Smokva, Erotica poetica

​Pulpa sam cijela, samostalna, biblijski opisana Ficus carica, sramom pisca ukradena. Zelena sam, putena, slatka i bezazlena. I dobro govorim istine. 
Žensko sam tijelo muškoga cvijeta, obostrana.
Plodnost mi je ljudska, slatko tekuća i erotska. Ja sam svoj cvat, periant!
Moj cvat zrije u moj plod, mesnat i usnen.
Jajnik mi je vrhunski, jednostruk i jednosjemen.
Rođena sam za užitak. Da jezikom prođeš linijom mojih opni, spustiš se pod mene i pružiš u zviježđe moga sklada, progutan sav, nestao toplinom ljetnjih  popodneva. Sad sam cvrčak, sad sam biljka, sad sam osa zlatkosa i med medeni i topljiva mi je narav kao nar razbit i iscijeđen u smijeh plodnosti. Smijem ti se glasno, smijem se u svim kulturama, kultivirana rijetko, za to suviše kamenita i mineralna u svojoj biti, otimačica pažnje kukaca, poljska plesačica i cvijet iz bordela. 

Ja, čitava, pulpovita i izgarajuće putena;
ja, sva stabla u svim poljima istovremeno, istovjetno, proljetno i vjetrometno se njišem dugačkim nogama gipkih srna u krdima svačije pomisli razotkrivene, putenije u trbuhu, nego u vanjskom ruhu. Ja se imam isto koliko se nemam, i cvijet sam koliko i plod, ja jesam jedno dok me se gleda iz drugog, u drugosti prepisana, biblijski opisana, grijehom oblivena, sramom pokrivena.

Kako mislite, da me se ne vidi, kako ste to zamislili, da me se posrami? A ja sam tako nježna, nježnija od biti i vaše dobiti, nježnija od imanja, htjenja i nastojanja. 

Ja sam sebi svoj cvat, tisućinak u soku, u tisućinkama sićušnog cvijeta, jedinstveno jednosjemena, medom smetena, opijena, izvijena u  beskraje unutarnjih niti obožavanih, tinjajuće razlivenih u sluz nabujalih usana.

Sve se cijedi posvuda. Posvuda je svijet vode. Vodene oči gledaju u najtiša srca.

Ja sam vlažna, vlažna, vlažna, kamena rijeka biljaka, dočekana u ljepoti, u skrovitom dijelu tekućica svijeta. Kada tečem, ja sanjam. Sanjam da ti sanjaš moj san gdje se neprestano sastajemo, pretačemo kao slika preko slike, uvidom dalje od vida, nebom u korijenje bića putem bića rasplinuti u sjemena moga imena. Ja sam Taj i ja sam Ta. Ja sam Put, Istina i Život; život mekan i radostan i slastan, u kliktaju zore, u ljudskim rađanjima, preporađanju kroz praskozorja gdje me čekaju mora. Čekaju me plavetna postojanja kao zaljubljeno dijete na uglu ulice, s cvijećem u rukama, zaljubljeno u tebe i mene, naivnije od nevinosti, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka. Nevinost je orgazam svijeta!

A ti si otopljen i mirisan, u svojoj žudnji čudesno izbrisan, brisan s lica zemlje u lica drveća koja govore i čitaju mimike utišanih razgovora. Razgovora neba i mora kada su gledali tvoje lice ustreptalo s ivice postojanja, tada kada si volio i voljenjem nestajao, prestajao, ravno usred velikog noćnog neba posutog rijekom biljaka što sve pjevaju vodenglasom, vodencvjetovima i vodenočima.
​
Vodenoči vodiči su svega svijeta ravno prema središtu srca. Središte srca središte je orgazma.
U vodi postoje putokazi do središta srca, uvijeni putokazi od algi po kojima vodencvjetovi navigiraju svoje kukcolike letjelice i kruže od slasti do radosti, usred noćnog neba iscrtanog u mapi svakog mog ploda. Svako je sjeme jedan fantazam, neuhvatljiv, a očiju prodornih bezvremeni orgazam. U srčiki smokve, svako je sjeme dio rastera bića; svako je sjeme svemirska stanica s našeg ruba postojanja, a smokvin sok je žiće toga bića.
Vode vode vodenočima najtamnijim noćima.
Putem pjevam vodenglasom, zelena, putena i bezazlena.
Nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, čitav zemljovid, zelen vid za uvid!

Tvorim se zagrnuta zelenilom smokve maternice, u njoj dahćem i snivam, naričem tjelesnu ljubav glasno, prorokujem užitak kroz mistični mesni napitak, propupao u mekano, u sladostrasno, u jagodičnost moga cvijeta, ja jezičkom srčem samu sebe neprestano. Unutrašnjost topla, opipljiva i vlažna; točkama tučaka svemirom razasuta, kapljem slad po slad, u zajedničku nam kozmičku glad, u našu usnenu nabujalost, u predanje svemu svijetu. Moja kapljica klizi kroz krotke mi grane, nježno bedrene, dugačke, uvijene zglobovima prolazi kap pomno svaki utor svake sjene, presavija mi oblik mojim sladom, mojim izvijanjem tijela u vječnoj ugodi plesnoj, kruži oko poslanja bića, taj malen planet orgazmičkih pića. Pulsiram poželjnošću, u tijelu rastućom željom, ližem bedreno, njedreno, utisnuta čvrsto u svoj mišić, dlačićaste kože slatke pod jezikom, napojena sva, uzdignuta visoko, nošena i ljubljena, izlučena sam kapljica sreće bića. Moja je sreća ljudsko buđenje proljeća! 

Ja sam vječna renesansa, sakrivena iza svoga lista, hihotom ti se smijem i pohotom te gutam, punu tebe i punog tebe! Usisavam te cijelog i žvačem kozmičkim ustima u prevrtanju zvjezdanih krakova, izlučujem svoje biće potpunim uzimanjem tebe u sebe, čovjeka u cvijet, u zakleti mir pjegavog noćnog neba, urličem ti u srce, u srčiku biljne ljudskosti, u srž stvaranja svijeta, svršavam ti u usta, ja žena, ja, smokva u punini biljnog božanstva, orgazmička pička najljepša.

Požudom gutam tebe, da tebe; tebe punu srama i tebe, da tebe; tebe punog srama! Sram te bilo! Kako si zamislio da skriti ćeš se iza moga skuta? Smokvin list nije slikareva pregača, tog golog napaljenog slikara koji te oslikao takvog prekrivenog u međunožju, smiješnog među svjetovima, najposramljenijeg među cvjetovima! Dok je slikar pomno stavljao smokvinu košuljicu kistićem o lijepu nabubrenu pizdicu, okrenuo je svog pomoćnika, mekane kože i ispupčenih kostiju, iza stalka na prozoru, s pogledom na štalu. Ta svi su slikari prvenstveno gladni, zatim gladni seksa, pa inspiracije, pa plaćenog posla, uistinu nevinosti svjetla gladni. Slikar tamnoga ateljea čovječanstva s piscem je ukrao smokvu i prodao je caru pa kralju pa nadbiskupu. Od religija do orgija kratak je put, nekad krotak, a nekad užasnut.

Smokvin list moje je ruho! Sram tuđe je maslo! Car je uvijek gol. I nadbiskup.

Iza lista meni uvijek lijepo bude, sunce me njiše i miluju me kiše. Miluju me ruke svjetla, a ja roza sam čitava, posvuda, sva, crvena kapljična i lutajuća, ushićeno probuđena u svom snu, dodirujem se prezrela jestiva smokva, puna osa i erosa, nevina i ispružena kao božje pruće, kao svetačko izdignuće, nabujalo i prodorno, dodiruje se svako jutro u srčiku same sebe, posve sveta slatko seksualna pogotovo danju nezasitna i topla u središtu kozmičke voćke. Spašavam ti život opet i opet!

Erotska sam jestiva antička prispodoba. Zato su me dali izgnati iz raja kada su antičku slast zaključali novodobnom genitalnom protetikom. Iskreno, iz takvog neopipljivog raja sama sam ja zaželjela pobjeći, ali teško da sam to mogla, tako duboko ukorijenjena svojim čvrstim pletivima u podzemne vode biljno ljudsko sladostrasnog. Svoj sam bijeg iz raja pomno isplanirala. Odlučila sam odjahati iz vrta baš na Evinoj pizdici i Adamovom pimpeku. Biljke piscima šapću spletke, to je bila moja povijesna prednost; biljke u olovke ukorijenjuju svoje scenarije, i navode pisce na mnoge druge svinjarije; kao da piju biljna vina, i da po njima teče pohotna slina. Biljke nad piscima provode svoju ritmičku volju, u tekstualno-biljnom metronomu svijeta naređuju kuda ova nesvjesna kugla zemaljska će da se kreće i kad će smrtnicima više stići proljeće. Pisci su robovi biljaka, njihovi pisari. Svijet je rob pisara uvijek bio jer s pisarom knjiški prepisani svijet je i nastao. Svojem pisaru, ja erotska biljna carica, izdiktirala sam bijeg iz raja. Diktirala sam jasno i krotko, svoju erotiku nautiku, istinu golu kao goli čovjek golog uma bez daljnjeg nauma. Obrazovala sam svoje tkivo dok sam obrazovala tebe kad si bio moj dječačić šegrt za krojačkom mašinom u maloj radnji, negdje daleko tamo, malo na Mediteranu pa u bisegama tovara u vrućoj Palestini, pa u Perziji jer te nisu htjeli u terikat, rekoše da si đavolje dijete. Zato su đavolji plod dali meni, Cvijetu bordela kako su me zvali, đavolji plod lijepoj đavoljoj izaslanici koju su posjećivali i begovi i sufiji i diplomati i trgovci i veziri i glasnici trkači carevih poruka. Ti si rastao sa mnom, ja sam ti sašila opanke i prala kose, mršavo dječje tjelešce hranila, i pričala ti priče i pjevala uspavanke, davala ti cjelove i cijelivala te. Pričali smo o raju gdje svira lira svim anđelima i životinjama, gdje si kao čovjek nag bio, pored mene, nag i blag kao unutrašnjost ploda smokvinog. Lijegao si pored mene božanstven, obavijen mjesečevom luči iz tvoga postojanja. Ja sam u cvijetu bila. Erotičan, skladan i prekrasan, probuđen, dvonožan i neposredan. Tvoj je pogled predstavljao duga svitanja dana, rastegnuta u beskonačnost zorna svjetla. Za sjećanje svijetlije od noći, priču ti pričam, ja noćna djevojka mekane kože i dugačkih prstiju, prostitutka, željena, a prezrena, nevini Cvijet bordela; nevina noću i danju, nevinija od zlata, ako nešto zlatiti se može do gole biljne kože. Rekla sam ti tada, nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, milo moje biće, dragi čovječe, orgazam je čitav zemljovid, zelen vid za jasan uvid. Orgazam je u tebi nevinost svijeta! ​

Šaptala sam ti da zaspeš: Ljepoto, nevinosti svršavanja, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka, ti moje zaljubljeno dijete iz plavetnog postojanja, na uglu ulice, s cvijećem u rukama, naivnije od neposrednosti, voljeno, grljeno, njegovano. Šaptala sam da zaspeš i u snu da se budiš, radosniji od blještavila zvijezda.
​
Znaj dijete moje, zelena te majka odgojila, putena, slatka i bezazlena, do nebesa željena i ubrzo prezrena, koja se dobro sjeća i koja dobro govori istine, prostitutka, griješnica, nedolična, dvolična, opasna i opojna, vrhunskih jajnika, iz kamena iznikla, kamenovana.
Znaj dijete moje, orgazam je oko spoznaje u nevinosti svijeta!
Znaj da su proglasili doba oduzimanja nevinosti kad su orgazam izgnali iz rezerviranog raja.
Tada su s noćnog neba izrezali užitak i utkali sram u sazviježđe shvaćanja. Ti i ja skrojili smo život u maloj radnji, iza zatvorenih vrata, da nitko ne vidi, da ne zna, jer je sramota, stvorili smo tkivo zlaćano, i zato je kod nas tako često navraćano, po malo svetosti kurvine, na petak i na svetak, da se svak žedan napije s izvora i postane dijete erotike puritanske etike. Razotkrivam ti istinu drago moje, sunce moje, naričem u ritmu prstiju pisca.

I nariču istinu i druga stabla vrlo jasno ako slušaš, i ona tankog lišća, i velikog i širokog i tihog, s govorenjem nerazgovijetnim za vašu vrstu. Naša tijela, izvijena i meka, u gibanjima sreće, posve sveta, podatna, željna i rastopljena, vjetrom raznesena. Užitak, užitak, užitak za ljudski boljitak, više sreće u kutevima usana, više sočnosti u postojanju, više zatvorenih očiju i više vjerovanja u svijet cvijeća! Svijet cvijeća širi je nego što mu se nadaš, a cvjetna je istina da je ljubav tek kad joj se daš, posve, iz kamena i iz tjemena, kao smokva, zelena i rumena, razodjevena, biljno propupala u sunčev pekmez.

Dragi, najdraži, ti si tako tučkovit, a ja božanski slatka, nepripadna, gola, i znojna, mažem se prstima po nepcu i mazim o utore dok ti svršavam u usta. Klizim naborima tijela u želji, ispupčena i crvena u svojim jagodicama koje kaplju u tebe duboko u prekrasnu stjenovitu provaliju. Odoh daleko! Skačem u ponor i sunovraćam se k tebi da bi se vratila sebi, druga nego ta koja sada mogu biti, možda kao neka druga biljka, možda kao ptica, ili kao čovjek koji je ptica, bos spreman da poleti. Svršavam slatkoćom u krošnji na vrhu tvoga jezika, u tračcima svjetla i tijelu koje nestaje, seksualna u biljnoj biti, dobro poseksana, mokra, ljepljiva, šećerna, slatko tekuća erotska mmmm mila sila.

Što punije svršavam, to sam nevinija i istine se jasnije izriču u mojoj otvorenosti, u mojim stablima, u toploj sjeni drveta, u dodiru, zemlja svršava sa mnom i u meni. Svršila sam bezbroj puta i nevinija sam od dječjeg plača, blažena djevica s oštarija. Blažena djevica erotska Ficus carica u Otkrivenju po biljki, 12, 3, negdje u Palestini:
Svrši, svrši ljepoto čovječno tečna, stvori sebe i otvori sebe čovječe ti dvonožno dijete nerazumljivih jezika, ti plodu rascijepa srčike!
Pogledaj! Zemlja svršava! Zemlja se prelijeva! Zemlja pjeva! Zemlja je prelijepa!
Zagrizi srž moje srčike osunčanih polja od kamena. Stvori sebe sočan i probuđen i iscrtaj si staze erotike nautike da ploviš sretan, baš jednostavno, najjednostavnije sretan. Nestao, čitav, plavetan.