Ja, ljudska biljka kapljična (čitati noću.)

riječi je namijenjeno da otiđe u nepostojanje i otuda usnepokoji me, se
kaži
usnepokojiti te, se
ustreptati
rashićenom bajkom listati
nastojanje

sjedim i šutim u svemiru uvučena u pupoljak u pulpi jedne zvijezde
sjedim, čučim, sklupčana u osjet

čitati poeziju naivno je zrenje bića
ovdje sam posve sama
i ti si posve sam
posve sam, posve sam, posve sam

ovdje sam u klupku tananog tkiva, u niti svjetleće paučine
odjenuta u one kapljice na paučini poslije kiše, pa znaš te kapi,
najčešće ujutro, a može i popodne
kad kiša osvježi pa se mreža paučine istakne
kao vodeno crtovlje
i sve miriše opet probuđeno.

Tamo budem kad me nema

A često me nema jer filmski je, kažu, ulica je okrutna, stvarnost je teška, nepokolebljivo teška
pa odem onamo
na te paučinaste vodene prerije
posve sama, posve sama

lijepo je biti posve sama
posve ta koja jesam
ugodno je, u tihim svjetovima
odražavati se
ne moliti da budem
ili da budem lijepa.
sebe svjetlu liti
dati se mirnoj svježini
mirna, bez pronalaženja,
bez traženja, bez trajanja
kapljična
pala s nekog lakog neba
s neba pa u neba
uprta, jedrena i jezgrena
u odsustvu nastojanja
radosna i vlažna
vlažna kao kapljična kiša
koja ne pada samo iz neba
nego pada iz biljke, i iz lista
kao rođena, novorođenče u učenju
sklopi oči,
diše kao kulisa svijetloga svemira

Da dovoljno bude pisati i zapravo ničemu ništa ne reći, proreći trajnu sreću milovanju
u udahu

Udahom volim sebe
sklapanjem očiju volim sebe
Pisanjem dajem sebe i ne znam ništa plemenitije od toga
da kroz tebe
volim sebe

Jer ja jesam ta koju tražim, u glasu ovješena o koprene među stvarnostima željenja
nečujna, u svemu nečujna
jer priroda je nečujna
i kad bukti

u sebi sresti tebe
tako je duga linija te staze, beskrajno iscrtana, u krivinama, i u krivim kućama,
čežnjom lansirana,
plamteća moja ljubav
koju stvarno čujem samo
ja.
stvarno, najstvarnije i jedino stvarno

Travnati su ti sokovi ljudskog voljenja, u poljskom su cvijeću više nego u ljudskom biću,
iskreni
šareni
neposječeni ljudi
zujoliki
dobrostivo latentni, koji samo sebe žele dati, užitak darovati, milinu odaslati, voljeti do mraka putem sunčevih zraka pjevati o sebi, o svemu, o ljubavi široj od nadanja, o ljubavi koja je probuđeno ljudsko biće, nikad izgubljeno, nikad okaljano, samo jutarnjim rosama objavljeno.

Objavljenje ljudske nježnosti i krhkosti
u latičnoj ljepoti i peludnoj svijesti,
svijesti prodiranja,
preporađanja
usnepokojene u meni
u mojoj prsnoj kosti
plamte u miru moga prsnog koša
mekano dišu sa mnom
svi cvjetovi svih poljana
i toplinom popodnevnog sunca
u zemlji, u mojoj šaci me vole

Voli me taj zemljani svijet
više nego što ja volim sebe
učiti o ljubavi
božanski je zemljano
božanski je zemljan biti
u pulpi jedne zvijezde
i u središtu tamnih tučaka tvojih očiju

Pisanje, naivno je zrenje moje,
a jedino koje znam, koje uistinu
znam, kao sebe što znam,
odmalena se znam,
uvučena u
pupoljak
sjedim i
šutim
u svemiru
sklupčana
u osjet

Takva teško je biti
na ovoj ljudskoj okrutnoj ulici
otupjeloj od neviđenja srži cvjetnih istina,
od razgolićenog straha
u namjerama društvenih iskazanja,
u laži svega svijeta
sve nije
sve nije
sve nije!
i ja nisam

Najbolnije živuće iskustvo je
nerajski biti
i u tome zriti
paralelan i izmiješan
propet po tuđim jarbolima,
ljudski razapet opet i opet i
opet.

Ta nametnuta laž ispisana u nametnutom zrenju u čudovišno, ta prozirna, lažna stvarnost
teška, nepokolebljivo teška,
razarajuća
u jezgri atoma života

ovdje sam posve sama i ti si posve sam i jednom jedinom rosnom kapljicom na jednoj jedinoj niti paučine izbaviti se mogu nadići ustoličenu laž nevrednovanja svijeta i obezvrijeđivanja sebe. Jednom kapljicom mogu se ugledati
i vidjeti prodornije
svojim tamnim okom zornije
stvarnije
jer stvarnost nije satkana od okrutnosti
Ako jest, to nije stvarnost,
                 to je okrutnost
i iz okrutnosti se treba probuditi

Eskapizam nije bježati od stvarnosti
Eskapizam je trčati ka stvarnosti
kroz
vlastite
prerije i mizerije
do misterije,
do otajstva nekog tihog, osobnog
i smijati se sebi kao lanetu
nekom malenom, četkastog krzna
i toplog tijela,
vodenih očiju
kao kišni svemir
kojim diše
samo ljubav svega što jest

Svi poljski cvjetovi zatvaraju se noću
da bi se tamo navodnjavali
Svi kapci životinja zatvaraju se
u divljinama nepokorenim
svega što jest
sve sanja o tome da jest
i sve jest to što sanja

Usnepokojiti te,
ti leteća ptico svijeta
satkana od tananog tkiva,
ranim jutrom,
svježijim od vode
vlažnim kao svijet u disanjima,
u pokretima mojih pluća
posve sam sama
sama kao nekoliko osvijetljenih stanova
u velikim hladnim gradskim zgradama
noću.

samotna svjetla
najljepših noći
nepostojeći ljudskih
voljenih od jutra do
mraka, od sunca
do zraka.

crno bijele fotografiije uradila 2017. Darija Cikač, najprodornije oko bića iza fotoaparata
in memoriam Darija Cikač, draga prijateljice