viticu u nos zato jer je to što život čini, život raste a da ne pita, život ide dalje, život prolazi, život prkosi, život buja, to ti je život!

Kad sam se ja rodio, nitko nije ni trznuo cvjetnom glavom. Ja sam plod brzinskog seksa na livadi,  majka mi je bila kurva, a otac slobodno leteći oplođivač, slatkoriječivi  dekintirani žigolo, dapače, moj je otac ujedno i moja majka; prašnika je imao deset, latica pet: zastavice, krilca i lađicu. To je izgledalo tako, moj je otac podigao krilca, jer kod nas i muškarci nose suknje, propnuo svoje međusobno srasle prašničke niti, na što se moja majka protresla i zacrvenjela, zarozila stisnuvši svoj vjenčić od dvije usne, obavijena prozirnastim očevim krilcima koja su se talasala na povjetarcu posred  livade usred popodneva, usred javne površine, „ta, stani netko može proći“; ma tko će proći, ljubičice moja, „pa ne znam, netko“... Naposljetku moja je majka eksplozivno podigla svoje šarene zastavice i izlučila žuti topao nektar po očevim prozirnastim krilcima. Tako su moji roditelji proljetno obavijali sokovima jedno drugo na javnom mjestu, peludno se pogledavali, ipak malo posramljeni od rastućeg užitka, uz poneki prigovor biljne savjesti jer danas čak i cvijeće poznaje društvene doktrine.

Od jedne kurve i jednog žigola, nastao sam ja, cvjetno kopile. Moj otac-majka me ostavio na vratima biljnog sirotišta u zavežljaju gdje su me milosrdne ruke primile i gojile, zalijevale, tetošile, čekale da postanem uspravan, lijep i jak u samo svojoj tegli za cvijeće. Zamislite, odrastao sam u vlastitoj tegli! Mnogi cvjetovi to nemaju, to što sam dobio ja. Da je vjetar toga dana, baš tog dana kada su moji majka-otac oskvrnuli javnu livadu, da je tada vjetar puhao u drugom smjeru, mogao sam završiti na cesti i zato valja da sam vječno zahvalan na svojoj tegli u kojoj mogu pravocrtno rasti i pravocrtno se nadati i pravocrtno pratiti kultivirane ambicije; i to da sam tovljen umjetnim gnojivom, to je sreća, a ne da se vani, na vjetrometini, svaki drugi pas po meni popiša kako god koji pas stigne.

Otkako sam pokušao pobjeći svojoj teglenoj sudbini i prekršiti mjere opreza, skočivši s balkona svoje n-terokatnice, svoje košnice bez pčela, a uhvatili su me, uvukao sam se u sebe, podvio se kao kakav grah. Ja se u košnici, uzgajivačnici, ni sa kim ne družim jer mi uglavnom svi idu na živce, jer nitko ne miriše na botaničku slobodu iz kakve sam se ja rodio. Boli me moja biljna građanska poslušnost, boli me i to što tamo u tom kutu ona biljka mesožderka svaki dan pojede po jednog kućnog pauka u mimikriji raskošnog cvijeta; boli me i straši me da ova košnica u kojoj živimo ulaže napore u pomno praćenje i kontrolu putovanja mog peluda, jer to je samo moj pelud i on samo meni pripada, on je neukroćen, nerazuman, neranjen, u srži samog sebe voljen, gorko zabavan, inspirativno nenormalan, neprihvatljivo osjećajan, naivan, dobrohotan, nesebičan i dovoljno glupav, a utoliko srećković da umakne kultiviranim nevoljama ovog botaničkog vrta.

Dok je proljeće vani, a ja unutra, ja izoliran od proljeća, ja cvjetno kopile, maštam o svom dodiru s pčelama, dok ne pustim svoje korijenje i uteknem podzemnim putevima do tebe, ljubičice moja, i do tebe jaglacu moj jestivi, vjesniku prkosnog proljeća cvjetno-peludnih evolucija. Ti si moj pupoljak koji će narasti u zabranjeno voće, ti si moje opetovano zaljubljivanje, i šok ćudoređu, ti si moj rast, ti si moje ukidanje pravocrtnog podrezivanja  višeumlja, emocionalnog odstojanja, odricanja iracionalnog i zaborava srca. Ti sadržiš vegetativno svojstvo odolijevanja jer u tebi život buja i bukti ko lud, samo želi, daje se, raduje se, kao vegetativno svojstvo života da se raduje i da samo biva, blizak, intiman i svepovezan. Ja sam cvjetno kopile, ljubičice moja, jaglacu moj, i čak i ja pored života sam ništa ako nisam život sam, ako zaboravim na nektar, ako ne volim ludo zazelenjele vitice života, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, osušen, ja tužan, kopile korova, nesvrstano, razuzdano sam.

Zatvori oči i osjeti sebe iznutra.
Prenesi pažnju na leđa i stražnji dio tijela. Osjeti stopala i vizualiziraj jarku blješteće bijelu svjetlost na dodirnoj točci između stopala i tla. Diši iz tog prostora.

Osjetiš li u međuvremenu osjećaj straha ili nelagode bilo gdje u tijelu, a pogotovo oko grla, prsnog koša ili trbuha, usmjeri pažnju na to i disanjem prenesi taj osjećaj prema stopalima dok se ne spusti do tla gdje djeluje jarka bijela svjetlost. Disanjem spuštaš strah u bijelu svjetlost.

Ponovno prebaci pozornost na leđa i stražnju stranu tijela. Osjeti iza svojih leđa prizor predivne prirode, poput Medvednice ili bilo koje druge prirodne ljepote. Osjeti je zaista iza vlastitih leđa, prepoznaj je po osjećaju. Osjeti kako te ta priroda, primjerice planina nosi, drži i čuva i kako je to siguran prostor za tebe. Diši kroz to, diši kroz tu prirodnu ljepotu i u tu ljepotu. Ostani neko vrijeme tako. Zatim vizualiziraj da udišeš iza sebe, iz planine svijetao, lagan, boje sunčevih zraka, svježi, okrepljujuć dah; provedeš dah ravno kroz svoj prsni koš u prostor ispred sebe. Izdah koji je prošao kroz tvoje srčani prostor prsnog koša se kružno vraća natrag kroz čeoni prostor u planinu. Neko vrijeme dišeš na taj način.

Nakon što se osjetiš podržano i osvježeno, uspravi kralježnicu i vidi iznad sebe debeli snop bijele svjetlosti, poput stupa bijele svjetlosti kako prolazi kroz tebe odozgora prema dolje ispod stopala i kako se nalaziš unutar tog stupa bijele svjetlosti. Ostani neko vrijeme unutra. Ovo posljednje s bijelom svjetlošću možeš vizualizirati u bilo kojem trenutku, i na ulici. Ova bijela svjetlost (i točno takve strukture) predstavlja snažnu zaštitu osobnog energetskog polja i energetskom je strukturom prava antiteza gušenju kolektivnog polja.