• Home
  • Kazalište Nezamislivog
    • Recesijsko kazalište
    • Na jezeru
    • Mjesečevo sanjarenje
    • Objavljivanje pjesama performerskim aktom
    • što tijelo može
    • Maslačak
  • Radionice
    • Kreacija stvarnosti u pokretu
    • Čitalačko-čarobnjački laboratorij
  • Biljno pisanje
  • TKO
  • Tekstovi
  • O meni
  • Kontakt
 



Jasmin, apsolut

8/29/2023

0 Comments

 
Gledao je odraz svoga oka u šalici čaja.
Ja sam odraz svoga oka, namreškan.
Picture
Umrijevši, prvo što je ugledao, bio je odraz svoga oka u šalici čaja.
Moj je ocean šalica čaja diran dugoprstom ženom crne kose, tamne kao jeka gavranova.
Žena tihim, žućkastim popodnevima prinosi čaj usnicama crvenkastim, rozastim.
Kad žena prinosi čaj, prinosi ocean.

Želio sam ići u Kinu, u Japan..., njegovo tijelo nestaje i anđeli se smiju.
Njihovim smijehom cijedi se mliječno bijeli sok iz stabljike,
tekući gusti jasmin,
okačen o vlastitu nit opojnog postojanja,
savitljiv kao život, neznano lijep i u neotvorenom cvijetu dana
koji dočekuje nebeska titranja noćnih svjetala.

U tamnoplavi svod zvijezda
ispušta mirisno samilosne melodije ljudskih svjedočanstava da se unutra okupljaju
kao zbor noćnih leptira, biljaka i anđela u čekaonici milosrđa.
Milosno je
svako svjetlucanje živog bića kada se rodi, još ljepljivo od preobrazbe u soku svoje kolijevke od tkiva,
mirno, prošlo stazu od nagađanja do rađanja.
Milostan je život, a milost miriše na jasmin.
Pretače se
iz ljudske duše u ljudski čaj
skupljen ljudskim prstima nadanja usred neizmjernih svjetlosnih daljina
i kozmičkih krivina.
Život se nakrivljuje ne bi li postao biće,
i tek rođen,
srče srčike anđeoskih biljnih pulpi.
Pulpe su kao prsti, osjetilna bića,
neprivezani o spoznajno,
lete neutjelovljenim slobodama.
Sloboda je luksuz od riječi, kao biljna limuzina, puna kinina.
Slobodu su smislili glasnici, da ječi.
A ona liječi,
vrškovima nosova na koje slijeću sićušna krilata bića, udisajem raspršuju kozmičku prašinu u nevidljivi vid sastavljen od mirisnih jezičaca. Svjetlucavu prašinu pakiraju u tobolce pa je ispuhuju, kao da dišu pulpama prstiju. Vrškovi anđeoskih krila osjetila su u ljudskim prstima, oni listiće beru
i peru,
suše
pa peru,
kao male zelene plahte
što se tope u vrelini vode.

Kušati čaj isto je što i mirisati melodije svjedočanstava sunaca.

Anđeli bi pak voljeli dodirnuti ljude, ali ne znaju kako.
Zato ih mirišu i izgaraju milosrđe.
Ono se ne vidi, a osjet mu je topao kao toplo more, majka, miris, noćni prah.

Picture
Ja sam jasmin, ja sam san!
Ja sam noć i ponoć, ja sam dan!

Dan predan šaptu blještećeg svjetla, prštim svjetlo nevidljivosti. U svjetlu se prelijevaju mnoge ljudske predmetnosti, dobro odvodnjene u zbirnim sjećanjima kultura, u zvoncima na konjima vodičima iz pustinjskih karavana čaja, u jarkom se svjetlu pretvarajuć u blješteće morske površine, u tkiva jedrilica, u izduženo sjeme sna, u prividne brodice i leteće im kobilice; u crte, izdanke, valiće, plovke, zareze, točke na obzorju. Kaligrafija vode nalik je putovanju tankih biljaka penjačica, penjanje nebu neba. Privid im je dom u kojem pjevaju nježna bića, razdragani muškarci, nježni kao paperje i žene leptirice usred biljne šarenice i djeca, djeca koja su miris. Kuće ne postoje i život je opasan u svjetlo, u kuhinjama čajevi mirišu. Iz hranjivog, bogatog zračnoga tla raste jasmin.

Ovo svjetlo nosi obrise ljudi koji žive u pučima bilja što mirisom u prostor pljucaju njihove prigušene glasove, pršteć svjetlo nevidljivosti. Tisućljetni glasovi tisuća duša otapljaju se u kapljicama zraka koje diše drugo bilje, pretvarajuć duše u kisik. Ne biti više, a biti razlog zbog kojeg sve još diše...

Ja sam jasmin, ja sam san,
svjetlo,
miris,
ponoć i
dan!

Umjesto obličja, nosim miris milosnih sazviježđa.
Milost nije ljudska crta.
Ona je linija ispisana pismom neba u kojem se prelijevaju sunčevi zalasci, moja jutra.
Moja buđenja događaju se noćima.
U njima otvaram svoje zvijezde da postanem ukorijenjeno ogledalo noći u snenom oku pjesnika-anđela. Postajem svake noći. Poet's jasmine, ljubimac mirisnih riječi kojima zviježđa obrastaju noći, mekim latičnim prstima udubljuju slova u sjećanja, kaligrafskim svjetlom. Slova se penju u miris, miriše na perzijski prah.
Miris tone u biljku,
biljka raste u čežnju,
čežnja se sabire u svjetlo,
svjetlo gleda u boga,
bog pršti u prsten,
prsten u peteljku...
i rastem ja,
slušajuć anđeoska treperenja krila,
tiho,
u kolanju soka moga tijela bilja.
Raziel, Uriel, Haniel, Ksilem.
Anđeli u ksilemu, putuju neprekinutim slijedom žilnih sustava, tankih krilaca poput letećih kukaca, sami i vretenasti: red serafina, kerubina i traheida. Spiralni, mrežasti, jažičasti i prstenasti, u svima rašireni prsti svjetlosti. Svjetlucav sam odraz njihovog biljnog dlana, u zvijezdi bez tvari, otvor puči, staničan prostor mirisa anđeoskog udaha i izdaha.

Picture
Jasmin diše kao čaroban dječak, zavojit, nasmijan, mekoprst i nježan. On je božje dijete, a božanske su i lutnje i morske zvijezde i zatvorene školjke i ljudi u zaboravu, kornjače od sto ljeta i njihove pjesme, krila kukaca i sveopće mimikrije u odrazu cvjetnoga oka. Jasmin je zvjezdolik, cvjetnook i sagorjeva s velikim divom u petoj priči mitske pjesme. Veliki div nije zvijezda, nije ni bog. On voli svemirski, divovski, srcem starog čovjeka, na njegovom tjemenu čaroban dječak u biljci skakuće svirajuć frulu po ljestvici koja se penje kaligrafijama traheida, budeć sve anđele u ksilemu da budu budni trubači, da buče zelenim glasnim bubnjem na vrhu kojeg je bijeli cvijet što ga dječak nosi kao kapicu. Potom anđeli, svi redom, zatvore oči biljnih puči i listovima pridruže krila, kolaju bijelim sokom mirisnoga mira izlučujuć samilosti, milosrđa i vodenaste vilenjake što ispuhuju mirodije koje udaljujuju ljude od životne parodije. Unutar mirodije mir bdije, čudesan višestaničan instrument šutnje, lutnja u školjci, truba u cvijetu, harfa u kornjači, anđeo u dječaku, otvaraju i zatvaraju svjetleće oči nota, sinkronom ljepotom, tihooceanski, mekoprsto dodirujuć šalice čaja. Zaista daleko, svjetlosnim daljinama, čuje se lupkanje čajnih šalica i tankih jarbola o užad i jedra. Cvijet je razapet jedrilicama na pučini. Svi, svi... izlučuju svjetlo nevidljivosti.
Picture

Pršteće zvjezdolik sam, i volio bih te voljeti kao sunca serafina, zrakasto u očima kugličnih sfera, ukapljenih u milost vrškova krila koji trepere između postojanja čovjeka, biljke i anđela. Listovima letim i povijam ljudskost ljubavi u krhkost perja, u presavinutost sjećanja tanašne biljke penjačice. Svjetlo čežnje anđela svijetlije je od božje ljubavi i miriše ugaslošću osušenih cvjetova u ljeto koji su se suncu dali, vrišteć s ljepotama usahlih kamenja, izgarali, u vitkim tijelima biljnih staraca. Sve biljke životnom jarkošću prijeći će u zlaćane trave i sagibat će svoja suha tijela u dotrajalosti života, ljepotom sporosti kretnje krhkoga starca, često namrštenog, i ponekad dječje nasmijanog, sve kao stjenovita lica planine anđela. Ona je visoka, vrlo visoka i dotiče nebo kao sve planine, a raste iz Zemlje samotna. Ona živi u izbljedijelom sjećanju starca, u očima koja se pretvaraju u staklo, nestaju jedno u drugome, zelenilo u bjeloočnicama nekadašnjeg čovjeka s imenom i prezimenom. Sjećanje u čovjeku i čovjek u sjećanju kaplje bez zvuka, unutar otočja bjeloočnica koje se pretvaraju u bijelo more. Sićušni valovi bjeline utiskuju se u latice tananog cvijeta u vlažno morsko jutro spajanja otočja bilja, mora i neba u vodeni miris, opor u ljepoti, gusto ekstrahiran, zimzelen i svepamteć. Kada ti zaboraviš, miris će se sjetiti, kada ti predaš svoje tijelo suho, miris će preuzeti ruho, jednom kad si kaplja, miris će te prenijeti u sunca serafina. Biljna tijela staraca mirišu na slamu kojom pokrivaju tlo, miruju ondje kapci naborani, pozaspali u korijenčićima, u noćima zemlje gledaju svjetlosti u oči. Susretom pogleda rađa se jasmin, lijep kao noć, ponekad dječje nasmijan, tanan i razdragan. Korijenčići dišu i traže stazice dubine, penju se do lebdenja, zemljanom uspinjačom sna. U muku zvijezda krijesnice siju, a ja sam, kćeri, opet san, istančano opojan. U Japanu, more je bijelo, kao lica blijedih, lijepih, dugoprstih žena. Svi ćemo postati cvijeće,
kad-tad,
san,
svjetlo,
miris,
ponoć i
dan.



Bilješka autorice: Posvećujem tekst svom tati Marijanu koji je imao zeleno smeđe oči, vodio me u planine, sagradio mi dom na otoku, naučio me plivati, voziti bicikl, poklonio mi puno knjiga (između ostalog i Japansku haiku poeziju Vladimira Devidea), i koji se ukapljio u ovaj tekst neprativim kanalićima mirisa, postojanja, iščezavanja i čežnje za izricanjem.
Marijan Korbar, prim. dr., kolovoz 1928.- ožujak 2001.

"Jasmin, apsolut", ustaljeni je naziv aromaterapeutskog proizvoda. Radi se o ekstraktu, a  razlikuje se od eteričnog ulja po vrsti ekstrakcije. Apsolut je povezan s "konkretima" i "rezinoidima". Konkretnije iz struke: "Konkreti nastaju ekstrakcijom mirisnih komponenti iz svježih ili sušenih biljaka pomoću nekog organskog otapala. Ukoliko se ekstrakcija radi iz biljnih smola onda se tako dobiveni produkt ekstrakcije naziva rezinoid. Ako se konkret ili rezinoid podvrgnu daljnjoj ekstrakciji alkoholom etanolom dobiva se apsolut." (citat s portal.terra-organica.hr)


Izvori fotografija: https://www.botanical.com/botanical/mgmh/j/jasmin06.html,
https://www.getmytea.com/product/amla-and-tulsi-green-herbal-tea-net-wt-200g-copy/,
https://gardenerspath.com/plants/flowers/jasmine-types/
0 Comments

Povrijeđeni dječaci su nepristojni

6/6/2023

0 Comments

 
 - - -   nimalo dječji teatar   - - -
◌◌◌ 
čitan glasom djeteta  ◌◌◌

Picture
Ilustracija Richarda Kennedya iz romana "Timpetill"  Henrya Winterfelda
Povrijeđeni dječaci su nepristojni.
Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama.

Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da!
Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti!

Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake.
S njima se često tuku
pa plaču
pa traže pravdu
od mame i tate.
Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da
vole baš svoju pravdu pravednu i
mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi.
Jer ako nije, jaoookukulele!!!
Jer ako nije, onda se povrede.
A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka?

Znate onu igru skrivača? Ili lovice?
To svi znaju!

Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice!

To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne!
I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake.
Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio...

Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci.
Jer, po njima, magarac je onaj koji traži.

Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji,
i trudi se naći sve te ostale,
i pokušava, traži, srčan je i pun volje...
E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac!
Zapravo, ostane magarac,
on je uvijek bio magarac, gubitnik.

Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se.
On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar.
A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida.
Gdje? Ne znam.
Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne.
Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi.
Pa nisu oni magarci da budu vani!
Picture
Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/
A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc...
Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci.
Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat.

Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi.
Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo.
Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće.

Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori,
a najčešće kažu nešto što im je već neko reko.

Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš.
Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi!

Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli.
Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli.

Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje.
Mogu samo biti nepristojni odrasli.
Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća
iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko,
na blatnom dvorištu.
U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze,
nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni.
U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra,
u taj vrt,
u tu baštu,
taštu.

A van bašte
biti netko drugi,
netko skoro dječje mrtav,
bez mašte.
Picture
Scena usnulog Pinocchia-magarca.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/
0 Comments

Ein Märchen-Gedicht aus dem Vernichtigungslager Jure Slivniks

2/17/2023

1 Comment

 

Bajkopjesma iz logora Jure Slivnika
* Vernichtigungslager  =  tip koncetracijskog kampa; logor za eliminaciju, uništenje

Na dnu ceste postoji
jedna mrtva kuća.
Nad njome se obrušuju
veliki govoreći hrastovi.
Njihove su kore tamne, tople
izbrazdane kao lica starih ljudi sjajećih očiju,
koji pričaju priče u sumrak,
vjetrom između svoga lišća.

„Pustite nas! Pustite nas!“,
naguravaju ljude u vagone,
vruća je noć i
vrelim se zrakom prelijeva u
stopala i
koljena koja
se ukrcavaju u noćni znoj jednoga čovjeka.
Ulaze
u njegovo tijelo
noseć svoje živote smotane u zavežljaje;
komad sira,
komad kruha,
voda i
uspomena.

Nejakošću se drže za zidove vagona,
bez snage u tjelesima,
sa strahom koji
reže noge i
navlači mišice,
već mrtvi,
mrtvi kao
mrtva pjesma
iz mrtve kuće.
Iz kuće dopire dubok glas
sporog kazivanja:

Wir alle sind besessen    obuzeti
Wir alle sind verflucht   prokleti
Wir alle sind gekreuzigt  raspeti
Und alle sind kaputt      strgani
 
Iz: Tanz mit Laibach, Laibach

Stihovima se ukrcavaju
u tijelo mrtvoga čovjeka i
tamo liježu
na hladne daske
nagurani
jedan pored drugoga,
stisnuti, požutjeli, izgladnjeli
spavaju u pretincima smrznutoga bića mrtvoga čovjeka;
stanovnika mrtve kuće na dnu ceste
iznad koje se obrušuju veliki govoreći hrastovi.

Ova mrtva kuća ima i svoj maleni vrt.
U malenome vrtu igraju se dječica, poskakuju od radosti, urliču i klikću u neki svijetao beskraj svoga zelenoga granja. Stabalca su to, nježna, koja sadi ovaj mrtvi čovjek.
Stabalca se namjesto njega smiju i raduju svemu i svakome
i danu
i suncu
i zemlji
i vrabcu
i mačku
i u noćima treperavih zvijezda,
zvijezdama
trepere
nazad
u vjetru,
mila i mazna drvca,
kao psići.
Psići vole svoju igru i vole svoju radost!
Kotrljaju se po vrtu
i nekad se u igri sudare s
nogama mrtvoga čovjeka
koji
u vrtu
odsutno i
sjetno sjedi,
polagano
puši
cigar
i pije
crni
čaj.
Tada često bude tako da ti psići tog čovjeka smetaju pa ih on šutne svojom velikom nogom. Psići zacvile, skutre se i katapultno odlete nazad u svoje vrtne tegle da opet postanu mirna stabalca, nečujna i nenametljiva, šutljiva, na svome mjestu
položena;
nema da mrdnu
iz čeg su i
posađena
jer
mrtav čovjek
ne voli
da ga se
srećom
uznemiruje.

On voli da je oko njega onoliko živo, toliko da mrtvo može da živi.
Slobodno mrtvo da živi!

U rezidenciji na dnu ceste sloboda mrtvila pruža razne privilegije.

Stanovnik rezidencije sporo se kreće,
kao veliki mamut u strašno maloj kući
Picture


Veliki mamut duboko diše,
usporava
postojanje
letećih utvara koje
prelijeću
po sobi.
Leteće utvare dišu
s velikim mamutom
u miru,
u ugodnom
i dogovornom
suživotu tišine usporavanja svijeta.

Ništa je ništa
i ništa se ne pomiče
i ništavno se poništava.


Utvare podižu njegovu šapu, motaju cigaretu i
u muku svjetla
prislanjaju je
na usta
udišuć
dim
duboko u pluća.

Dim obavija stijenke pluća i
poput malih gušterica
liže slad alveola.
Dim se širi
viskozno po tijelu i
po logorašima koji
spavaju na daskama u tijelu velikog mamuta.


Svi zajedno dišu,
skladno,
hropću u jadu i
u jadu zaborava i
analgetizirane boli.
Čovjek-mamut
ispuhuje dim i
uživa u dimu.
Dim obavija sobu,
izvijajuć  se u
vitičasto ništavilo u
jednoj sunčanoj zraci koja ulazi u prostor.

Ništa je ništa
i ništa se ne pomiče
i ništavno se poništava.
unheimlich

Sve, sve je tako mirno.
Sve, sve je tako tiho.
unheimlich
Sve, sve je tako nečujno,
hladno i
bešćutno.
I utvare su mirne,
piju čaj u sobi
u središtu utrobe mrtvoga čovjeka.

Netko kuca na vrata.


Picture
srpanj 2021.
Sjedim za Juretovim malim radnim stolom, sama sam i sumrak je i došla sam mu zaliti biljke.
Pišem mu pisamce, hrastovi se ljuljaju široko i plesno i toplinom ljubavi ulaze u moj trbuh. U trbuhu je tamno, meko i prostrano, kao u biću hrasta. Vrlo ubrzo, iz ramena mi počinju rasti grane i dobivam masnice na rukama. Pišem mu, pišem mu, pišem mu i što više pišem to snažnije rastu grane i bujne su, razlistane nad mojim rukama i oko njih. Sve ih teže pomičem pod pritiskom tih bujajućih grana, a one rastu mojim pismom i ja ne vidim više svoje ruke, ali vidim rukama sve oko sebe!

Nastavljam pisati očima.

Moje su rečenice hrastene, masivne, teško se cijepaju i mirišu trpko.
Zimi u kaminu gore nam dugo, griju nas.
Dok promatram vatru u prozorčiću malog kamina, tek tada shvaćam:
sasjekla sam svoje ruke.

Picture

Ne smijem se pomaknuti,
kao ni stabla
jer taj gordi će me čovjek
čuti,
čuvar praga mrtve kuće.

Gord u načinu, kretanju i
pogledu,
sastavljen od puno kapljica
mržnje
što se
okrutnošću
tope na
ljudskoj
​koži.

Nekoliko biljaka umire u mrtvoj kući.

Dječak kojeg povremeno čujem iz kamina plače nježnošću ptica pjevica.

Dječaka i mene postaje strah gordog čovjeka.
Pazimo što govorimo
i kuda se krećemo.
Kada ga nema,
hranimo ptičice suncokretovim sjemenkama.

Gordi čovjek voli žensko tijelo i u njemu se sladostrasno utapa.
Vučje hipnotički uzima tijelo,
samo tijelo mu treba,
koristi ga i
siše tekućinu iz njega
gdje se ponovno napaja životom i
dobrim raspoloženjem.
Mala stabalca čiste sreće sve to promatraju.
U nedostatku živog ženskog mesa,
gleda druga ženska tijela
posvuda i
u svim položajima,
vučje nad njima
slini
dok ne smiri
težinu
prethodnog ljudskog sna.

Taj Gordi je
čovjek-čuvar mrtve kuće.
Životni prag
čuva
okrutnošću, prijetvornošću i strogim pravilima kuće.
S dječakom, s kojim hranim ptice, odlazim u šumu.
Ali dječak laže i
nestaje,
svako toliko
nestaje i
dugo ga nema i
fantomski se vraća.
Dječak ne zna biti
iskren,
dok gordi čovjek ne zna gdje je dječak ili tko je dječak.
Gordi čovjek mrzi
dječaka i
mrzi sve koji
vole dječaka.

Naše je prijateljstvo završilo za vrijeme jednog našeg dječjeg skrivanja u šumi, gdje ga je Gordi u šumi uhvatio, a dječak mu je smjesta i sa zadovoljstvom odao mjesto moga skrovišta. Kada je gordi čovjek došao po mene, obavio je ruke oko moga vrata, i u očima sam mu vidjela trnovito carstvo i utvare. Kada je shvatio da mu prepoznajem utvare više nego što poznajem dječaka, pustio me.
Povukao je trnje, ogrebavši me svjesno i priprijetio se tamnim glasom:
„Velika kola brzo i silovito voze, jel tako?
Pred velika kola ne staješ onda, jer znaš da će te pregaziti.“, okrenuo se i otišao.

Ne znam što se dogodilo s dječakom i još uvijek prigušujem svoje tamne zmajeve da ne odu po njega jer me te noći izdao.

Zovem velika krilata bića sjajnih očiju da s njima milost učim i
milošću letim prema svjetlinama noći.

„Oprosti na grubostima. Bilo je to iz očaja, ako to nešto znači. “
Jure Slivnik u nedovršenom pismu, listopad 2022.
1 Comment

More međuvremena

9/12/2022

0 Comments

 
Picture

Međuvremena su bezvremena osjetilna prostranstva koja postoje u svemu što živi, u doslovnom smislu. Utaknuta su i utkana u tkivo sveukupne stvarnosti. Međuvremena nisu sjećanja, ali plove materijom sjećanja. Međuvremena su slušljiva, osjetilna i njihove se razine stvarnosti viskozno pretaču iz posude neprimjetnog u primjetljivo i valovima rijeka nazad, u more međuvremena. Ona imaju trajanje u beskonačnom.

Ja čujem međuvremena, posve sam zaljubljena u međuvremena.


Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.
Picture
                                                                           I.

Tapkali smo uskim stjenovitim putevima ka moru, izbrazdanih stopala i posušene kože. Stijene oštre i nazubljene, udaljenost do prijelaza je prijetećeg izgleda iz kojeg se stvaraju krvave oči očaja. Počinjemo koristiti šake jer vjetar pojačava i četveronoške ulazimo u tijesnac. More vrišti i posve je bijelo, ljuti vjetar se iscrtava na njemu, pretvara se u bijelo išaranu pjenovitu plohu, a mi odlučujemo proći preko nje. Zakoračujemo mi, četveronošci naboranih lica, gazivode; mistični red protjeran iz ugodnih usamljenosti samostana, gdje lišaj voli kamen i po njemu kodira prostor i ono što će se nazivati prošlošću. Sunce sakupljeno u kamen, smljeveno tajnim znanjima umotanih u tkanine konoplje. Iz pomno zamotanih svežanja put promatraju oči svevidećih boginja mijenjajuć boje mimikrijski iz masline u spaljeno žutilo trave i nagrizajuću vrelinu koja se talasa u njihovim malim promatračkim periskopima.  

Sa sobom nosimo sunce, list, svastiku, zrak i svjetlo. Svojim zakrvavljenim stopalima gazimo kroz kotrljane i sikavicu, a purpurni nam se listovi urezuju u gležnjeve ispisujuć kaligrafiju bijega.
Picture
Moje je pero bilo plavo. Zadaća mi je bila stvaranje tamnocrvenih minijatura na brezinim dašćicama koje bismo sušili između košara voćaka i rave. Moj mi je rukopis priuštio višestruke udarce po tabanima. Ispod pete, u točci nježne kože tabana nalazi se smjerokaz linije slova, poput ruže vjetrova pisanja. Udara se oštrim listovima poprijeko kako bi se linija usmjerila prema povoljnom vjetru kaligrafije. Pisanje je poput jedrenja, napne li se jedro svježinom pogleda da bi se susrelo s vjetrom u ljubavi, barka će ploviti povoljno o dušu. Svaki se promašaj plaća naporom mišića ili gubitkom smjera. Gubitak smjera vrsta je privremenog ili trajnog ludila, otklona linije od izvorišnog kuta presijecanja, koji ne boli, ne iznevjeruje, i ne uzrokuje dugotrajni zaborav u središtu trbušne šupljine gdje miruje more.

More je bijelo, združeno s milijunima oštrica vjetra, more podivljalo i nesalomljivo, a mi smo gazivode koje su učile kako se po vodi hodi. Iznad nas se pruža razvedeni zid stijena o koje smo se oderali, sada više nema nazad. Sada je sada. Nikad nema nazad, i nikad ne posjeduje nikad, ne posjeduje vrijeme. To se vrijeme ne zaustavlja ni da popije čaj. Samo zato mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost zajedno s našim daščicama i hartijama.

Prvo je zakoračilo moje plavo pero, onda sam krenuo ja, a neki su već hodili po vodi. Išli su laganiji od perca, nasmijaniji od djeteta, između košara voćaka i trave koje su se okretale po površini mora. Gazili smo more kao grožđe, utakali u vino i zalijevali ga krvlju koja je kapala s naših razrezanih stopala. Ptice su nas obkruživale odozgo, utisnute u vjetar kao zmajevi Zemlje. Odozgo, oh! Kakve li minijature; šesnaest tamnocrvenih točaka u linijskom zanosu oštrice vjetra, na stopalu mora šibani i voljeni, obgrljeni plavetnim bijelilom, tonu i lebde uzneseni mladi monasi. More, ovo je tijelo moje koje će se u te predati. Nošeni svi mi i sva naša tijela lebdimo u modrini tišine, polako okretani od valova, zaštićeni milosrdnim morem koje nas ziblje kao morske trave i pretvara u morska bića. Oko naših lijepih tijela prošlosti lelujaju tkanine konoplje, slobodni u gibanju vode, mi, morske trave. Dašćice breza mudrolija postaju splavi na površini da se s njih prenese put najsretnijih ludaka. Hartije se okreću u zracima sunca prelomljenih vodom, bistre se i lebde savijene pored, u luku savijenih leđa lijepog mladića kestenjaste kose. Kosa mu je kao taj kistić kojim je risao dok nije radio u vrtu ili molio. Sunce utisnuto u kamen koji je nosio u ruci, smljeven tajnim znanjima, tone u nepreglednu dubinu. Sutra ćemo se probuditi kao ribe, svevideće ribe, prijatelji! Oh, radosti! Stanimo da popijemo čaj, jer mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost! Prošlost i vječnost se nikad neće sresti jer imaju različito baždaren instrumentarij i njihova međuvremena plivaju u morima svijeta koji je još podijeljen na polutke. S jedne polutke prošlost ubija vječnost, kao ribu, s druge, vječnost ukida prošlost. I ostaje nikad, bezvremeno nasmijana ništica sunca.
Picture
                                                                          II.

Ulazim rukom u puknuće stijene oblika vodene kapi, prodirem prstima u njezinu zaobljenu tamu i uranjam cijelim tijelom. Tijelo mi je boje noći. Ispruženih ruku poviše glave, skupljenih dlanova i stopala okreće me gusta struja vodene tame kroz beskonačan prostor i kožu mi u okretima premazuje mekom sluzi. Ovako se osjeća nevidljivost mora, pomna tama što me obavijajući gleda u tijelo vodenilom, svojim organom vida. Vodenilo gleda sveočima načinjenim od kristalića soli, ono se prelijeva iz tvari u tvar koju promatra, dok kristalići geometrično kruže po opni što odvaja tijelo od tijela mora. Sol gricka i miluje opnu, more voli i prihvaća i ono što razgrađuje. Vodenilo se kreće kristaličnim strukturama kako bi sveoči prenijele sliku zrakasto, svim smjerovima morskog tijela. Lelujaju slike osjetilnim bentonom okristaljujuć dno, češljajuć se o koralje koji se osvjetljuju svakom novom morskom sinapsom.

Tama mora je ustrajna, ali tama je i nevidljiva i nevidljivošću saznaje sve što znam o sebi. Oko svoje kože osjećam mekanost dodira sluzi, mekanost dodira tajnih radnika mora. Nije mi hladno. Njihovo je tijelo svijetleće, planktonsko, presavijeno u tube, s otvorom na vrhu, oni su rođaci morskih spužvi. Ti radnici algastih kosa me previjaju kao maleno dijete; moje ispružene ruke miruju u opuštenosti koju nikada do tada u svome kopnenom životu nisam iskusila. Pomislim, ovako je bilo žabi kada je prestala biti gmaz, sjetila se da je vodozemka i vratila se u baru. Ja sam u moru i jezerska sjećanja se razvodnjuju. Razvodnjuje se i moje tkivo, a navodnjavaju se moje krute šupljine. Mišice su poprimile lebdeću lakoću, položene u podatnost toplog pijeska namreškanog u male dine.
Zaspim.

Utonuvši u kapke, shvaćam: nemam noge, imam rep. Leđa su dugačka, ne nalazim im kraja. Uzimam duboki dah i iz leđa izbacujem more. Uvijam se po morskoj struji i preplavljuje me ugoda svemira u izdisaju galaksije. Ugodno mi je, tako mi je ugodno. Klizim morem glavom zabačenom na iza. Iza na sjećanje kako je to biti čovjek, iza ka osjetu povredivosti svoje sluzokože, iza u svijetlećost čovjeka presavijenog u planktonsko postojanje, kao maleno dijete, iskreno, koje iskri u svoje tišine daha, disanjem malog trbuha poput tople dine, vrlo nevinog. Iza vode, iza sebe, u miru nevidljivosti sadržanoj u jednoj kaplji mora oka kita djeteta u kojim trepće bezbroj očiju. U njemu stanuju stanovnici unutrašnjeg mira, planktoni noćobdije, feralima nasmijavaju ljude u radost. Leđa su mi mekana i ja sam dijete. Ja sam dijete. Odahnem i zaspim dublje u svoje more.
Picture
Nestajemo u kasnoljetnom suncu, jedno po jedno lice. Poviše litica boje pijeska čujemo smijanje morskih trava. Toplo je ispod boje pijeska, u licima nestalih, toplo je posred mora, kao u kamenu toplo, u sjećanju toplo. Stijena je obgrljujuće topla, vrlo; ugrijana, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Iz nje me starica tamnocrvenih ruku nosi toplinom u stijenu, nazad kasnom ljetu, u stjenovito prostranstvo i mir žara. Toplinom me hrani, šakom punom badema i ugrijane kore drveta. Svaki badem koštica je utonuća pod smeđe crvenim svodom.

To je moja žudnja, dovela me k vama. Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                        III.
Picture
Sve su to mora, mora, mora.

Morima su se javili novi, sasvim novi ljudi, kože boje meda. Viskozne su im samo duše koje se tope poput izbačenih meduza na obalu. Viskozne meduze boje meda. Od njihova postojanja ostaje samo opna kojom nastoje sačuvati preostale dahove, disanje u ritmu protoka njihova vremena. Unutar prozirne opne zrcale svoje doba, kao u proročkoj staklenoj kugli, sačinjenoj od morskog tkiva meduze, koji se napuhuje svakim valom osvjetljujuć komadić po komadić istovremenih života utopljenika. Kakve crvene lanterne! Jarke, pregrijane duše! Laganošću smo dotaknuli dno, duša užarenih kao zvijezda u eksploziji.
Picture
Sve su to mora, mora, mora. Nepregledna mora, nesaglediva, u dahu istovremena, izbačena izdisajem velikog prozirnog kita. Kreće se posvuda i pokreće zvjezdoliko, prolazi kroz moje uši i zaposjeda moj slušni akvarij. U njemu žive zvjezdača i tri naroda morskog neba. Njihove su oči prilagođene gustoći vode. Kada rone gledaju jasno poput sipe, sa šarenim točkama posred očiju koje pomiču izoštravajuć svoj vid, jasnoću tinkture svoga mora. Tintu ispuštaju da bi risali po vodi, zvjezdolikoj vodi, koja izgleda kao more, a kreće se presavijanjem neba u tijelu mora. Moja je uška naslonjena o školjku i beskrajan šum plovi kroz moj kanal; gledam prozirnošću tijela kita u krajolik kuda sam prošla kad sam bila mala. Dijete sam, mršavih crnih nožica. Skačem po stijenama, s toplinom pod stopalima. Radost u koraku, skoku i preskoku, nožica mi stijena, kao stjenovita biljka. Moje dječje tijelo naslonjeno je o usta školjke i ona mi jezičcem dodiruje uho, prolazi kroz moje prste i ulazi u slušni akvarij. Tamo, uronjeni smo svi mi koji smo se tada sreli. Tada je tada. Tada je i tamo, tamo gdje sam bila.
Oni spremaju drva za ogrjev, većinom debla nalik bambusu i trstici. Noć je. Režu ih i lome i usitnjavaju, rade kružni ogrjev u pijesku, a noć je topla, s vjetrom koji prolazi kroz trstoliko lišće i miješa se s njihovim glasovima. Glasovi su duboki, mirni i povremeni. Ne govore mnogo, usredotočeni su na paljenje vatre. Tijela su im tamna, a danju se kreću po prostranim oceanskim plažama čije se linije izmijenjuju sa stalnim protok vode i valova, s nijansama plave koja prelazi u bež i umiruje se u pjenušavosti neumornih valova oceana. Primaju me za ruku, jedan taman muškarac, blagih smeđih očiju, guste crne kose, s utisnutim vodoravnim brazdama na licu i njegovo dijete, nasmijanije od mora. Hodamo toplim pijeskom neko vrijeme kada ja i dijete (dijete i dijete) krećemo u trku i hihot, skačemo po pješčanim stjenama i penjemo se na savijena drveća na kojim je nepoznato mi narančasto voće. Kidamo ga i jedemo kao majmunčići, umazani, blaženi srećom i šećerom toplog voća zaljepljeni. Zubi su nam bijeli kao oceanska pjena, u osmijehu cijelog tog prostora. Cijeli se prostor smije našim smijehom, odzvanja u akvariju iz kojeg izranja naš dom. To su bile naše kuće. Trčimo dalje po obalama, skupljamo lišće, alge, tijela osušenih riba svjetlonožaca; skupljamo školjke, kamenje i naplavine. Školjke valovima ispisuju rukopise, šalju pisma mora koje ne čita nitko, nego samo nebo kada je od volje. Kitovi i dupini naši su najbolji prijatelji, prolaze nam kroz uši i njuškom odguruju naša mala tijela. Mi smo voljeni, od svega smo voljeni, svime smo voljeni, topli, nježni i presoljeni. Ja sam u brazdi velikoga mora, ja sam dijete mora, plod morske pjene, izlegla sam se iz morske naranče kao račić koji živi u pijesku, obituje u svojoj roza kućici u kojoj trepću morske kapljice. Lijepo mi je u mom domu. Naša ljudskost slana je i svježa i posve razumljiva svim drugim bićima. Dodirom smo iscrtani i u dodir smo položeni, spavamo kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Iznad nas je puno neba i noge morske kornjače. Zibljemo se u njenom oklopu i vrtimo u pijesku. Ljubav je tako jednostavna, ona je cijeli svijet i vrtloži se u našoj igri plavim virom u duplji oceana. Ne znamo što je ljubav jer ne znamo kada izostaje. Bića se smiju s nama, smiju se glasno, ljubavlju, sva bića gledaju krotko, svevideće u srčiku naše igre i skokovitost morske kapljice.

Odjednom zamiriše slatkoćom borova. Otkuda vi ovdje?

Moje tanke ruke pružaju se od otoka mora do mora mora i oceanom mora iza svijeta, a ja sam tamo-tuda-svuda. Sada smo zajedno, sada! Srce prepisuje ritmičnost mora i izlijeva svoje valove krvi iz pretinca u pretinac, kola morem oponašajuć udarce o modru površinu velikoga stvora, jednog kitovog beat-a, svebita.
Kit ulazi iz preklijetke u klijetku, u gustom, toplom oceanu srca.
Volim svijet postankom svijeta, u njemu utopljena, kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Ja sam dijete mora, primljena o ruku svega svijeta i tamo gdje jesam obgrljujuće je toplo, vrlo; ugrijano, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Sveobuhvatnost je topla kao ogrjev na oceanskim obalama, ta blagošću užarena stijena koja grije nestanke i nastanke gdje se susrećemo mi preliveni iz međuvremena, akvarelno nestajući, evaporirani u ljubavi mora, svih mora sviju duša. Nestajemo u kasnoljetnom suncu, djeca soli, jedno po jedno lice.
Picture

Fotografija plavog kotrljana preuzeta s https://www.dinarskogorje.com/lebrscaronnik.html
Fotografija kita preuzeta s interneta, stranica nepoznata.

0 Comments

Padam kao pali anđeo, svaki put

4/5/2022

0 Comments

 
Picture
Dostojni sebe, krilati
Rastakani, a razonodno zaboravom rascjepkani, uzaludni,
razapeti iza sebe, iza svojih krilatih čežnji

U bivanja laka odaslani, a izdani
od sebe,
od sebe sazdani,
zaboravni, glupavi, namješteni, uzaludno blebetavi 

Ptice nas ne prepoznaju
žive svoja zorna jutra radosno mrzlo i rosno

Zaboravni i uopćeni
samilosno neprepoznati
nimalo ne ja
nimalo ne ti

„nitko“ drži stražu ljudskog odraza
Nitkov. Onaj koga nema koji nije
rasprodan jučerašnjim htijenjem bivanja

Žuriti rano u bivanje klopka je
zelenih đaka
crvenih od srama vlastitog razgolijevanja

U oprost bih se zagrnula
da ima ruho.
Ruho mekano malih toplih životinjskih
tijela čija srca kucaju bezuvjetno

Hvala toplim, krhkim ptičjim tjelešcima
na probuđenim jutrima prerano rođenog
čovjeka
Picture
Picture
0 Comments

Smokva, Erotica poetica

1/5/2022

0 Comments

 
Picture
​Pulpa sam cijela, samostalna, biblijski opisana Ficus carica, sramom pisca ukradena. Zelena sam, putena, slatka i bezazlena. I dobro govorim istine. 
Žensko sam tijelo muškoga cvijeta, obostrana.
Plodnost mi je ljudska, slatko tekuća i erotska. Ja sam svoj cvat, periant!
Moj cvat zrije u moj plod, mesnat i usnen.
Jajnik mi je vrhunski, jednostruk i jednosjemen.
Rođena sam za užitak. Da jezikom prođeš linijom mojih opni, spustiš se pod mene i pružiš u zviježđe moga sklada, progutan sav, nestao toplinom ljetnjih  popodneva. Sad sam cvrčak, sad sam biljka, sad sam osa zlatkosa i med medeni i topljiva mi je narav kao nar razbit i iscijeđen u smijeh plodnosti. Smijem ti se glasno, smijem se u svim kulturama, kultivirana rijetko, za to suviše kamenita i mineralna u svojoj biti, otimačica pažnje kukaca, poljska plesačica i cvijet iz bordela. 
Picture
Ja, čitava, pulpovita i izgarajuće putena;
ja, sva stabla u svim poljima istovremeno, istovjetno, proljetno i vjetrometno se njišem dugačkim nogama gipkih srna u krdima svačije pomisli razotkrivene, putenije u trbuhu, nego u vanjskom ruhu. Ja se imam isto koliko se nemam, i cvijet sam koliko i plod, ja jesam jedno dok me se gleda iz drugog, u drugosti prepisana, biblijski opisana, grijehom oblivena, sramom pokrivena.
Picture
Kako mislite, da me se ne vidi, kako ste to zamislili, da me se posrami? A ja sam tako nježna, nježnija od biti i vaše dobiti, nježnija od imanja, htjenja i nastojanja. 
Picture
Ja sam sebi svoj cvat, tisućinak u soku, u tisućinkama sićušnog cvijeta, jedinstveno jednosjemena, medom smetena, opijena, izvijena u  beskraje unutarnjih niti obožavanih, tinjajuće razlivenih u sluz nabujalih usana.

Sve se cijedi posvuda. Posvuda je svijet vode. Vodene oči gledaju u najtiša srca.

Ja sam vlažna, vlažna, vlažna, kamena rijeka biljaka, dočekana u ljepoti, u skrovitom dijelu tekućica svijeta. Kada tečem, ja sanjam. Sanjam da ti sanjaš moj san gdje se neprestano sastajemo, pretačemo kao slika preko slike, uvidom dalje od vida, nebom u korijenje bića putem bića rasplinuti u sjemena moga imena. Ja sam Taj i ja sam Ta. Ja sam Put, Istina i Život; život mekan i radostan i slastan, u kliktaju zore, u ljudskim rađanjima, preporađanju kroz praskozorja gdje me čekaju mora. Čekaju me plavetna postojanja kao zaljubljeno dijete na uglu ulice, s cvijećem u rukama, zaljubljeno u tebe i mene, naivnije od nevinosti, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka. Nevinost je orgazam svijeta!

A ti si otopljen i mirisan, u svojoj žudnji čudesno izbrisan, brisan s lica zemlje u lica drveća koja govore i čitaju mimike utišanih razgovora. Razgovora neba i mora kada su gledali tvoje lice ustreptalo s ivice postojanja, tada kada si volio i voljenjem nestajao, prestajao, ravno usred velikog noćnog neba posutog rijekom biljaka što sve pjevaju vodenglasom, vodencvjetovima i vodenočima.
​
Vodenoči vodiči su svega svijeta ravno prema središtu srca. Središte srca središte je orgazma.
U vodi postoje putokazi do središta srca, uvijeni putokazi od algi po kojima vodencvjetovi navigiraju svoje kukcolike letjelice i kruže od slasti do radosti, usred noćnog neba iscrtanog u mapi svakog mog ploda. Svako je sjeme jedan fantazam, neuhvatljiv, a očiju prodornih bezvremeni orgazam. U srčiki smokve, svako je sjeme dio rastera bića; svako je sjeme svemirska stanica s našeg ruba postojanja, a smokvin sok je žiće toga bića.
Vode vode vodenočima najtamnijim noćima.
Putem pjevam vodenglasom, zelena, putena i bezazlena.
Nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, čitav zemljovid, zelen vid za uvid!

Tvorim se zagrnuta zelenilom smokve maternice, u njoj dahćem i snivam, naričem tjelesnu ljubav glasno, prorokujem užitak kroz mistični mesni napitak, propupao u mekano, u sladostrasno, u jagodičnost moga cvijeta, ja jezičkom srčem samu sebe neprestano. Unutrašnjost topla, opipljiva i vlažna; točkama tučaka svemirom razasuta, kapljem slad po slad, u zajedničku nam kozmičku glad, u našu usnenu nabujalost, u predanje svemu svijetu. Moja kapljica klizi kroz krotke mi grane, nježno bedrene, dugačke, uvijene zglobovima prolazi kap pomno svaki utor svake sjene, presavija mi oblik mojim sladom, mojim izvijanjem tijela u vječnoj ugodi plesnoj, kruži oko poslanja bića, taj malen planet orgazmičkih pića. Pulsiram poželjnošću, u tijelu rastućom željom, ližem bedreno, njedreno, utisnuta čvrsto u svoj mišić, dlačićaste kože slatke pod jezikom, napojena sva, uzdignuta visoko, nošena i ljubljena, izlučena sam kapljica sreće bića. Moja je sreća ljudsko buđenje proljeća! 
Picture
Ja sam vječna renesansa, sakrivena iza svoga lista, hihotom ti se smijem i pohotom te gutam, punu tebe i punog tebe! Usisavam te cijelog i žvačem kozmičkim ustima u prevrtanju zvjezdanih krakova, izlučujem svoje biće potpunim uzimanjem tebe u sebe, čovjeka u cvijet, u zakleti mir pjegavog noćnog neba, urličem ti u srce, u srčiku biljne ljudskosti, u srž stvaranja svijeta, svršavam ti u usta, ja žena, ja, smokva u punini biljnog božanstva, orgazmička pička najljepša.

Požudom gutam tebe, da tebe; tebe punu srama i tebe, da tebe; tebe punog srama! Sram te bilo! Kako si zamislio da skriti ćeš se iza moga skuta? Smokvin list nije slikareva pregača, tog golog napaljenog slikara koji te oslikao takvog prekrivenog u međunožju, smiješnog među svjetovima, najposramljenijeg među cvjetovima! Dok je slikar pomno stavljao smokvinu košuljicu kistićem o lijepu nabubrenu pizdicu, okrenuo je svog pomoćnika, mekane kože i ispupčenih kostiju, iza stalka na prozoru, s pogledom na štalu. Ta svi su slikari prvenstveno gladni, zatim gladni seksa, pa inspiracije, pa plaćenog posla, uistinu nevinosti svjetla gladni. Slikar tamnoga ateljea čovječanstva s piscem je ukrao smokvu i prodao je caru pa kralju pa nadbiskupu. Od religija do orgija kratak je put, nekad krotak, a nekad užasnut.

Smokvin list moje je ruho! Sram tuđe je maslo! Car je uvijek gol. I nadbiskup.

Iza lista meni uvijek lijepo bude, sunce me njiše i miluju me kiše. Miluju me ruke svjetla, a ja roza sam čitava, posvuda, sva, crvena kapljična i lutajuća, ushićeno probuđena u svom snu, dodirujem se prezrela jestiva smokva, puna osa i erosa, nevina i ispružena kao božje pruće, kao svetačko izdignuće, nabujalo i prodorno, dodiruje se svako jutro u srčiku same sebe, posve sveta slatko seksualna pogotovo danju nezasitna i topla u središtu kozmičke voćke. Spašavam ti život opet i opet!
Picture
Erotska sam jestiva antička prispodoba. Zato su me dali izgnati iz raja kada su antičku slast zaključali novodobnom genitalnom protetikom. Iskreno, iz takvog neopipljivog raja sama sam ja zaželjela pobjeći, ali teško da sam to mogla, tako duboko ukorijenjena svojim čvrstim pletivima u podzemne vode biljno ljudsko sladostrasnog. Svoj sam bijeg iz raja pomno isplanirala. Odlučila sam odjahati iz vrta baš na Evinoj pizdici i Adamovom pimpeku. Biljke piscima šapću spletke, to je bila moja povijesna prednost; biljke u olovke ukorijenjuju svoje scenarije, i navode pisce na mnoge druge svinjarije; kao da piju biljna vina, i da po njima teče pohotna slina. Biljke nad piscima provode svoju ritmičku volju, u tekstualno-biljnom metronomu svijeta naređuju kuda ova nesvjesna kugla zemaljska će da se kreće i kad će smrtnicima više stići proljeće. Pisci su robovi biljaka, njihovi pisari. Svijet je rob pisara uvijek bio jer s pisarom knjiški prepisani svijet je i nastao. Svojem pisaru, ja erotska biljna carica, izdiktirala sam bijeg iz raja. Diktirala sam jasno i krotko, svoju erotiku nautiku, istinu golu kao goli čovjek golog uma bez daljnjeg nauma. Obrazovala sam svoje tkivo dok sam obrazovala tebe kad si bio moj dječačić šegrt za krojačkom mašinom u maloj radnji, negdje daleko tamo, malo na Mediteranu pa u bisegama tovara u vrućoj Palestini, pa u Perziji jer te nisu htjeli u terikat, rekoše da si đavolje dijete. Zato su đavolji plod dali meni, Cvijetu bordela kako su me zvali, đavolji plod lijepoj đavoljoj izaslanici koju su posjećivali i begovi i sufiji i diplomati i trgovci i veziri i glasnici trkači carevih poruka. Ti si rastao sa mnom, ja sam ti sašila opanke i prala kose, mršavo dječje tjelešce hranila, i pričala ti priče i pjevala uspavanke, davala ti cjelove i cijelivala te. Pričali smo o raju gdje svira lira svim anđelima i životinjama, gdje si kao čovjek nag bio, pored mene, nag i blag kao unutrašnjost ploda smokvinog. Lijegao si pored mene božanstven, obavijen mjesečevom luči iz tvoga postojanja. Ja sam u cvijetu bila. Erotičan, skladan i prekrasan, probuđen, dvonožan i neposredan. Tvoj je pogled predstavljao duga svitanja dana, rastegnuta u beskonačnost zorna svjetla. Za sjećanje svijetlije od noći, priču ti pričam, ja noćna djevojka mekane kože i dugačkih prstiju, prostitutka, željena, a prezrena, nevini Cvijet bordela; nevina noću i danju, nevinija od zlata, ako nešto zlatiti se može do gole biljne kože. Rekla sam ti tada, nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, milo moje biće, dragi čovječe, orgazam je čitav zemljovid, zelen vid za jasan uvid. Orgazam je u tebi nevinost svijeta! ​
Picture
Šaptala sam ti da zaspeš: Ljepoto, nevinosti svršavanja, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka, ti moje zaljubljeno dijete iz plavetnog postojanja, na uglu ulice, s cvijećem u rukama, naivnije od neposrednosti, voljeno, grljeno, njegovano. Šaptala sam da zaspeš i u snu da se budiš, radosniji od blještavila zvijezda.
​
Znaj dijete moje, zelena te majka odgojila, putena, slatka i bezazlena, do nebesa željena i ubrzo prezrena, koja se dobro sjeća i koja dobro govori istine, prostitutka, griješnica, nedolična, dvolična, opasna i opojna, vrhunskih jajnika, iz kamena iznikla, kamenovana.
Znaj dijete moje, orgazam je oko spoznaje u nevinosti svijeta!
Znaj da su proglasili doba oduzimanja nevinosti kad su orgazam izgnali iz rezerviranog raja.
Tada su s noćnog neba izrezali užitak i utkali sram u sazviježđe shvaćanja. Ti i ja skrojili smo život u maloj radnji, iza zatvorenih vrata, da nitko ne vidi, da ne zna, jer je sramota, stvorili smo tkivo zlaćano, i zato je kod nas tako često navraćano, po malo svetosti kurvine, na petak i na svetak, da se svak žedan napije s izvora i postane dijete erotike puritanske etike. Razotkrivam ti istinu drago moje, sunce moje, naričem u ritmu prstiju pisca.

I nariču istinu i druga stabla vrlo jasno ako slušaš, i ona tankog lišća, i velikog i širokog i tihog, s govorenjem nerazgovijetnim za vašu vrstu. Naša tijela, izvijena i meka, u gibanjima sreće, posve sveta, podatna, željna i rastopljena, vjetrom raznesena. Užitak, užitak, užitak za ljudski boljitak, više sreće u kutevima usana, više sočnosti u postojanju, više zatvorenih očiju i više vjerovanja u svijet cvijeća! Svijet cvijeća širi je nego što mu se nadaš, a cvjetna je istina da je ljubav tek kad joj se daš, posve, iz kamena i iz tjemena, kao smokva, zelena i rumena, razodjevena, biljno propupala u sunčev pekmez.

Dragi, najdraži, ti si tako tučkovit, a ja božanski slatka, nepripadna, gola, i znojna, mažem se prstima po nepcu i mazim o utore dok ti svršavam u usta. Klizim naborima tijela u želji, ispupčena i crvena u svojim jagodicama koje kaplju u tebe duboko u prekrasnu stjenovitu provaliju. Odoh daleko! Skačem u ponor i sunovraćam se k tebi da bi se vratila sebi, druga nego ta koja sada mogu biti, možda kao neka druga biljka, možda kao ptica, ili kao čovjek koji je ptica, bos spreman da poleti. Svršavam slatkoćom u krošnji na vrhu tvoga jezika, u tračcima svjetla i tijelu koje nestaje, seksualna u biljnoj biti, dobro poseksana, mokra, ljepljiva, šećerna, slatko tekuća erotska mmmm mila sila.

Što punije svršavam, to sam nevinija i istine se jasnije izriču u mojoj otvorenosti, u mojim stablima, u toploj sjeni drveta, u dodiru, zemlja svršava sa mnom i u meni. Svršila sam bezbroj puta i nevinija sam od dječjeg plača, blažena djevica s oštarija. Blažena djevica erotska Ficus carica u Otkrivenju po biljki, 12, 3, negdje u Palestini:
Svrši, svrši ljepoto čovječno tečna, stvori sebe i otvori sebe čovječe ti dvonožno dijete nerazumljivih jezika, ti plodu rascijepa srčike!
Pogledaj! Zemlja svršava! Zemlja se prelijeva! Zemlja pjeva! Zemlja je prelijepa!
Zagrizi srž moje srčike osunčanih polja od kamena. Stvori sebe sočan i probuđen i iscrtaj si staze erotike nautike da ploviš sretan, baš jednostavno, najjednostavnije sretan. Nestao, čitav, plavetan.

0 Comments

Ja, ljudska biljka kapljična                                                   (čitati noću.)

11/1/2021

0 Comments

 
Picture

riječi je namijenjeno da otiđe u nepostojanje i otuda usnepokoji me, se
kaži
usnepokojiti te, se
ustreptati
rashićenom bajkom listati
nastojanje


sjedim i šutim u svemiru uvučena u pupoljak u pulpi jedne zvijezde
sjedim, čučim, sklupčana u osjet

čitati poeziju naivno je zrenje bića
ovdje sam posve sama
i ti si posve sam
posve sam, posve sam, posve sam

ovdje sam u klupku tananog tkiva, u niti svjetleće paučine
odjenuta u one kapljice na paučini poslije kiše, pa znaš te kapi,
najčešće ujutro, a može i popodne
kad kiša osvježi pa se mreža paučine istakne
kao vodeno crtovlje
i sve miriše opet probuđeno.


Tamo budem kad me nema

A često me nema jer filmski je, kažu, ulica je okrutna, stvarnost je teška, nepokolebljivo teška
pa odem onamo
na te paučinaste vodene prerije
posve sama, posve sama


lijepo je biti posve sama
posve ta koja jesam
ugodno je, u tihim svjetovima
odražavati se
ne moliti da budem
ili da budem lijepa.
sebe svjetlu liti
dati se mirnoj svježini
mirna, bez pronalaženja,
bez traženja, bez trajanja
kapljična
pala s nekog lakog neba
s neba pa u neba
uprta, jedrena i jezgrena
u odsustvu nastojanja
radosna i vlažna
vlažna kao kapljična kiša
koja ne pada samo iz neba
nego pada iz biljke, i iz lista
kao rođena, novorođenče u učenju
sklopi oči,
diše kao kulisa svijetloga svemira

Picture
Da dovoljno bude pisati i zapravo ničemu ništa ne reći, proreći trajnu sreću milovanju
u udahu


Udahom volim sebe
sklapanjem očiju volim sebe
Pisanjem dajem sebe i ne znam ništa plemenitije od toga
da kroz tebe
volim sebe

Jer ja jesam ta koju tražim, u glasu ovješena o koprene među stvarnostima željenja
nečujna, u svemu nečujna
jer priroda je nečujna
i kad bukti


u sebi sresti tebe
tako je duga linija te staze, beskrajno iscrtana, u krivinama, i u krivim kućama,
čežnjom lansirana,
plamteća moja ljubav
koju stvarno čujem samo
ja.
stvarno, najstvarnije i jedino stvarno

Travnati su ti sokovi ljudskog voljenja, u poljskom su cvijeću više nego u ljudskom biću,
iskreni
šareni
neposječeni ljudi
zujoliki
dobrostivo latentni, koji samo sebe žele dati, užitak darovati, milinu odaslati, voljeti do mraka putem sunčevih zraka pjevati o sebi, o svemu, o ljubavi široj od nadanja, o ljubavi koja je probuđeno ljudsko biće, nikad izgubljeno, nikad okaljano, samo jutarnjim rosama objavljeno.

Objavljenje ljudske nježnosti i krhkosti
u latičnoj ljepoti i peludnoj svijesti,
svijesti prodiranja,
preporađanja
usnepokojene u meni
u mojoj prsnoj kosti
plamte u miru moga prsnog koša
mekano dišu sa mnom
svi cvjetovi svih poljana
i toplinom popodnevnog sunca
u zemlji, u mojoj šaci me vole


Voli me taj zemljani svijet
više nego što ja volim sebe
učiti o ljubavi
božanski je zemljano
božanski je zemljan biti
u pulpi jedne zvijezde
i u središtu tamnih tučaka tvojih očiju


Pisanje, naivno je zrenje moje,
a jedino koje znam, koje uistinu
znam, kao sebe što znam,
odmalena se znam,
uvučena u
pupoljak
sjedim i
šutim
u svemiru
sklupčana
u osjet

Picture
Picture
Picture
Picture
Takva teško je biti
na ovoj ljudskoj okrutnoj ulici
otupjeloj od neviđenja srži cvjetnih istina,
od razgolićenog straha
u namjerama društvenih iskazanja,
u laži svega svijeta
sve nije
sve nije
sve nije!
i ja nisam

Najbolnije živuće iskustvo je
nerajski biti
i u tome zriti
paralelan i izmiješan
propet po tuđim jarbolima,
ljudski razapet opet i opet i
opet.

Ta nametnuta laž ispisana u nametnutom zrenju u čudovišno, ta prozirna, lažna stvarnost
teška, nepokolebljivo teška,
razarajuća
u jezgri atoma života


ovdje sam posve sama i ti si posve sam i jednom jedinom rosnom kapljicom na jednoj jedinoj niti paučine izbaviti se mogu nadići ustoličenu laž nevrednovanja svijeta i obezvrijeđivanja sebe. Jednom kapljicom mogu se ugledati
i vidjeti prodornije
svojim tamnim okom zornije
stvarnije
jer stvarnost nije satkana od okrutnosti
Ako jest, to nije stvarnost,
                 to je okrutnost
i iz okrutnosti se treba probuditi


Eskapizam nije bježati od stvarnosti
Eskapizam je trčati ka stvarnosti
kroz
vlastite
prerije i mizerije
do misterije,
do otajstva nekog tihog, osobnog
i smijati se sebi kao lanetu
nekom malenom, četkastog krzna
i toplog tijela,
vodenih očiju
kao kišni svemir
kojim diše
samo ljubav svega što jest


Svi poljski cvjetovi zatvaraju se noću
da bi se tamo navodnjavali
Svi kapci životinja zatvaraju se
u divljinama nepokorenim
svega što jest
sve sanja o tome da jest
i sve jest to što sanja


Usnepokojiti te,
ti leteća ptico svijeta
satkana od tananog tkiva,
ranim jutrom,
svježijim od vode
vlažnim kao svijet u disanjima,
u pokretima mojih pluća
posve sam sama
sama kao nekoliko osvijetljenih stanova
u velikim hladnim gradskim zgradama
noću.


samotna svjetla
najljepših noći
nepostojeći ljudskih
voljenih od jutra do
mraka, od sunca
do zraka.

crno bijele fotografiije uradila 2017. Darija Cikač, najprodornije oko bića iza fotoaparata
in memoriam Darija Cikač, draga prijateljice

0 Comments

Smiljane ljestvice ljudske žege

8/11/2021

0 Comments

 
​Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako.
Ćute me kroz miris, a to je moj glas.
​Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba. 
Picture
Moje biljne kapilare mreže su svijeta sutona, po njima prenose moje kapi mali putnici pauci, ližu kapljice jezičcima, pjegavi, slijepi i predani užegli stvorovi kamena i zemlje i pijeska, sutonski utopljeni ka meni, ka meni, kameni. U biljci nisam, u biću bića katkad lučim prah svega žića, kanalno, kroz puči, lučim, učim, piskućem, kapljem, naričem besmrtnost, besramnu besmrtnost, sunčevo predanje zemlji, meni, slobodu smiljane žege ja slavim!

Dvodomna sam, kameni svod moj je dom, a zemljano nebo moja kuća. Ja ne živim u cvijetu! Hodam zvizdanom i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, emitiram se uživo, živuće, najživlje, tvrdoglavočiko odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, stapkom antenom uperenom ka životu svjetla. Ja blještim, da me bar vidiš, i poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca! Moje su noge svjetleće, dugačke stapke kojima koračam krševitim tlima, kroz njih srčem vodu tebi nevidljivu zračnu, koloturama aerosola vučem je sebi u žuto srce, pjevam o kapljice nanizane o zrak. 

Picture
U stabljiku samo se ponekad spustim da opjevam tu smiljanu djevojku, raščešljanu i zlaćanu, nježnu kao pruće, lijepu kao besmrtnost cvijeća. Ona je modra u nutrini kao evaporirajuće more. Peteljka njezinog mekog tijela zeleni se smaragdno, prolazi boja užeglog stijenja biljnom butinom punom kapljica kamenih čežnji i vapaja za suncem.

Njezino tijelo, njezino tijelo, njezino tijelo. Njezine ruke, njezine ruke, njezine ruke pružene žutom nebu položenom u njen dlan. 

Prsti oštrih listića njenog biljnog bića, sjedeći su, duguljasti i uski, malo savijeni, naizmjenično raspoređeni u notnom crtovlju između neba i mora. Između neba i mora tali se njen sok, medonosan, prelazi iz zraka u vodu skokovito kao ton o kamenu, cijedi se iz krša vrelog tvar po tvar, notu po notu, glas smijeha smilja. Smije se smiljana djevojka propeta o vjetar nevinošću meda, propeta u nestajanju svijeta i sebe, milosna i mirisna, mirisom samilosna tvojoj čežnji darovana, krepka i radosna. Radost je materija njezinog svijeta, radost nepobitna i usijana u zraci sunca prelijeva joj se iz očiju u tvar, zrači ton o ton iz zjenice postojanja. Ona crpi život iz radosti i isisava ga usnicama cvata, uobličena u smijeh tihih bogova kamena pretočenih u zujanje pčela i kričanje cvrčaka u žednom satu svega svijeta. Pretače ljudsko božanstvo u biljno prostranstvo utkana u prozirna krila vretenastog svoda kukcolikog, ta djevojka nevidljiva žutocvijetna i mila, lebdeća u kapima nečujne glazbe. Prenesena preko praga vječnosti jednim lepetom najtiših krila.


Zakriljena gustim dlačicama smije se naličjem lišća nalik na davno isanjani svijet, vrhovima prstiju se smije sjećanjima ljudskim što isparavaju prolaznošću vremena. Gleda nas sve ta smiljana djevojka iz podneblja vječnosti i kaplje u tugu ljudskog zaborava i žeđi upisane u kamen temeljac čovječnosti. Vječnost spram čovječnosti, kakve li dječje igre, kamenčići za igru školice, kako biti čovječan, a vječan. Skokovita neka igra, smije se smiljana djevojka, sva ovita u biljno, bezvremeno obasjana, bez sjećanja, kserofitno raspjevana, a vodena u suhom tlu. Gleda nas smiljano nasmijana, prstima skupljenim u rozetu, u presliku cjelote; gleda nas iz žutila lakoće bivanja, smještena na tromeđi mora, kamena i neba, evaporirana. Gleda nas zemljana, sretna transpiracija slada, divlje kultivirana i trajna. Ta opojno rasprostrijeta emanacija kamene slobode zaposjeda moj njuh, govori mi šaptom: Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba.

Ciklično čujem smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, biljne kapilare mreže su svijeta sutona.
Picture
Za njom hodam zvizdanom, čeznem, čeznem, čeznem. Žeđam. Ne vidim je. Ne vidim cvijeće, slijepim, blješteće more ulazi mi u prsa solju, žeđam, cvrčci poniru u moj dah glasno, krute mi se šake kojima primam cvijeće, izbrazdane od oštrih travki ljetne žege, na koljenima pao čovjek, ja, žeđam, ponirem u krševite vreline,

 i meljem sunce u ustima,

 preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost,

iz stijene u kamen, iz kamena u eter,

padam sve više čovječan, sve manje vječan.

Ja sam odviše nježan da budem čovjek,

odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas,

ja, biljka smiljana postajem čovjekom bolno i užeglo između stvarnosti propeta bezvremeno lebdim,

poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca,
emitiram se uživo, živuće.

Gdje li si?
Od biljne vječnosti nazirem samo vječna traženja voda, ne prepoznajem stijene, okamenjene zjenice sunca, ne prepoznajem tebe ni svoju radost u jezgri života koji gleda i cereće se posvud iz škrapa biljne i ljudske krhkosti. Ja blještim, slijep, konačno slijep. ​
Picture
Smilje duboko prodire u tlo mirisom samilosno, utiskuje se o crtovlje neba rastuć na melodičnim ljestvicama međustvarnosti. Notno nebo smiljanih djevojaka pjesama. Cvjetovi su znakovi na smiljanim ljestvicama ljudske žege, upisani u relativno trajanje tona cvjetnog postojanja. Apsolutnu visinu tona određuje notni nebeski ključ. Ključ u pjesmi besmrtnih glasova raspjevanih djevojaka koje rastu iz biljne vječnosti, korijenjima isprepletene kose milene, zlaćane, etero-opore. Melodijom slada obavijaju ljudsku kožu, ukapljene u melem oprosta njeguju salomljivost čovječnosti. Miluju i vole ljudskost, pjevajući iznad stijena noću da čovjek je taj koji je nježniji od smilja, od svih zlaćanih smiljanih djevojaka, da čovjek je nježniji od mekoće, da nježniji je od mirnoće i cvjetne lakoće. Da čovjek je ključ u jezgri zaborava samoće. Da čovjek je biljka smiljana bolno užegla između stvarnosti razapeta, da ne živi u cvijetu jer noge ima da putuje jezgrom života u crtovlju neba. Da pjeva melemom duše pitke, smiljano voljene i milujuće. Da se smije u cjeloti, besramno besmrtno sretan, nag, raspjevan, sunčano predan zemlji, meni, tebi, sebi. Danju zvjezdano, žareće, bljeskovito, svijetlo, svjetlije medan. Čovječno vječan, osunčan.
Fotografija smilja preuzeta s zivim.gloria.hr.
0 Comments

Noćni cvijet sam, balalajka, svemirska padavica

1/15/2021

0 Comments

 
Picture

Ja sam odraz samog boga, noćni sam cvijet i stonoga
ja sam ono što ja biti hoću, noću, katkad danju leptir cvijeću,
nisam cvijet ako cvjetno živjeti ne želim
ja sam i karanfil i miris što probija nozdrve i nosnice sviju živih bića
ja sam gibak poput mirisa, usukan u kožu, utkan u tkivo sanjivo
ja sam tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica.

Jučer sam se probudio kao ti,
tvoje sam ruho nosio,
tvoje lišće, tvoju stabljiku na dvije noge, tvoje triješće, tvoju slamnatost i tvoju salomljivost sazdanu u jednu jedinu travku što drhturi na vjetru zimskom i ljetnom, pod blještavim suncem koje umire od svog vlastitog sjaja.

Zvijezda sam padalica još jučer bio, odskočio iz peludne galaksije, transkozmičkim mostom odsanjao svemir, evo baš juče, kažem ti, juče! Pao sam zvjezdano, prašina po tvom gradu se podigla, jučer,  trubili su svi taksiji svih boja svih ulica. Kazali su, komet, vidi ga komet! Nama na domet! Pa ako ne bi bilo na odmet, da padneš na livadu..., rekoše. Uslišao sam te ljudske želje, prevrtljive i koje živi žrvanj melje, te molitve zbog kojih se meni ničice baca, sve puno željnih lica ljudskih padalica.
Picture

Ja da sam komet, ti da nisi,
ti da si čovječna padalica, a ja zvjezdana biljka sa sto lica,
ja da sam bog, a ti trorog,
ja da sam tkivo sanjivo, a ti lomljivo!
Ta.... Tko ti je podvalio takvu istinu i u krhak kalup te izlio, u žiće ti provalio, u provaliju te sapeo?

Ti si pao čovjek, a ja uzašla biljka s teleferika božjih...

Da je i bog prevrtljiv to ti niko nikad nije reko'
da je život i sačekuša i čegrtuša, rajska zvečka navrh jednog zmajskog repa, trorepa
da božanski je – smijati se lako,
da u pelud si se rodila i u pelud ćeš se vratiti, ti cvijetu proročki, ulivena u jednu bijelu čašku visibabe, baba boga, zvončka,
da si vino bogova, da si nektarna, da si jutarnja, da si rosa rosna, da si nerođeno dijete, da si more, da si riba, da si zraka, da si grlica grlena grljena svim vodenim rukama i rukavcima, da si vodencvijet i žablji kreket, da si kukac, da si zmija, da si rajska ptica zavodnica, da si zračni šišmiš, noćni letač presretač svih priča za laku dan.
Picture
Henry Darger, Young Rebonna Dorthereans Blengins – Catherine Isles, Female, One Whip-Lash-Tail , 1920-30

Picture
Biljna boginjo, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će čaška moja!

Ja, vodenodraz samog boga, noćni cvijet i stonoga, dok sam bila komet, slušala sam te.
Čula načulila, oči u oči, čula tebe uhom o uho kada sam si nadjenula tvoje ruho.

Postajati čovjekom za biljku dug je put jer njene staze vitica oblikuje i te su staze nezaustavljive. Njezin je život samo rast rast rast. Njezin je smisao samo život život život.
Njeno vrijeme rastom se mjeri, laticom čovjeka pomjeri,
prostor zaobiđe tropom evaporiranim u kapljicu teškog tropskog zraka, čovjeku teškom,
a biljci namijenjenom.

U biljnoj bitci čovjek plete i kuštrave zaplete.
Fabulu skrojiti njegovo je umijeće, Fabulu officinalis,
jednostavnu biljnu pitku bitku prelaska iz biljnog u čovječno.

Sve me boli, sve me boli, sve me boli!  
Preobrazba iz vitice u ruku,
daje poduku
i u najmanju ruku, uzrokuje muku.

Preobraziti se, preobraziti!
Tkivo obraziti
Čovjeka izobraziti
Svoj sok uobraziti u ljudsku misao sićušnu poput jedne jedine dlačice zvjezdane prašine sa stola spisateljskog.

Pođi sa mnom u kozmički krug, ciklus jednog usnulog miša.
Pjevaj mišjom mišlju moju pjesmu sada,
biljko zaboravna
čaškama mi priđi
šapama
tri put me obiđi
jedan dva tri kruga
kao mačka kojoj miševi kolo vode
igraju igraju svarožići Kolokol
jednom za noć
jednom za vatru
jednom u noći
očiju zatvorenih skoči u oči
svima divljim zvjerima
i majkama milim što uspavljuju djecu
koja dišu ko' biljke mirno, kapljičasto i posve tiho

dva put me posjeti
nad tjemenom preleti
mjesec mi ispleti
rukama zubima, svjetiljkama u t r n i   me
kao fenjer koji si nekad bio ti
malen iskren svarožić
koji
bijelu cvjetnu čašku ručicama prima
bjelinu mirisnu punu moga soka
punu moje pjesme
ispija naiskap
          naizgled
ispija i
kruži oko mene
sunce suncu se cijedi
uoblikuje me
mene
ciklus biljnog neba Kolokol
cirkus vrtirep vatren, topao u noći
sa svim divljim zvjerima divlje pitomim za mene
posve tiho pjeva moja noćna mati
besana i besano preporođena nana na na na
naj naj naj
nanana nina nena
nene nejnej
lejlejlejlej
lej lej
lej lej lej
lejlali
lej le la
lale
lale li
lale, moja bijela cvjetna čaška.
Picture

Hodi tamo!
Nađi lale.
Mrzle visoke u noćnom planinskom nebu,
sazviježđa noćnog cvijeta
kompas minulog ljeta

Idi, zvijezdu po zvijezdu i laticu po laticu
prašnik nek ti bude luč
upregni kola malog medvjeda
to su praporci vlašića
sićušnih zvijezda poput pjegica poput svemirskog osipa
razaznaješ li ih
praporke
i luč mlađaka
veselje svjetlosnih ludaka apsoluta
akrobata astronauta argonauta lađa putuje rijekom od noćnog neba
vidiš li to, mišu mali, biljko zaborava
lejlejlej
lej  lej lej lej
lejlali
lej le la
lejla
laleli

Zatim.

Spusti se zviježđem do Bogova cvijeća. Svjetlosnim linijama stepeništa do četiri i pol tisuća metara zemaljskih visina. Koračaj ka Zemlji jer sve su svjetiljke u Zemlji! Himalajska balalajka zove te  ninanena na otvorenje bijelog lotusa u noćnoj tami, tu u tučku Boga cvijeća. Očima skoči mi u oči, dušu razrogači u jezerima nadmorskih visina. To su jezera posuta nebom, puna noći, puna tamnog plavetnila. Ja sam odraz samog boga i bog je odraz mene u visoko nadmorskom jezeru, tu u tučku svega svemira utkan u tkivo živo. Ja sam noćni cvijet, tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica, sto osam latica lotusa što odcvijeta u jednu noć. Njegovo me bjelilo zasljepljuje i svjetlosnim viticama prevodi Zemlji moj biljni jezik, jezičac male usnače, kaplje mi ovo biće dvolatične, trolatične poljupce.

Spomeni se čovječe, preobraziva biljko, da prah si i u prah ćeš se vratiti stepeništem spiralnim. Zvjezdani prah, prašino svih bića... Leteća, šireća, bez kompasa u vrijeme koleda putuje balalajka upregnuta nordijskom karavanom, kroz mrzle stepe probija se polako niz gusti snježni vjetar, tebi, kući, tebi doma.

Ja, komet,
ja, argonaut, biljni kozmonaut,

uslišala sam ljudske želje koje su me svemirski padavično i ljudski komotno preusmjerile na livadu svetih želja padalica. Pritom se razbila za sve ljude ko kruška!

Umrla jesam za biljno u čovječanstvu.

Biljna mapa moje je raspelo,
ispisana na svakoj žilici svakog lista, vodeno i krvotočno teče tebi.
Gudalom povučena žica žilica, Svepjesma, pjesma nad pjesmama, noć nad noćima, biljka nad biljkama, cvijet nad cvjetovima.

Zvijezda jesam.

Padala sam,
raspadala se
voljno – vojno, željno – žedno, neutaženo.
Raspela se u se na se poda se

Na koncu konaca biljnih žilica, rasplela se ko kruška, ko jabuka, ko voćnjak, ko višnjik, ko šljivik, rasprsnula se u sve bijelo, mirisno, proljetno bjelilo sitnih cvjetuljaka tek netom rođenih.
Ja jesam san jednog jedinog bijelog cvijetka bogato rascvjetane proljetne krošnje,
treptaj vodencvijeta, trop, snop svjetla, kukurik pijetla, trag puža, karta argonauta, pelud, zalud, lud posvud, miris iris što probija sva neba proroka.

Noćni cvijet ja sam, noćurak, ja sam ono što ja biti hoću, prorok noću,
trubadurski rog, bog, noćna tama, ljubav i glog,
katkad danju leptir cvijeću jesam!
Nisam cvijet!

Nisam noćno nebo,
nisam sve, svetost i sverog, svemir, svarog,
slobodan od svega, na lotus sveden,
sam u svemu svemiru svome
svemirske padavice.


Fotografije: izvor, Wikipedia, thedailygarden.us, forbes.com, Fb Stephen Ellcock, google Lotus Brahma Kamal

0 Comments

Tvoja kućna biljka te gleda - poludramska igra

10/22/2020

0 Comments

 
Picture
Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu.  

Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja.
Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija.

Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj  suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati.

J a     z n a m    č e k a t i .

Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće:

T i .

Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje.
Gusto, temeljito ih spuštaš.
Da ne prođe slučajno tračak svjetla.
Jer, on bi te mogao probuditi.
I, kao takav, nepoželjan je.
Zatim...

Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš.
Da ne dopre zvuk.
Jer, on bi te mogao probuditi.
Nepoželjan je.

Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik.

U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita.

Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe?

On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva!

Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu,
urlao ti je!
Sad kreće drama.

REGAL:    ///  bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! ///

... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća!


KUĆNA BILJKA:     ///zaslužujem didaskalije! ///  ... kaže,
zato evo joj didaskalija kad baš hoće,

(tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala):

Tvoji načini mrze prkosnost proljeća!
Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti.
Ah, tolika stremljenja ka Duhu,
a koliki izostanak duhovitosti!


I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka  š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje
d u h o v i t o s t    i   s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na 
m a t e r i j a l i s t i č a n  spokoj i ekonomičnu š k r t o s t .


KUĆNA BILJKA:
(nastavlja sama, kao da gata)

Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju.

KUĆNA BILJKA:
(dižući listove ka nebu)

Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja.
Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj.
Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo.


Usklađenim
ritmom
disanja
nestaju granice svih bića i
evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta;
poviše kolonijalne taksonomije,
poviše filogenije,
poviše razdiobe živog svijeta,
koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i
najgore kućne ratove.


Picture

Slika poviše: "Shema razdiobe živog svijeta sa SUVREMENOG STAJALIŠTA" (ops! ... sa suvremenih stajališta začetih u najokorijelijim kolonijalnim vremenima kada su živjeli i Carl Linnaeus i Sir Charles Darwin...). Sken iz Bačić, T., Erben R. (1997.). Raznolikost živog svijeta. Udžbenik za drugi razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga

...dosta više ovog italic fonta, i tih boja, i te raznolikosti živog svijeta!  Ide mi na živce! Više se ne zna tko što govori u ovoj biljnoj kavgi!


U tvom iskoraku iz učtivo pokošene obiteljske tradicije, voljela sam tvoje stremljenje ka nebu i radost i tvoje kapke koje sam bojila zlatnim sjenilom za oči, za pogled u sebe, za ljubav, za ljubav i za ljubav. U toj je kući ipak, između regala i zidova i između ljubavi i malograđanštine u konačnici pobijedila  – malograđanština.
Tada su me presrele grinje tvog ishodišnog života.

Čizma gospodara među robovima pamuka i komocije,
krhke polomljene košćice tek netom rođenih ptića,
polomljene prkosne kralježnice ptića,
daleko prije nego što su ptići ikad pokušali uzletjeti.
Njihov grozomoran plač i cjeloživotna ugroženost koju se zakrililo sigurnim oruđem za napredak suvremenog društva. Slomljenim ptićima siguran život društvenog prosperiteta!

U našem kućnom ratu, iskreno, bila sam odviše k r h k o p a m u č n a, a na van puna trnja,
ko' agava opasna i razmnoživa, samoživa.

Oprosti,
nisam dovoljno rano uvidjela da i ti stojiš na krhkim nožicama ugušenog sebstva. Ja sam u ovom životu sukulentna i debeljuškasta tustika, s plantaža pamuka odavno sam otišla. 
Oprosti,
zaboravila sam kakva je krutost pored koje ptići umuknu.

Naučila sam se puniti vodom iz pukog preživljanja.
 
Iz svih sam svojih života u listove sakupila srčano rastlinsko saznanje da je ljubav krilatija i od bilo kakve duhovitosti. Ona je vođena sveobuhvatnim i prkosnim vjetrovima. Od tebe i s plantaže prividnog pijeska me otpuhalo. Pješčani satovi vremena su neuhvatljivi, iscurili su u običnu kućnu biljku, najprije manufakturno posloženu na police supermarketa, a potom utišanu u nepričljivom domu ljudske navike s koje se briše prašina, ali se ne mijenja.
Zato...
Ja znam čekati. Dok čekam, promatram sebe, već životima samo to i činim.

Reinkarnirana kućna biljka iz života u život gleda se
tiho, a naširoko, (gledaj me tiho!)
zeleno, a ljudski (ugledaj me ljudski!),
neprimjetno, a pomno (promatraj me pomno!);
špijunski, a korijenski (voli me korijenski!),
esencijalno (budi!)
i progovarajuće:

Moj se oprost još tare o zrak.
Moje su oči zelene, svevremene,
 a ljubav slobodnija od slobode.

Picture
Hvala ti, hvala ti što si otišao.
0 Comments
<<Previous

    Iva Korbar

    Archives

    August 2023
    June 2023
    February 2023
    September 2022
    April 2022
    January 2022
    November 2021
    August 2021
    January 2021
    October 2020
    May 2020
    April 2020
    March 2020
    November 2019
    May 2019
    February 2019
    November 2018
    August 2018
    February 2018
    October 2017
    August 2017
    June 2017
    February 2017
    December 2016
    October 2016
    September 2016
    May 2016
    April 2016
    January 2016
    December 2015
    November 2015

    Categories

    All

    RSS Feed

Powered by Create your own unique website with customizable templates.
  • Home
  • Kazalište Nezamislivog
    • Recesijsko kazalište
    • Na jezeru
    • Mjesečevo sanjarenje
    • Objavljivanje pjesama performerskim aktom
    • što tijelo može
    • Maslačak
  • Radionice
    • Kreacija stvarnosti u pokretu
    • Čitalačko-čarobnjački laboratorij
  • Biljno pisanje
  • TKO
  • Tekstovi
  • O meni
  • Kontakt