Oduzimanje života

                                                                            I.
Optužili tog ponedjeljka ujutro Werthera što si je vlastitom rukom okončao korake, pošao na vječne konake. Jer to je bio stil toga vremena, ispod manšeta, nosio se nožić za podrezivanje žila i visoke crne jahačke čizme na tamnoplavi kaputić. Moderno je bilo rušiti se u nesvijest i unezvijeriti se, dlanom pokriti čelo pa spuštati pogled, preneraziti se. Oduzeti si život je bila pohvalna zadnja kitica uvezenog soneta, završni akt, razlog za počinak.

---

                                                                        II.
Otpustili tog ponedjeljka čovjeka koji je došao na posao 7 tisućiti put za redom, praznog stomaka, s rupom u postojanju, bez džonova kojima bi se hvatao o tlo, da zna da se tlo pod nogama ipak ne gubi. On je svako jutro, posljednjih 7 tisuća nizova, kopčao dugmad na tamnoplavoj uniformi, ne bi li mijenjao svjetla semafora, ona koja pokazuju početak zatim kraj, i lijeva i desna skretanja, te strelice u nedogled. Otpravili su čovjeka pohvalnom kuvertom i kiticom cvijeća, kao završni akt, razlog za počinak. Čovjek se istog ponedjeljka uvečer pridružio Wertheru u vječnim konacima ponijevši i svoju rupu u postojanju u tamnoplavoj uniformi.

                                                                        III.
Čuo o tome običan prosjak, onaj koji nema ni za prosjačku čašu, tog ponedjeljka ujutro, da je u tim Wertherovim konacima grijanje uvijek uključeno, da ima i topli doručak, dapače tri obroka dnevno i da je nadnica niska, ali redovita. Pa odlučio i prosjak poći za čovjekom u tamnoplavoj uniformi, izuo čarape prije nego što je zakoračio u ledenu rijeku, iz poštovanja i predostrožnosti jer bojao se da će ga i tamo odbiti zbog luknje na čarapi i vratiti ga onamo otkuda je i pošao. Bos i prepun nade oduzeo si je život s vlastitim prosjačkim štapom, ali uz rastući entuzijazam, neiskusno i ishitreno, oduzeo je prednost prethodnom čovjeku na semaforu, desnom skretaču, čija se strelica upalila najprije. Prosjaka optužili za prometni prekršaj, zabranili mu oduzimanje vlastitog života nazvavši ga samoubojicom početnikom. Očajnog, tog istog ponedjeljka predvečer vratili ga na isti ulični kut, on je pokrio čelo i spustio pogled i  bos se srušio u nesvijest.

                                                                          IV.
Tipkao je cijelo jutro čovjek koji je mrzio svoj posao. Tipkao je precizno, daktilografski  i u roku. Volio je tipkanje jer je znao da je sa svakom tipkom njegov život tamo kraći i da se smanjuje prema kraju. Život mu se skratio na svega nekoliko radnih dana, uz beneficiju za svaki ubijeni radni sat. Njegov ubijeni radni staž sada je već iznosio dovoljno tipki da će mu se sa sigurnošću uskoro oduzeti život! U tom je uredu uvedena norma od određenog broja tipki kojima se zaslužuje razlog za počinak. On je u uredu bio daleko najbrži daktilograf! Svakodnevno bi, oprezno i s ljubavlju uzgajao svoju mržnju da mu pomogne u ključnom životnom času. Peglao ju je najprije polako pa slagao s punom pozornošću o naslon svoga stolca. Taj se čovjek toliko radovao svojem ubojstvu koliko je i precizno mrzio svoj posao, pa što je pomnije tipkao, njegova je radost postajala veća! I baš zato što je toliko već istipkao i najbrže tipkao, njegova je radost hitro narasla i poništila njegovu mržnju. Shvativši to, tog ponedjeljka ujutro, posve šokiran, da sve što je do tada gradio više ne postoji, čovjek je ostao na mjestu mrtav.

                                                                            V.
Njih dvoje su plakali svakog dana. Bili su najuvjerljivije najnesložniji par u gradu koji se najviše svadio i najčešće i najžešće. Ona bi mu prigovarala zbog frizure i to što nije došao na vrijeme i što joj nije kupio kiticu cvijeća ili zakopčao dugme na tamnoplavoj košulji... On ju je optuživao za preizazovnu šminku i to što se tog dana ipak nije malo uredila kad su išli njegovim prijateljima, a ona mu je rekla, pa to je bio ponedjeljak ujutro!, i da tko se još uređuje ponedjeljkom! Jer to je bio stil toga vremena, da se ne sređuje početkom tjedna.  Jer ti ponedjeljci, kad god da bi pali, bili su nizašto, dobri samo za samoubojstvo. Njegovi prijatelji poklonili su mu knjigu, o nekom slabiću, mlakonji, papučaru koji se ucmekao zbog neke trebe jer s njom nikako nije mogao izaći na kraj. On svojim prijateljima nije govorio da plače s njom svakog dana i da bi on nekad uradio isto. Sjetivši se toga, nekako se smekšao i  istog ponedjeljka navečer kupio joj kiticu cvijeća, neku zbirku soneta i čokoladu. Toliko se udobrovoljio da je po putu nekom prosjaku dao koju kovanicu i strpljivo čekao na semaforu. Kad je stigao k njoj, ona je polukiselim smiješkom prihvatila darove, rekla, ajde ajde, hvala... Onda joj je ispričao o tom nekom jadniku iz knjige koji si je oduzeo život. A ona je na to uzvratila, ma o kakvom jadniku govoriš, pa to je bio Werther, i on je bio osjećajan i sve je duboko proživljao, a ne ko ti neki luzer, ti si daleko prepovršan da bi se i počešljao zbog svoje žene, a kamoli da se ubiješ za nju! Njemu je to toliko dignulo tlak, da je demonstrativno napustio stan. To je bio definitivni prekid njihove veze i od tada si više jedno drugome nisu oduzimali živote.

                                                                        VI.
To je bilo njegovo prvo samoubojstvo. Bio je vrlo uzbuđen, pa nije to nešto što se događa svaki dan! To je sasvim svečana prilika i svečano se čovjek treba odjenuti. Zato je otišao u specijaliziranu trgovinu za samoubojstva imena „Wertherovi konaci“ i tamo namjeravao pribaviti sve što mu treba. Rekao je sam sebi da na tome sigurno neće štedjeti pa kol'ko košta da košta. Hodao je između polica i birao redom, uh te krasne modre baršunaste cipele sa svilenim vezicama velike otpornosti koje mogu poslužiti i kao omča za vješanje, ajme sjajno, „a must have“, sucidalno donje rublje s velikom moći upijanja, uuuu paleta otrova u malenim bočicama s pozlaćenim čepovima, posljednja instant večera, kako dosjetljivo! Noževi, nožići, sablje, sabljice, sve u setu zapakirano celofanom , neprobojnom, koji se može više puta koristiti. Šarene plinske cijevi za auto, za stan, prenosive i fiksne, plinske pećnice koje su ujedno i radio-aparati pa mogu slušati svoju najdražu radio-emisiju za svoje prvo samoubojstvo.  Plin po izboru, parfemiran. Spomenar – moje prvo samoubojstvo, svakako i dnevnik za vođenje dnevnika, nego za što drugo. Polaroidna kamera, pocinčani selfie-stick, kviz o najpoznatijim samoubojicama, datumima i mjestima, uputstva za tvoje prvo samoubojstvo u digitalnoj verziji,  daljinski za digitalnu verziju, uputstva za daljinski za digitalnu verziju Uputstava za tvoje prvo samoubojstvo, kao i brojalica za oduzimanje života:
Jen' dva tri oduzmi život sad si ti!
četri pet šest prenesi svima radosnu vijest
sedam osam ne znam više tko sam
devet deset mučan taj je život, spreman sam na reset!

I onda sam ih ugledao, izdaleka, sjajeće i besprijekorne....srebrne manšete... Manšete!!! Pa to je... pa to je... prava pravcata replika Wertherovog odijela, s čizmama i košuljom i tamnoplavim kaputom i jahačkim hlačama!!! To je san svakog upućenog samoubojice. Ipak, želim li okončati kao nečija replika? A vidi, tu je i tip puške kojom se Hemingway prosvirao. Onda sam rekao samome sebi, DA!, kada si oduzimaš život, učini to u maniri najvećih. Sa svim svojim dragocijenim artiklima, tog sam se ponedjeljka ujutro uputio prema blagajni , da bi blagajnica na moj užas ustanovila da mi je bankovna kartica blokirana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da smjesta padnem u nesvijest. Uostalom, to bi i Werther uradio. Sve je ostalo povijest.