Smiljane ljestvice ljudske žege

​Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako.
Ćute me kroz miris, a to je moj glas.
​Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba. 

Moje biljne kapilare mreže su svijeta sutona, po njima prenose moje kapi mali putnici pauci, ližu kapljice jezičcima, pjegavi, slijepi i predani užegli stvorovi kamena i zemlje i pijeska, sutonski utopljeni ka meni, ka meni, kameni. U biljci nisam, u biću bića katkad lučim prah svega žića, kanalno, kroz puči, lučim, učim, piskućem, kapljem, naričem besmrtnost, besramnu besmrtnost, sunčevo predanje zemlji, meni, slobodu smiljane žege ja slavim!

Dvodomna sam, kameni svod moj je dom, a zemljano nebo moja kuća. Ja ne živim u cvijetu! Hodam zvizdanom i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, emitiram se uživo, živuće, najživlje, tvrdoglavočiko odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, stapkom antenom uperenom ka životu svjetla. Ja blještim, da me bar vidiš, i poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca! Moje su noge svjetleće, dugačke stapke kojima koračam krševitim tlima, kroz njih srčem vodu tebi nevidljivu zračnu, koloturama aerosola vučem je sebi u žuto srce, pjevam o kapljice nanizane o zrak. 

U stabljiku samo se ponekad spustim da opjevam tu smiljanu djevojku, raščešljanu i zlaćanu, nježnu kao pruće, lijepu kao besmrtnost cvijeća. Ona je modra u nutrini kao evaporirajuće more. Peteljka njezinog mekog tijela zeleni se smaragdno, prolazi boja užeglog stijenja biljnom butinom punom kapljica kamenih čežnji i vapaja za suncem.

Njezino tijelo, njezino tijelo, njezino tijelo. Njezine ruke, njezine ruke, njezine ruke pružene žutom nebu položenom u njen dlan. 

Prsti oštrih listića njenog biljnog bića, sjedeći su, duguljasti i uski, malo savijeni, naizmjenično raspoređeni u notnom crtovlju između neba i mora. Između neba i mora tali se njen sok, medonosan, prelazi iz zraka u vodu skokovito kao ton o kamenu, cijedi se iz krša vrelog tvar po tvar, notu po notu, glas smijeha smilja. Smije se smiljana djevojka propeta o vjetar nevinošću meda, propeta u nestajanju svijeta i sebe, milosna i mirisna, mirisom samilosna tvojoj čežnji darovana, krepka i radosna. Radost je materija njezinog svijeta, radost nepobitna i usijana u zraci sunca prelijeva joj se iz očiju u tvar, zrači ton o ton iz zjenice postojanja. Ona crpi život iz radosti i isisava ga usnicama cvata, uobličena u smijeh tihih bogova kamena pretočenih u zujanje pčela i kričanje cvrčaka u žednom satu svega svijeta. Pretače ljudsko božanstvo u biljno prostranstvo utkana u prozirna krila vretenastog svoda kukcolikog, ta djevojka nevidljiva žutocvijetna i mila, lebdeća u kapima nečujne glazbe. Prenesena preko praga vječnosti jednim lepetom najtiših krila.

Zakriljena gustim dlačicama smije se naličjem lišća nalik na davno isanjani svijet, vrhovima prstiju se smije sjećanjima ljudskim što isparavaju prolaznošću vremena. Gleda nas sve ta smiljana djevojka iz podneblja vječnosti i kaplje u tugu ljudskog zaborava i žeđi upisane u kamen temeljac čovječnosti. Vječnost spram čovječnosti, kakve li dječje igre, kamenčići za igru školice, kako biti čovječan, a vječan. Skokovita neka igra, smije se smiljana djevojka, sva ovita u biljno, bezvremeno obasjana, bez sjećanja, kserofitno raspjevana, a vodena u suhom tlu. Gleda nas smiljano nasmijana, prstima skupljenim u rozetu, u presliku cjelote; gleda nas iz žutila lakoće bivanja, smještena na tromeđi mora, kamena i neba, evaporirana. Gleda nas zemljana, sretna transpiracija slada, divlje kultivirana i trajna. Ta opojno rasprostrijeta emanacija kamene slobode zaposjeda moj njuh, govori mi šaptom: Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba.

Ciklično čujem smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, biljne kapilare mreže su svijeta sutona.

Za njom hodam zvizdanom, čeznem, čeznem, čeznem. Žeđam. Ne vidim je. Ne vidim cvijeće, slijepim, blješteće more ulazi mi u prsa solju, žeđam, cvrčci poniru u moj dah glasno, krute mi se šake kojima primam cvijeće, izbrazdane od oštrih travki ljetne žege, na koljenima pao čovjek, ja, žeđam, ponirem u krševite vreline,

 i meljem sunce u ustima,

 preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost,

iz stijene u kamen, iz kamena u eter,

padam sve više čovječan, sve manje vječan.

Ja sam odviše nježan da budem čovjek,

odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas,

ja, biljka smiljana postajem čovjekom bolno i užeglo između stvarnosti propeta bezvremeno lebdim,

poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca,
emitiram se uživo, živuće.

Gdje li si?

Od biljne vječnosti nazirem samo vječna traženja voda, ne prepoznajem stijene, okamenjene zjenice sunca, ne prepoznajem tebe ni svoju radost u jezgri života koji gleda i cereće se posvud iz škrapa biljne i ljudske krhkosti. Ja blještim, slijep, konačno slijep. ​

Smilje duboko prodire u tlo mirisom samilosno, utiskuje se o crtovlje neba rastuć na melodičnim ljestvicama međustvarnosti. Notno nebo smiljanih djevojaka pjesama. Cvjetovi su znakovi na smiljanim ljestvicama ljudske žege, upisani u relativno trajanje tona cvjetnog postojanja. Apsolutnu visinu tona određuje notni nebeski ključ. Ključ u pjesmi besmrtnih glasova raspjevanih djevojaka koje rastu iz biljne vječnosti, korijenjima isprepletene kose milene, zlaćane, etero-opore. Melodijom slada obavijaju ljudsku kožu, ukapljene u melem oprosta njeguju salomljivost čovječnosti. Miluju i vole ljudskost, pjevajući iznad stijena noću da čovjek je taj koji je nježniji od smilja, od svih zlaćanih smiljanih djevojaka, da čovjek je nježniji od mekoće, da nježniji je od mirnoće i cvjetne lakoće. Da čovjek je ključ u jezgri zaborava samoće. Da čovjek je biljka smiljana bolno užegla između stvarnosti razapeta, da ne živi u cvijetu jer noge ima da putuje jezgrom života u crtovlju neba. Da pjeva melemom duše pitke, smiljano voljene i milujuće. Da se smije u cjeloti, besramno besmrtno sretan, nag, raspjevan, sunčano predan zemlji, meni, tebi, sebi. Danju zvjezdano, žareće, bljeskovito, svijetlo, svjetlije medan. Čovječno vječan, osunčan.

Fotografija smilja preuzeta s zivim.gloria.hr.