Srne žvaču divlje svjetove.
Divlje cvjetove srne kidaju laticu po laticu, žvaču ih, iz njuške im se cijede šareni sokovi gusti temperasti. Tijela su im topla, kola krv u butinama, dlaka četkasta sjajna, izrezana kao kistić kao trepavice svemirskih bića. Tempera se cijedi po svemiru. Srne stoje očima upijaju sve slike što jesu, što su bile i što će biti. Zjenicama im kruži vrijeme, šarenicama broje duše. Nisam nikad mislila da je svijet srna koja žvače divlje cvjetove (a cvjetovi joj se daju). Nisam nikad mislila da srna ne treba hranu već prosipa smaragd karmin tirkiz sedef opal po visokim stijenama, i da život kaplje u beskraju svemirskih provalija. I da se svemir događa u toploj njuški srne s koje kaplju divlji svjetovi, iz svemirskih provalija kaplju po našim glavama, a mi nosimo kišobrane da ne pokisnemo. Hranimo srne, gladimo ih po četkastom krznu i toplim tijelima. No njima treba samo voda da pretvore šarene slapove koji slamaju kišobrane i obasiplju nas bojama. Ha, svijet je srna koja žvače divlje svjetove… kako čudno, ne bih nikad pomislila