|
Limunova sestrica smije se limunovom dječaku, nezaustavljivo trčeć unutar kola, mala bijela mišica, hitrim koračićima okreće svijet u stvaranje. Propinje se vratom tučka okruglaste njuške, lupka o stijenke kotača rozastim kandžicama. Limun se obrazuje u kvantnom ritmu mišjeg skoka, ispisan svjetlošću biljnoga sroka, u umnoženim središtima bijeloga cvijeta, zanesen jarkošću glasnoga ljeta! Broji tri uzastupne stvarnosti umnožene s četiri životne krajnosti koje ne vide jedna drugu i koje daju punih dvanaest cvjetova u limunovom cvatu, uspravnih glavica stabljikastog teleskopa. Na lupi teleskopa obrazuje se dvostruko ocvijeće kojem limun vrti zlatno oko onostrano. Daleko u galaksiji eksplodirao je div. Koloturi zvijezde gore u limonovu oku, jarko.  Okretanjem vatrenog kotača gaji se plod limuna. U njemu, limunov dječak žonglira gorećim košticama odvodeć događaje u svemoguće žarke. Iz zapaljenog obruča dječak gleda u pršteće istine mirisnih čaški. Čašku odijeva četiri do pet lapa, tri mala paža, jedan smjeli morski vitez, zaspali pomorci u boli skorbuta sanjaju trinaest tankih masmalića iz zaraslih mocira i kraljičinu gardu od 8 utišanih bardova u koje, na bijeloj keramičkoj vazi, plavim linijama pilje 4 dugoha zeca sa 16 igraćih karata u preletu! Dugouhi zečevi: dama pik, dvojka karo, as herc, desetka tref, zečje nijemo iskaču u igre moći. Nekolicina siromaha sjajećih plavih očiju nevidljivih prosjaka slušaju šapate lisičjih vezira izdajica, s lisičjim prstima i lisičjim okovratnicima, što prepričavaju jedni drugima, danonoćno, igraćim nizom kako slijedi: pet ključnih dvorskih sluga koji u svakom špilu svoje mjesto znaju, u sedam prelomnih poteza, izvlače iz rukava jednu jedinu žarko žutu ludu, u čaški žute kočije. Na karti luda gricka limunove kore, iz rukava sipa istinu i noćne more. Kočija staje. Luda je luda i, luda je ozarena, ludački izokrenuta karta usred zadanih pravila igre elipsasta limunova dvora, maše iz kočije, držeć crno-bijelog tvora, u svilenim rukavicama, s viktorijanskim vjenčićem od 4 do 5 latica. Luda je sretna karta! Nitko je ne drži u šaci. U kočiji se preobražava u nulu, nazubljena i bergamontna, izlučuje paradokse, krevelji se i pleše, citrusno, silno, preko ruba postojanja, neprativo svijetu, trubadurskom pjesmom preko ruba shvaćanja, ona pobježe u limonovu zoru. Zorom rađa se u trubadursko sunce, trubardurskom zrakom nastanaka, noseć tajne sunčevih zametaka, međudjelovanjem Sunčeva vjetra s međuzvjezdanom tvari, puše pjesma. Trubaduri skladaju Sunčev vjetar usmjeravajuć repove kometa. Na vrhu ludine kapice ispadaju zvijezde za eksplozivna raspada i povratka na mirisinu ništicu.  Takav je život putujućih pjesnika s međuzvjezdanom tvari, koji odlaze u ništa. Život se ugrađuje u mlade zvijezde u zaprežnim kočijama. Pokretanjem kotača podiže se zvjezdani vjetar što otpuhuje zvijezde preko ruba postojanja, k ludama pjesnikinjama da pišu tekstove s onkraja pameti i iz tekstova tankim prstima da truse zvjezdanu prašinu. Probuđena svijest stalno kreira, ne leluja. Ona je poput propetog jedra, bjeline o koju se odražava i upuhuje Sunčev vjetar u limunove zore. Dobro jutro limunova koštice, sunčeva sestrice svijeta! Dobrodošli u biljno pisanje buđenja bića! Za Vas smo pripremili slasna, svježa pića! Kvantni tekst limunovog soka i plod svitanja ushićenog sroka miomirisnog stabla jako razgranatog, otvorene krošnje otvorenih očiju, bijelih cvjetova sa žutim znanjem iz središta svijeta! Lijepo Vas molimo, bez okolišanja i suviše promišljanja, jedan kvantni skok uz limunov sok! Ushićeno bivanje do usijanja biljnoga zviježđa u kojem trepće limunova planetarna vjeđa! Žuti laureat zlate korone iz koje struji Sunčev vjetar, strujno šašav, spreman da ga odvali nabijenom česticom svečanih erupcija i izbaci svoju Sunčevu tvar u međuplanetski biljni prostor. Sve to stvara to zlatno ushićenje, atmosferu budnosti što se sokom cijedi u magnetosferu. Žuti laureat pada u oko planete željne Sunca. Čovjek svoje vjeđe ima da zaklopi i uđe u potpunu pomrčinu svoga golog oka kojim zapaža kolone žednih bića i njihove pogašene korone žića što koračaju u smjeru magnetskoga polja osvježavajućeg pića. U piću limun vrije, tkivom sočnim koštice krije kao zagonetke što sijat će u Zemlju, u planetu vlažnu, vodeno snažnu. Limun vrije i srčiku ploda grije da raste kao vječno rastuća sloboda otvorena uma bez ikakva nauma. Sa slobodom Svemir se širi, biljnim sricanjem svjetova bez Prostora-vremena, eterično i uljno kapa u galaksije citrusa, žute elipse neugledana svijeta. Citrus je kozmička mirisna komponenta, qatarmizat, kozminada, drevni napitak za kozmički boljitak! Čovjek zaklopljenih vjeđa mirno udiše svemir i polako srče arome pune nade. Njegov trbuh ispunja svijetleće sjećanje: Kad je čovjek bio smeđooki egipatski bog, kupao se u glinenom bokalu limunade, posutom laticama i pokidanim miomirisnim listovima. Njegovo velikooko Veličanstvo bi kroz glinu ulazilo u pore Zemlje, i spuštalo se piramidalno k heliosferama. U središtu Zemlje neiscrpno gorjelo je Sunce, a bog bi se svakim silaskom u Zemlju zaodjevao užarenom magmom i u kugli je nosio na glavi. Tako je božje tjeme odašiljalo žarne silnice kroz Zemlju, svjetlosne žarke mlade planete što uči biljke pustinjskome glasu i tako destilira qatarmizat, navodnjavajuć sva polja Nila. Biljke na pijesku su pjevale kao na velikoj, prostranoj, beskrajnoj i beskrajno toploj plaži. U toplini su se topile esencije bilja, u magličastoj istovremenosti pijeska i vode; u zraku i u rijeci, u mraku i u jeci pupale su nade u tek sintetiziranim kanalićima limunade. Smeđooki egipatski bog usnicama svoga roba se smijo'; taman, žilav, čovječan i brončan. Bio je to bog oprečan, izdržljivošću čovječan, provodljiv baš božanski brončan. Provodio je vrijeme, struju i prostor i tako sastavio obode znanoga nam svijeta i umalo zaboravljene vode, vode smijeha usred božjeg plača. Ta, bog je postao čovjekom! Dapače da plače! Brončanim žilicama bilja poteklo je Sunce Zemljano, puno destilirane magme, zrakastih žilnica oko svake peteljke, s mirodijama u pazušcima piramidalnog tučka, kugličastih cvjetova na glavi novorođenog bića što se ukorijenjuje u mijenje. Biće leži na pjeskovitoj obali vječne rijeke i pije slasni qatarmizat. Nosi šešir od latica. Na žarkom suncu isparava kozminada i putuje u heliosferu. Sunce radi u beach-baru, poslužuje biljke i pleše iza šanka oko središta galaktike, pod utjecajem međuzvjezdanoga vjetra koji struji iz smjera galaktičkoga središta, izdužen poput repa kometa. Za kružnim šankom sjede svi poznati planeti Sunčeva sustava, piju limunadu i plešu lambadu. Na rubu heliosfere Sunčev vjetar usporava. Najavljuje terminacijski udarni val životne sreće, zagrijavać plazmu tijela uzavrelih plesača. Na terminalu kozmičkog smisla, planeti čekaju svemirske letjelice, vrte se u zanosu vrućine i bogomdanog napitka. Magnetsko polje se mijenja, magnetne silnice izvijaju, riječne ribe kozmosa zavijaju, a geomagnetski polovi Zemlje pomiču citrusnim plesom u pustinji. Ništa više nije isto, ničeg nikad nije bilo! Za šankom, u kipućem ljetnom danu, preplanuli Uran mi namiguje iza sunčanih naočala i kaže: „Mala, dok pijem limunadu, sve mi je jasno. Sve je svijetlo, svježe, lako i gromoglasno!“ Sjajeća svijest pršti u središtu galaktike i oko nje giba se konobarica Sunce. Za konobaricom su ludi svi redom; Merkur, Venera, Zemlja, Mars, Jupiter, Saturn, Uran, Neptun. Ludi terestrički i ludi jovijanski! Konobarica Sunce pršti magnetskom privlačnošću sjajeće svijesti oko koje pleše i servira kozminadu. Planeti piju ludačkim plesom, a Sunčeva plazma ispunja heliosferu i Sunčev se vjetar širi u svim smjerovima melodične Sunčeve ljestvice! U središtu heliosfere nalazi se strujno provodljiva, brončana disko-kugla. Egipatski rob struji dok pleše, rob-bog bogova Robog melodiju žara prati, s koronom oko glave usred elipsastog notnog crtovlja sve do granica heliosfere gdje nastaje heliopauza. Korona u planetarnoj glazbi određuje trajanje tona probuđene svijesti. Probuđena svijest značajno blješti i rado se kreće planetarnim mrakom tražeć koronografa, Sunčevog dužda zelenih prstiju s trnovitom strelicom grane limuna koja odvodi u danje svijetlo, rasvijetljeno. Sjajeća svijest otkriva da limun je živi astronomski instrument za promatranje heliosfere i izvan razdoblja pomrčine – dužd koronograf, ugledni astronom dužd, knez među stablima, Blještooki. Njega su Egipćani slali u različite diplomatske posjete u astronomske promatračnice diljem planete. Dužd koronograf, u kasnijim spisima poznat kao Zitrone, okruglaste građe, uživao je biti na planeti koja planete promatra i mjeri, a sve u dobroj vjeri da udaljenosti svijesti od nesvijesti ne predstoji nijedna svjetlosna godina. Posjećivao je astronomske meke svijeta i uglađenim pokretima prepričavao strujne bajke pune elektriciteta i elektromagnetskog noviteta. Uvaženoj publici dvora, suda i Crkve od te se teme dizala kosa na glavi jer to tada, to je bilo odveć rano, da uz plamen svijeće se upale i raznorazne misli goreće, što plamte pravim žarkama i titrajima blještooke svijesti. Europi blatnoj u srednjovjekovnom zamku bilo je draže živjeti u kršćanskom mraku. Oni su radije ljude kurili, astronome i šarene istraživače duge; dakako i žene lude ljerkarke naravne, čije oči u noći prejarko blješte i previše znaju, kako biljke zelenilo u zlato tajno tiješte. I tako stavljali ih oni, stoljeće za stoljećem da gore, da im u tom inkvizicijskom braku bude toplije u dekretom proglašenom vještičjem mraku, da ugase tamu smrznute zemlje zaoranu. A biljke su sjale i na lomači moći, žarom vatre u zrak iskrama ispisivale sve biljno znanje Zemlje onostrane. Biljke su vatrom gorećih ženskih tijela tajne prenijele, iz elementa u element, na vrhu pera nalivpera umočenog u tintu tamnozelenu, alkemijski prešle u magično risanje, u to opojno biljno pisanje. Biljke su kapale u živu tintu u Duždevo pero, alkemijski koronograf u potpunoj pomrčini ljudske svijesti, da zapali heliosferu kao srednjovjekovnu baklju dok ispisuje tajne spise čarobnih znanja i željenih imanja. Biljno pisanje živi je instrumentarij svijeta koji kucka stvarnosti u parenhimu teksta, kao Morseovu abecedu. Svjetlosno i zvukom, biljnu anatomiju pretvara u spozajnu astronomiju u središtu galaktika božanske čovječnosti. Tada negdje u 15. stoljeću, uhvatili su toga dužda, kneza drveća, Dužda astronoma, pisca koronografa, žutog biljnog metronoma, glasnika ženske svijesti. Opkolili ga u zlatom Dubrovniku, na zakusci diplomata, ispred Duždove palače. Dužd je stao. I mirisao. Pa je sjati stao, žarko, žarčje! Pa glasom pustinjsko riječnih biljaka zazvao: Sveti Vlaho! Sveti Vlaho! Sveti Vlaho! Zatim iz svoga lijepog ruha, ushićeno izvadio riblju kost i bočicu qatarmizata. U njegovoj ruci, qatarmizat sav je sjao, smjelo propjevao, po rukama mu cijelim cvao, poput lijepe penjačice, poput neugasive svijeće ispred grla koje se ne boji kazivati istinu. Istinu o svijetu, istinu o ženi, istinu o ljudskoj mreni na oku spoznaje, sa sljepilom svetim. Uglađenim pokretom, diplomatski, u žutim rukavicama, jer to se tamo tako radi; astronom dužd, knez drveća prije uhićenja ponudio je sviti svoj tekući biljni metronom koji mjeri otkucaje istinosti planete. Na vrhu metronoma mali limun, otkucajem kapljice cijedi. Svi su začuđeno stali. I... pristali! Pristali svi znatiželjni trgovački apetiti prisutnih te je svatko dobio, pa i gradska straža, po jednu svijetleću kapljicu pod jezik. Cijela je svita najednom cvitati stala! Iz prstiju krenule vitice, na plećima porasle litice na kojima stoji Groad; iz dlanova zasjala pasiflora, oko vrata izrasla pusta stabla gorkih naranača. Iz trbuha krenule vinove loze, na prsima upikli se ružmarini, po nogama penje se jasmin i svoj miris tjera u taj vječni rajski Đardin. Dužd astronom na to povika: Ragusa, sve ti cvitalo! I tako je pao Groad, uz ritmičnu limunadu. Ovo je bila prva prava opsada Dubrovnika, opsada bilja, o kojoj dubrovački ljetopisci ništa zabilježili nisu ni u umu nit' u Arboretumu. Jer nitko nije shvatio čime su obuzeti.
Dužd drveća, prije i nakon aktivacije qatarmizata te prije i nakon uhićenja; kako je prikazan na Onfrijevoj česmi, kao njezina 16. glava. Navodi se da je graditelj slavne dubrovačke fontane, Napuljanin Onofrio di Giordano della Cava tajno prijateljevao s Duždom astronomom. Iz ovjekovječene glave Blještookog tekao je napitak drugačije boje od čiste izvor-vode. Neki proljetopisci dovode to u vezu sa 6 stabala limuna koji su nekoć rasli u blizini Šumeta, izvora u Rijeci dubrovačkoj. Dan danas na Stradunu nevidljivi astronom dužd, zvan Zitrone Blještooki, ispija slavni svjetlosni napitak. Gospoda valja da gospocki živu. I ja pored njega sama, u heliopauzi pored Sinagoge usporavam vrijeme. U lokalu pijem limunadu, i to za puno dukata, ali tu se ništa ne može, kad sudbina je u ovom mjestu tako utkata. Za ino nijesu dukati nego da se pendžaju.* U međuvremenu, u tekstu, čovjek vjeđe otvara. Tamo blješti kvantni tekst limunovog soka i plod svitanja ushićenog sroka miomirisnog stabla jako razgranatog, otvorene krošnje otvorenih očiju, bijelih cvjetova sa žutim znanjem iz središta svijeta. Dobrodošli u biljno pisanje buđenja bića! Za Vas smo pripremili probisvjetna pića! Pića Duha, iznebuha. Tamo, u Duhu, u Sunčevom propuhu, svi se smiju vječnim smijehom ozareni; i rob koji je bio bog i bog koji postao rob. U tom lokalu lebdeća stanja, neugledani svijet se stvara. Svijet na obali vječne rijeke. U njemu biljke na pijesku pjevaju beskraju, na velikoj, prostranoj, beskrajnoj i beskrajno toploj plaži, u vodama smijeha usred božjeg plača, na liticama Danča, klikće mirisna drača. U Sunčevom vjetru miriše more. Na horizontu jedrilica, ornament na liniji probuđene svijesti. Probuđena svijest stalno plovi, ne leluja. Ona je poput propetog jedra, bjeline o koju se odražava i upuhuje Sunčev vjetar. Limun okrunit će čovjeka kad iz tamne komore izađe, otisnut na papir, nakon 4000 ljeta žedna i prokleta, nakon neviđene krađe gdje tama tuđih duša vreba sve one zelene, svijetleće, prkosne i – slađe. Tako vam se, dječice Sunca, cijedi limunada, naizgled samo jedna kisela nada, za sve one kiselog osmijeha i kiselih lica, ukiseljenih života običnih izjelica. Alkemija prelazaka iz noćne more u lakoće, miriše na more i limunove kore. Tako biljno prelazi u kozmično, usred svake limunove zore. Čovječanstvo konačno žutu vunu prede. Dok u šumi mu pjeva zlatna vuga, iz bistroga uma oslobađa se duga, slobodnjačka ptica astronomskog izuma. S litica cvrkuće planetarna glazba, sve svjetluca. 
0 Comments
ili O sjajokradicamaOkrutnost odluči, kao neki poseban plan, navući svoju posebnu haljinu:
ne gledati u tvoju ljepotu. To je jednostavan plan, pun tišine i običnosti. Okrutnost ide za ljepotom, jer to je što okrutnost čini. Okrutnost zna za tvoju ljepotu, budi sigurna. Ugleda li je, ona će brzo i odlučno ti prići, baš blizu da ti bude. Ona će i brzo i odlučno, okrenuti glavu u drugu stranu, jednostavno gledati drugdje. To je taj plan. Jednostavan, bliskosti nelogičan i neprimijetljiv. Tako će gledati kamo god, samo ne u tvoju ljepotu. Biti pored tebe blizu, lijegati s tobom, jesti s tobom, hodati s tobom, poslovati s tobom; sve bez pažnje onome u tebi najizvrsnijem. Kretati se uz tebe, ali u nevidljivom suprotnom pravcu, praveć se da ne zna za tvoju sjajeću ljepotu. Odlučno će to činiti, ne gledati u tvoj izvor sjaja. Jer... dok okrutnost ide sa sjajem, ona mu ne poklanja pažnju. Jer ... ona ide za sjajem, ona te promatra, ali te ne gleda. Ona se tako napaja. Kad bi suprotno uradila, kad bi te gledala, uvjerila bi te u ono što zna i po što je pošla – tvoj sjaj. Okrutnost prezire razotkrivanja bilo koje vrste. Voli sjaj, a prezire rasvjetljavanje. Presretne li je ljepota slučajno, uhvati li je nespremnu, okrutnost će ju poniziti! Ona zna tvoju ljepotu kao izostanak sebe u ljepoti, i ne može u to piljiti jer bi nestala u nepostojanju. To je preopasno. Zato! ... okrutnost mora ponižavati – kao izlaz iz nepostojanja i nevažnosti; kao poseban plan nepridavanja pažnje: ona će s tobom lijegati u krevet i – krasti. Ti ćeš gledati u okrutnost, ali ona neće gledati u tebe. Tako će se ljepota slijevati u okrutno, dok ne iskapa i posljedna kap ljepote, okrutnost će se krutiti prema nježnosti, otvorenosti, suradljivosti i ljubavi. Tako će okrutnost krasti. Dok ljepota ne utihne. Dok ne bude više takva sjajna i puna nade. I kada postane takva prazna, okrutnost će ljepoti reći: „Pogledaj se! Kako si ružna, jadna, slaba i prazna! Kako si neistaknuta i beznačajna.“ Jer ljepota će se tada zaista takvom i činiti; slomljena, izvan sebe; ugašena, izvan postojanja, lišena sjaja. Okrutnost će se zatim konačno okrenuti prema ljepoti i gledati je. Gledati ravno u nju, slavodobitno i pobjedonosno, poput kralja kradljivaca, s uspješno provedenim planom. Magijski čin i optička varka, kobna uigrana zamka: promatrati pomno, a ne poklanjati pažnju: sjajem opčinjena otmica dobrote ljepote! Okrutnost će uvijek ignorirati ljepotu. Jer da ju ugleda; da ju zaista ugleda, okrutnost bi se skrila u najtamniji kutak, gdje ju nitko ne može naći, namirisati ili prepoznati. I ondje će čučati u mraku, srameći se sebe, u kutu prikrajka utrnjenoga bića, drhteć usred svirepih noći koje se ciklično pojavljuju. Dok se opet ne pojavi nešto tako sjajno čemu se isplati približiti. Najčešće nekome otvorena, razumljiva srca tko dopušta da mu se približi i najtamniji sram bića. Namirisavši poznati joj vonj sjaja, okrutnost će izmiliti iz svoje posramljene rupe i krenuti za sjajem. Jer tako ona hodi, to je to što ona čini, biće prevrće i tako se kreće. Ljepota je jednostavno ono što okrutnost presreće. ☼ tekstualna partitura uz instrumentalnu pratnju ☼ polilog po potrebi ☼  KAL MAJKA Tiho sam to rekla, podno sebe, da te se ne bih odrekla. Jer odrekla sam te se već jednom, okaljala se. Sada u daljini, raspršena žarko narančasta točka titra sa zamrznuta jezera. Jutra su mrzla, mrazom pokrivena, kao lica skulptura, mrko zamimikrena. Sunce je mlado, nijemo, ne govori nijedan jezik. Sunce je dijete je samoniklog izraza. U kalu spava dijete tinjajućeg odraza. Ono gleda poviše, odrazima tihog, sporog neba. DIJETE JABUKA Dijete pjeva bijelim beharom, bijelim zastavicama voljenosti, na vitkom, svijenom stablu tople kore jabuke. U kori grijanoj svjetlinom popodnevnih sunaca, lišca se osmjehuju razgovorljivom cvijeću. Mali, bijeli behari dišu lišcima novorođenčeta s kapcima sklopljenih u miru. Jedan kapak, jedna je latica sićušna cvijeta, novodoputovale duše svijeta. Tako jabuka sniva kapcima mira, svu svoju tankoćutnu djecu. Djeca ćute sve, i svesrdnost svijeta i razrokost svijeta, u raznorodnim cvjetištima, djeca gledaju biljnim očima koja neprestano rastu... disanjem. Golišavi, obli trbuščići rastežu opne ljudske vidljivosti. Djeca ćute majke u tamnim utrobama, i čuju im glasove unutar opni oblih bubnjeva, usred šarenih usplođa sjećanja, plutaju u vodama ljudskosti toplih plodnica. Bubnjevi vodama udaraju ritam rastućega srca. Srce pulsom čuje svoju majku, svoju nježnu radost, bubanj i jabuku. Cvijeće žubori, i pod kapcima lapa dijete sanja, prvi ljudski mir bubnjem odzvanja. Jabuka šapće, kako dijete sanja, takvo se dijete rađa, pruža peteljke, prsti su joj hladni. Ona toplim dahom huče u olovku i rastapa tintu vretenastu: pisac crnim slovima pruža ruke u nevinost i ispisuje riječi u zibanju, da si stvori kolijevku, da se ziblje riječima kasnog, kalajsanog sunca. U suncu je zemlja stajaćica, čuvarica zimskog solsticija i zemljom obloženih tišina. Pisac je sklupčan u jabukinu trbuhu, ziblje ga crna rađajuća zemlja pjesmom rođenja jabukinih behara. Pjesma joj je bijela i upjevava se u kal: U utrobi sunca je zemlja, u utrobi zemlje ocean, u utrobi oceana kap, u kapi kal, u kalu zibaljka, jabukina naricaljka. KAL MAJKA: (pjevno) Ja sam Kal, u meni si se i rodio i od mene si brao, u meni si se i pretvorio i meni si se dao, uvenut došepao, lahorom odjeknuo, u mene se pretvorio, u kaljužu si pao! Majka Zemlja se ne umara. (činele) Odrekla sam se te se nekolicinu puta, pustila te! Čedo moje, klico vječnoga. Klij, ljepoto, klij! Pupaj, radosti pupaj! Navri vratolomno u svjetlo, dan udahni, dahom razdani dani ti život. Budi zlatna jabuka! (gong) Jer ja sam te rodila, Kal. Ukapljila te. Ja-sam-te-rodila. Ja sam Kal, prepoznaješ li me? (glas) (bubanj) (ozarene otvorene oči koje vide ljepotu, visoko frekventni zvuk)  ZVIJEZDA SUNCE Dijete sijedi usred tamnoga biljnog neba i pruža malene šake tamnim, dubokim očima. U očima su beskrajne vode i očima se izravno gleda. Oči su zavojito jezerske i ... trepću. Iznad djeteta, jabuke lebde u zraku, ono ih promatra i hvata ručicama. Dijete jabukom sanja i dijete jabukama lebdi. (pauza, tišina, hor) Lebdenje je kretanje, a prostor neodvojiv. Dijete ga upija očima, vodom saznava i tišinom se širi. (pauza, tišina, hor) Dijete lebdi i hvata prostor ručicama. Oči su jasne, ponorne i kozmički kristalne. (instrument) Pogledima teče slatka svježa voda, svako gledanje bruji. (instrument) Dijete vodom pada, zvijezda ponornica! (gong!) U kozmičkoj rijeci lebdećeg agregatnog stanja, s djetetom padaju i preci i retci riječi, jer u rijeci nema riječi u rijeci Jednost. Jednost, postojanje skupnoga roda Kalivoda. Jednost kroz nju teče, iz nje izvire, u nju ponire. Jednost je kozmička riječ padalica djece snažnog vodopada. Voda pada, voda tutnji! (bubnjevi djece) U Kalivodi bubnjevi preklapaju jabučne zvijezde mrkloga mraka, biljke se utapljaju resasto noćima uranjajuć u ljude: kad smo jedno pored drugog, mi smo i ondje i tada, i rukama nam jabuke rastu, i mi smo sada i mi smo i daleko jer daleko lebdi u sada. Sada u nama, plovilima mira, postoji samo trenutno blizu što ponire k postojanju. Ono probija u tkivo jabukina ploda i širi mu kružne obode vode po kojima bebe zavojito puze, trepću u ponor kozmičkog stvaranja. Zavojima Kalivoda zviri, galaksija žubori i dijete ju čuje. Sjedi usred tamnog neba i saznaje za duboke vode daleko prije roditelja: u vodi jest naša ljubav koja jest naše postojanje. Jabuka se prepolovi po obodu da bi se pojela, a razlike u njoj nikad nije bilo; jabuka je resko stvarnosna, cjelovita i okrugla, njome dijete kruži i rukama u biću se pruži, i tako kako sanja, tako se i rađa. Dušama svijet utire put korijenske samoće koja pije zemljin sok iz zemljine gluhoće. Samoća zato prebiva tiha među stablima uspavljujuć bebe svilenastim mukom zemljanih boja. Ispod jabuke čovjek voli leći, zaspati u slatku samotnost mirnih dana neba. Zvijezda je Sunce i crna je rađajuća Zemlja. CVIJET
(priča sjećanje maternice Oceana) Nosim bol tvog nestanka. Jednom davno davno smo se dogodili. Nenaslućeno se dogodili, u kaplji oceana se dogodili, u čeljusti medvjeda se našli, u toploj špilji se progutali. Nosim bol tvog nestanka i neobjašnjive su suze postanka izumrlog cvijeta. Odumrlo cvijeće ne slavi sebe, već stupa stapkom u zemlju krotku, polagano, potiho i savitljivo puže u dom svoj ishodišni. Krajevi cvijeća su kratke simfonije svakodnevnih odlazaka i, postoji kraj cvijeća, kad se cvijeće topi u zemlju ravno zaoranu, a njegove trube najavljuju put u nebo uvinut, od kalanih šaka otrgnut. Voljelo me cvijeće i voljele me kaplje, rosne, morske i riječne i jezerske, slavile me suze, svojom čeljusti me progutale. Suze imaju čeljusti. (truba!) I dalje nosim bol nestanka, u putnom zavežljaju, u kaplji oceana, u zemlji, nosim bol u bisagi svog naivnog mrkog magareta, nosim ga u dom svoj ishodišni. Tamo gdje je sve bilo prije nego što je postalo i prije nego davno, i prije nego davno davno, prije naslućivanja i prije nenaslućenosti. Nosim trpko i magareće tvrdoglavo svoje zlato sjećanja da bih ga vratila utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Nosim ga danima, pogibeljno, nosim ga životima, opetovano, nosim ga srcem, prikovano, nosim ga zlatom obasjano. Ja, sluga davnih davnih odluka, stopljena u vrijeme zamotano u malom putnom zavežljaju u kojem su redom: jabuka, sendvič, ništa i mir. Jabuka je bila cvijet prije nego što je bila jabuka. Jabuka se sjeća svojih cvjetnih sestrica i braće i sjeća se bijelih latičastih putovanja i sjeća se naivno i donekle mrko i sjeća se davno i sjeća se davno davno. Jabuka je bila cvijetak, koja je znala pogibeljno, znala je krotko i britko i voljela je sve cvijeće i voljela je sve kaplje, jabuka je znala ishodišno. Jabuku nije brinuo kraj cvijeća i slušala je mirisne kratke simfonije svakodnevnih odlazaka, slavila je suze, i rosne, i morske i riječne i jezerske. Jabuka nije odumrla jer je znala, znala je zlatom obasjana. Jabuka je rasla i resko prštala, u samo jednoj jabuci sadržana je sva zemljana buka. Rasna jabuka, raspjevana jabuka, stara vrsta, od stabla otkinuta, rijetka i rijetko u čeljust ulegnuta, putno zavezana, u čvor, putno prenijeta. Jednom davno ste se dogodili!, smijala se jabuka, bez prekida se smijala, sjala, u utrobi, carici, djevici, zemlji oceanskoj. Smijala se jabuka, smijao se ocean, huškao mora da podignu valove, uznemire plavetnilo što je snilo snom pravedničkim, posred boli je spavalo. U svakoj boli oceanskoj živi plavetnilo. I neizmjerno je jer to je narav plavetnila, to mu je zadaća u modrini, da se modri, da se plavi beskrajem, beskrajno da se plavi, cijelog tebe da preplavi, smlavi, uvuče u divlje valove, divlje morske konje, galopirajuće. Smijao se ocean tvojoj boli. (instrument s mijehom, smijehom, harmonij, harmonika, ili frula topla) Valoviti konji morskom svježinom poskakuju u tvojoj boli. Jednom uznemireno plavetnilo ne miruje, beskrajem ne miruje, a u tvom zavežljaju još uvijek su: jabuka, sendvič, ništa i mir. Bol je morska mijena i morska stijena, bol je morska rajska pjesma, i beskrajno se melodijom plavi, posred voda se plavi, pjeva, posred velikih voda, stjenovitih voda kalivoda, razlomljenih o stijene, bol beskrajno se plavi, vidiš li je, rajsku, vidiš li je galopirajuću, vidiš li je naravnu, prirodnu, rodnu, rođenu u tvom nestanku, vidiš li je, vidiš li joj oči, oči vidiš li joj utrobu, tamnu utrobu, zemljanu. Tamo ćeš stići, ti putnice, sa zavežljajem od ničeg, ništavnim čvorom privezana, polagano, potiho u svoj dom ishodišni. Mirom ćeš ući u utrobu zemljanu omotanu divljim morem. Pjevat ćeš morsku rajsku pjesmu o cvijeću i slavit ćeš slane kaplje očiju, položena u svoje zlato sjećanja. Voljet ćeš me, sendvič ćeš pojesti, u utrobi piknik imati, u ruci držat ćeš ništa, polegnuta u zemlju mirom ćeš me zasaditi, izumrli cvijet, iz kalanih šaka otrgnut. Ja ću te vidjeti, očima mora te spaziti, sol s tebe polizati. Smijat će ti se jabuke. Jabuke zlatne će ti se smijati! Kraj. Kraj cvijeća.  I. BIJELO MORE Nosnice su mi bile pune soli, a zrak je bio kao mlijeko. Pretakao se dahom iz prvoga mora, mora bijelog, mora koje je gusti baršunasti rog soba, mora dišućeg, toplog i prokrvljenog koji živi na stepama beskrajnih, ledenih bjelina. Mora koje hoda usuglašenim korakom velikih krznenih tijela, stvarajuć paru u sunčanoj ledini i more hrapavih jezika što traži travke ispod briljanata, liže lišajeve. More tijela se giba, sudara i izmijenjuje u valovima krda. Vrela su tijela krda i vrelinom prizivaju snježne mećave, da jače vriju. Tada se krda cakle. Sobovi turaju njuške duboko u snijeg, na onu stranu svijeta, dahom tope bijelilo moga zraka. Nosnice su im pune razbarušenog snijega, trepavice zaleđene, oči velike, smeđe, zagledane. Kroz oči pretače se bijelo more, prvo more i baršunasta bijelina. Bjelina se giba sporošću krda u hranjenju. Uz žvakanje i topot, krdo diše i topi se more. Topi se tiho i pretače u mlijeko, a mladunče soba ga sisa iz vimena mame koja pase lišajeve. Osjećam njezin vlažni, topli dah na svome licu. Sve miriše na mlijeko. Ovdje na otoku se, vrlo polako, diže magla. Nevidljivi brodovi još uvijek trube. Oni su me jutros probudili. Trajekt je oko 6.20 ujutro u potpunoj bjelini trubio drugom trajektu iz suprotnog smjera da prođe kroz usko ždrilo između dva otoka. Ovaj s druge strane ždrila trubio mu je nazad. Ja sam spavala u maloj hladnoj sobi između odrezanih, tankih debala masline. Trubili su naizmjence i dugo, baš dugo. Prekrivena pokrivačima preko nosa i čela, odmah sam znala da se vani ništa ne vidi i da smo potopljeni u gustu noćnu maglu. Slušala sam ritmičan razgovor dva broda. Bio je spor, kao da broji otkucaje dva otoka i skupne otkucaje srca sviju nas na otocima. Trubili su gotovo svjetionično, kao da su svjetionik što pušta dug i dugačak snop svjetlosti. Jer svjetlost je kod svjetionika istovremeno znak udaljenosti i ritma. Dva dugačka snopa svjetlosti u naizmjeničnim zvukovima trube, rastezljivim kao magla.  Između maslina naslonjenih o zidove moje sobe, začahurena u pokrivače, ja sam disala, skrita u toplini usred bjeline arhipelaga u kojoj smo nestali i ja i otok i maslina, i kuća i vrt i more, i brod i svjetla brodova i obala i drugi otok i drugi otočani i drugo drveće i makija, i more makije na otocima i ranojutarnji ptičji pjev u njima, i gore i dolje i kroz kamen na kamenu u kamenu na otoku do otoka iza otoka, i ždrilo i svaki prolaz i most i još jedan mali otok sa svjetionikom u daljini, točka na kraju beskonačnog niza. U bjelini arhipelaga razaznavali su se samo ritmični, rastezljivi otkucaji trajekta koji su nas budili. Dva trajekta jednake veličine trebala bi proći istim ždrilom ispod mosta između dva otoka i tako nam opet iscrtati stvarnost. Tako da svi opet razaznamo stvarnost i arhipelag stvarnosti. Moja je soba sada maslinom omeđena i maslina polako, dnevnim ritmom bilja, isparava sok svoga tijela u sobu. Soba je puna maslininog izdaha. Ja ga udišem i osjećam kako su mi nosnice pune soli i da je zrak vlažan poput biljnoga mlijeka. Dišem, samo dišem u bijelom nestajanju. Dugi udah nadmorske bjeline u jednom navigacijskom dahu, razbuđujući orijentir od jedne trube trajekta do druge trube trajekta. Nevidljivi brodovi uporno trube... Uporno se štiteći svojom čahurom od pada u arhipelaško nestajanje, tek sam se kasnije sjetila: Silvestrovo je. Kroz oči koje vide samo bjelinu pretače se bijelo more, prvo more, isparena sol suza, maslina i njezin nježan baršun. Na obrazu, prekrivena dekama, osjećam topli dah sobova, mora koji živi sa stepama beskrajnih bjelina. Sobovi i njihova ugrijana tijela, kamenje živoga mlina u neprestanom kretanju, živo kamenje bijelog i sivog krda u disanju, stiještit će me u zlato, u mladu djevojku, srca poput vretenaste koštice i nježnih prstiju pastelnosti. Zemljom ispisujem: u voljenosti puštam lišće iz ulja sunca Oh, kad bih te mogla obujmiti granama jer, sva su stabla u meni. II. ŽEĐ KOŠTUNICE Nabubrele kapi nabubralog života, tinjajućeg, ekstrakt su ognjenog mora i sporih čuda zemlje. Kap. Jezičcem staze plazi. Ona šuti. Siva ruka žedno stijenju prilazi. Tanka je, puže kroz kršnu zemlju. Iznad zemlje stajaća vrelina, u kamenu tišina. U tišini se oganj smije smijehom sjemenčice. Sjemenčica je krotka, kao nasmiješeno dijete igra se s krilatim kukcima. Krila su bijela, zlatna i srebrena. Kukci lete božjem pristaništu, a tišine odskakuju. Prsti ližu kapljice žege, netremice, vijugavo i smjelo. Smjele ruke smjelo žele, vjetrom nebu primaknute, tanke ruke nade, ruke žege žeđu nastoje, seljačke ruke žudno rade. Život bubri i tkiva mu se u tišini gaje, isprepliću pod zemljom. Zašiljeni vrhovi probijaju k ponorima krških vodenila da bi se voda žudnjom ukorijenila. Kamenje se obavija žeđi ljubavništva zanosnog podzemnog boga. Podzemni bog nosi usnice crvenice i miriše na suhu crvenu zemlju. Zemlja sunovraća ljude u krške provalije slobodnim svijetlećim padom, u njedra, treptavom podzemnom bogu, očiju katkad otvorenih, katkad kamenitih. Jedna do druge željna plamteća duša, druga do prve sklopljena ruka molitvena, savijena od htijenja, kamenu nariče slatkovodna bdijenja. U zemaljskom zanosu čovjeka drveće raste. Korijen o kamen kucka, u tamnoj komori krša zatamnjuje se narav života, skliska vita obscura, silenzio e solitudine, ora et labora. Voda trepće proklizjima, kapima gleda iz pukotina. Voda se zrcali sa žeđi duplju o duplju i upija je k sebi u mineralno sirotište, po stijenkama kore, kamenje tari izricane molitve, šišti. Kapljice se raspršuju u stanice kapelice, u vodene, oble oči drveta; savijaju ruke pukotinama, kružnim okretima očiju smještaju se u zglobove bića. Pucketaju sklereide kamenim suhozidićem, koštuničavo, na razmeđi biljnog, božanskog i ljudskog. Tri šaputajuće sfere tvorbe, jedna u drugu upletene, u kutu kapele zrcale svjetlosnu arhitekturu, trenutnu. Vječnu u iščezavanju. Mir, oh, lagan li je mir srca koštunica. Sve koštunice u žeđanju su tvrde. One su jako ljudske i sklerenhimske, žilicama isprepletene; u život plaču i nariču, o ljubavi božja, maslina bogorodica! Koštunice narikače žude za zagrljajima guste nedohvatljive ljubavi. Tekuće, jednodomne, vazdazelene ljubavi. Kvrgavo deblo miri tvari spororastuće, ocvijeće mu je dvostruko, pruža zraku meke ruke djevojke ponturice.  Božansko je ljudski biti, ljudski je božanski biti, biljno se ozariti, pustiti puči da luči biljne luči u šapatima, sakupljati zlato u uljnome plodu; zlata sjećanja zlatnoga doba u prstima mlade djevojke divljeg izbojka. Mlada je djevojka prelivena kožom pastelne boje, a njezine su pjesme mekanije od mojih slova. Ona je dijete koje siše zlato biljnoga sroka u kojem je bjelina, zlatno-mliječna svjetlina koja je milina, rajska razina. Ugledana zagasitim očima čovjeka u nastajanju, očima topljenog zlata, plodom zajedničkog pamćenja u naboranim licima, u pukotinama, brazdama, rasjedima i škrapama; životne se posjekotine polako pune uljem. Tako... se sjećanje čovječanstva tiješti u ulje. Ulje utješi čovječanstvo bar na kratko, premazuje ga, kap po kap klizi njenim vratom, kao znoj malih glatkih bogova s puno zvečki: Dok su čovječanstvo bila djeca, ona su se neprekidno hihotala, zvonila i sjala. Ni u noć, nit' pred zoru, ni kroz jutro, nit' za sudnja dana, smijati se nisu stala, sva im se lica ozarila, pršte svjetlo..., rekao mi je jedan stariji čovjek, pljesnuvši rukama od brazdi, više puta i kroz više lica kora maslinica. Govorio mi dalje: Cijeli život živiš u žrvnju, a čemu? Ti si mlada i iz lica ti sja milina... Život je ko taj tu tijesak za ulje. Drž' se podalje toga, ne traži ga, bježi od njega ko od vraga! Smije se u svom masliniku: Ma, vrag odnija prišu, smije se dalje i dalje naborani čovjek, tugosmijehom u daljine. Njegovim smijanjem klizi ulje, Zlato Ulje, tajni ekstrakt tugosmijeha. Putem čovječne kamenitosti vijuga kapljama kroz brazde po njegovim velikim dlanovima i težačkim prstima, kaplje nazad korijenu, k tlu. Kad sam odlazila od njega iz njegovog maslinika, viknuo je: Divojko! Nemoj se samo žurit da odrasteš! Vrag odnija prišu! Već je bilo kasno. S okusom ljepljive slatkoće i svirepošću zavidnog oka koje me kriomice vrebalo, ušla sam u svoj uljni žrvanj. Vrag mi sriću odnija. Ovdje je vrijeme sporo i samo cijedi kapi. Vrijeme je najsporije u ovoj priči, zaustavljajuće. Sreću kaskaju konji zaprežnih kočija duboko usnulih putnika, vozi ih vrag što umire od smijeha, gotovo simpatičan. Cereči se, loče, srče mi snagu i urliče: „Iscijedilo me do posljednje kapi!“ Na 22 mjeseca sam postala obični pisac, tihi pismorisac. Na početku puta poslala sam čovjeku pismo, risala ga ispod Svetog Brda, iz nomadskog krškog sanatorija: „Ne mogu vjerovati da postoji prostor kao na ovoj uzvisini gdje jesam, nimalo poremećen, nimalo nakrđen, doslovno u cjeloti, bez rezotine, bez oštećenja, iznutra i izvana, bez remećenja, bez smetnji, pripadan svome raju. Zapanjena sam time, oporavlja me, grli me ovo skroz. Nadam se da si dobro, šaljem ti ovu svježinu.“ S toga visokog brda, silovito sam gurnuta. Ja sam ta! Ta sam. Stropoštala se. Ja sam čovjek! Ja sam pala! Zaspala. U kočiji ja duboko sanjam da ona naginje tijelo u mutnom zraku soli i dušu upućuje zemlji. Mojim uzdasima, raširenih grana k maslinastom nebu, punom svojih koraka korijenja i čvorovima kore, ona raste. Sanjam da ograđuje vrijeme kamenitim stepama sna, da je mlada kao mlado sunce i žut lišaj, da ne tište je kiše, i da živi život pun oprosta dok osmijesima izvezuje lišće, zraku odšapuće svoju mladost i moju posrnulu radost, bezvremeno lice nježne koštunice. Da radost može šepati, krvariti i plakati, nikad to nisam pomislila, ni u snu. Ta, radost se raduje. Ja sanjam i nisam svjesna ničega što se dešava.  III. DOBROTA Ljubav je vazdazelena, biljna, pitka i podzemna; neosporiva, pupa u usnice crvenice, doticive: ljubav ljubavlju žudno žudi. Maslina je tiha i odrasla, nije više dijete, puna smjele šutnje srče sokove božanskog ljubavništa. Žudnje stiješnjene u zlato, zagrljajima što guše surovost života, u žrvnju obraća koštice u duše. Duša je tekuća i prozirna na razmeđi svoga postanka iz oblika u oblik. Život je silan kao tanka ruka masline, krene kao divlji izbojak pa se nabora. Život je silan! Nabora se i čovjek kojeg katkad sretneš, ako se pokaže, u deblu masline. Nabora se od silnoga života i krške vjetrometine, u neprestanosti koračanja iscijedi se do posljednjeg slova biljnog pisanja. Uslijed dugih godina postade majčinski milozvučan. Lijepo je čovjekom sniti maslinaste snove. Biti korijen vretenast, dobrotom razgranat, dugovječan. Ukorijeniti se u dobroti, posao je vjetra i vječnosti. Mio čovjek je pitak i neosporiv, tih i dječje odrastao. Mili će čovjek rasti dalje, u maslinu, u miru božjem, naslonjen o deblo, pun i zelenook u osami sunca i kamenja. Tad će ga ljubit oganj i beskrajno i trajno more usred usnica zemlje crvenice, oblih očiju, spore kretnje, smeđih vijugavih ruku. I čovjek će čovjeku biti maslina. Čovjek će čovjeku roditi njegovo nasmiješeno dijete, zvukove frulice s poljana, grohot, zvonce u daljini, bijele prašnice, zvučan zrak sa krila kukaca. Masline, kao i ljudskost, rastu uz pet uvjeta, silenzio, siccita, solitudine, sole, sassi. Tišina, suhost, osama, sunce, kamenje. IV. SREBRNO MORE Izbrazdano lice, zemljano lice amfora, tako mi izgleda. Budim se na površini Mjeseca, tako mi se bar čini. Silvestrovo je. Ovdje je prostor prhak i sklizak i klizi poput ulja. Kako se ja krećem, tako se kreće i prostor. On klizi pod stopalima koja upadaju u porozno tlo nepoznate mi konture. Ja ne hodam, nego nekako uklizujem u uljnu supstancu tog treptavog i pjegavog ambijenta. Vrijeme je viskozno i treperi mi kroz prste. Zrak je topao, gotovo subtropski, a svaki moj izdah ostavlja srebrni trag, kao zimi kada je vani mrzlo i toplinom je disanje vidljivo, huktavo. Dolje, na tlu, ili na tome što bi trebalo predstavljati tlo, nalaze se svijetle, glinene, zelenkaste tvorbe. I one su porozne, a periodično se kroz pore tvorbi pojavljuje zlaćana svjetlina. Sve je laganom gibanju, valovito, pomiče se gracilnošću usporenih pokreta, treperi mi niz leđa. Vrijeme sporo, zimzeleno. Najsporije u ovoj priči, zaustavljajuće, ukapljuje se viskoznom bremenitošću. Vrijeme je ovdje vazdazeleno, jednodomno, razaznaje se bojama; entomofilno, heliofilno, pripadno kretnji kukca oko sunca. Kružno. Vrijeme-bezvrijeme spororastuće, omeđuje moje postojanje u postojanju nepoznatih mi kontura. Ugoda mira širi se zrakom srebrne boje i implastira u obliku palmete. Gledam svoje ruke, maslinaste su. Prsti miruju u baršunu naličja maslinina lista i tako prepisuju ono što vide; arhipelag stvarnosti i dišuće školjke nataložene u kolektivno kameno sjećanje. U kamenitost sjećanja uvija se snažan korijen, gibak, i priziva ga sebi. Učvršćuje ga, miluje, pjeva mu i pjesmom ga uzemljuje. Maslina će uzemljiti kamen. Tako se barem sjećam. Tako mi se bar čini. Sjećanje je neukorijenjiva tvar koja klizi iz ruku u provalije svih koji žele posjedovati stvarnost. Stvarnost je poput ulja i skuplja se u amfore, prenosi potonućima civilizacija, meko, dodirom nepca i jezika. Jezik se ovine oko uljnog oštrog okusa tisućljetne tvari koja tvori ovu zemljanu sliku, obavije ju i ulije u čovjeka. Zeleno ulje pecka niz grlo poniruć u čovjekovu nutrinu, klizi u morske tame amfore. Pored amfore u nesagledivoj tami leži i naga Afrodita bez jedne ruke, a preko nje prelaze planktoni. Na oči joj se primaju školjke srebrnih i sedefnih nutrina. U sedefnim nutrinama raste cvijet masline. On je malen i peludno prašnjav; sićušna bijela, razbarušena hermafrodita. Smiješka se na površini Mjeseca.  Ruke miruju u vjetru. Silvestrovo je. I tiho je, kao novogodišnje jutro. Moji prsti umazani peludom gledaju presijavajuće krošnje maslina koje se njišu i savijaju poput dugačkih morskih algi, u dugačkim biljnim rečenicama, a moje se oči šire u srebrnilu svega. Moje tijelo je u moru i gleda morem. Srebrni su moji prsti i sjaje. Hodam... klizim. Nepredividiva je ova mliječna staza, rastezljiva, kao velika kozmička petlja. Dugogodišnja, vijugava i svjetlucava, usrkana u glinenu amforu i u zemlju. Spava na dnu mora. Čovjek njome mjesečari. Mi, mi svi ljudi mjesečari, lunatici, mi se znamo putem mira, i prostranstvom mora, u miru mirotvorne tvari koja se vijekovima u koštunici kali, ukapljuje govoreće sunce u tople kore drveća.  Za odlazak sam odabrala bespilotnu dugorepu lebdjelicu. Glasila je kao ona koja klizi tekućom stvarnosti sužena u tijelo sipe u bijegu. Ona je tanka i krotka duha, i svirepa; govorili su i to.  Na vrhu glave, u kabini, sije joj planktonsko svjetlo. Dok se trza kao zvečka, planktoni u njoj se zajapure i zabljesnu. Morska svjetlost nije ništa doli milijarde razljućenih planktona koji psuju prolaznicima što su ih opet tako silovito zakovitlali. A ne može to malo lakše! Vidi seronju kako ide morem, siledžija! Nabijem te na jajašca. Skini mi se s vala! I tako se u moru, na vrhu žive kabine, upali svjetlo: planktoni su vjerojatno najdražesnija zemljana psovka. Plovila sam morem međuvremena, satkana u plavo, s kobilicom od repa modre meduze i pogledom u očnu jabučicu oceana. Oko oceana urešeno je galaktičnom šarenicom u gustom viskoznom jezeru očne jabučice. Jedan treptaj oka oceana mjerilo je vremena u moru međuvremena. Treptajem širi svoju galaktičnu morsku mišicu. Moje plovilo modre meduze stvara morsku pjenu. Modre meduze dodiruju opne izdisaja dok mjehurići pjene prijanjaju o moje lice. Mjehurići su hladni i svileni i dodirima o moju kožu prelaze u školjke. Svilena slana preobrazba osmijeha ljudskog bića. Ugodno položene o stijenke moje kože, školjke ispuštaju vlakna i učvršćuju se o površini moga lica. Mekano roza stanovnice na mojoj su glavi sagradile kuće. Pravo malo naselje, radostan dan za svu djecu soli.  Mala Mowgli, kad je imala 6 zemaljskih godina
Najprije mi je prozirna ruka blagim pokretom toplog ljetnog vjetra zavezala uže oko struka. Na jednom kraju užeta bilo je moje tijelo, na drugi je privezala kamen i lice bijelo.  Kamen i ja istovremeni, kao dva brata blizanca, jedan što roni, jedan što tone. Pričaju jedno drugome priče u zaglušju gustine tamne tekućine. U gustome moru, u vodenoj sredini, o pola puta postojanja sviće. Kamen i ja istovremeni, ovješeni o uže protuteže. Dugo nismo znali jedno za drugog. Na kopnu smo se gibali usporedno, kao gušter i skakavac, rijetko viđen dvojac i usklađen pravac. Uže je valovito gmizalo među nama, poput zmije, glatko i neprimjetno.  Kamenom, lijepo je biti. Nikamo ne žuriš...  Kamen i ja, blizanci, smo istovremeno krenuli prema vodi. On se kotrljao gotovo nečujno. Gušterove oči treptale su na njemu. Veliki kamen koji seže do velikih dubina. Težak kamen, bez zla, bez tla i protuteže. Ja, skakavac, skočila sam u vodu. Plivala sam dugo, suhih usana, u žeđi zvuka kukca. Plivala sam dugo i hvatala zrak. Put je ustrajan i gustoćom valovit, ne prestaje ni u daljinama umornoga oka. Kamen je ponirao, konopac se produžio, skakavac uronio, smjer potonuo. Kamen i ja istovremeni smo, u dugovječnosti privremeni. Moje je tijelo puno plivaćih kožica, dok kamenovo tijelo voli tlo i ne staje dok ne dotakne dno. Kamenu je potrebno tlo, da odagna zlo. Potrebno mu je sunce da se hladnim sjeti biti. Sve su sjete sjećanja u oponiranju, privezana o isto uže kojime se žedne ruke vodeno pruže u nestanku s površine, s bijelog lica Zemlje. U gustome moru, plivaju slijepe životinje velikih očiju. Njihove su suze gluhonijeme. Muze s kliktajima u vodenoj sredini. O pola puta postojanja, one dišu, sa žeđi zvuka kukca, u žaru i zaglušju, mojim grozničavim lepetima ruku nariču, dok okolo mene kružnicama vode sviću morska neba.  Prizor skakavca na listu kupine detalj je s rimske freske s arheološkog nalazišta Oplontis, Villa di Poppea, 1.st., preuzeto s interneta, izvor nepoznat.
Ostale fotografije vlasništvo autorice. Moja je snaga ulivena krv planinskih noći u mnogobrojne oči sočnih koštunica. Zbirno gledam kroz zbirna neba, tebe mene sebe, njih u nama kako se tope u žbunju ljeta povrh tople zemlje crne, šumske.  Gusto u crnoj šumi se rađam i u rici jelena isparavam iz njuške. Nadolazeća snaga sam nenaslućena, tek vidljiva u dahu životinje u mrzloj večeri koja se spušta nad šumski svod. Šumski svod mi je majka i prostire svoje kružno nebo rukama korijenja koje povlače sve naše cikluse cvjetne, crnoplodne, sočne, sjemenične. U tvrdoj sjemenčici majka mi je naredila da ne popuštam kolebanju svijeta. Moja majka lijepa kamenjarka, pogledom Zemlje nekad stroža od boga neumoljivoga, upozorila me, lavom svojom užarenom: Dušo, kupino, svijet se čitavo vrijeme ljulja kao tužna vrba, trese se u vjetru neizvjesnosti, a bez prostranstva koje mu je dano, lako usahne pod užarenim nebeskim svodom. Ti moraš biti jaka, prkosna. Takvu sam te stvorila! I takva sam neprestano rasla, savitljivim stabljikama pronikla u cijelu šumu, u grozdove krošanja zbirnog postojanja. Prodrla u cijelu zemlju, u nerođene grumene pod tlom i tamom noći se kretala vozilima bitka iz biljke u biljku, kapljičnim udisajima šume stvarala si put. Ja sam stvoriteljica, a moj je put trnovit. U tome nalikujem čovjeku sa dva oka, o kojem se u ovoj šumi puno govori jer rahla sam, to malo tko da bi pomislio. Da, rahla sam, latično prhka, rahli sam cvat na dlakavoj stapci, a latice su mi trepavice zaprepaštenih vila. Zbog tih istih vila koje su se zaustavile između niza teško uočljivih svjetova, moji su pupovi kao njihove uši, dugi i zašiljeni, dosta rijetki, pokriveni s nekoliko dlakavih ljuskica.  Moje vile vole biti mrke, svijenih ruku narogušene u grmlje, iz kojeg potajice mirišu životinjama uši. Male kupine udišu zvukove duboke šume i jecaje duše. Male vile slušaju jecaje nosom, okreću glavice i vižljasta tijela prema izvoru zvuka. Žele u njega odletjeti! Zabijaju se u opne kupine, zaluđene duševnom naricaljkom o neslućenosti ljudskog puta, gube svijest u kapsulama bobice. Plutaju u tamnome plavetnilu kupine, okupane zvukom, potapajuć se u tišinama životinjskoga daha. Vile njuše zečeve. Male kupine kroz zečje uši čuju daleko, odbačenim sjećanjima čuju baš svaki šušanj duše. U dubokim noćima male vile kupine stružu zečeve po njuškicama, mrazom mirišu meku mahovinu i vlagom ulaze u mokre nosove srndaća. I tako prisluškuju životinje dok im one listove žvaču, lašteć si obrve od travnatih vlakana, male vile kupine, pokazuju zube od trnja. Zvukovi šumskih dubina planetarno ječe u tamnim zelenilima. Naša su grmlja dugouho trnovita, a osjetilno meka, i čuju tiha plakanja zemljanih bića, zbirno i frekventno, ravno iz trbuha Zemlje. Halo, ovdje Radio Zemlja! Idemo uživo, i prenosimo iznemoglost svijeta u zvučnicima kupine. Idemo ravno u eter! Prenosimo nestanak snage ravno u eter, u sva gnijezda i ptičja kućanstva, kao tek navrla biljna proročanstva o raspadanju svijeta i razlaganju tvari na osnovne komponente ljubavi, mraka; vodu, kamen, vatru; zlatno runo, prah i strah. Ne moći. Iznemoći, kakvo li je to agregatno stanje stvari u kojem zbirna šapa svijeta šepa, a duh se ne može osoviti na noge? Možda duh vremena može! Možda puši lulu svjetskog mira, dok mu gori pod nogama, u kukuljici budućeg leptira, biva malo bogom, malo trorogom. Bog je gusjenica jarkih boja koja lakomisleno dimi i žvače duhan pred svoju preobrazbu iz zelenoga boga u boga jedinoga, čitljivoga, iz kulture u kulturu, na listu kupininom, glatkoga lica, ali dlakavog naličja. Tako se sadi tisućljetno slaganje kultura; tako ovdje stvari stoje. Stoje, stoje, stoje u kukuljici minulih vremena koja se pretvaraju u eter dok prenose uživo izjedanje nečijeg doma. U ovoj uspavanci svijesti, atomima etera pripojen je zvuk, kupina bdije nad čovjekom koji spava, njihovim zajedničkim disanjem zvuk nastaje i eterom se rasprostire: tiho plakanje bića. Nestanak snage je gubitak svijesti ispod čulne razine. Nestajanje svijeta ispod čulne razine žubori molitvu postanka svijesti.  Trbuh Zemlje središte je pojavnoga svijeta, on je mek, tekuć i dobro prokrvljen. U njemu se lijepo sniva, dubokim snom raprostrtog bilja, u kojem su nerazgrađena sjećanja kolektiva pretvorena u veliko neprohodno grmlje. Kupine oko zamka, mile, lijepe trnoružice pjesmom pletu bijele i ružičaste vjenčiće oko glava i plešu svoja kola gola u malim čaškama iz kojih proviruju nasmiješene glavice. Hitrošću plesa otpetljavaju koloplet čovječanstva i njegovo breme zapleteno, nanoseć ga igrom na vreteno malim zračnim saltom, slobodnim stilom samoukih avijatičara. Pridružuju im se lastavice i čiope da bi iznijele te krute sinkope svirepoga svijeta oko kojeg raste grozomorno trnje. U trbuhu Zemlje usnula se noćna mora od koje tisućljećima nema odmora i živi u zamku svjetskom, prvom, drugom, trećem ratu; na četvrtom, petom, šestom katu gleda šumu odozgora zatečena, vela vila Kupina. Oko zamka zidovi, u zidovima čiope avijatičarski posjećuju svoje ptiće i dan je lijep, u kukcima glasan, ljetan i rascvjetan, cvrkuće visoko, dan za danom,
noć u noći u zamku, dvorjani i dvorjanke kolektivnog zatvora sniju: U trbuhu Zemlje Kupina promatra ljubičasto more, tamnoplavo, crno, sjajno i beskrajno. Ondje svaki let je moguć, i svaki trenutak svjež je kao disanje šume. Trbuh Zemlje diše. Stvara špilje beskraja, diše kapima vode padajuć dugo, dugo, dugo u središte svakog ranjenog zemljanog bića. Slobodan pad u biće prati strelice u tajni podzemni put zemaljskoga postojanja. Nesnosan život na Zemlji u Zemlji pronalazi kristalne elemente vlastita mu raja i dvorane za život u prostranstvu vlastita života, u moru koje je šuma koja glasno diše u svome nestajanju, kroz šume, kroz duše, kroz mora, kroz bića, kroz gusta trnja zamka, trnoružice izvlače tanke niti postojanja i pomno ih pletu prstićima ushićene sreće. Mala vretena kao male kapi rose, nanizana po zamku sjaje budnošću vila koje rastu sa stabljikama kupine, male igle, kristalno oštre, kristalnih svijesti. Vile se hihoću, prenose zemljane niti u zemljani eter, lete avijatičarke, nezaustavljive lastavice, neprative ptice selice koje sele iz podzemlja u nadzemlje iz špilja beskraja u ruševine obrasle divljim rastlinjem čiji život bukti ljeti, dere se kukcima ko' na jarkom orijentalnom bazaru, miriše puni svijet punim plućima sreće! Život je sretna okolnost! Radošću se rađa i radošću preporađa! Život radošću živi, u svježini postojanja, tutnji! Život je žilav kao kupina i poletan kao vila! Život teče smjelim krvotokom tamnih, jedrih kupina; život je neiskorjenjiv i nezatočiv. Život je esencijalan. I slušaju to sve uživo, male vile kupine na Radio Zemlja, pokraj zatrnjenih zamaka pozaspalih dvorjana, bolnih ljudi. I umiru od smijeha usred etera u letu držeć se za trbuščiće, viču: hej, ljudi ludi, kupina je dobra za stomak! Što više viču, čiope jače prelijeću i ne mogu stati se smijati vile slatke umiru od smijeha. Jedna smiješna smrt u eteru rastvara bol čovječanstva u rosu mirisnu. Bol se smijehom razlaže i puni vjedra kupine žilavim, tamnim sokom protiv otrovnih ugriza onih vječno gladnih, nevinosti žednih. Kupina zatvara mnogolike oči bobica, pretače se u trnovitosti tajnovitosti dugim vremenima, bezvremenima, s toplim trbuhom Zemlje razgrađuje zbita sjećanja povrijeđenih bića. Kupina modro kaplje. Kupine su žive! Crnoplodna vrsta. Kupine su žilave! Smjelog krvotoka britke snage kolaju u budnosti bilja, penju se stvarajuć trnovite staze divokozama utabat će ritmove u planinu neba. Divokoze sanjaju: Noćni leptiri snažni nektar nose svima onima koji oštro prkose! U zbirnim snima proplancima, kupina živi život jarkih boja zaspalog grada bajke. U gradu tinja svjetlo; kupine na putu su fenjeri šumskih ulica, sjaje tamnomodro na večernja vilinska lica oko kojih leptirice se množe s čežnjama jačim od srca. To su kupine čežnje, s tobolcima čarobnjačke crnoplodne tvari, vrtlože ljubičasti nektar velikim bijelim noćnim leptirima. U toplom ljetnom zraku oni se rasplamsavaju, u svjetovima obrnutih ciklusa, snagom želje i tvorbom tvari bobicu po bobicu rastvaraju u leteće cvijeće. Ljetna noć je kreketava, mirisna, nježno topla i meka. Leptirice gore na ljubičastom nebu. Gusto, u crnoj šumi prostire se staza jelena, kraj svijeta. Fotografije kupine preuzete s: https://www.vrtlarica.com/kupina/, https://www.plantea.com.hr/kupina/ Gledao je odraz svoga oka u šalici čaja. Ja sam odraz svoga oka, namreškan.  Umrijevši, prvo što je ugledao, bio je odraz svoga oka u šalici čaja. Moj je ocean šalica čaja diran dugoprstom ženom crne kose, tamne kao jeka gavranova. Žena tihim, žućkastim popodnevima prinosi čaj usnicama crvenkastim, rozastim. Kad žena prinosi čaj, prinosi ocean. Želio sam ići u Kinu, u Japan..., njegovo tijelo nestaje i anđeli se smiju. Njihovim smijehom cijedi se mliječno bijeli sok iz stabljike, tekući gusti jasmin, okačen o vlastitu nit opojnog postojanja, savitljiv kao život, neznano lijep i u neotvorenom cvijetu dana koji dočekuje nebeska titranja noćnih svjetala. U tamnoplavi svod zvijezda ispušta mirisno samilosne melodije ljudskih svjedočanstava da se unutra okupljaju kao zbor noćnih leptira, biljaka i anđela u čekaonici milosrđa. Milosno je svako svjetlucanje živog bića kada se rodi, još ljepljivo od preobrazbe u soku svoje kolijevke od tkiva, mirno, prošlo stazu od nagađanja do rađanja. Milostan je život, a milost miriše na jasmin. Pretače se iz ljudske duše u ljudski čaj skupljen ljudskim prstima nadanja usred neizmjernih svjetlosnih daljina i kozmičkih krivina. Život se nakrivljuje ne bi li postao biće, i tek rođen, srče srčike anđeoskih biljnih pulpi. Pulpe su kao prsti, osjetilna bića, neprivezani o spoznajno, lete neutjelovljenim slobodama. Sloboda je luksuz od riječi, kao biljna limuzina, puna kinina. Slobodu su smislili glasnici, da ječi. A ona liječi, vrškovima nosova na koje slijeću sićušna krilata bića, udisajem raspršuju kozmičku prašinu u nevidljivi vid sastavljen od mirisnih jezičaca. Svjetlucavu prašinu pakiraju u tobolce pa je ispuhuju, kao da dišu pulpama prstiju. Vrškovi anđeoskih krila osjetila su u ljudskim prstima, oni listiće beru i peru, suše pa peru, kao male zelene plahte što se tope u vrelini vode. Kušati čaj isto je što i mirisati melodije svjedočanstava sunaca. Anđeli bi pak voljeli dodirnuti ljude, ali ne znaju kako. Zato ih mirišu i izgaraju milosrđe. Ono se ne vidi, a osjet mu je topao kao toplo more, majka, miris, noćni prah.
Ovo svjetlo nosi obrise ljudi koji žive u pučima bilja što mirisom u prostor pljucaju njihove prigušene glasove, pršteć svjetlo nevidljivosti. Tisućljetni glasovi tisuća duša otapljaju se u kapljicama zraka koje diše drugo bilje, pretvarajuć duše u kisik. Ne biti više, a biti razlog zbog kojeg sve još diše... Ja sam jasmin, ja sam san, svjetlo, miris, ponoć i dan! Umjesto obličja, nosim miris milosnih sazviježđa. Milost nije ljudska crta. Ona je linija ispisana pismom neba u kojem se prelijevaju sunčevi zalasci, moja jutra. Moja buđenja događaju se noćima. U njima otvaram svoje zvijezde da postanem ukorijenjeno ogledalo noći u snenom oku pjesnika-anđela. Postajem svake noći. Poet's jasmine, ljubimac mirisnih riječi kojima zviježđa obrastaju noći, mekim latičnim prstima udubljuju slova u sjećanja, kaligrafskim svjetlom. Slova se penju u miris, miriše na perzijski prah. Miris tone u biljku, biljka raste u čežnju, čežnja se sabire u svjetlo, svjetlo gleda u boga, bog pršti u prsten, prsten u peteljku... i rastem ja, slušajuć anđeoska treperenja krila, tiho, u kolanju soka moga tijela bilja. Raziel, Uriel, Haniel, Ksilem. Anđeli u ksilemu, putuju neprekinutim slijedom žilnih sustava, tankih krilaca poput letećih kukaca, sami i vretenasti: red serafina, kerubina i traheida. Spiralni, mrežasti, jažičasti i prstenasti, u svima rašireni prsti svjetlosti. Svjetlucav sam odraz njihovog biljnog dlana, u zvijezdi bez tvari, otvor puči, staničan prostor mirisa anđeoskog udaha i izdaha.  Jasmin diše kao čaroban dječak, zavojit, nasmijan, mekoprst i nježan. On je božje dijete, a božanske su i lutnje i morske zvijezde i zatvorene školjke i ljudi u zaboravu, kornjače od sto ljeta i njihove pjesme, krila kukaca i sveopće mimikrije u odrazu cvjetnoga oka. Jasmin je zvjezdolik, cvjetnook i sagorjeva s velikim divom u petoj priči mitske pjesme. Veliki div nije zvijezda, nije ni bog. On voli svemirski, divovski, srcem starog čovjeka, na njegovom tjemenu čaroban dječak u biljci skakuće svirajuć frulu po ljestvici koja se penje kaligrafijama traheida, budeć sve anđele u ksilemu da budu budni trubači, da buče zelenim glasnim bubnjem na vrhu kojeg je bijeli cvijet što ga dječak nosi kao kapicu. Potom anđeli, svi redom, zatvore oči biljnih puči i listovima pridruže krila, kolaju bijelim sokom mirisnoga mira izlučujuć samilosti, milosrđa i vodenaste vilenjake što ispuhuju mirodije koje udaljujuju ljude od životne parodije. Unutar mirodije mir bdije, čudesan višestaničan instrument šutnje, lutnja u školjci, truba u cvijetu, harfa u kornjači, anđeo u dječaku, otvaraju i zatvaraju svjetleće oči nota, sinkronom ljepotom, tihooceanski, mekoprsto dodirujuć šalice čaja. Zaista daleko, svjetlosnim daljinama, čuje se lupkanje čajnih šalica i tankih jarbola o užad i jedra. Cvijet je razapet jedrilicama na pučini. Svi, svi... izlučuju svjetlo nevidljivosti.  Pršteće zvjezdolik sam, i volio bih te voljeti kao sunca serafina, zrakasto u očima kugličnih sfera, ukapljenih u milost vrškova krila koji trepere između postojanja čovjeka, biljke i anđela. Listovima letim i povijam ljudskost ljubavi u krhkost perja, u presavinutost sjećanja tanašne biljke penjačice. Svjetlo čežnje anđela svijetlije je od božje ljubavi i miriše ugaslošću osušenih cvjetova u ljeto koji su se suncu dali, vrišteć s ljepotama usahlih kamenja, izgarali, u vitkim tijelima biljnih staraca. Sve biljke životnom jarkošću prijeći će u zlaćane trave i sagibat će svoja suha tijela u dotrajalosti života, ljepotom sporosti kretnje krhkoga starca, često namrštenog, i ponekad dječje nasmijanog, sve kao stjenovita lica planine anđela. Ona je visoka, vrlo visoka i dotiče nebo kao sve planine, a raste iz Zemlje samotna. Ona živi u izbljedijelom sjećanju starca, u očima koja se pretvaraju u staklo, nestaju jedno u drugome, zelenilo u bjeloočnicama nekadašnjeg čovjeka s imenom i prezimenom. Sjećanje u čovjeku i čovjek u sjećanju kaplje bez zvuka, unutar otočja bjeloočnica koje se pretvaraju u bijelo more. Sićušni valovi bjeline utiskuju se u latice tananog cvijeta u vlažno morsko jutro spajanja otočja bilja, mora i neba u vodeni miris, opor u ljepoti, gusto ekstrahiran, zimzelen i svepamteć. Kada ti zaboraviš, miris će se sjetiti, kada ti predaš svoje tijelo suho, miris će preuzeti ruho, jednom kad si kaplja, miris će te prenijeti u sunca serafina. Biljna tijela staraca mirišu na slamu kojom pokrivaju tlo, miruju ondje kapci naborani, pozaspali u korijenčićima, u noćima zemlje gledaju svjetlosti u oči. Susretom pogleda rađa se jasmin, lijep kao noć, ponekad dječje nasmijan, tanan i razdragan. Korijenčići dišu i traže stazice dubine, penju se do lebdenja, zemljanom uspinjačom sna. U muku zvijezda krijesnice siju, a ja sam, kćeri, opet san, istančano opojan. U Japanu, more je bijelo, kao lica blijedih, lijepih, dugoprstih žena. Svi ćemo postati cvijeće, kad-tad, san, svjetlo, miris, ponoć i dan. Bilješka autorice: Posvećujem tekst svom tati Marijanu koji je imao zeleno smeđe oči, vodio me u planine, sagradio mi dom na otoku, naučio me plivati, voziti bicikl, poklonio mi puno knjiga (između ostalog i Japansku haiku poeziju Vladimira Devidea), i koji se ukapljio u ovaj tekst neprativim kanalićima mirisa, postojanja, iščezavanja i čežnje za izricanjem. Marijan Korbar, prim. dr., kolovoz 1928.- ožujak 2001. "Jasmin, apsolut", ustaljeni je naziv aromaterapeutskog proizvoda. Radi se o ekstraktu, a razlikuje se od eteričnog ulja po vrsti ekstrakcije. Apsolut je povezan s "konkretima" i "rezinoidima". Konkretnije iz struke: "Konkreti nastaju ekstrakcijom mirisnih komponenti iz svježih ili sušenih biljaka pomoću nekog organskog otapala. Ukoliko se ekstrakcija radi iz biljnih smola onda se tako dobiveni produkt ekstrakcije naziva rezinoid. Ako se konkret ili rezinoid podvrgnu daljnjoj ekstrakciji alkoholom etanolom dobiva se apsolut." (citat s portal.terra-organica.hr) Izvori fotografija: https://www.botanical.com/botanical/mgmh/j/jasmin06.html,
https://www.getmytea.com/product/amla-and-tulsi-green-herbal-tea-net-wt-200g-copy/, https://gardenerspath.com/plants/flowers/jasmine-types/ - - - nimalo dječji teatar - - - ◌◌◌ čitan glasom djeteta ◌◌◌  Ilustracija Richarda Kennedya iz romana "Timpetill" Henrya Winterfelda Povrijeđeni dječaci su nepristojni. Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama. Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da! Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti! Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake. S njima se često tuku pa plaču pa traže pravdu od mame i tate. Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da vole baš svoju pravdu pravednu i mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi. Jer ako nije, jaoookukulele!!! Jer ako nije, onda se povrede. A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka? Znate onu igru skrivača? Ili lovice? To svi znaju! Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice! To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne! I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake. Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio... Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci. Jer, po njima, magarac je onaj koji traži. Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji, i trudi se naći sve te ostale, i pokušava, traži, srčan je i pun volje... E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac! Zapravo, ostane magarac, on je uvijek bio magarac, gubitnik. Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se. On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar. A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida. Gdje? Ne znam. Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne. Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi. Pa nisu oni magarci da budu vani!  Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia. Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/ A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc... Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci. Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat. Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi. Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo. Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće. Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori, a najčešće kažu nešto što im je već neko reko. Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš. Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi! Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli. Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli. Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje. Mogu samo biti nepristojni odrasli. Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko, na blatnom dvorištu. U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze, nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni. U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra, u taj vrt, u tu baštu, taštu. A van bašte biti netko drugi, netko skoro dječje mrtav, bez mašte.  Scena usnulog Pinocchia-magarca.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/ Bajkopjesma iz logora Jure Slivnika |
Iva Korbar
Archives
February 2026
Categories
|
RSS Feed
