Jasmin, apsolut

Gledao je odraz svoga oka u šalici čaja.
Ja sam odraz svoga oka, namreškan.

Umrijevši, prvo što je ugledao, bio je odraz svoga oka u šalici čaja.
Moj je ocean šalica čaja diran dugoprstom ženom crne kose, tamne kao jeka gavranova.
Žena tihim, žućkastim popodnevima prinosi čaj usnicama crvenkastim, rozastim.
Kad žena prinosi čaj, prinosi ocean.

Želio sam ići u Kinu, u Japan..., njegovo tijelo nestaje i anđeli se smiju.
Njihovim smijehom cijedi se mliječno bijeli sok iz stabljike,
tekući gusti jasmin,
okačen o vlastitu nit opojnog postojanja,
savitljiv kao život, neznano lijep i u neotvorenom cvijetu dana
koji dočekuje nebeska titranja noćnih svjetala.

U tamnoplavi svod zvijezda
ispušta mirisno samilosne melodije ljudskih svjedočanstava da se unutra okupljaju
kao zbor noćnih leptira, biljaka i anđela u čekaonici milosrđa.
Milosno je
svako svjetlucanje živog bića kada se rodi, još ljepljivo od preobrazbe u soku svoje kolijevke od tkiva,
mirno, prošlo stazu od nagađanja do rađanja.
Milostan je život, a milost miriše na jasmin.
Pretače se
iz ljudske duše u ljudski čaj
skupljen ljudskim prstima nadanja usred neizmjernih svjetlosnih daljina
i kozmičkih krivina.
Život se nakrivljuje ne bi li postao biće,
i tek rođen,
srče srčike anđeoskih biljnih pulpi.
Pulpe su kao prsti, osjetilna bića,
neprivezani o spoznajno,
lete neutjelovljenim slobodama.
Sloboda je luksuz od riječi, kao biljna limuzina, puna kinina.
Slobodu su smislili glasnici, da ječi.
A ona liječi,
vrškovima nosova na koje slijeću sićušna krilata bića, udisajem raspršuju kozmičku prašinu u nevidljivi vid sastavljen od mirisnih jezičaca. Svjetlucavu prašinu pakiraju u tobolce pa je ispuhuju, kao da dišu pulpama prstiju. Vrškovi anđeoskih krila osjetila su u ljudskim prstima, oni listiće beru
i peru,
suše
pa peru,
kao male zelene plahte
što se tope u vrelini vode.

Kušati čaj isto je što i mirisati melodije svjedočanstava sunaca.

Anđeli bi pak voljeli dodirnuti ljude, ali ne znaju kako.
Zato ih mirišu i izgaraju milosrđe.
Ono se ne vidi, a osjet mu je topao kao toplo more, majka, miris, noćni prah.

Ja sam jasmin, ja sam san!
Ja sam noć i ponoć, ja sam dan!

Dan predan šaptu blještećeg svjetla, prštim svjetlo nevidljivosti. U svjetlu se prelijevaju mnoge ljudske predmetnosti, dobro odvodnjene u zbirnim sjećanjima kultura, u zvoncima na konjima vodičima iz pustinjskih karavana čaja, u jarkom se svjetlu pretvarajuć u blješteće morske površine, u tkiva jedrilica, u izduženo sjeme sna, u prividne brodice i leteće im kobilice; u crte, izdanke, valiće, plovke, zareze, točke na obzorju. Kaligrafija vode nalik je putovanju tankih biljaka penjačica, penjanje nebu neba. Privid im je dom u kojem pjevaju nježna bića, razdragani muškarci, nježni kao paperje i žene leptirice usred biljne šarenice i djeca, djeca koja su miris. Kuće ne postoje i život je opasan u svjetlo, u kuhinjama čajevi mirišu. Iz hranjivog, bogatog zračnoga tla raste jasmin.

Ovo svjetlo nosi obrise ljudi koji žive u pučima bilja što mirisom u prostor pljucaju njihove prigušene glasove, pršteć svjetlo nevidljivosti. Tisućljetni glasovi tisuća duša otapljaju se u kapljicama zraka koje diše drugo bilje, pretvarajuć duše u kisik. Ne biti više, a biti razlog zbog kojeg sve još diše...

Ja sam jasmin, ja sam san,
svjetlo,
miris,
ponoć i
dan!

Umjesto obličja, nosim miris milosnih sazviježđa.
Milost nije ljudska crta.
Ona je linija ispisana pismom neba u kojem se prelijevaju sunčevi zalasci, moja jutra.
Moja buđenja događaju se noćima.
U njima otvaram svoje zvijezde da postanem ukorijenjeno ogledalo noći u snenom oku pjesnika-anđela. Postajem svake noći. Poet's jasmine, ljubimac mirisnih riječi kojima zviježđa obrastaju noći, mekim latičnim prstima udubljuju slova u sjećanja, kaligrafskim svjetlom. Slova se penju u miris, miriše na perzijski prah.
Miris tone u biljku,
biljka raste u čežnju,
čežnja se sabire u svjetlo,
svjetlo gleda u boga,
bog pršti u prsten,
prsten u peteljku...
i rastem ja,
slušajuć anđeoska treperenja krila,
tiho,
u kolanju soka moga tijela bilja.
Raziel, Uriel, Haniel, Ksilem.
Anđeli u ksilemu, putuju neprekinutim slijedom žilnih sustava, tankih krilaca poput letećih kukaca, sami i vretenasti: red serafina, kerubina i traheida. Spiralni, mrežasti, jažičasti i prstenasti, u svima rašireni prsti svjetlosti. Svjetlucav sam odraz njihovog biljnog dlana, u zvijezdi bez tvari, otvor puči, staničan prostor mirisa anđeoskog udaha i izdaha.

Jasmin diše kao čaroban dječak, zavojit, nasmijan, mekoprst i nježan. On je božje dijete, a božanske su i lutnje i morske zvijezde i zatvorene školjke i ljudi u zaboravu, kornjače od sto ljeta i njihove pjesme, krila kukaca i sveopće mimikrije u odrazu cvjetnoga oka. Jasmin je zvjezdolik, cvjetnook i sagorjeva s velikim divom u petoj priči mitske pjesme. Veliki div nije zvijezda, nije ni bog. On voli svemirski, divovski, srcem starog čovjeka, na njegovom tjemenu čaroban dječak u biljci skakuće svirajuć frulu po ljestvici koja se penje kaligrafijama traheida, budeć sve anđele u ksilemu da budu budni trubači, da buče zelenim glasnim bubnjem na vrhu kojeg je bijeli cvijet što ga dječak nosi kao kapicu. Potom anđeli, svi redom, zatvore oči biljnih puči i listovima pridruže krila, kolaju bijelim sokom mirisnoga mira izlučujuć samilosti, milosrđa i vodenaste vilenjake što ispuhuju mirodije koje udaljujuju ljude od životne parodije. Unutar mirodije mir bdije, čudesan višestaničan instrument šutnje, lutnja u školjci, truba u cvijetu, harfa u kornjači, anđeo u dječaku, otvaraju i zatvaraju svjetleće oči nota, sinkronom ljepotom, tihooceanski, mekoprsto dodirujuć šalice čaja. Zaista daleko, svjetlosnim daljinama, čuje se lupkanje čajnih šalica i tankih jarbola o užad i jedra. Cvijet je razapet jedrilicama na pučini. Svi, svi... izlučuju svjetlo nevidljivosti.

Pršteće zvjezdolik sam, i volio bih te voljeti kao sunca serafina, zrakasto u očima kugličnih sfera, ukapljenih u milost vrškova krila koji trepere između postojanja čovjeka, biljke i anđela. Listovima letim i povijam ljudskost ljubavi u krhkost perja, u presavinutost sjećanja tanašne biljke penjačice. Svjetlo čežnje anđela svijetlije je od božje ljubavi i miriše ugaslošću osušenih cvjetova u ljeto koji su se suncu dali, vrišteć s ljepotama usahlih kamenja, izgarali, u vitkim tijelima biljnih staraca. Sve biljke životnom jarkošću prijeći će u zlaćane trave i sagibat će svoja suha tijela u dotrajalosti života, ljepotom sporosti kretnje krhkoga starca, često namrštenog, i ponekad dječje nasmijanog, sve kao stjenovita lica planine anđela. Ona je visoka, vrlo visoka i dotiče nebo kao sve planine, a raste iz Zemlje samotna. Ona živi u izbljedijelom sjećanju starca, u očima koja se pretvaraju u staklo, nestaju jedno u drugome, zelenilo u bjeloočnicama nekadašnjeg čovjeka s imenom i prezimenom. Sjećanje u čovjeku i čovjek u sjećanju kaplje bez zvuka, unutar otočja bjeloočnica koje se pretvaraju u bijelo more. Sićušni valovi bjeline utiskuju se u latice tananog cvijeta u vlažno morsko jutro spajanja otočja bilja, mora i neba u vodeni miris, opor u ljepoti, gusto ekstrahiran, zimzelen i svepamteć. Kada ti zaboraviš, miris će se sjetiti, kada ti predaš svoje tijelo suho, miris će preuzeti ruho, jednom kad si kaplja, miris će te prenijeti u sunca serafina. Biljna tijela staraca mirišu na slamu kojom pokrivaju tlo, miruju ondje kapci naborani, pozaspali u korijenčićima, u noćima zemlje gledaju svjetlosti u oči. Susretom pogleda rađa se jasmin, lijep kao noć, ponekad dječje nasmijan, tanan i razdragan. Korijenčići dišu i traže stazice dubine, penju se do lebdenja, zemljanom uspinjačom sna. U muku zvijezda krijesnice siju, a ja sam, kćeri, opet san, istančano opojan. U Japanu, more je bijelo, kao lica blijedih, lijepih, dugoprstih žena. Svi ćemo postati cvijeće,
kad-tad,
san,
svjetlo,
miris,
ponoć i
dan.



Bilješka autorice: Posvećujem tekst svom tati Marijanu koji je imao zeleno smeđe oči, vodio me u planine, sagradio mi dom na otoku, naučio me plivati, voziti bicikl, poklonio mi puno knjiga (između ostalog i Japansku haiku poeziju Vladimira Devidea), i koji se ukapljio u ovaj tekst neprativim kanalićima mirisa, postojanja, iščezavanja i čežnje za izricanjem.
Marijan Korbar, prim. dr., kolovoz 1928.- ožujak 2001.

"Jasmin, apsolut", ustaljeni je naziv aromaterapeutskog proizvoda. Radi se o ekstraktu, a  razlikuje se od eteričnog ulja po vrsti ekstrakcije. Apsolut je povezan s "konkretima" i "rezinoidima". Konkretnije iz struke: "Konkreti nastaju ekstrakcijom mirisnih komponenti iz svježih ili sušenih biljaka pomoću nekog organskog otapala. Ukoliko se ekstrakcija radi iz biljnih smola onda se tako dobiveni produkt ekstrakcije naziva rezinoid. Ako se konkret ili rezinoid podvrgnu daljnjoj ekstrakciji alkoholom etanolom dobiva se apsolut." (citat s portal.terra-organica.hr)

---

Izvori fotografija: https://www.botanical.com/botanical/mgmh/j/jasmin06.html,
https://www.getmytea.com/product/amla-and-tulsi-green-herbal-tea-net-wt-200g-copy/,
https://gardenerspath.com/plants/flowers/jasmine-types/