Oliver Twist, osupnut trčanjem i jogom, iz "Dnevnika namrgođenih heroja"

Imam neka divna sjećanja.

Kad sam bila klinka, jedan stariji srednjoškolski profesor koji je odrintao svoj radni staž držeć fizkulturu mi je rekao: ti si, mala, ko stvorena za atletiku i najbolje da to kreneš trenirati. Vrlo brzo nakon toga, mama me odvela na maksimirski stadion gdje nas je dočekao mladi visoki, iznimno ležeran i kul, trener. Mene je osvojila već sama činjenica da sam prvi put na pravom tartanu unutar stadiona, činilo se kao pozornica s amfiteatrom. Pojava takvog nonšalantnog lika samo je sve dodatno ukrasila. Jednostavno, nisam bila zahtjevno dijete. Amfiteatar, opušteni trener i sunčani dan… ja – zadovoljna. Onda mi je zadao da otrčim 100 metara. Poslušna kakva sam bila, odmah sam to uradila i vratila se zadihana, uvjerena da sam briljirala i prepuna želje u očima da budem dijelom te ekipe, tog kluba. Ako su svi takvi kuleri poput tog lika nonšalantnog koraka, e pa – jackpot. Nakon pola godine svakodnevnog treniranja, kada se na mojim mršavim nožicama iole razvila naznaka mišićne mase, moj mladi zgodni trener mi je rekao: Znaš, kad si došla taj dan i otrčala onu stotku, mislio sam da ćeš za tjedan dana odustati; tvoji nožni štapići bili su tako tanki, a činilo se, dok si trčala, kao da gledam usporenu snimku, da ti se stopala doslovno lijepe za tartan. Bio sam uvjeren da ćeš odustati. Nisi! Čestitam ti!

Kako je meni (tada) još uvijek malo bilo dovoljno, ova me mrvicu netaktična pedagogija mog divnog iskrenog trenera oduševila. Sva sam se ozarila i ponosno sam gledala svoje rezultate najslabije i najmršavije članice atletskog kluba. Atletika me učinila uistinu presretnim djetetom; osjećala sam čisto, jednostavno zadovoljstvo u svojim dobro iznojenim pamučnim dronjcima – u tom sportu, a i u tom klubu, nikada nisam bila izložena pretencioznim modnim stavovima koji bi nekoga u društvu postavili kao privlačnijeg ili vrjednijeg. Izgled nam je, većini koji smo tamo trenirali, mlađi ili stariji, bio baš – nebitan. Pri tome, ne treba zapostaviti činjenicu da sam počela trenirati u ranim tinejdžerskim godinama, dakle, u najosjetljivijoj dobnoj skupini po pitanju izgleda i samopouzdanja. Bilo je logično nositi iznošenu robu, čitaj: krpe. Izravnog ili neizravnog pritiska da bi nekako trebali izgledati i to legitimirati brendiranim modnim krpicama jednostavno nije bilo. Bilo je praktično nositi dronjke jer robu pereš od pijeska i zemlje, znoja i svega što si zimi skupila sa strunjača znojem natopljene stare, ali funkcionalne klupske teretane. Na trening sam uvijek nosila pamučne rupičaste dronjke, i zahvaljujući svojoj finoj, izrazito mršavoj građi, nalikovala Oliveru Twistu, ali sretnom Oliveru Twistu. Mjesečna članarina bila je dostupna svačijem džepu, a i dječjem džeparcu. I ne, nije to bilo za vrijeme Juge!! … već krajem 90'-ih, i početkom 2000.-te. Prije 15-20 godina.

Bez obzira na financijsku dostupnost, nije nas bilo puno koji smo trenirali. Dapače, bili smo skoro endemska vrsta unutar gradske populacije. Bili smo tako rijedak prizor trkača u Maksimiru, za vrijeme subotnjih treninga i jurcanja po Maksimiru, doživjela sam kako nam penzići oduševljeno plješću i viču: Bravo deca! Kak vas je lepo videti!
Također se sjećam pitanja jedne moje vršnjakinje iz osnovne škole: A kak te nije sram trčati po Maksimiru (sama)?
Stvarno… me … zatekla. Kako misliš sram?
Ja joj jednostavno nisam znala odgovoriti na to pitanje jer nisam posjedovala ni trunku takvog moždanog sklopa koji je uopće proizveo takav zakržljali upit. Reklo bi se, nisam je uopće skužila. Trčanje, sram i Maksimir? Kako to uopće može zajedno stajati u jednoj rečenici?  Ovo je očito 18 godina zakašnjeli tekst koji odgovara na to pitanje, odnosno odgovor moždanom sklopu i mentalitetu koji je postavio temelje za takav idiotluk. Moja prirodna i zdrava prgavost tek se kasnije razvila, a kroz život sam na pitanja tog tipa i takvog podrijetla, ta tuđa silna iščuđavanja, riješila jednostavnim klasičnim kolutanjem očiju. Prigodna rotacija za prigodnu iritaciju. Sportski pristup.

Što se desilo u međuvremenu…

Zaista, da, što se desilo u međuvremenu? Sada bih mogla pisati unutar beskrajnog konteksta, poput suvremenih demodedetektivapostdekonstruktivista, najčešće, vrlo neurotičnih likova, sposobnih da u vrlo kratko vrijeme popuše velik broj cigareta objašnjavajući npr. mondenu pošast nekog odjevnog predmeta s padom Berlinskog zida ili posljedicom Željezne zavjese; spajajući sve s pojavom Electrolux usisavača na istočnoeuropskom tržištu uz paralelno objavljivanje kritičkog naslova toliko zakukuljenog u neshvatljivu terminologiju kojeg su uspjela pročitati samo 4 i pol čovjeka.
Ne! Ne! Ne!
Neću to uraditi, bez brige, iako sam, oh ne, sama izašla iz takvog postovopostono miljea (užas, znam, tako mi je grah pao). Uostalom, nemam kapaciteta za to: ne pušim, čak sa svoje 33 godine ne znam ni pravo uvući dim! Nisu me uspjeli priučiti kolege, uz svu najbolju volju!
Dobro je da ne pušim. Jer to je zdravo. Kao što je i zdravo, čak zdravije od nepušenja duhana, jest nepušenje populističkih fora.

Prošlo je 14 godina otkako sam prestala trenirati atletiku i odjednom, i to unazad 2 godine, Maksimir je prepun ljudi, običnih građana poput tebe i mene, koji trče. Nažalost, nisu nikad doživjeli raritet oduševljenog subotnjeg skandiranja penzionera, iako su daleko upečatljivi u šumi zahvaljujući fluorescentnim majicama ultraekstrasuper brzo sušećeg materijala s brendiranim tenisicama koje su koštale kao moja nekadašnja godišnja članarina u atletskom klubu „Zrinjevac“, a vjerojatno i skuplje.
Tako mi mlijeka u prahu, kako je to moguće?

Ovaj boom, trkaći građanski boom kojem bi pozavidio i neprestani babyboom katoličke Irske 19. stoljeća. Što se desilo zaista? Zašto ja, brendirani namčor, neizlječivi individualac, više ne mogu otići u šumu i biti jedini heroj koji se znoji u pamučnim dronjcima poput uzašlog atletskog Olivera Twista?
Hm, zapravo mogu, jer većina ekipe trči nadnaravno uređena i stvarno ne izgledaju kao Oliver Twist.

Ja sam gotovo fascinirana novom zdravom navikom koja je zarazila grad Zagreb i pokucala o silna vrata zaboravljenih kućanstava čiji su članovi godinama bili zalijepljeni o tv-ekrane, toveći se, tada sasvim prihvatljivim neorganskim prehrambenim namirnicama, koje možeš nabaviti u svakom pišljivom marketu gdje megashopping lanci tradicionalno izrabljuju svoje premorene prodavačice. A sada, hopa: adidas škole trčanja i dm-ove trke za sretne žene.
Da sam imalo manje neuka o tome kako funkcionira marketing… ili za ovu temu zanimljiviji, selfie-marketing ispoljen u epidemijskom obliku zvanom selfie, valjda bih brže skužila u kojem maksimirskom grmu leži Zec. A zečeva u Maksimiru ni nema.
Marketinška iskoristivost samopromocije nam je napunila parkove i, posljedično, pomogla u spontanom preodgoju pasivnih građanskih navika kojima sam često bila izložena (nije mi bilo lako, kukuleleeee), kao usred pitanja slavne školarke: A kak te nije sram sama trčat po Maksimiru?
Danas… eh, danas. Da, danas bi me ta osoba i slični njoj (nažalost, takva je većina), ovisnici o podršci grupe; oni koji bi umrli da ikad išta urade sami ili samoinicijativno ili da ne poprate neki trend pa makar on bio tako grozomorno naporan kao trčanje, recimo po prepunom Savskom nasipu u proljeće. Ovdje leži Zec. Iz grma. Iz grupe.

Odgovor na pitanje pa šta se pobogu desilo da se to trčanje, ta prije omražena radnja, masovno popularizirala? Društvene mreže, nositeljice moći neiscrpne selfie-discipline i ostala marketinška sredstva koja imaju za cilj prodaju dizajnerske robe proizvedene za budzašto u trećim zemljama, ili zemljama nesvrstanih (robova)… dobitna društveno-mrežna manipulacijska kombinacija koja je upeterostručila svoju prodaju te uspjela izmamiti likove poput A kaj te nije sram trčati po Maksimiru – sama .. da trče po Maksimiru – u grupi, i ne samo po Maksimiru, naravno. Da se izlože u svojim fluorescentnim majicama, tajicama i tenisicama kao besplatna reklama zdravog i aktivnog, trendovski odjevenog kolektivnog života. Najljepši je kolektivni pristanak za određeni životni stil podebljan fluorescentnim markerom. I sada, opet taj moj sebični, lako osuđujući dio, taj predšpiljski mršavi, uvik kontra nadrkani, prozivani trkač (drkač) u meni vonja smrad još jednog kolektivnog trendovskog pristanka!

Možda zbog dronjaka Olivera Twista koje još običavam nositi, ili zbog masovnosti, odnosno masovne selfie kolektivnosti meni to sve baš smrdi! Još je uvijek ovaj Oliver Twist toliko ušpinčen u svoja uvjerenja  da je prirodno i normalno i potrebno baviti se i razvijati aktivnosti, iako nemaju ni pažnju niti svoju pripadnu selfie-pošast sponzoriranu nekim gigantom; da je tek pravi izazov odvažiti se na akciju za koju nemaš grupnu podršku, a ponekad ni društveno odobravanje te da zaista tvoj vanjski izgled i sportska ili bilo koja druga uniforma nije nimalo odlučujuća za svladavanje tog izazova.

Ponekad imam osjećaj da sam rođena s anti-kolektivnim programom i anti-kolektivnim eritrocitima. Ipak, držim da to nije istina jer ja volim, npr. zajedničke radne akcije, kuhanja, druženja, tulume, grljenje, proteste, čak i narodno kolo i zborsko pjevanje. To što volim zborsko pjevanje mi pruža ključno olakšanje da ipak nisam individualistički čipirana. A onda ne postoji ništa drugo doli zaključka da je većina te ekipe (pazi, sad, kreće THE osuđivanje drugih), koja se pali na masovno-kolektivno, da je ona čipirana, odnosno propagandno oprana, i dalje ugodno uljuljana u tržišni proizvod kojeg ovog puta možeš konzumirati dok se gibaš i znojiš, a ne dok sjediš i teleće, anestezirano buljiš u ekran. Mašala!
Sretno nam bilo visoko pokretljivo potrošačko društvo!
Željeni rezultat je ovdje!

Samo što razlika između pasivnog, sjedećeg potrošača i onog koji trči u srži nije velika, do nikakva. To je upravo ono što stvaratelji brendova vole! Potrošač je potrošač. Ili, jednom potrošač, uvijek potrošač, konzumerist, onaj koji koristi, upražnjava odgovarajući životni stil koji osigurava stalnu potrošnju. To mora biti i ostati konstanta, dok je potražnja jedina slobodno promjenjiva varijabla. Čak je i bolje imati potrošača u dobroj kondiciji, dinamičniji je, izdržljiviji i efektniji; može brže otrčati do svog omiljenog dućana i u kraćoj vremenskoj jedinici opustošiti što više polica. Odlična ideja! Prije, dok nas se masovno tovilo s paštetom, hrenovkama, mesnim doručkom i ostalim prehrambenim prerađevinama za polagani harakiri, ideja iza pogona potrošačkog sistema bila je bazirana na tome da se konzumerist što prije dokrajči – da kasnije kroz život bude doživotno osiguran farmaceutskim proizvodima i siguran klijent specijalističkih odjela po prenakrcanim bolnicama. Stalan posao, osiguran. Farmacija i mrtvozornik, uvijek pune ruke posla!

Danas se ta nekadašnja temeljna doktrina vrlo promijenila. Skužili su da ako im taj ciljani potrošač, recimo niže do srednje klase, onaj koji je nekad imao isti namještaj i posteljinu kao i svi po bivšoj Jugi, za to što se danas uredno pobrinula IKEA… e, dakle, da ako takav ciljani potrošač brzo oboli, brže i umire. Prema tome, isplativije je održati ga na životu. A svi znamo, djeco… A što znamo čika Branko? Znamo da, da.. sve što raste htelo bi raste… e pa da je kretanje i zdrava prehrana osnova zdravog života! Volimo krilaticu, u zdravom tijelu u zdrav duh! Hajde draga, djeco, da, vi drage ovčice, odsada lijepo u drugačiju vrstu tora: kretanje i organska hrana! Sjajan prijedlog, zar ne? Opet ćete moći kupovati povrće koje ima okus po povrću, ali ćete to, ehehe, platiti 3-4 puta skuplje nego ovo smeće koje smo vam godinama servirali! Svakako, ako želite ostati na smeću, slobodno, samo nastavite kupovati u hipermarketima, dogovoreno! Jer čovjek je slobodno biće s pravom na izbor, tako je! Zato ćemo, samo za vas brendirati vašu brokulu i taj peršin, ma cijeli grincajg, kad je bal nek je maskenbal. Da budete sigurni da se radi o dobrom organskom voću i povrću, a ne o nekom zlom voću i povrću. Pa nitko ne želi imati posla sa zlom bananom ili najnajnajzlosutnijom rajčicom u koju su do sada putem GMO-a genetski kodirali samog vraga. Kad jedeš paradajz iz konzuma, to ti je kao da općiš s nečastivim. Šta jest-jest, šalu na stranu, to je povrće tamo odvratno, i nemojte ga tamo kupovati ako sebe imalo volite. Srećom, ljudi su našli djelomično rješenje za odvratne marže koje uzimaju bio trgovine. Povezivanjem obiteljskih gospodarstava, formiranjem ponude zelenih košarica i poticanjem izravne kupovine proizvoda od malih proizvođača smo bar donekle izbjegli tzv. organsko licemjerstvo. Nije svijet idealan bio ni za Branka Kockice, iako je ta emisija u Jugi stvorila, 40-ak minuta tjedno, Raj na Zemlji.

---

U svakom slučaju, jedete li zdravo, bit ćete zdravi! Moći ćete više trčati i biti sretni! I više kupovati stvari koje vam zapravo ne trebaju… i biti sretni! Biti sretni jer to svi žele. Biti sretni i biti prihvaćeni i pokazati svima kako se biva sretnim jer ako drugi ne uvide kako si ti sretan te jednim pišljivim lajkom ne odobre tvoju sreću, e onda, možda ne možeš biti tako sretan. Zato kad si sretan lupi dlanom ti o dlan! Mislim, nije to isto… ono, ti nakešen od uha do uha, redovito prostituiraš svoje životne događaje na društvenim mrežama, fakat se trudiš, ono, šalješ, pardon postaš, i ovo i ono i ti u šumi trčiš, i ti u restoranu, i ti i tvoj ručak (organski, al može i ćevapi), i ti u nekoj superkul joga pozi možda i ti i tvoja mama u istim funky šlapama i tata i brat i stric i susjeda i pas od susjede i nova vesta, vespa, novi prsluk i tenisice i nove cvike i sve si to napravio i fakat si se potrudio! Ma fakat jesi! Ali nisi skupio više od deset lajkova! Ah, život je kurva. Stari kučkin sin, i baš sada kada si ono pravo sretan, opet se raspravljaš s njim. I kaj onda, fakat kaj sad kad se opet osjetiš tak jadno i usamljeno, ili dosadno – to: spoznaš da si dosadan, da ti je život prekopiran i isprazan i da su ti ljudi oko tebe bolno predvidljivi i da fakat trebaš promjenu? Budeš jadan par tjedana, par mjeseci u najgorem slučaju… i onda ti sine! (pazite, sad ide lagani crescendo osuđivanja, uslijedit će uskoro osuđivanje a la grand, samo da stignem do osvrta na popularnost joge. hvala na strpljenju.) Mislim ono, baš ti sine, ne za bezveze, ili ko za igru. Upali ti se lampica, ma upali ti se gradski fenjer, koncertni reflektor. Misliš, znam!, znam! Započet ću neki hobi, to će me fakat izvuć iz ove depre i bit će mi bolje. A čuo si i da je čak i ona tvoja jadna debela suseda koja je fakat bila u problemu, ono, krenulo joj je na bolje kad je upisala trčanje. Ha, pa da, gle, ima na netu ful dobra ponuda, e da vidim, samo kolko lajkova, kolko prijavljenih, going, punoooo, e sjajno neću bit sam! Kaj mi treba ono, aha uplatim, dobijem i majicu besplatno čovječe, fluorescentnu znojušu. Znojušuuu opa! Prva liga! Idem!

A čekaj ono, možda da upišem jogu?

Čuo sam da to ovo ono pomaže s kičmom, trčanje ono možda nije baš najbolje za kičmu, a mene fakat nekad boli kičma, imam 30 godina i boli, kaj ćeš. Pa da, joga je super, i tu isto ima masa ljudi, uglavnom žene, kaj, ekipa, disanje, ovo ono, sve fino lijepo, aha bogovi ganeša, šiva, krišna, a di je isus? Ili bar zeus? Kakva ti je to diskriminacija? Imaš tu nekakvog densin šivu s 36 para ruku, a nemaš isusa, tog zaista kul lika koji je zagovarao bezuvjetnu ljubav pa su ga, zbog toga, za opće dobro i mir u kući, pribili na križ. Sad ga ni tu nema, eto ti ga na, što je pravda! Nije fer, jednostavno nije fer, imao je dugu kosu ko i krišna, ko robert plant, a nemate ga u kolekciji, a isus je od istog tog kineskog proizvođača figurica, putuje bok uz bok, pokretnu traku uz pokretnu traku, u istoj kineskoj ili bangladeškoj tvornici, krišna i isus, rame do ramena, ne lažem, majke mi!

Aha, što još ima u joga studiju? Zagasito svjetlo, miris indijskog štapića, milina, ovo om ono om šanti šanti. Vježba se jako, nema šta, nema tko se ne znoji. Opako je dobro. Možda da ipak upišem jogu? Može, hvala, upisni listić, upisni listić, aha, ime, prezime, datum rođenja, aha, šta još, koje je to pitanje, Jeste li zainteresirani za Edukaciju za učitelja joge?, aha, pa ne znam, ja tek upisujem jogu, bila sam tek na probnom satu, nisam sigurna, znate, pa kako sada želim li postati učiteljica joge… Pa u redu, znate, ne znam još, možda je to tu uobičajeno da vježbaš jogu neko kraće vrijeme i odmah za učitelja, pardon učiteljicu jer ipak su većinom žene…
    ...

E, to. To je to. To vam ovaj, još uvijek mršavi, dronjkasti Oliver Twist, autorica ovog teksta, ne razumije najbolje. Kako su se, brzinom svjetlosti, ili još bolje, brzinom više svjetlosti dvije predivne aktivnosti poput trčanja i joge pretvorile u nacionalni sport?
(Ja bih stvarno voljela da su zaista u rangu nacionalnog sporta, ali da, pretjerujem, tipično za frustrirane kritičare sveopćih pojava: nogometna hipnotizacija je ipak kozmičkih razmjera i ne prognoziram da će se to skoro promijeniti.)
 
Da je razlog popularizacije trčanja i joge u gradu samo njihova esencijalna predivnost koja vas puno nauči o tijelu, izdržljivosti, snazi, mentalnoj snazi, raspolaganju vlastitom energijom i inim popratnim dinamikama; ojača, osvježi, okupa zdravim znojenjem, istegne i nadiše vaše mišiće, a i vaše energetsko tijelo… ovaj bi se trend odavno pojavio. I ne bi bio trend, ili hype, što trenutno jest.

Razlog ovome je, s jedne strane, opća preiscrpljenost ljudi generalnim životnim nezadovoljstvima i sistemskim ogavnostima koja su neizostavni dio naše civilizacije, koje građani svojim mehaničkim životima održavaju živima… A ona najodvratnija i modno najeksploatirana karakteristika se zove jednostavno: nevoljenje sebe i neprihvaćanje sebe i nedostatnost, izvanjska poruka nevaljalosti bez obzira na to koliko čovjek stremi boljem. Nikad nisi dovoljan ili dovoljna. Zato se trebaš prilagoditi i nikako se ne izdvojiti jer ako se izdvojiš, time se i izložiš i podložna si čemu? Čemu? Osuđivanju. Da. Grupnom neshvaćanju, pogledima, nevjerovanju u tebe, propitivanju isplativosti tvog projekta, zadršci, strahu, vlastitom strahu, tuđem; sumnji, oprezu, masi besmislenih pitanja, masi. Izložena si masi. Pred masom. Trema. Sranje. Duboka egzistencijalna trema. Pred masom, a bez podrške. Sama. Sam. Bez grupe… Bez grma za Zeca. To. Diši, diši, diši… Diši. Još malo, porodit ćeš se, već vidim glavicu. Preporodit ćeš se.
 
Koja je savršena začkoljica održivosti potrošačkog načina života: održiva stalna potražnju (jer nikad nije dovoljno, treba još i još i još), što doprinosi u konačnici fluidnom, zdravom tržištu??

Ovakav je okrutan marketinški trik (već dugo nije ni trik već ustaljeni mehanizam nabijanja frustracije) rezultirao i rastućom potrebom ljudi da izađu iz tih serviranih sranja koje im nabijaju komplekse. Ljudi su se okrenuli sebi, svatko na svoj način, ali često prenoseći gomilu stare površnosti i nekritičnosti prema pojavama i ponudama koje se stvaraju dok ovo pišem. Prirodna želja za kvalitetnijim životom pretvorila se u hype. Hype je omiljena marketinška riječ. Ludi hype. U prijevodu, svi idu na to pa ću i ja. Poput fluorescentnog markera uđe u kolektivno društveno polje i hara kao zaraza. Čista memetika, zaraza putuje od mema do mema, uslijedi kopipejst životnih stilova, ugrađivanje životnih stavova, neprikosnoveno nepropitivanje, pas prema gore, pas prema dolje, tri četiri sad, kreni trči stani, sve na pucanj, radi ko' pas, kad je kolektivno polje spremno.

---

Ne pokreće unutarnja inicijativa i unutarnji motor mijene, već masovnost, motor većine pod sigurnom skutom podrške velike grupe, uvriježenosti i uobičajenosti. Zato iz tlocrta, sve vježbačice joge sve više nalikuju jedna na drugu iako sve nose tajice najrazličitijih uzoraka, sve što je tekstilna industrija uspjela skrojiti, a sve u trku da ne pogubi svoje naglo osviještene klijentice.
Odjednom se mantra i mantranje je najkul iskustvo, pravi subotnji party. Svjedočim iskustvom dok sam godinama tumačila fenomenologiju zvuka i vibracije i objašnjavala utjecaj zvuka u profesionalnoj terapiji kako su me mnogi začudno promatrali, prepuni zadrške koja je učtivo vibrirala cijelim njihovim bićem, štiteći se od toga da se otvore nečemu što im je nepoznato, neistraženo, donekle razumski neshvatljivo, prema tome krajnje opasno. Opet Zec. To. U kojem grmu, ma sad? Zapravo, samo u jednom: masovnom! Nakon višegodišnjeg rada u alternativnim i  oh my god, spiritualnim vodama, shvatila sam da zapravo ključni strah ne leži pred upravo navedenom: nepoznatom, neistraženom ili razumski nespoznatljivom. Neeeeee!  Eto je, moja heureka, i to ona iskustvena, a ta je puno gora od ove na papiru… Ključni strah ili Zec koji dršće od straha, je u NEmasovnom! Pitka formula, ako nećeš ti, neću ni ja; ili ako će svi, onda ću i ja. Nazvala bih to fenomenom praznog podija; cijeli taj smrtni strah od nemasovnosti i neimanja podrške grupe može se svesti na rečenicu koja izleti kada se uleti u prazni noćni klub: E, daj, nećemo ovdje, nema nikog, bezveze je.
U tom se klubu može nalaziti genijalan DJ, interijer može biti besprijekoran, ali ne, ne, nema atmosfere, nema nikog. Kužiš, dosadno, kužiš nezabavno, kužiš nemam se gdje sakriti ili biti viđen (wtf koji oksimoron!). Da pojasnimo Fenomen praznog plesnog podija:
Ja pitam, Pa htjela si ići van nekamo plesati, zar ne?
Pa da.
Pa jesi li sad vani?
Jesam.
I imaš cijeli predivan genijalan prazan plesni podij samo za sebe, uz dobru mjuzu, i ti, ne bi. Zašto? Da te nije možda… sram? A da možda odeš trčati po Maksimiru?

                                                             ...
(ovaj je prostor predviđen za dramatičnu kazališnu stanku, kada se akteri događaja zbunjeno pogledavaju i nije im jasno čemu tolika zbrka, kao i da odlučite hoćete li čitati tekst do kraja jer negativni, iskreni feedback je  najčešće teško probavljiv. no, treba netko, kukulele, nositi taj križ, breme različitosti, bezvremeno namrgođeno herojstvo i time nemilosrdno osuditi ljude koji samo pokušavaju, najbolje što znaju i mogu, učiniti svoje živote kvalitetnijima.)

Fenomen praznog plesnog podija.
Hoće plesati, žarko, ima prostor i priliku, ali neće zapravo jer nema nikog. I rado bi da je krcato jer to je užasno super, onda je prava atmosfera, kao u tramvaju, kada se ne možeš pomaknuti na plesnom podiju. De facto, dobro je da nema mjesta za ples i pokret, nego da ima mjesta za uklapanje među druge nepoznate ljude, kao prst i palac, lonac i poklopac, kao puzlica za savršeni puzzle, da se slučajno ne istakneš, već da se besprijekorno uklopiš. Hm, wait, I'm kind of puzzled here.
 
A sad još jedan paradoks… tako savršeno uklopljena u grupu do neprimjetnosti grozničavo se želi biti viđen, najljepši, s najboljim outfitom, najkul tajicama od prirodnih vlakana za super neobičnu fotku na fejsu na super prigodnom događaju za savršeni broadcasting svog života i cyber prodaju svoje slike i prilike. Lajk! Fakat. Dostignuće. Moj naklon. Pas prema dolje.
 
Već sam daleko premašila normu današnjeg čitalačkog strpljenja uobičajenog za sadržaje po društvenim mrežama; ovo je već daleko predugačka faza teksta, Iva, ljudi ti ne čitaju, trebaš prenijeti konciznu poruku, brzo prepoznatljivu, uočljivu, eyecatching. Snimi video!
E, da. To je to. Konačno smo zakoračili u eru piktografije jer znaš, ljudi ne čitaju, neće doprijet do njih, a ti, Iva, želiš doprijeti do ljudi. Možda ipak, jednog dana kada završim ovaj tekst i ispucam svog milog namčora koji me sve ove godine štitio od tupavo masovnih moždanih sklopova… pa da, kada konačno završim ovaj tekst i odlučim ga ipak ne objaviti jer bolje je možda da se uopće ne piše, da se nečitalačka publika ne bi umorila. Razmotrit ću ozbiljno da umjesto ovog kilometarskog teksta objavim neku fotku divnog pejzaža na kojoj će stajati: You're half way there.
 
Half way where to? To. Na pola puta do čega? Pa do toga što želiš. A što želim? To samo ti možeš znati i sigurno je da si na dobrom putu. Sve je u redu. To je tvoj put.
E, ta mi je jedna od najdražih svježe prosvjetljenih poslastica. Što to znači, na svom si putu? Ili to si sve sama odabrala i odabrao? Ili, znaš da sve je u redu, (mudra stanka…), zapravo. Ovo su klišeizirane novotvorenice koje su opustošile prirodnu elokvenciju rada na sebi. Ovaj novo-prosvjetljujući period izrodio je gotovo toliko klišeja koliko i stari dobri jugićki ubit će te promaja!

A sad ono savjet.
Nisam do sad popovala, moram bar jednom. Ponavljam, tako mi je grah pao.

Kada nekome kome su se ozbiljno polupali lončići, nekome tko je u kritičnoj fazi ili u generalnoj životnoj krizi, takozvanoj generalki jer se radi o generalnom čišćenju… kada toj osobi (a već sutra ćeš možda to biti baš ti, život je strašno duhovit) kažete: To je tvoj put. Što točno namjeravate time postići? Namjeravate li tu osobu još dublje zakucati u loš osjećaj i bezizlaznost, toplo savjetujem, recite joj: To je tvoj put.
Ja sam znala odgovoriti: Pa, znate, u tom jest i problem jer je to taj „put“, kao „moj put“. I duhovitošću kozmosa, eto „mene“ baš na „tom“ putu. Tom usranom putu. Zato, raspolažete li možda sa zanimljivijim kutom gledanja? Jer ovaj mi je, nekako, previše melodramatičan za moj ukus.
I još jedan često slušani klišej, sveopći, karmičko najdraži:  Sve si sama odabrala. Zbog neke lekcije.
 
Slažem se, hvala, to je već dovoljno ponižavajuće, a možete li mi, molim vas, postaviti neko pitanje koje će dovoljno isprovocirati moje nenaviknute perspektive i drugačije životne načine pa da ja konačno uvidim kako i zašto sam to odabrala. Kad već spominjete lekciju. Pa da saznam što je tako privlačno u tome da se bude tragikomik?
Odgovor je obično …muk. Ili Pa dovoljno je znaš da svi sve sama odabrala.
Bravo! Bravo majstore! A ni riječi o tome što bi čovjeka uistinu motiviralo, o specifičnosti neželjenog stanja u kojem se netko nađe i o posljedičnim vrstama percepcije koje sprječavaju izlazak iz tog stanja. Kad je čovjek u banani (i to onoj zloj banani iz sredine ovog teksta), normalno da mu je perspektiva sužena i treba biti drug i isprovocirati tu perspektivu na zdrav i emocionalno inteligentan način.
 
Možda je to ponavljanje odgovora i rješenja Sve ste sami odabrali jedan odličan papagajski princip Repeticium est mater studiorum. Ako, poput Barta Simpsona 128 puta ispišete Sve si sama odabrala, u jednom trenutku će to reprogramirati tvoj ionako izmanipulirani um i riješiti sve tvoje životne probleme. Jer sve si to sam odabrao. Čini se da dobra, stara 18. stoljetna metodika masovnog obrazovanja koja je još uvijek dominantni princip školskog sustava uistinu radi svoj posao! Ponavljaj dok se ne upiše, makar ne vjeruješ u to, dok se ne kodira, čipira. Fake it until you make it! Ajde, ajde, smij se, iskesi se, dobro ti je, iskesi se ko' Cerigradska mačka (ova asocijacija je samo za one koji čitaju, pardon), dok ne pounutriš taj smijeh jer nenaviknutost tvojih mišića na istinsku radost je zabrinjavajuća. Idemo. Uzmite, to, to i to. Kosmodisk za nasmiješene usne, besplatni fiksni držač mišica lica, zatim taj tečaj i tu radionicu i to sredstvo i taj prah i taj ekstrakt i te kapljice protiv društvene dijareje i taj čaj za čišćenje i tečaj za učitelja joge i pilatesa i downhill biciklizam i tečaj kukičanja i žitarice bez glutena i tu terapiju i ne tu, već tu, ne, ne, ne, nisi ti slučaj, to je prirodno, ti se samo tražiš, to je tvoj put.

Eh, da.
Nisam imala pojma da to što sam vrlo rano trčala po praznom gradskom parku, često sama ili išla kojekuda sama, na putovanja, festivale, u planinu, na plesni podij… me preventivno spasilo od današnje kolektivne ovisnosti lajkanja i lajkerizma te da mi je pružilo autentična iskustva. Uz tu, rekla bih, privilegiju bivanja u autentičnom, ispunilo me vrstom zadovoljstva u kojoj nemam strah od samoće ili samoće u masi, koji bode u oči poput tih brendiranih trkaćih majci. Inače, baš me briga tko što nosi u bilo kojoj prilici, te fluorescentne majice ovdje služe samo kao metafora, sredstvo za istraživanje popularnog i populizma. I većinom su te majice sponzorske, znam, a trkači su iskorišteni kao besplatna reklama. U tome je vic. Zec, štogod. I napadam brendirane identitete društveno poželjnog koji se masovno serviraju na tržištu i koji igraju na kartu osjećaja nedovoljnosti u pojedincu, na to sve što se ljudskom biću od rođenja nameće i odašilje mu poruke da ne zaslužuje biti bezuvjetno prihvaćen, voljen i podržan. Napadam odvratno licemjerstvo na kojem počiva potrošačko društvo koje u svojoj srži ima laž i neautentičnost, a koji je vidljiv na svim fotošopiranim reklamama kojima smo konstantno bombardirani. Napadam cijeli sustav poslova i kvazi vokacija koji su služavka tom sistemu. Napadam površnost i serviranje omalovažavajućih trendova, napadam automatizirano upijanje trendova, guruizam, ovisnosti o duhovnim učiteljima, ovisnost o tuđoj karizmi i ideologije.
 
Napadam sveopće tupilo i nespremnost prosječnog čovjeka da nešto poduzme oko toga, da želi poznavati sebe i zauzeti se za sebe, napadam konformizam, kolektivnu amneziju, nepropitivanje i kukavičluk, napadam kolektivnu i individualnu odluku o tome da čovjek nije odgovoran za svoj život ili ideju o tome da čovjek nema izbora.
Nepodnošljivo mi je to da se riječ autentično koristi danas kao klišej i da smo spali na to da to ljudi iskustveno ne razumiju. Nepodnošljivo mi je to. To me iskreno rastužuje. I nepodnošljiva mi je dugogodišnja spoznaja o tome kako se stvara suvremeni usamljeni čovjek, i na koji način se održava. Taj čovjek, onaj koji se, kada se ugase sve te entertaiment aktivnosti i ta izvanjska buka, kič, taj se čovjek osjeća grozno usamljen i odvojen od sebe, svijeta i svoje radosti. I svi ti brendovi igraju baš na tu kartu kolektivnog i individualnog ljudskog jada. Produciraju brendom lažne identitete za nove identifikacije i novi hype, nova roba, nova ljudska roba koju rade prekooceanski tvornički ljudski robovi za zapadnjačke ljudske robove koji uvijek puše nove marketinške fore. Svevremeni kolektivni obrazac zadovoljene identifikacije. A da malo opet upetljam Isusa u cijelu priču; Kažem vam, oh kažem vam identifikacija i autentičnost su dvije dijametralno suprotne pojave. I zato se ljudi ne usude sami plesati na praznom plesnom podiju. Što meni dosta smeta jer ja jako volim plesati. I volim plesati u grupi, ali i na praznom podiju, a dosadilo mi je što to najčešće činim sama. Da, napisala sam ovaj cijeli tekst, izletio je iz mene, jer bih voljela da se ljudi vole i da se ne srame pokazati sebe, izraziti sebe, da ih iskreno nije briga jesu li viđeni ili sakriveni, sami ili u grupi, osuđivani ili prihvaćeni izvana. Nego da znaju uživati u svom plesu, uživati u sebi i time se ispunjavati. Uživati u slobodi svog izraza, svojoj autentičnosti. Napisala sam ovaj tekst jer mi to kronično nedostaje u društvu. Smatram da je nedostatak toga osnova za stvaranje  društvenih patologija, pripitomljenih ili divljih, fluorescentnih ili pamučnih.
 
Zaključak nemam jer je tekst ionako predugačak za suvremene čitalačke kapacitete. Jedino što mogu reći za one koji su čitali do kraja, hvala na pažnji. Pažnje nam treba svima. I meni treba pažnje, ali još više pažnje treba srži teme koju sam adresirala. Amen! Om šanti šanti, tekst je gotov!

Srdačno vaš, Oliver Twist, iz Dnevnika namrgođenih heroja