Padam kao pali anđeo, svaki put

Dostojni sebe, krilati
Rastakani, a razonodno zaboravom rascjepkani, uzaludni,
razapeti iza sebe, iza svojih krilatih čežnji

U bivanja laka odaslani, a izdani
od sebe,
od sebe sazdani,
zaboravni, glupavi, namješteni, uzaludno blebetavi 

Ptice nas ne prepoznaju
žive svoja zorna jutra radosno mrzlo i rosno

Zaboravni i uopćeni
samilosno neprepoznati
nimalo ne ja
nimalo ne ti

„nitko“ drži stražu ljudskog odraza
Nitkov. Onaj koga nema koji nije
rasprodan jučerašnjim htijenjem bivanja

Žuriti rano u bivanje klopka je
zelenih đaka
crvenih od srama vlastitog razgolijevanja

U oprost bih se zagrnula
da ima ruho.
Ruho mekano malih toplih životinjskih
tijela čija srca kucaju bezuvjetno

Hvala toplim, krhkim ptičjim tjelešcima
na probuđenim jutrima prerano rođenog
čovjeka