Bol cjelote. Planinsko pismo lutajućem čovjeku.

---

Na hrvatskom se poljubac još kaže cjelov. Poetsko ljubljenje, cjelivanje.
Cjelivati isto je što i ljubiti koga. Ljubiti usnama.
Cjelota, ženska imenica, predstavlja nedirnutost u cjelini, netaknutost, neokaljanost. „Neokaljane prirode“ naših unutarnjih krajolika, naši zaštićeni rezervati u kojima obitavaju nespoznata brujanja cjelokupne naše prirode, naše pčele i naši cvjetovi, naše stijene, veličanstvene šume, simpatični kukci koji žive blaženstvom i pred pticom koja ih pojede da bi nahranila sebe, letjela i nahranila svoje mlade. Prelijepe planinske biljke koje zarastaju puteve, koje ti se pletu oko nogu, ruku, šaka, dosežu do vrata, koje ti ne daju mira, koje te tetoše i vole i opeku koprivasto, za zdravljenje.

Neokaljani krajolik unutarnje slobode, kada uživaš eleganciju hitrih šapa velikih divljih mačaka i voliš plahu njuškicu mirišljave srne. Kada u blaženstvu u tvoje oči uđe predatorski sklad risa i srne, kada ti u zjenici otkuca ritmičnost divljine, i njezina nepovredivost.

Tvoja nepovredivost.

Cjelivati isto je što i predati se kome i znati krajolike svjesne ljubavi. Iscjeljivati. Iscjeljujuće biljke. Ekstrahirane kapljice cjelova. Svaka divlja biljka isječak je cjelote i predstavlja nedirnutost u cjelini, i  plete ti se oko koljena dok želiš proći k svojem planinskom odredištu, svojem skloništu usred svoje visokonadmorske divljine jer tvoja je ljudska povredivost poput bebine, tvoja čovječnost tako lomljiva, ti si planinski hodajući tanki porculan i na svome šumovito stjenovitom području možeš uganuti nogu, opeći kožu, izgubiti svijest usred vrućine, smrznuti se, spotaknuti se, pasti s visine, pasti nisko, niže, vrlo nisko, poginuti, nestati, iščeznuti. Tvoja povredivost. Tako očita i naglašena. Zaštićeni rezervat straha pred vlastitom prirodom.

Cjelivati koga dodir je neba i mora. Ono je horizont koji ukazuje na prostor. Prostor u kojem se možeš kretati, koji ti je dostupan između tvojih stopala i tvojih koljena, taktičnost tvojih kukova, ključnih kostiju i glave koja se dosljedno ljulja na vratu. Da nisi samo nomad. Nomad onomad.

Cjelivanje, to poetsko ljubljenje tebe i postojanja. Toga da tu jesi. Da možeš proći, da znaš svoj prolaz, da razlikuješ utor u stijeni od predivnog ruba kojim moraš proći. Cjelivanje, poetsko brbljanje ptičica. Žuborenje, a da znaš dobro da je planinsko vrijeme varljivo, da se magla može spustiti brže nego što ti trepćeš između svojih očnih kapaka, svojih osobnih horizonata. Da voliš to što je neokaljano u prirodi pa makar te pomelo. I ako te pomete, i ako te pomete. I ako te zaista pomete???!!!

Ljubljenje zanosi prema svjesnoj ljubavi. Biti u njoj svjesno, a nimalo oprezno, biti u njoj kao albatros, uz malo žudnje, s više ljubavi, ekstrahirano, nedirnuto, a predano, kao kapljica i cjelota, voljeti drugoga potpuno uz povredivosti, uz krhkosti i salomljivosti, kao otvoreni, izloženi tučak planinskog cvijeta. Voljeti i predatorsku prirodu! Onu s oštrim očnjacima i prijetećim kandžama. Voljeti sve.
Baš voljeti sve.

Jer ne možeš odvojiti opasno od neopasnog u bilo čijoj prirodi.

Bizarno je odbacivati sebe. Bizarno je biti povrediv, bizarno je vitoperiti se da nisi povrediv.
Bizarno je kočoperiti se u kiču svega što nije tvoja planina. Jer nije tvoja planina! I nije tvoja priroda. Tako očita i naglašena.
Bizarno je jednom hodočastiti veličanstvene krajolike Ljubavi i zatim ih skupiti u neku naprtnjaču, u zavežljaj i biti običan planinar. Koji se boji i risa i stijene i pada i vjetra i srninog šušnja i cijelog zaštićenog rezervata. Bizarno je spotaknuti se o sebe. Bizarno je jednom spoznati Ljubav noćne planine i njezino kristalno čisto tamno nebo i cjelivati dalje svoj dotadašnji horizont.
Cjelivati, znati istovremeno dotaknuti nebo i tlo.

Bolno je ne cjelivati cjelotu.
Bolno je ne biti potpun, ne biti cjelovit, hodati kao da je normalno biti necjelovit.
Nepodnošljiva uvriježenost fragmentiranosti bića.
Nepodnošljiva bol cjelote. Iscjeljujuća uz ekstrat vlastite sebe, vlastitog sebe, ali ničijeg sebe, neposjedovanja, neimanja, nepripadanja da bi imalo mogla pripasti, upasti k brujanju svega živoga, Svega što ne traži ništa od tebe jer je prirodno hodati po lijepom krajoliku. Prirodno je da je sve lijepo. Veličanstveno lijepo. Zasljepljujuća lijepo, sveobuhvatno lijepo. Nezamislivo. Gdje jedna jedina borova iglica nije nimalo manje lijepa od glorificiranog planinskog pogleda na more. Nimalo manje lijepa  od uslikanog, perspektiviziranog pogleda, uokvirenog samo djelićem ljudskog shvaćanja, djelićem civilizacijski izobraženog, uobraženog, preobraženog!

Gdje planina gleda prema drugoj planini. Gdje nema slobode jer je, pored divlje, slobodno rastuće biljke, sloboda smiješna riječ za postojanje.

Bol cjelote bez cjeline neka prestane! U ime sveopće Ljepote neka prestane.

Sjećam se ekstrahiranih kapljica cjelova i sjećam se iscjeljujuće ljubavi. Sjećam se naše ljubavi. I sjećam se ljudske ljubavi. Ja sam sada samo glas, kao glas si me upoznao, a nestat ću usred milijuna  drugih borovih iglica ili snježnih kristalića ili usred neraspoznatljivosti ljudskih glasova koji postanu brujanje. Jesam samo dlačica u krznu divlje planinske mačke. Neprihvatljivo je ne voljeti kandže ikoga. Divlje mačke su sastavni dio nedirnute prirode i doprinose cjelovitosti rezervata prirode. Voljeti se može samo cjelovito. Cjelivati se cjelovito.
Ljubavno-ljubavnički odlasci jesu bolni jer odcijepiti se od Ljepote i biti razdvojeni mrav, pa čovjek, pa puž, pa lisica. Zatim opet i opet drugi čovjek, pa odvojeno stablo od drugog stabla pa odvojena šuma od druge šume, pa razdvojeno nebo i more, i tlo po kojem kročiš od zraka kojeg udišeš.
Ti i ja, dualistički horizonti sadašnjice.
Pa dijete koje imaš koje nisi ti, pa čovjek kojeg voliš koji nisi ti, pa brat, sestra, majka, otac koji nisu ti, pa ti koji nisu oni, pa mi koji niste vi, pa vi koji niste mi, pa stijena koja nije ja ili more koje nije ja ili vjetar koji nije zrak ili voda koja nije oblak ili svi koji nismo mi. Odcijepiti se od Ljubavi je formula za ekstrakciju boli. Alkemijski proces koji je otišao u suprotnom smjeru jer su, jednostavno, cjevčice bile tako eksperimentalno podešene.
Bizarno je biti povrediv!
Bolno je ne biti albatros.
Albatros je onaj koji zna da će pojesti samog sebe kada ide po hranu i svejedno to uradi u potpunom blaženstvu. Zatim se ponovno izdigne iznad planine i kruži na zračnoj struji, nošen svojim velikim krilima, u ugodi nošenosti, u ugodi širom ispruženih krila, prevelikih da bi ga fragmentirane razdvojene oči obuhvatile. Kruži stvarajući trenutno nestajuće linije. U ljepoti neba.
Volim cijelu planinu. Volim planinsku nepovredivost. Oduvijek sam voljela planinu. Oduvijek sam te voljela. Oduvijek sam te cjelivala, oduvijek sam te poznavala, oduvijek sam te znala, oduvijek sam hodala svježom planinskom noći. Kad sam mali čovjek, manja od visokog planinskog raslinja, pretvorim se u palčicu da bih uskočila u kapljicu. Simpatično blaženstvo opasne planine. Svaki put kad ti se uspinjem sama, kažu mi „Nikad ne podcjenjuj planinu!“, i ja sam se zaista umorila od straha odcijepljenog horizonta.

Cjelota je poput tebe Planino, ženska imenica. U ime sveopće Ljepote, bol cjelote neka prestane.