 Bilješke, kao i fotografije, nastajale su prateći jedan maslačak kroz prozor kuće, njegov život, smrt i suživot; njegovo uvijek nanovo nastajanje, njegova peludna previranja i prostiranja, njegovo postojanje, zažućeno poslanje. Bilješke se sastoje peluda i obrazovane su cvjetnom predanošću. Molim, za Cvjetnu predanost, kliknite, pomirišite je ovdje Cvjetna predanost. Ostale potankosti Maslačkova života prative su niže u travi.  Ja sam maslačak. Rodio sam se nepromišljeno, proljetno. Živim pored stare kuće u kojoj nitko ne živi. Kuća se nalazi u Regratu, gradu rastlinja.  Svako toliko me netko pokosi, život me pokosi. Život me rodi pa me pokosi.  Imam jednu draganu, milujem je po kosi bijeloj prhkoj, nas se dvoje volimo skriveno, podzemno, korijenima grlimo i dirkamo, dijelimo vodu, hranu, suze, suze sretnice i suze rastanka sve dok nas netko ne otpuhne u bijeli svijet, bjelji od naših kosa i slutnji kamo idemo i kuda potom da letimo, da se nosimo, bjelini žustroj svjetskoj da prkosimo, da budemo bjelji od sljepačke bjeline posred pustopoljine, posred opustošenih srca koja rastu usred vrućeg ljetnog žita, zlate se, presavijaju. Iznad njih, iznad zlata, iznad prostranstava da letimo, bijeli kao Bijelo Sunce, razapeti padobranskim platnom podignuti, izdignuti malko iznad obzorja jer njih ima mnogo, obzorje nije samo jedno kada se rodi u praskozorje tog istog nepromišljenog trena, kada sam se i ja rodio, Maslačak, žut u Regratu proljetnom, podivljalom od rastlinja i inja na proljeće koje se svako jutro budi uz zimu, bok uz bok, travku uz travku, stapku uz stapku, uzastopce, danima, nebilježenim, samo provedenim, kada su došli da nas otmu, s velikim sjekačima, onima koji su razgrnuli naša zelena tijela, popadasmo svi u ranu zoru, ne čuo se pjev ptica, a mi smo se ljubili, da ljubili se smo ispod zemlje, korijenima, vlastitim korijenima smo se ljubili, milovali, imali, ispreplitali, suze suzili, napajali se krhkom životnošću naših tananih podzemnih tijela koja čine mreže i mreže i mreže; mrežice i trepetiljke, izdanke i gomolje nekad, ponekad lučice nevidljive svjetlosne kojima obasjavamo leteći podzemni put.  U podzemlju mome, u gradu rastlinja, pored stare kuće u kojoj nitko ne živi, ja vam šapućem, ja Maslačak, žute staze vam stvaram da skakućete po njima ako skakati znate, poskočiti je vješta igra nas podzemnog cvijeća, poskočiti sa ruba, poskočiti u neba, poskočiti sada s neba pa u rebra, poskočiti na vlakna, poskočiti je vješta igra, a mi smo poskočno cvijeće, ponajviše leteće poskakajuće vrste žuto prizemljene, a bijelo raspoređene, u stavu spremnom za let. Čekamo vjetar. Uvijek čekamo vjetar u Regratu, gradu rastlinja. Prije vjetra nekad stigne neka cipela, a nekad životinjska šapa, a nekad lijepa ljudska usta otpuhnu nas, opet, da se volimo, ma samo da se volimo mi, takvi leteći, trepetljikasti, raspršeni i putujemo od grada do grada do kuća napuštenih, pričalački raspoloženih umreženih, škripavih, neznanih. Sve napuštene kuće snivaju isti san, bivaju u isti dan. Sve su napuštene kuće umrežene krhkom životnošću, ljube se ispod zemlje, grle jedna drugoj svoje trošne usamljenosti, uzastopce, danima, nebilježenim, samo provedenim u jasnoj javi sna, u vjetru stoje, vjetrom se ljuljaju, u sljepačkoj bjelini, dodirivoj starini, vole se, vole treptajima rastlinja Regrata, miluju obzorja podzemnih puteva. Ja živim posred kuće trošne stare, ja nisam siromah, ja sam Maslačak žut, uzdignut, ponosit, prkosit, sit. Ja živim nepromišljeno, proljetno, živo, jarko, neuhvatljivo, nesagledivo. Ja živim u kuhinji rastlinjem obavite kuće i kuham čaj od samoga sebe. Ja sebe hranim, snabdijevam, odijevam i volim; ja sebi prostačim, i ponekad si pokažem i srednji prst, koji je doduše latica, ali ja znam kako pokazati srednju laticu; ja sebe sjeckam i sebe začinim, ja od sebe napravim salatu, dodam ulje, ocat, orah i sol. Zatim se izmiješam! Ponekad sam samome sebi jako smiješan, smiješan sam i tom bršljanu koji drži zidove naše kuće voljene, ja se propnem glavom visoko, gledam visoko, volim visoko, volim tog bršljana jer on je visok i tako prijanja uz stijenke zidova, a meni prija kako on prijanja pa se zanesem, pa se odnesem, pa se pustim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa letim pa pjevam jer kuću sam ja svoju odavno napustio i korijenje sam napustio i zemlju sam pustio i zraku se dao, predao. Ja sam Žuto Sunce, ja sam Bijelo sunce, ja sam usred ja sam. Ja te volim. Dok ti mene gledaš, ja tebe volim.   Proljeće u meni zatim smrzne sva moja zimska srca. I utonem u geometrično inje kristalnih ledenih zidova, ja tamo živim, usred prelijepog ledenog dvorca, ja sam ti tamo, sred bajke, ja sam ti tamo. I trepćem svojim trepavicama od leda, kristalično preslagujem latice, pucketam i promatram, kazujem zimom svoje kućno postojanje, doma u svojem zimskom srcu. Ja mogu prelijevati plavu svjetlost kada sam leden, mogu ljubičastu, i srebrenu i crvenu i roza i rozazelenu, ja mogu prelijevati sebe i tebe, mogu biti prelijep ako želim. Ako ne želim, mogu i to.
Ja sam Maslačak, istkan u kristalnu paučinu, u vučjoj noći gluho slušan, podijeljen u mreže vučjih ušiju, koračam tiho, vlažnim šapama kroz snijeg, u mene vjetar puše, sova huči, ja sam položen u fijuk, ja sam u zvuku, prodirem kroz snijeg, ja prodirem, do tebe prodirem, ja sam korak koji je postao trag, samotnim zavijanjem vrebam usred tvoga zimskog srca, prelijepog ledenog dvorca ja hodam, pogledavam se o led, geometrično se vidim, geometrično pucketam, u srebrnoj hladnoći svoje cvjetne istine. Odzvanjam u dvorcu, doma, u svom zimskom srcu, volim u tom dvorcu, ja prelijevam i sebe i tebe, i prelijepi smo ako to želimo. Stvaramo kristalne ledene mreže kojima šaljemo poruke doma, u kuće, i na puteve i u pokretne kuće i na stajaće puteve, šaljemo poruke cvjetne zimske ljubavi, kako se cvijeće ljubi zimi, kako se srebreno voli noću, kako se fijuče, razgrće, guguće, šaljemo kristalne paučiće da nose zamrznute kapljice svjetloplave svjetlosti kojom se volimo po kristalnim paučinama, kristalnim prostranstvima živućeg sna od jave da objavimo, javu da objavimo, da vam javimo, javu da vam javimo! Zimzelenu javu svoga zvukovnog sna! Jezikom zvukovnim, fijukom likovnim, istkan u mrežama prave jave, ne snene, ne nesmotrene, ne zaluđene; u zvuku, kući, u mojem zimskom srcu kristalično preslagujem latice, zvuk po zvuk. Zvuk po zvuk se skidam, obasjan zimskom ljubavi koju ti promatraš bijelim suncem rasvijetljenjen, u javi, ne u snu, ne u htjenju i nastojanju, rasvijetljen do gola, ozvučen odozdola, cvjetno, peludno, ispremetano, umjesto stapke, zvuk, umjesto tijela, luk, svjetlosni zvukovni jasni luk. U riječi sam te prenijela, u riječ što je zvukom postala.  Ja sam Žuto Sunce,  ja sam Maslačak,  dok ti mene gledaš,  ja tebe volim,  i rodit ću se opet nepromišljeno i proljetno,  pored stare kuće u kojoj nitko neće živjeti,  u Regratu, gradu rastlinja gdje čekamo vjetar, vjetar gdje čekamo. 
1 Comment
|
Iva Korbar
Archives
March 2025
Categories
|
RSS Feed
