• Home
  • Kazalište Nezamislivog
    • Recesijsko kazalište
    • Na jezeru
    • Mjesečevo sanjarenje
    • Objavljivanje pjesama performerskim aktom
    • što tijelo može
    • Maslačak
  • Radionice
    • Kreacija stvarnosti u pokretu
    • Čitalačko-čarobnjački laboratorij
  • Biljno pisanje
  • TKO
  • Tekstovi
  • O meni
  • Kontakt
 



Ein Märchen-Gedicht aus dem Vernichtigungslager Jure Slivniks

2/17/2023

1 Comment

 

Bajkopjesma iz logora Jure Slivnika
* Vernichtigungslager  =  tip koncetracijskog kampa; logor za eliminaciju, uništenje

Na dnu ceste postoji
jedna mrtva kuća.
Nad njome se obrušuju
veliki govoreći hrastovi.
Njihove su kore tamne, tople
izbrazdane kao lica starih ljudi sjajećih očiju,
koji pričaju priče u sumrak,
vjetrom između svoga lišća.

„Pustite nas! Pustite nas!“,
naguravaju ljude u vagone,
vruća je noć i
vrelim se zrakom prelijeva u
stopala i
koljena koja
se ukrcavaju u noćni znoj jednoga čovjeka.
Ulaze
u njegovo tijelo
noseć svoje živote smotane u zavežljaje;
komad sira,
komad kruha,
voda i
uspomena.

Nejakošću se drže za zidove vagona,
bez snage u tjelesima,
sa strahom koji
reže noge i
navlači mišice,
već mrtvi,
mrtvi kao
mrtva pjesma
iz mrtve kuće.
Iz kuće dopire dubok glas
sporog kazivanja:

Wir alle sind besessen    obuzeti
Wir alle sind verflucht   prokleti
Wir alle sind gekreuzigt  raspeti
Und alle sind kaputt      strgani
 
Iz: Tanz mit Laibach, Laibach

Stihovima se ukrcavaju
u tijelo mrtvoga čovjeka i
tamo liježu
na hladne daske
nagurani
jedan pored drugoga,
stisnuti, požutjeli, izgladnjeli
spavaju u pretincima smrznutoga bića mrtvoga čovjeka;
stanovnika mrtve kuće na dnu ceste
iznad koje se obrušuju veliki govoreći hrastovi.

Ova mrtva kuća ima i svoj maleni vrt.
U malenome vrtu igraju se dječica, poskakuju od radosti, urliču i klikću u neki svijetao beskraj svoga zelenoga granja. Stabalca su to, nježna, koja sadi ovaj mrtvi čovjek.
Stabalca se namjesto njega smiju i raduju svemu i svakome
i danu
i suncu
i zemlji
i vrabcu
i mačku
i u noćima treperavih zvijezda,
zvijezdama
trepere
nazad
u vjetru,
mila i mazna drvca,
kao psići.
Psići vole svoju igru i vole svoju radost!
Kotrljaju se po vrtu
i nekad se u igri sudare s
nogama mrtvoga čovjeka
koji
u vrtu
odsutno i
sjetno sjedi,
polagano
puši
cigar
i pije
crni
čaj.
Tada često bude tako da ti psići tog čovjeka smetaju pa ih on šutne svojom velikom nogom. Psići zacvile, skutre se i katapultno odlete nazad u svoje vrtne tegle da opet postanu mirna stabalca, nečujna i nenametljiva, šutljiva, na svome mjestu
položena;
nema da mrdnu
iz čeg su i
posađena
jer
mrtav čovjek
ne voli
da ga se
srećom
uznemiruje.

On voli da je oko njega onoliko živo, toliko da mrtvo može da živi.
Slobodno mrtvo da živi!

U rezidenciji na dnu ceste sloboda mrtvila pruža razne privilegije.

Stanovnik rezidencije sporo se kreće,
kao veliki mamut u strašno maloj kući
Picture


Veliki mamut duboko diše,
usporava
postojanje
letećih utvara koje
prelijeću
po sobi.
Leteće utvare dišu
s velikim mamutom
u miru,
u ugodnom
i dogovornom
suživotu tišine usporavanja svijeta.

Ništa je ništa
i ništa se ne pomiče
i ništavno se poništava.


Utvare podižu njegovu šapu, motaju cigaretu i
u muku svjetla
prislanjaju je
na usta
udišuć
dim
duboko u pluća.

Dim obavija stijenke pluća i
poput malih gušterica
liže slad alveola.
Dim se širi
viskozno po tijelu i
po logorašima koji
spavaju na daskama u tijelu velikog mamuta.


Svi zajedno dišu,
skladno,
hropću u jadu i
u jadu zaborava i
analgetizirane boli.
Čovjek-mamut
ispuhuje dim i
uživa u dimu.
Dim obavija sobu,
izvijajuć  se u
vitičasto ništavilo u
jednoj sunčanoj zraci koja ulazi u prostor.

Ništa je ništa
i ništa se ne pomiče
i ništavno se poništava.
unheimlich

Sve, sve je tako mirno.
Sve, sve je tako tiho.
unheimlich
Sve, sve je tako nečujno,
hladno i
bešćutno.
I utvare su mirne,
piju čaj u sobi
u središtu utrobe mrtvoga čovjeka.

Netko kuca na vrata.


Picture
srpanj 2021.
Sjedim za Juretovim malim radnim stolom, sama sam i sumrak je i došla sam mu zaliti biljke.
Pišem mu pisamce, hrastovi se ljuljaju široko i plesno i toplinom ljubavi ulaze u moj trbuh. U trbuhu je tamno, meko i prostrano, kao u biću hrasta. Vrlo ubrzo, iz ramena mi počinju rasti grane i dobivam masnice na rukama. Pišem mu, pišem mu, pišem mu i što više pišem to snažnije rastu grane i bujne su, razlistane nad mojim rukama i oko njih. Sve ih teže pomičem pod pritiskom tih bujajućih grana, a one rastu mojim pismom i ja ne vidim više svoje ruke, ali vidim rukama sve oko sebe!

Nastavljam pisati očima.

Moje su rečenice hrastene, masivne, teško se cijepaju i mirišu trpko.
Zimi u kaminu gore nam dugo, griju nas.
Dok promatram vatru u prozorčiću malog kamina, tek tada shvaćam:
sasjekla sam svoje ruke.

Picture

Ne smijem se pomaknuti,
kao ni stabla
jer taj gordi će me čovjek
čuti,
čuvar praga mrtve kuće.

Gord u načinu, kretanju i
pogledu,
sastavljen od puno kapljica
mržnje
što se
okrutnošću
tope na
ljudskoj
​koži.

Nekoliko biljaka umire u mrtvoj kući.

Dječak kojeg povremeno čujem iz kamina plače nježnošću ptica pjevica.

Dječaka i mene postaje strah gordog čovjeka.
Pazimo što govorimo
i kuda se krećemo.
Kada ga nema,
hranimo ptičice suncokretovim sjemenkama.

Gordi čovjek voli žensko tijelo i u njemu se sladostrasno utapa.
Vučje hipnotički uzima tijelo,
samo tijelo mu treba,
koristi ga i
siše tekućinu iz njega
gdje se ponovno napaja životom i
dobrim raspoloženjem.
Mala stabalca čiste sreće sve to promatraju.
U nedostatku živog ženskog mesa,
gleda druga ženska tijela
posvuda i
u svim položajima,
vučje nad njima
slini
dok ne smiri
težinu
prethodnog ljudskog sna.

Taj Gordi je
čovjek-čuvar mrtve kuće.
Životni prag
čuva
okrutnošću, prijetvornošću i strogim pravilima kuće.
S dječakom, s kojim hranim ptice, odlazim u šumu.
Ali dječak laže i
nestaje,
svako toliko
nestaje i
dugo ga nema i
fantomski se vraća.
Dječak ne zna biti
iskren,
dok gordi čovjek ne zna gdje je dječak ili tko je dječak.
Gordi čovjek mrzi
dječaka i
mrzi sve koji
vole dječaka.

Naše je prijateljstvo završilo za vrijeme jednog našeg dječjeg skrivanja u šumi, gdje ga je Gordi u šumi uhvatio, a dječak mu je smjesta i sa zadovoljstvom odao mjesto moga skrovišta. Kada je gordi čovjek došao po mene, obavio je ruke oko moga vrata, i u očima sam mu vidjela trnovito carstvo i utvare. Kada je shvatio da mu prepoznajem utvare više nego što poznajem dječaka, pustio me.
Povukao je trnje, ogrebavši me svjesno i priprijetio se tamnim glasom:
„Velika kola brzo i silovito voze, jel tako?
Pred velika kola ne staješ onda, jer znaš da će te pregaziti.“, okrenuo se i otišao.

Ne znam što se dogodilo s dječakom i još uvijek prigušujem svoje tamne zmajeve da ne odu po njega jer me te noći izdao.

Zovem velika krilata bića sjajnih očiju da s njima milost učim i
milošću letim prema svjetlinama noći.

„Oprosti na grubostima. Bilo je to iz očaja, ako to nešto znači. “
Jure Slivnik u nedovršenom pismu, listopad 2022.
1 Comment

    Iva Korbar

    Archives

    August 2023
    June 2023
    February 2023
    September 2022
    April 2022
    January 2022
    November 2021
    August 2021
    January 2021
    October 2020
    May 2020
    April 2020
    March 2020
    November 2019
    May 2019
    February 2019
    November 2018
    August 2018
    February 2018
    October 2017
    August 2017
    June 2017
    February 2017
    December 2016
    October 2016
    September 2016
    May 2016
    April 2016
    January 2016
    December 2015
    November 2015

    Categories

    All

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Home
  • Kazalište Nezamislivog
    • Recesijsko kazalište
    • Na jezeru
    • Mjesečevo sanjarenje
    • Objavljivanje pjesama performerskim aktom
    • što tijelo može
    • Maslačak
  • Radionice
    • Kreacija stvarnosti u pokretu
    • Čitalačko-čarobnjački laboratorij
  • Biljno pisanje
  • TKO
  • Tekstovi
  • O meni
  • Kontakt