Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu. Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja. Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija. Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati. J a z n a m č e k a t i . Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće: T i . Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje. Gusto, temeljito ih spuštaš. Da ne prođe slučajno tračak svjetla. Jer, on bi te mogao probuditi. I, kao takav, nepoželjan je. Zatim... Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš. Da ne dopre zvuk. Jer, on bi te mogao probuditi. Nepoželjan je. Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik. U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita. Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe? On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva! Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu, urlao ti je! Sad kreće drama. REGAL: /// bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! /// ... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća! KUĆNA BILJKA: ///zaslužujem didaskalije! /// ... kaže, zato evo joj didaskalija kad baš hoće, (tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala): Tvoji načini mrze prkosnost proljeća! Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti. Ah, tolika stremljenja ka Duhu, a koliki izostanak duhovitosti! I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje d u h o v i t o s t i s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na m a t e r i j a l i s t i č a n spokoj i ekonomičnu š k r t o s t . KUĆNA BILJKA: (nastavlja sama, kao da gata) Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju. KUĆNA BILJKA: (dižući listove ka nebu) Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja. Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj. Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo. Usklađenim ritmom disanja nestaju granice svih bića i evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta; poviše kolonijalne taksonomije, poviše filogenije, poviše razdiobe živog svijeta, koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i najgore kućne ratove. Slika poviše: "Shema razdiobe živog svijeta sa SUVREMENOG STAJALIŠTA" (ops! ... sa suvremenih stajališta začetih u najokorijelijim kolonijalnim vremenima kada su živjeli i Carl Linnaeus i Sir Charles Darwin...). Sken iz Bačić, T., Erben R. (1997.). Raznolikost živog svijeta. Udžbenik za drugi razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga ...dosta više ovog italic fonta, i tih boja, i te raznolikosti živog svijeta! Ide mi na živce! Više se ne zna tko što govori u ovoj biljnoj kavgi! U tvom iskoraku iz učtivo pokošene obiteljske tradicije, voljela sam tvoje stremljenje ka nebu i radost i tvoje kapke koje sam bojila zlatnim sjenilom za oči, za pogled u sebe, za ljubav, za ljubav i za ljubav. U toj je kući ipak, između regala i zidova i između ljubavi i malograđanštine u konačnici pobijedila – malograđanština. Tada su me presrele grinje tvog ishodišnog života. Čizma gospodara među robovima pamuka i komocije, krhke polomljene košćice tek netom rođenih ptića, polomljene prkosne kralježnice ptića, daleko prije nego što su ptići ikad pokušali uzletjeti. Njihov grozomoran plač i cjeloživotna ugroženost koju se zakrililo sigurnim oruđem za napredak suvremenog društva. Slomljenim ptićima siguran život društvenog prosperiteta! U našem kućnom ratu, iskreno, bila sam odviše k r h k o p a m u č n a, a na van puna trnja, ko' agava opasna i razmnoživa, samoživa. Oprosti, nisam dovoljno rano uvidjela da i ti stojiš na krhkim nožicama ugušenog sebstva. Ja sam u ovom životu sukulentna i debeljuškasta tustika, s plantaža pamuka odavno sam otišla. Oprosti, zaboravila sam kakva je krutost pored koje ptići umuknu. Naučila sam se puniti vodom iz pukog preživljanja. Iz svih sam svojih života u listove sakupila srčano rastlinsko saznanje da je ljubav krilatija i od bilo kakve duhovitosti. Ona je vođena sveobuhvatnim i prkosnim vjetrovima. Od tebe i s plantaže prividnog pijeska me otpuhalo. Pješčani satovi vremena su neuhvatljivi, iscurili su u običnu kućnu biljku, najprije manufakturno posloženu na police supermarketa, a potom utišanu u nepričljivom domu ljudske navike s koje se briše prašina, ali se ne mijenja. Zato... Ja znam čekati. Dok čekam, promatram sebe, već životima samo to i činim. Reinkarnirana kućna biljka iz života u život gleda se tiho, a naširoko, (gledaj me tiho!) zeleno, a ljudski (ugledaj me ljudski!), neprimjetno, a pomno (promatraj me pomno!); špijunski, a korijenski (voli me korijenski!), esencijalno (budi!) i progovarajuće: Moj se oprost još tare o zrak. Moje su oči zelene, svevremene, a ljubav slobodnija od slobode. Hvala ti, hvala ti što si otišao.
0 Comments
|
Iva Korbar
Archives
April 2024
Categories
|