„Vjerujem da ćete vi otvoriti vrata.“

Vi ste otvaračice života,
stvaračice, čarobnjakuše, divljakuše, kreveljuše zabavljačice, pantomimičarke jedne varke nasumično izvrnutog špila karata; vi ste preobražene stabljike gomoljaste,  trnovite i vitičaste, potomci rijetkih bića, sukusi slatkog žića, biljke penjačice, izdajice umrtvljenog života...

„Vjerujem da vi znate otvarati vrata“,
nožicama kojima upirete o zidove i prisluškujete nezgodne pomisli o sebi, one pomisli koje ni ne stignu postati misli. Misli za koje stanovnici zidova ne žele da itko zna da obituju s njima, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava.

Kada sam otvorila tvoja vrata, čula sam tvoje neobrane misli, tvoje kukolje, posve stišano kukanje, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čula sam lišće kako ti raste iz ustiju, kako treperi kroz tvoje ždrijelo mekano i toplo i izlazi ka svjetlosti s parom tvoga daha. Čula sam zrikavce u biljnim tobolcima kako ispuštaju sjemena plavookih gušterica što trepću u tvome snu. Slušala sam te dok spavaš, škrgućeš zubima dok sričeš riječi, melješ ljuske sjemenja koje se sunovraća u tvoje provalije, visi o liticama izblijedljelo zelenih zečina. Došla sam s vjetrometinom, izmorila bilje litice, prevrnula ti listove i sva tvoja naličja, ostavila te opaljenih obraza, ja bez obraza, bezobrazna Vegetabilia, autotrofna, samodovoljna, koja sama stvaram svoj kisik i tvoj kisik, preobraziva, često neprepoznatljiva, vjerna nestalnosti, klica u sjemenci u stanju mirovanja. Ja, tvoja osobna proročica latentnog života, gledala sam kako ti iz trepavica rastu pupoljci, kako ti se uške pretvaraju u čaške, a nos u žir. Ja sam popratila periferni vid tvoga cvata, kada ti je iz sljepoočnica narastao mali javor, a u kosi ti se zasadila trava prije nego su je opljevili;  kada ti je kroz zjenice izrastao tučak
i iz očiju ti potekao slani nektar uzburkane jave vidovite u snu. Namirisala sam kada ti se oko vrata zapetljala plava kiša, omamila nas oboje, lila po nama u mlazovima, pljuskovima, ta opijumska vremenska oborina, izmijestila nas nizvodno bujicom rijeke, dovela k novim pojilištima. Ondje nas je progutala divlja svinja želeći ugasiti žeđ nelagode svijeta. Tebi su do tada već izrasle djeteline pod pazuhom pa smo krenuli tražiti četverolisnu  koja bi zadovoljila našu sreću vagabunda, putujućih pjesnika u punom cvatu. Na leđima su ti puzavice uradile ljestvice, a nokti prerasli u biljke mesožderke da nikad ne ostaneš gladan svojih jednodnevnih mušica. U jednom ti je dlanu niknula pasiflora, a u drugom cvjetača. Dvije pojavnosti tvog floraarta ostavile su me zabezeknutom, takav rariret staništa, takva razdioba ionako dvostrukog života. U međunožju razvio se ružičnjak, s golemim ružama zimi i ljeti, a Oscar Wilde je inspiran tobom ispisao slavuja i ružu, tekuće crvenilo koristoljubive ljubavi koja ljubi što koristi i koristi što ljubi. Pometen vašom igrom u labirintskom ružičnjaku Oscar je kasnije kronično obolio od cinizma i sklupčao se u jednu kap tinte.Tvrdokrilci zriču najljepše priče.

Do kraja našeg vegetativnog suživota, oko koljena ti se obavio bršljan pa više nisi mogao hodati; nisi na vrijeme opazio narav biljaka penjačica, divljakuša stvaračica. Čula sam kad si rekao da smo potomci rijetkih bića i otvorio špil karata pantomimom izučenog varalice čije su ruke obrasle trnjem, a prsti se pletu viticama. Dugo si mljeo sukus svog slatkog žića, preobražen biljnom invazijom postojanja, trlao babi lan, krao biljkama vrijeme, podrezivao krila kojima nevidljiva bića lete. Mi, stvaračice, mi otvaračice života izdale smo mrtvilo ukorijenjeno u tebi, u tvom domu i tvom naumu. Ubole smo o vreteno sve stanovnike zidova, koji nisu željeli da itko zna da obituju s tobom, sve tvoje višepojavne stranputice, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava. Izdale smo i tvoje bilješke i tvoje čistke i tvoje premotavanja starih filmova na celuloznoj vrpci.

Mi, otvaračice vrata, bezobraznice, biljke penjačice, pustile smo kisik u tvoj vidik; mi prisluškivačice pritajenih bivanja u čekanju, putnice kroz koloplet, poznavateljice rubnog, plesačice na žici, zabavljačice, cabaret pjevačice, glumice, escort pratnja penjućih nožica upiremo se o neprovjetrene stanove i krademo drvene škatuljice. Mi, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čuješ li nas, čuješ li nas, čuješ li nas? Mi osvjetljavamo nepostojanje prostora, sričemo ti pjesmu pinija.
Postoji li pinija koja ima točku
koja uz doticanje i preskakanje
pretječe ples pretječe rečenice bez kraja
Postoji li pomicanje osvjetljavanje riječi
uz sasvim odlučnu nesmotrenost koja prija kao ruke kao prijateljstvo
ispod vrata desno od srca podno raznošenja:
zamjena puteva
ljubav za nagonom posred naših ruku, truba
                                                      
presjeci sve
rukopisom
dopiranjem pismom ispod vratiju
                                         desno od zvona
                                         ispod otirača
                                         podno vratnica
Ostavi pismo. 
sasvim odlučnu nesmotrenost
Ostavi je.
zamijeni puteve (a kad se usred sakriješ usred tuđih pokreta podsjeti
me da posred naših ruku truba
presjeci sve rukama glasnika
pronađi predanost točku
koja crta ljubav
prestiže ples
prestiže rečenicu
bez
kraja
posred
zauvijek

Mi hodamo najsamijim putevima. Po nama kroče noge.
Mi pišemo najsamotnije ljude. Bilježimo.

Mi smo neželjene.
Mi smo sva neželjena djeca i neželjeni predmeti, neželjene misli i neželjene vijesti.

Nas bude sva tvoja neprihvaćena zla, spavaju s nama, mi se prekrivamo s nekoliko ogrtača da bismo ogrnuli tvoja padanja čovječe, ti mali čovječe, zaboravni stvore. Mi za tebe nosimo trnje, utiskujemo korijenje u neprohodne zemlje, mi nemamo hranu, mi priređujemo glad. Strah u kostima naš je sok u stabljikama koji kolamo za tebe, da se ti ne bi strašio, da bi sebe malenog lakše odbacio. Tvoje je crnilo naša hrana, mi pokapamo mrtve i bdijemo nad njima, mi smo sve čega se ti bojiš. Mi smo paziteljice tvoga zazora, kućne njegovateljice usamljene tame, pomne tamničarke svega što krišom stanuje iza tvojih kapaka. Mi smo sve tvoje odbačeno.

Sasušene biljke jesmo iz kojih zadnji život curi kasnim ljetom, mi smo trepet i treptaj iz kojeg vrijeme curi pješčanim slijedom nestanka. Mi smo da bar nismo, da bar nije, da bar neće, neće mene, neće tebe, slutnja, smutnja, tobogan u loše. Mi smo tuga svakog napuštenog čovjeka, mi smo njegova sjemenka, stojimo uspravno, lomljivo i suho, predane čuvarice zemaljskih napuštenosti, ima nas mnogo, ima nas mnogo... Mi ne plačemo, biljne tekućine nemamo. Mi smo kor za nevjerovanje u život,  lupkamo u ritmu osamljene osobne partiture, metronomom od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Mi bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude.

Nas nije strah najvećih tuga, nije nas strah tvoje samoće i utisnute sramote da si sam i tada kad je dan sav takav razigran. Mi znamo da samoća je zamak koji se gradi, obrazuje od čvrstog epidermalnog tkiva koji ne prokišnjava život. Mi smo lomljive svjedokinje jada, mi bilježimo najsamotnije ljude, pišemo ih. U zraku iznad tvoga puta vodimo sklerenhimski dnevnik neljubavi, sve boli svih koštunica, sva pucanja po šavovima parenhima, sva prsnuća srčika svakog obraslog zamka. Dođi k nama, zaboravni stvore, mi se ne strašimo neljubavi, mi, šapćuće vladarice neželjenosti.

Mi se ne strašimo, usred našeg žbunja spavaju vječno umorni ljudi. Spavaju nemirno na našim vječnim pojilištima, nepokriveni, otvrdjeli od neživota, od nestanka nade, od ustanka jada, od polaganog jezovitog pada u rov. U rovu je ko' na kući na krovu, ko' kuću nema taj se rovom diči, s rovom sanja prokišnjavanje života, našim krhkim tijelom biljaka prekriva svoj dubok san o ljubavi. Neimaština ih mrazom ljubi u obraze, mi ih milujemo smrznutim listićima svojih tijela, suhim čaškama dodirujemo dlan preumoran da bi bio tužan, a još pretopao za nestanak. Mi ugađamo biljne vage za životne težine, mi ukazujemo na najsamotnije ljude. Mi smo već odavno mrtve, usahnjele i odrvenjele, nama ništa teško nije, nas ništa ne boli, nama je tuđe breme samo darovano životno vrijeme. Mi smo dom, mi smo nečiji dom! Mi smo te koje mogu voljeti sakati život slomljen u duhu veselog čovječuljka. Mi volimo sve. Volimo odbačene vrtne patuljke, polupane lonce, bačenu tenisicu, sjedala s mahovinom, jakne na kojima raste trava, vrećice (volimo puno poluraspadnutih vrećica), volimo kauče, vagone, plastične boce ispunjene sluzi, kablove koji grle naša suha biljna tijela, volimo tepihe, plastične igračke, lavore, žarulje, mišolovke, okvire slika, olovke, kemijske, zablatnjene knjige, razbijena stakla, veš mašine, prozore uglavljene o stabla, boce staklene, hrđavo željezo i bačenu šutu. Mi volimo sve što vi niste u stanju imati, volimo vašu neimaštinu odbačenih predmeta i odbačenih osjećaja, mi smo svete čuvarice vaše groze i rujemo po svim bačenostima života dok ne dođemo po vas, u snu, strunom neželjenih vapećih crnila, putevima korijena neprohodne zemlje da probudimo tebe, tebe mali čovječe, zaboravni stvore! 

Naše granje snubi osebujnu čovječju muku bez dlake na jeziku i trnovito je tješi, težinu mučnine postojanja poluukopanu u glinovitu zemlju. Naše granje dodirne svakog koji prođe najsamijim putem, ogoljen do stabljike, krhak kao osušeni list, tvrd kao orah. Svaki je naš odbačeni gost voćka čudnovata slomljenih ticala, pusti kukac rane jeseni, pred pustoš stigao nenajavljen, gleda nas ravno u smrt, u naš biljni odlazak, zabezeknut, razjapljen, sluđen, otuđen. Čita svoju parituru, otet od čuvarica odbačenosti, od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Kukac korača ka koru zatomljene pjesme, a mi šutimo i pjevamo, mi rujemo i bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude, sve podzemne napuštenosti i nadzemne tišine tuge. Ne oklijevamo pred ljudskom sudbinom, mi smo trnje osobnog izbora. Mi smo dom, mi smo nečiji dom!