Za odlazak sam odabrala bespilotnu dugorepu lebdjelicu.
Glasila je kao ona koja klizi tekućom stvarnosti sužena u tijelo sipe u bijegu.

Ona je tanka i krotka duha, i svirepa; govorili su i to.

Na vrhu glave, u kabini, sije joj planktonsko svjetlo.

Dok se trza kao zvečka, planktoni u njoj se zajapure i
zabljesnu.

Morska svjetlost nije ništa doli milijarde razljućenih planktona koji psuju prolaznicima što su ih opet tako silovito zakovitlali.
A ne može to malo lakše!
Vidi seronju kako ide morem, siledžija!
Nabijem te na jajašca.
Skini mi se s vala!

I tako se u moru, na vrhu žive kabine, upali svjetlo:
planktoni su vjerojatno najdražesnija zemljana psovka.

Plovila sam morem međuvremena, satkana u plavo, s kobilicom od repa modre meduze
i pogledom u očnu jabučicu oceana. Oko oceana urešeno je galaktičnom šarenicom u gustom viskoznom jezeru očne jabučice. Jedan treptaj oka oceana mjerilo je vremena u moru međuvremena. Treptajem širi svoju galaktičnu morsku mišicu.

Moje plovilo modre meduze stvara morsku pjenu.
Modre meduze dodiruju opne izdisaja dok mjehurići pjene prijanjaju o moje lice.
Mjehurići su hladni i svileni i dodirima o moju kožu prelaze u školjke. Svilena slana preobrazba osmijeha ljudskog bića.

Ugodno položene o stijenke moje kože, školjke ispuštaju vlakna i učvršćuju se o površini moga lica.
Mekano roza stanovnice na mojoj su glavi sagradile kuće. Pravo malo naselje, radostan dan za svu djecu soli.

Najprije mi je prozirna ruka
blagim pokretom toplog ljetnog vjetra
zavezala uže oko struka.
Na jednom kraju užeta bilo je moje tijelo,
na drugi je privezala
kamen i lice bijelo.

Kamen i ja istovremeni, kao dva brata blizanca,
jedan što roni,
jedan što tone.
Pričaju jedno drugome
priče
u zaglušju gustine tamne tekućine.

U gustome moru, u vodenoj sredini,     
o pola puta postojanja
sviće.

Kamen i ja istovremeni, ovješeni o uže protuteže.
Dugo nismo znali jedno za drugog.

Na kopnu smo se gibali usporedno,
kao gušter i skakavac,
rijetko viđen dvojac
i usklađen pravac.

Uže je valovito gmizalo među nama, poput zmije, glatko i neprimjetno.

Kamenom, lijepo je biti. Nikamo ne žuriš...

Kamen i ja, blizanci,
smo istovremeno krenuli prema vodi.
On se kotrljao gotovo nečujno. Gušterove oči treptale su na njemu.
Veliki kamen koji seže do velikih dubina.
Težak kamen, bez zla,
bez tla
i protuteže.

Ja, skakavac, skočila sam u vodu.
Plivala sam dugo, suhih usana, u žeđi zvuka kukca. Plivala sam dugo i hvatala zrak.
Put je ustrajan i gustoćom valovit,
ne prestaje ni u daljinama umornoga oka.

Kamen je ponirao,
konopac se produžio,
skakavac uronio,
smjer potonuo.

Kamen i ja istovremeni smo, u dugovječnosti privremeni.
Moje je tijelo puno plivaćih kožica, dok
kamenovo tijelo voli tlo
i ne staje dok
ne dotakne dno.

Kamenu je potrebno tlo, da odagna zlo.
Potrebno mu je sunce da se hladnim sjeti biti.

Sve su sjete
sjećanja u oponiranju,
privezana o isto uže
kojime se žedne ruke
vodeno pruže
u nestanku s površine,

s bijelog lica Zemlje.

U gustome moru,
plivaju slijepe životinje velikih očiju.

Njihove su suze
gluhonijeme.

Muze
s kliktajima
u vodenoj sredini.    

O pola puta postojanja,
one dišu,
sa žeđi zvuka kukca,
u žaru i zaglušju,
mojim grozničavim lepetima ruku
nariču, dok
okolo mene
kružnicama vode
sviću morska neba.

Moja je snaga ulivena krv planinskih noći

u mnogobrojne oči
sočnih koštunica.
Zbirno gledam kroz zbirna neba,
tebe mene sebe,
njih u nama kako se tope
u žbunju ljeta povrh tople zemlje crne,
šumske.

Gusto u crnoj šumi se rađam i u rici jelena isparavam iz njuške. Nadolazeća snaga sam nenaslućena, tek vidljiva u dahu životinje u mrzloj večeri koja se spušta nad šumski svod.
Šumski svod mi je majka i prostire svoje kružno nebo rukama korijenja koje povlače sve naše cikluse cvjetne, crnoplodne, sočne, sjemenične. U tvrdoj sjemenčici majka mi je naredila da ne popuštam kolebanju svijeta. Moja majka lijepa kamenjarka, pogledom Zemlje nekad stroža od boga neumoljivoga, upozorila me, lavom svojom užarenom:
Dušo, kupino, svijet se čitavo vrijeme ljulja kao tužna vrba, trese se u vjetru neizvjesnosti, a bez prostranstva koje mu je dano, lako usahne pod užarenim nebeskim svodom. Ti moraš biti jaka, prkosna. Takvu sam te stvorila!
I takva sam neprestano rasla, savitljivim stabljikama pronikla u cijelu šumu, u grozdove krošanja zbirnog postojanja. Prodrla u cijelu zemlju, u nerođene grumene pod tlom i tamom noći se kretala vozilima bitka iz biljke u biljku, kapljičnim udisajima šume stvarala si put.
Ja sam stvoriteljica, a moj je put trnovit.
U tome nalikujem čovjeku sa dva oka, o kojem se u ovoj šumi puno govori jer rahla sam, to malo tko da bi pomislio. Da, rahla sam, latično prhka, rahli sam cvat na dlakavoj stapci, a latice su mi trepavice zaprepaštenih vila. Zbog tih istih vila koje su se zaustavile između niza teško uočljivih svjetova, moji su pupovi kao njihove uši, dugi i zašiljeni, dosta rijetki, pokriveni s nekoliko dlakavih ljuskica.

Moje vile vole biti mrke, svijenih ruku narogušene u grmlje, iz kojeg potajice mirišu životinjama uši. Male kupine
                            udišu zvukove
                            duboke šume
                            i jecaje duše.

Male vile slušaju jecaje nosom, okreću glavice i vižljasta tijela prema izvoru zvuka. Žele u njega odletjeti! Zabijaju se u opne kupine, zaluđene duševnom naricaljkom o neslućenosti ljudskog puta, gube svijest u kapsulama bobice. Plutaju u tamnome plavetnilu kupine, okupane zvukom, potapajuć se u tišinama životinjskoga daha. Vile njuše zečeve. Male kupine kroz zečje uši čuju daleko, odbačenim sjećanjima čuju baš svaki šušanj duše. U dubokim noćima male vile kupine stružu zečeve po njuškicama, mrazom mirišu meku mahovinu i vlagom ulaze u mokre nosove srndaća. I tako prisluškuju životinje dok im one listove žvaču, lašteć si obrve od travnatih vlakana, male vile kupine, pokazuju zube od trnja.
Zvukovi šumskih dubina planetarno ječe u tamnim zelenilima.
Naša su grmlja dugouho trnovita, a osjetilno meka, i čuju tiha plakanja zemljanih bića, zbirno i frekventno, ravno iz trbuha Zemlje. Halo, ovdje Radio Zemlja! Idemo uživo, i prenosimo iznemoglost svijeta u zvučnicima kupine. Idemo ravno u eter! Prenosimo nestanak snage ravno u eter, u sva gnijezda i ptičja kućanstva, kao tek navrla biljna proročanstva o raspadanju svijeta i razlaganju tvari na osnovne komponente ljubavi, mraka; vodu, kamen, vatru; zlatno runo, prah i strah.
Ne moći. Iznemoći, kakvo li je to agregatno stanje stvari u kojem zbirna šapa svijeta šepa, a duh se ne može osoviti na noge? Možda duh vremena može! Možda puši lulu svjetskog mira, dok mu gori pod nogama, u kukuljici budućeg leptira, biva malo bogom, malo trorogom. Bog je gusjenica jarkih boja koja lakomisleno dimi i žvače duhan pred svoju preobrazbu iz zelenoga boga u boga jedinoga, čitljivoga, iz kulture u kulturu, na listu kupininom, glatkoga lica, ali dlakavog naličja. Tako se sadi tisućljetno slaganje kultura; tako ovdje stvari stoje. Stoje, stoje, stoje u kukuljici minulih vremena koja se pretvaraju u eter dok prenose uživo izjedanje nečijeg doma. U ovoj uspavanci svijesti, atomima etera pripojen je zvuk, kupina bdije nad čovjekom koji spava, njihovim zajedničkim disanjem zvuk nastaje i eterom se rasprostire: tiho plakanje bića.

Nestanak snage je gubitak svijesti ispod čulne razine.
Nestajanje svijeta ispod čulne razine žubori molitvu postanka svijesti.

Trbuh Zemlje središte je pojavnoga svijeta, on je mek, tekuć i dobro  prokrvljen. U njemu se lijepo sniva, dubokim snom raprostrtog bilja, u kojem su nerazgrađena sjećanja kolektiva pretvorena u veliko neprohodno grmlje. Kupine oko zamka, mile, lijepe trnoružice pjesmom pletu bijele i ružičaste vjenčiće oko glava i plešu svoja kola gola u malim čaškama iz kojih proviruju nasmiješene glavice. Hitrošću plesa otpetljavaju koloplet čovječanstva i njegovo breme zapleteno, nanoseć ga igrom na vreteno malim zračnim saltom, slobodnim stilom samoukih avijatičara. Pridružuju im se lastavice i čiope da bi iznijele te krute sinkope svirepoga svijeta oko kojeg raste grozomorno trnje. U trbuhu Zemlje usnula se noćna mora od koje tisućljećima nema odmora i živi u zamku svjetskom, prvom, drugom, trećem ratu; na četvrtom, petom, šestom katu gleda šumu odozgora zatečena, vela vila Kupina. Oko zamka zidovi, u zidovima čiope avijatičarski posjećuju svoje ptiće i dan je lijep, u kukcima glasan, ljetan i rascvjetan, cvrkuće visoko, dan za danom,
noć u noći u zamku,
dvorjani i dvorjanke
kolektivnog zatvora
sniju:
U trbuhu Zemlje Kupina promatra ljubičasto more, tamnoplavo, crno, sjajno i beskrajno. Ondje svaki let je moguć, i svaki trenutak svjež je kao disanje šume. Trbuh Zemlje diše. Stvara špilje beskraja, diše kapima vode padajuć
                                                           dugo,
                                                           dugo,
                                                           dugo
u središte svakog ranjenog zemljanog bića.
Slobodan pad u biće prati strelice u tajni podzemni put zemaljskoga postojanja.
Nesnosan život na Zemlji u Zemlji pronalazi kristalne elemente vlastita mu raja i dvorane za život u prostranstvu vlastita života, u moru koje je šuma koja glasno diše u svome nestajanju,
kroz šume,
kroz duše,
kroz mora,
kroz bića,
kroz gusta trnja zamka,
trnoružice izvlače tanke niti postojanja i pomno ih pletu prstićima ushićene sreće. Mala vretena kao male kapi rose, nanizana po zamku sjaje budnošću vila koje rastu sa stabljikama kupine, male igle, kristalno oštre, kristalnih svijesti. Vile se hihoću, prenose zemljane niti u zemljani eter, lete avijatičarke, nezaustavljive lastavice, neprative ptice selice koje sele iz podzemlja u nadzemlje  iz špilja beskraja u ruševine obrasle divljim rastlinjem čiji život bukti ljeti, dere se kukcima ko' na jarkom orijentalnom bazaru, miriše puni svijet punim plućima sreće! Život je sretna okolnost! Radošću se rađa i radošću preporađa! Život radošću živi, u svježini postojanja, tutnji! Život je žilav kao kupina i poletan kao vila! Život teče smjelim krvotokom tamnih, jedrih kupina; život je neiskorjenjiv i nezatočiv. Život je esencijalan.

I slušaju to sve uživo, male vile kupine na Radio Zemlja, pokraj zatrnjenih zamaka pozaspalih dvorjana, bolnih ljudi. I umiru od smijeha usred etera u letu držeć se za trbuščiće, viču: hej, ljudi ludi, kupina je dobra za stomak! Što više viču, čiope jače prelijeću i ne mogu stati se smijati vile slatke umiru od smijeha. Jedna smiješna smrt u eteru rastvara bol čovječanstva u rosu mirisnu. Bol se smijehom razlaže i puni vjedra kupine žilavim, tamnim sokom protiv otrovnih ugriza onih vječno gladnih, nevinosti žednih. Kupina zatvara mnogolike oči bobica, pretače se u trnovitosti tajnovitosti dugim vremenima, bezvremenima, s toplim trbuhom Zemlje razgrađuje zbita sjećanja povrijeđenih bića.

Kupina modro kaplje.

Kupine su žive!
Crnoplodna vrsta.
Kupine su žilave!
Smjelog krvotoka
britke snage
kolaju u budnosti bilja,
penju se
stvarajuć trnovite staze
divokozama
utabat će ritmove u planinu neba.
Divokoze sanjaju:
Noćni leptiri snažni nektar nose svima onima koji oštro prkose! U zbirnim snima  proplancima, kupina živi život jarkih boja zaspalog grada bajke. U gradu tinja svjetlo; kupine na putu su fenjeri šumskih ulica, sjaje tamnomodro na večernja vilinska lica oko kojih leptirice se množe s čežnjama jačim od
srca.
To su kupine čežnje,
s tobolcima čarobnjačke crnoplodne tvari,
vrtlože ljubičasti nektar velikim bijelim noćnim leptirima.
U toplom ljetnom zraku oni se rasplamsavaju,
u svjetovima obrnutih ciklusa,
snagom želje i tvorbom tvari
bobicu po bobicu
rastvaraju
u
leteće
cvijeće.

Ljetna noć je kreketava, mirisna, nježno topla i meka.
Leptirice gore na ljubičastom nebu.
Gusto, u crnoj šumi prostire se staza jelena.
Kraj svijeta.


Fotografije kupine preuzete s: https://www.vrtlarica.com/kupina/, https://www.plantea.com.hr/kupina/

Povrijeđeni dječaci su nepristojni.
Oni bi da se s njima igra samo na njihov način i njihovim igrama.

Ne vole dijeliti svoje igračke, svoje vlakiće i kantice za pijesak, a pijesak presipaju samo onamo kamo oni žele i kako njima paše, i u oči! Povrijeđeni dječaci ti bace pijesak u oči. Da!
Povrijeđenih dječaka zato se treba čuvati jer tu sitnu prašinu iz očiju teško je oprati. Ponekad moraš vaditi zrno po zrno da te konačno ne smeta više ništa, u očima, da ne grebe i da ne peče i da opet jasno vidiš, spremna za igru, živahna, puna života i radosti!

Povrijeđeni dječaci ne vole ni druge dječake.
S njima se često tuku
pa plaču
pa traže pravdu
od mame i tate.
Povrijeđeni dječaci jako vole svoju pravdu i nikom se ne pravdaju da
vole baš svoju pravdu pravednu i
mora biti po njihovom! Po točno toj pravdi.
Jer ako nije, jaoookukulele!!!
Jer ako nije, onda se povrede.
A, nitko, valjda, ne želi povrijediti već povrijeđenog dječaka?

Znate onu igru skrivača? Ili lovice?
To svi znaju!

Povrijeđeni dječaci rado se igraju skrivača i lovice!

To ti se igra tako, prvo, da se puno povrijeđenih dječaka nekamo sakrije, i i i samo jedan – ne!
I onda taj jedan, dok se ovi drugi sakrivaju, ima rukama pokrivene oči i stoji do zida i broji, do recimo, 10 i onda kaže: „Tko se nije skrio magarac je bio“ i i i ide tražiti sve te druge povrijeđene dječake.
Onda ti drugi dječaci izlaze iz svojih skrovišta i moraju doći do tog zida gdje je stajao taj jedini dječak koji se nije skrio...

Znači, ovaj što je vani ih traži, te sve povrijeđene sakrivene dječake, a ovi svi povrijeđeni koji su se skrili idu brzo brzo brzo do zida da ga dotaknu, da oni ne budu magarci.
Jer, po njima, magarac je onaj koji traži.

Taj isto povrijeđeni dječak koji je vani, i broji,
i trudi se naći sve te ostale,
i pokušava, traži, srčan je i pun volje...
E, ali baš on najčešće izgubi, on bude magarac!
Zapravo, ostane magarac,
on je uvijek bio magarac, gubitnik.

Jer... on je već vani, svi ga vide, pokazuje se, priča, odgovara, ne skriva se.
On je s izložene strane zida, tamo, tamo di puše vjetar.
A ovi ostali povrijeđeni, oni su iza zida.
Gdje? Ne znam.
Možda u bunaru, iza auta, iza drveta i oni nisu magarci, ne, ne.
Oni su se skrili i tamo im je dobro i nema van dok brojanje ne završi.
Pa nisu oni magarci da budu vani!

Scena prodaje dječaka-magaraca iz Disneyevog Pinocchia.
Slika preuzeta s https://decider.com/2020/02/07/pinocchio-80-anniversary-donkey-scene/

A u igri s povrijeđenim dječacima, ne smiješ kršiti pravila. Ne, ne, ne, ccc...
Pravila su tu da se poštuju. Tako će ti naglasiti dječaci.
Jednom prekršiš pravilo, ispadaš iz igre. Svatko u igri zna gdje mu je mjesto. A nitko ne želi ispasti iz igre. Jer onda te izbace, onda si sam, i nitko se ne želi više igrati s tobom. Pa ostaneš skroz sam, u pijesku, sam samcat.

Povrijeđeni dječaci su nepristojni i grubi.
Oni te rado počupaju i guraju i na kraju odgurnu, a padneš li zato u blato, kažu da im se gadiš, da si prljava i slaba i nesigurna djevojčica jer si se rasplakala. Pa se prave da ne postojiš, oni te odstrane malo po malo.
Oni se vole rugati, reći da ti je nešto ružno, tvoja suknja ili košulja ili tvoj crtež. Ne vole govoriti ti lijepe stvari jer je to glupo jer je to za djevojčice i za slabiće.

Oni ne vole da govore nešto što im se ne govori,
a najčešće kažu nešto što im je već neko reko.

Najbolje ne dirat uopće povrijeđene dječake jer oni polude kad ih se pravo dotakneš.
Stvarno polude! Pa vrište i udaraju nogama i rukama, jako su ljuti, crvene im budu oči, živčani budu, ko da su odrasli! A ako ih se pravo dotakneš, ili pobjegnu ko preplašene srne ili napadnu ko ljuti psi!

Ali, oni su dječaci, nisu oni odrasli.
Jer da su takvi dječaci odrasli, bili bi nedorasli.

Ali povrijeđeni dječaci ne mogu biti odrasli jer im to ne pristaje.
Mogu samo biti nepristojni odrasli.
Zatvoreni i tugom obrasli kao napuštena kuća
iz koje drže svu drugu djecu i sve druge ljude daleko,
na blatnom dvorištu.
U njihovu kuću su samo neki dobrodošli jer svi drugi su bezveze,
nedovoljno posebni ili tužni ili uslužni.
U toj kući najbolje je svima zaključat vrata i ne pustit baš nikog unutra,

u taj vrt,
u tu baštu,
taštu.

A van bašte
biti netko drugi,
netko skoro dječje mrtav,
bez mašte.

Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                           I.

Tapkali smo uskim stjenovitim putevima ka moru, izbrazdanih stopala i posušene kože. Stijene oštre i nazubljene, udaljenost do prijelaza je prijetećeg izgleda iz kojeg se stvaraju krvave oči očaja. Počinjemo koristiti šake jer vjetar pojačava i četveronoške ulazimo u tijesnac. More vrišti i posve je bijelo, ljuti vjetar se iscrtava na njemu, pretvara se u bijelo išaranu pjenovitu plohu, a mi odlučujemo proći preko nje. Zakoračujemo mi, četveronošci naboranih lica, gazivode; mistični red protjeran iz ugodnih usamljenosti samostana, gdje lišaj voli kamen i po njemu kodira prostor i ono što će se nazivati prošlošću. Sunce sakupljeno u kamen, smljeveno tajnim znanjima umotanih u tkanine konoplje. Iz pomno zamotanih svežanja put promatraju oči svevidećih boginja mijenjajuć boje mimikrijski iz masline u spaljeno žutilo trave i nagrizajuću vrelinu koja se talasa u njihovim malim promatračkim periskopima.  

Sa sobom nosimo sunce, list, svastiku, zrak i svjetlo. Svojim zakrvavljenim stopalima gazimo kroz kotrljane i sikavicu, a purpurni nam se listovi urezuju u gležnjeve ispisujuć kaligrafiju bijega.

Moje je pero bilo plavo. Zadaća mi je bila stvaranje tamnocrvenih minijatura na brezinim dašćicama koje bismo sušili između košara voćaka i rave. Moj mi je rukopis priuštio višestruke udarce po tabanima. Ispod pete, u točci nježne kože tabana nalazi se smjerokaz linije slova, poput ruže vjetrova pisanja. Udara se oštrim listovima poprijeko kako bi se linija usmjerila prema povoljnom vjetru kaligrafije. Pisanje je poput jedrenja, napne li se jedro svježinom pogleda da bi se susrelo s vjetrom u ljubavi, barka će ploviti povoljno o dušu. Svaki se promašaj plaća naporom mišića ili gubitkom smjera. Gubitak smjera vrsta je privremenog ili trajnog ludila, otklona linije od izvorišnog kuta presijecanja, koji ne boli, ne iznevjeruje, i ne uzrokuje dugotrajni zaborav u središtu trbušne šupljine gdje miruje more.

More je bijelo, združeno s milijunima oštrica vjetra, more podivljalo i nesalomljivo, a mi smo gazivode koje su učile kako se po vodi hodi. Iznad nas se pruža razvedeni zid stijena o koje smo se oderali, sada više nema nazad. Sada je sada. Nikad nema nazad, i nikad ne posjeduje nikad, ne posjeduje vrijeme. To se vrijeme ne zaustavlja ni da popije čaj. Samo zato mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost zajedno s našim daščicama i hartijama.

Prvo je zakoračilo moje plavo pero, onda sam krenuo ja, a neki su već hodili po vodi. Išli su laganiji od perca, nasmijaniji od djeteta, između košara voćaka i trave koje su se okretale po površini mora. Gazili smo more kao grožđe, utakali u vino i zalijevali ga krvlju koja je kapala s naših razrezanih stopala. Ptice su nas obkruživale odozgo, utisnute u vjetar kao zmajevi Zemlje. Odozgo, oh! Kakve li minijature; šesnaest tamnocrvenih točaka u linijskom zanosu oštrice vjetra, na stopalu mora šibani i voljeni, obgrljeni plavetnim bijelilom, tonu i lebde uzneseni mladi monasi. More, ovo je tijelo moje koje će se u te predati. Nošeni svi mi i sva naša tijela lebdimo u modrini tišine, polako okretani od valova, zaštićeni milosrdnim morem koje nas ziblje kao morske trave i pretvara u morska bića. Oko naših lijepih tijela prošlosti lelujaju tkanine konoplje, slobodni u gibanju vode, mi, morske trave. Dašćice breza mudrolija postaju splavi na površini da se s njih prenese put najsretnijih ludaka. Hartije se okreću u zracima sunca prelomljenih vodom, bistre se i lebde savijene pored, u luku savijenih leđa lijepog mladića kestenjaste kose. Kosa mu je kao taj kistić kojim je risao dok nije radio u vrtu ili molio. Sunce utisnuto u kamen koji je nosio u ruci, smljeven tajnim znanjima, tone u nepreglednu dubinu. Sutra ćemo se probuditi kao ribe, svevideće ribe, prijatelji! Oh, radosti! Stanimo da popijemo čaj, jer mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost! Prošlost i vječnost se nikad neće sresti jer imaju različito baždaren instrumentarij i njihova međuvremena plivaju u morima svijeta koji je još podijeljen na polutke. S jedne polutke prošlost ubija vječnost, kao ribu, s druge, vječnost ukida prošlost. I ostaje nikad, bezvremeno nasmijana ništica sunca.

                                                                          II.

Ulazim rukom u puknuće stijene oblika vodene kapi, prodirem prstima u njezinu zaobljenu tamu i uranjam cijelim tijelom. Tijelo mi je boje noći. Ispruženih ruku poviše glave, skupljenih dlanova i stopala okreće me gusta struja vodene tame kroz beskonačan prostor i kožu mi u okretima premazuje mekom sluzi. Ovako se osjeća nevidljivost mora, pomna tama što me obavijajući gleda u tijelo vodenilom, svojim organom vida. Vodenilo gleda sveočima načinjenim od kristalića soli, ono se prelijeva iz tvari u tvar koju promatra, dok kristalići geometrično kruže po opni što odvaja tijelo od tijela mora. Sol gricka i miluje opnu, more voli i prihvaća i ono što razgrađuje. Vodenilo se kreće kristaličnim strukturama kako bi sveoči prenijele sliku zrakasto, svim smjerovima morskog tijela. Lelujaju slike osjetilnim bentonom okristaljujuć dno, češljajuć se o koralje koji se osvjetljuju svakom novom morskom sinapsom.

Tama mora je ustrajna, ali tama je i nevidljiva i nevidljivošću saznaje sve što znam o sebi. Oko svoje kože osjećam mekanost dodira sluzi, mekanost dodira tajnih radnika mora. Nije mi hladno. Njihovo je tijelo svijetleće, planktonsko, presavijeno u tube, s otvorom na vrhu, oni su rođaci morskih spužvi. Ti radnici algastih kosa me previjaju kao maleno dijete; moje ispružene ruke miruju u opuštenosti koju nikada do tada u svome kopnenom životu nisam iskusila. Pomislim, ovako je bilo žabi kada je prestala biti gmaz, sjetila se da je vodozemka i vratila se u baru. Ja sam u moru i jezerska sjećanja se razvodnjuju. Razvodnjuje se i moje tkivo, a navodnjavaju se moje krute šupljine. Mišice su poprimile lebdeću lakoću, položene u podatnost toplog pijeska namreškanog u male dine.
Zaspim.

Utonuvši u kapke, shvaćam: nemam noge, imam rep. Leđa su dugačka, ne nalazim im kraja. Uzimam duboki dah i iz leđa izbacujem more. Uvijam se po morskoj struji i preplavljuje me ugoda svemira u izdisaju galaksije. Ugodno mi je, tako mi je ugodno. Klizim morem glavom zabačenom na iza. Iza na sjećanje kako je to biti čovjek, iza ka osjetu povredivosti svoje sluzokože, iza u svijetlećost čovjeka presavijenog u planktonsko postojanje, kao maleno dijete, iskreno, koje iskri u svoje tišine daha, disanjem malog trbuha poput tople dine, vrlo nevinog. Iza vode, iza sebe, u miru nevidljivosti sadržanoj u jednoj kaplji mora oka kita djeteta u kojim trepće bezbroj očiju. U njemu stanuju stanovnici unutrašnjeg mira, planktoni noćobdije, feralima nasmijavaju ljude u radost. Leđa su mi mekana i ja sam dijete. Ja sam dijete. Odahnem i zaspim dublje u svoje more.

Nestajemo u kasnoljetnom suncu, jedno po jedno lice. Poviše litica boje pijeska čujemo smijanje morskih trava. Toplo je ispod boje pijeska, u licima nestalih, toplo je posred mora, kao u kamenu toplo, u sjećanju toplo. Stijena je obgrljujuće topla, vrlo; ugrijana, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Iz nje me starica tamnocrvenih ruku nosi toplinom u stijenu, nazad kasnom ljetu, u stjenovito prostranstvo i mir žara. Toplinom me hrani, šakom punom badema i ugrijane kore drveta. Svaki badem koštica je utonuća pod smeđe crvenim svodom.

To je moja žudnja, dovela me k vama. Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                        III.

Sve su to mora, mora, mora.

Morima su se javili novi, sasvim novi ljudi, kože boje meda. Viskozne su im samo duše koje se tope poput izbačenih meduza na obalu. Viskozne meduze boje meda. Od njihova postojanja ostaje samo opna kojom nastoje sačuvati preostale dahove, disanje u ritmu protoka njihova vremena. Unutar prozirne opne zrcale svoje doba, kao u proročkoj staklenoj kugli, sačinjenoj od morskog tkiva meduze, koji se napuhuje svakim valom osvjetljujuć komadić po komadić istovremenih života utopljenika. Kakve crvene lanterne! Jarke, pregrijane duše! Laganošću smo dotaknuli dno, duša užarenih kao zvijezda u eksploziji.

Sve su to mora, mora, mora. Nepregledna mora, nesaglediva, u dahu istovremena, izbačena izdisajem velikog prozirnog kita. Kreće se posvuda i pokreće zvjezdoliko, prolazi kroz moje uši i zaposjeda moj slušni akvarij. U njemu žive zvjezdača i tri naroda morskog neba. Njihove su oči prilagođene gustoći vode. Kada rone gledaju jasno poput sipe, sa šarenim točkama posred očiju koje pomiču izoštravajuć svoj vid, jasnoću tinkture svoga mora. Tintu ispuštaju da bi risali po vodi, zvjezdolikoj vodi, koja izgleda kao more, a kreće se presavijanjem neba u tijelu mora. Moja je uška naslonjena o školjku i beskrajan šum plovi kroz moj kanal; gledam prozirnošću tijela kita u krajolik kuda sam prošla kad sam bila mala. Dijete sam, mršavih crnih nožica. Skačem po stijenama, s toplinom pod stopalima. Radost u koraku, skoku i preskoku, nožica mi stijena, kao stjenovita biljka. Moje dječje tijelo naslonjeno je o usta školjke i ona mi jezičcem dodiruje uho, prolazi kroz moje prste i ulazi u slušni akvarij. Tamo, uronjeni smo svi mi koji smo se tada sreli. Tada je tada. Tada je i tamo, tamo gdje sam bila.

Oni spremaju drva za ogrjev, većinom debla nalik bambusu i trstici. Noć je. Režu ih i lome i usitnjavaju, rade kružni ogrjev u pijesku, a noć je topla, s vjetrom koji prolazi kroz trstoliko lišće i miješa se s njihovim glasovima. Glasovi su duboki, mirni i povremeni. Ne govore mnogo, usredotočeni su na paljenje vatre. Tijela su im tamna, a danju se kreću po prostranim oceanskim plažama čije se linije izmijenjuju sa stalnim protok vode i valova, s nijansama plave koja prelazi u bež i umiruje se u pjenušavosti neumornih valova oceana. Primaju me za ruku, jedan taman muškarac, blagih smeđih očiju, guste crne kose, s utisnutim vodoravnim brazdama na licu i njegovo dijete, nasmijanije od mora. Hodamo toplim pijeskom neko vrijeme kada ja i dijete (dijete i dijete) krećemo u trku i hihot, skačemo po pješčanim stjenama i penjemo se na savijena drveća na kojim je nepoznato mi narančasto voće. Kidamo ga i jedemo kao majmunčići, umazani, blaženi srećom i šećerom toplog voća zaljepljeni. Zubi su nam bijeli kao oceanska pjena, u osmijehu cijelog tog prostora. Cijeli se prostor smije našim smijehom, odzvanja u akvariju iz kojeg izranja naš dom. To su bile naše kuće. Trčimo dalje po obalama, skupljamo lišće, alge, tijela osušenih riba svjetlonožaca; skupljamo školjke, kamenje i naplavine. Školjke valovima ispisuju rukopise, šalju pisma mora koje ne čita nitko, nego samo nebo kada je od volje. Kitovi i dupini naši su najbolji prijatelji, prolaze nam kroz uši i njuškom odguruju naša mala tijela. Mi smo voljeni, od svega smo voljeni, svime smo voljeni, topli, nježni i presoljeni. Ja sam u brazdi velikoga mora, ja sam dijete mora, plod morske pjene, izlegla sam se iz morske naranče kao račić koji živi u pijesku, obituje u svojoj roza kućici u kojoj trepću morske kapljice. Lijepo mi je u mom domu. Naša ljudskost slana je i svježa i posve razumljiva svim drugim bićima. Dodirom smo iscrtani i u dodir smo položeni, spavamo kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Iznad nas je puno neba i noge morske kornjače. Zibljemo se u njenom oklopu i vrtimo u pijesku. Ljubav je tako jednostavna, ona je cijeli svijet i vrtloži se u našoj igri plavim virom u duplji oceana. Ne znamo što je ljubav jer ne znamo kada izostaje. Bića se smiju s nama, smiju se glasno, ljubavlju, sva bića gledaju krotko, svevideće u srčiku naše igre i skokovitost morske kapljice.

Odjednom zamiriše slatkoćom borova. Otkuda vi ovdje?

Moje tanke ruke pružaju se od otoka mora do mora mora i oceanom mora iza svijeta, a ja sam tamo-tuda-svuda. Sada smo zajedno, sada! Srce prepisuje ritmičnost mora i izlijeva svoje valove krvi iz pretinca u pretinac, kola morem oponašajuć udarce o modru površinu velikoga stvora, jednog kitovog beat-a, svebita.
Kit ulazi iz preklijetke u klijetku, u gustom, toplom oceanu srca.
Volim svijet postankom svijeta, u njemu utopljena, kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Ja sam dijete mora, primljena o ruku svega svijeta i tamo gdje jesam obgrljujuće je toplo, vrlo; ugrijano, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Sveobuhvatnost je topla kao ogrjev na oceanskim obalama, ta blagošću užarena stijena koja grije nestanke i nastanke gdje se susrećemo mi preliveni iz međuvremena, akvarelno nestajući, evaporirani u ljubavi mora, svih mora sviju duša. Nestajemo u kasnoljetnom suncu, djeca soli, jedno po jedno lice.

Dostojni sebe, krilati
Rastakani, a razonodno zaboravom rascjepkani, uzaludni,
razapeti iza sebe, iza svojih krilatih čežnji

U bivanja laka odaslani, a izdani
od sebe,
od sebe sazdani,
zaboravni, glupavi, namješteni, uzaludno blebetavi 

Ptice nas ne prepoznaju
žive svoja zorna jutra radosno mrzlo i rosno

Zaboravni i uopćeni
samilosno neprepoznati
nimalo ne ja
nimalo ne ti

„nitko“ drži stražu ljudskog odraza
Nitkov. Onaj koga nema koji nije
rasprodan jučerašnjim htijenjem bivanja

Žuriti rano u bivanje klopka je
zelenih đaka
crvenih od srama vlastitog razgolijevanja

U oprost bih se zagrnula
da ima ruho.
Ruho mekano malih toplih životinjskih
tijela čija srca kucaju bezuvjetno

Hvala toplim, krhkim ptičjim tjelešcima
na probuđenim jutrima prerano rođenog
čovjeka

​Pulpa sam cijela, samostalna, biblijski opisana Ficus carica, sramom pisca ukradena. Zelena sam, putena, slatka i bezazlena. I dobro govorim istine. 
Žensko sam tijelo muškoga cvijeta, obostrana.
Plodnost mi je ljudska, slatko tekuća i erotska. Ja sam svoj cvat, periant!
Moj cvat zrije u moj plod, mesnat i usnen.
Jajnik mi je vrhunski, jednostruk i jednosjemen.
Rođena sam za užitak. Da jezikom prođeš linijom mojih opni, spustiš se pod mene i pružiš u zviježđe moga sklada, progutan sav, nestao toplinom ljetnjih  popodneva. Sad sam cvrčak, sad sam biljka, sad sam osa zlatkosa i med medeni i topljiva mi je narav kao nar razbit i iscijeđen u smijeh plodnosti. Smijem ti se glasno, smijem se u svim kulturama, kultivirana rijetko, za to suviše kamenita i mineralna u svojoj biti, otimačica pažnje kukaca, poljska plesačica i cvijet iz bordela. 

Ja sam sebi svoj cvat, tisućinak u soku, u tisućinkama sićušnog cvijeta, jedinstveno jednosjemena, medom smetena, opijena, izvijena u  beskraje unutarnjih niti obožavanih, tinjajuće razlivenih u sluz nabujalih usana.

Sve se cijedi posvuda. Posvuda je svijet vode. Vodene oči gledaju u najtiša srca.

Ja sam vlažna, vlažna, vlažna, kamena rijeka biljaka, dočekana u ljepoti, u skrovitom dijelu tekućica svijeta. Kada tečem, ja sanjam. Sanjam da ti sanjaš moj san gdje se neprestano sastajemo, pretačemo kao slika preko slike, uvidom dalje od vida, nebom u korijenje bića putem bića rasplinuti u sjemena moga imena. Ja sam Taj i ja sam Ta. Ja sam Put, Istina i Život; život mekan i radostan i slastan, u kliktaju zore, u ljudskim rađanjima, preporađanju kroz praskozorja gdje me čekaju mora. Čekaju me plavetna postojanja kao zaljubljeno dijete na uglu ulice, s cvijećem u rukama, zaljubljeno u tebe i mene, naivnije od nevinosti, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka. Nevinost je orgazam svijeta!

A ti si otopljen i mirisan, u svojoj žudnji čudesno izbrisan, brisan s lica zemlje u lica drveća koja govore i čitaju mimike utišanih razgovora. Razgovora neba i mora kada su gledali tvoje lice ustreptalo s ivice postojanja, tada kada si volio i voljenjem nestajao, prestajao, ravno usred velikog noćnog neba posutog rijekom biljaka što sve pjevaju vodenglasom, vodencvjetovima i vodenočima.
​
Vodenoči vodiči su svega svijeta ravno prema središtu srca. Središte srca središte je orgazma.
U vodi postoje putokazi do središta srca, uvijeni putokazi od algi po kojima vodencvjetovi navigiraju svoje kukcolike letjelice i kruže od slasti do radosti, usred noćnog neba iscrtanog u mapi svakog mog ploda. Svako je sjeme jedan fantazam, neuhvatljiv, a očiju prodornih bezvremeni orgazam. U srčiki smokve, svako je sjeme dio rastera bića; svako je sjeme svemirska stanica s našeg ruba postojanja, a smokvin sok je žiće toga bića.
Vode vode vodenočima najtamnijim noćima.
Putem pjevam vodenglasom, zelena, putena i bezazlena.
Nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, čitav zemljovid, zelen vid za uvid!

Tvorim se zagrnuta zelenilom smokve maternice, u njoj dahćem i snivam, naričem tjelesnu ljubav glasno, prorokujem užitak kroz mistični mesni napitak, propupao u mekano, u sladostrasno, u jagodičnost moga cvijeta, ja jezičkom srčem samu sebe neprestano. Unutrašnjost topla, opipljiva i vlažna; točkama tučaka svemirom razasuta, kapljem slad po slad, u zajedničku nam kozmičku glad, u našu usnenu nabujalost, u predanje svemu svijetu. Moja kapljica klizi kroz krotke mi grane, nježno bedrene, dugačke, uvijene zglobovima prolazi kap pomno svaki utor svake sjene, presavija mi oblik mojim sladom, mojim izvijanjem tijela u vječnoj ugodi plesnoj, kruži oko poslanja bića, taj malen planet orgazmičkih pića. Pulsiram poželjnošću, u tijelu rastućom željom, ližem bedreno, njedreno, utisnuta čvrsto u svoj mišić, dlačićaste kože slatke pod jezikom, napojena sva, uzdignuta visoko, nošena i ljubljena, izlučena sam kapljica sreće bića. Moja je sreća ljudsko buđenje proljeća! 

Ja sam vječna renesansa, sakrivena iza svoga lista, hihotom ti se smijem i pohotom te gutam, punu tebe i punog tebe! Usisavam te cijelog i žvačem kozmičkim ustima u prevrtanju zvjezdanih krakova, izlučujem svoje biće potpunim uzimanjem tebe u sebe, čovjeka u cvijet, u zakleti mir pjegavog noćnog neba, urličem ti u srce, u srčiku biljne ljudskosti, u srž stvaranja svijeta, svršavam ti u usta, ja žena, ja, smokva u punini biljnog božanstva, orgazmička pička najljepša.

Požudom gutam tebe, da tebe; tebe punu srama i tebe, da tebe; tebe punog srama! Sram te bilo! Kako si zamislio da skriti ćeš se iza moga skuta? Smokvin list nije slikareva pregača, tog golog napaljenog slikara koji te oslikao takvog prekrivenog u međunožju, smiješnog među svjetovima, najposramljenijeg među cvjetovima! Dok je slikar pomno stavljao smokvinu košuljicu kistićem o lijepu nabubrenu pizdicu, okrenuo je svog pomoćnika, mekane kože i ispupčenih kostiju, iza stalka na prozoru, s pogledom na štalu. Ta svi su slikari prvenstveno gladni, zatim gladni seksa, pa inspiracije, pa plaćenog posla, uistinu nevinosti svjetla gladni. Slikar tamnoga ateljea čovječanstva s piscem je ukrao smokvu i prodao je caru pa kralju pa nadbiskupu. Od religija do orgija kratak je put, nekad krotak, a nekad užasnut.

Smokvin list moje je ruho! Sram tuđe je maslo! Car je uvijek gol. I nadbiskup.

Iza lista meni uvijek lijepo bude, sunce me njiše i miluju me kiše. Miluju me ruke svjetla, a ja roza sam čitava, posvuda, sva, crvena kapljična i lutajuća, ushićeno probuđena u svom snu, dodirujem se prezrela jestiva smokva, puna osa i erosa, nevina i ispružena kao božje pruće, kao svetačko izdignuće, nabujalo i prodorno, dodiruje se svako jutro u srčiku same sebe, posve sveta slatko seksualna pogotovo danju nezasitna i topla u središtu kozmičke voćke. Spašavam ti život opet i opet!

Erotska sam jestiva antička prispodoba. Zato su me dali izgnati iz raja kada su antičku slast zaključali novodobnom genitalnom protetikom. Iskreno, iz takvog neopipljivog raja sama sam ja zaželjela pobjeći, ali teško da sam to mogla, tako duboko ukorijenjena svojim čvrstim pletivima u podzemne vode biljno ljudsko sladostrasnog. Svoj sam bijeg iz raja pomno isplanirala. Odlučila sam odjahati iz vrta baš na Evinoj pizdici i Adamovom pimpeku. Biljke piscima šapću spletke, to je bila moja povijesna prednost; biljke u olovke ukorijenjuju svoje scenarije, i navode pisce na mnoge druge svinjarije; kao da piju biljna vina, i da po njima teče pohotna slina. Biljke nad piscima provode svoju ritmičku volju, u tekstualno-biljnom metronomu svijeta naređuju kuda ova nesvjesna kugla zemaljska će da se kreće i kad će smrtnicima više stići proljeće. Pisci su robovi biljaka, njihovi pisari. Svijet je rob pisara uvijek bio jer s pisarom knjiški prepisani svijet je i nastao. Svojem pisaru, ja erotska biljna carica, izdiktirala sam bijeg iz raja. Diktirala sam jasno i krotko, svoju erotiku nautiku, istinu golu kao goli čovjek golog uma bez daljnjeg nauma. Obrazovala sam svoje tkivo dok sam obrazovala tebe kad si bio moj dječačić šegrt za krojačkom mašinom u maloj radnji, negdje daleko tamo, malo na Mediteranu pa u bisegama tovara u vrućoj Palestini, pa u Perziji jer te nisu htjeli u terikat, rekoše da si đavolje dijete. Zato su đavolji plod dali meni, Cvijetu bordela kako su me zvali, đavolji plod lijepoj đavoljoj izaslanici koju su posjećivali i begovi i sufiji i diplomati i trgovci i veziri i glasnici trkači carevih poruka. Ti si rastao sa mnom, ja sam ti sašila opanke i prala kose, mršavo dječje tjelešce hranila, i pričala ti priče i pjevala uspavanke, davala ti cjelove i cijelivala te. Pričali smo o raju gdje svira lira svim anđelima i životinjama, gdje si kao čovjek nag bio, pored mene, nag i blag kao unutrašnjost ploda smokvinog. Lijegao si pored mene božanstven, obavijen mjesečevom luči iz tvoga postojanja. Ja sam u cvijetu bila. Erotičan, skladan i prekrasan, probuđen, dvonožan i neposredan. Tvoj je pogled predstavljao duga svitanja dana, rastegnuta u beskonačnost zorna svjetla. Za sjećanje svijetlije od noći, priču ti pričam, ja noćna djevojka mekane kože i dugačkih prstiju, prostitutka, željena, a prezrena, nevini Cvijet bordela; nevina noću i danju, nevinija od zlata, ako nešto zlatiti se može do gole biljne kože. Rekla sam ti tada, nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, milo moje biće, dragi čovječe, orgazam je čitav zemljovid, zelen vid za jasan uvid. Orgazam je u tebi nevinost svijeta! ​

Šaptala sam ti da zaspeš: Ljepoto, nevinosti svršavanja, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka, ti moje zaljubljeno dijete iz plavetnog postojanja, na uglu ulice, s cvijećem u rukama, naivnije od neposrednosti, voljeno, grljeno, njegovano. Šaptala sam da zaspeš i u snu da se budiš, radosniji od blještavila zvijezda.
​
Znaj dijete moje, zelena te majka odgojila, putena, slatka i bezazlena, do nebesa željena i ubrzo prezrena, koja se dobro sjeća i koja dobro govori istine, prostitutka, griješnica, nedolična, dvolična, opasna i opojna, vrhunskih jajnika, iz kamena iznikla, kamenovana.
Znaj dijete moje, orgazam je oko spoznaje u nevinosti svijeta!
Znaj da su proglasili doba oduzimanja nevinosti kad su orgazam izgnali iz rezerviranog raja.
Tada su s noćnog neba izrezali užitak i utkali sram u sazviježđe shvaćanja. Ti i ja skrojili smo život u maloj radnji, iza zatvorenih vrata, da nitko ne vidi, da ne zna, jer je sramota, stvorili smo tkivo zlaćano, i zato je kod nas tako često navraćano, po malo svetosti kurvine, na petak i na svetak, da se svak žedan napije s izvora i postane dijete erotike puritanske etike. Razotkrivam ti istinu drago moje, sunce moje, naričem u ritmu prstiju pisca.

I nariču istinu i druga stabla vrlo jasno ako slušaš, i ona tankog lišća, i velikog i širokog i tihog, s govorenjem nerazgovijetnim za vašu vrstu. Naša tijela, izvijena i meka, u gibanjima sreće, posve sveta, podatna, željna i rastopljena, vjetrom raznesena. Užitak, užitak, užitak za ljudski boljitak, više sreće u kutevima usana, više sočnosti u postojanju, više zatvorenih očiju i više vjerovanja u svijet cvijeća! Svijet cvijeća širi je nego što mu se nadaš, a cvjetna je istina da je ljubav tek kad joj se daš, posve, iz kamena i iz tjemena, kao smokva, zelena i rumena, razodjevena, biljno propupala u sunčev pekmez.

Dragi, najdraži, ti si tako tučkovit, a ja božanski slatka, nepripadna, gola, i znojna, mažem se prstima po nepcu i mazim o utore dok ti svršavam u usta. Klizim naborima tijela u želji, ispupčena i crvena u svojim jagodicama koje kaplju u tebe duboko u prekrasnu stjenovitu provaliju. Odoh daleko! Skačem u ponor i sunovraćam se k tebi da bi se vratila sebi, druga nego ta koja sada mogu biti, možda kao neka druga biljka, možda kao ptica, ili kao čovjek koji je ptica, bos spreman da poleti. Svršavam slatkoćom u krošnji na vrhu tvoga jezika, u tračcima svjetla i tijelu koje nestaje, seksualna u biljnoj biti, dobro poseksana, mokra, ljepljiva, šećerna, slatko tekuća erotska mmmm mila sila.

Što punije svršavam, to sam nevinija i istine se jasnije izriču u mojoj otvorenosti, u mojim stablima, u toploj sjeni drveta, u dodiru, zemlja svršava sa mnom i u meni. Svršila sam bezbroj puta i nevinija sam od dječjeg plača, blažena djevica s oštarija. Blažena djevica erotska Ficus carica u Otkrivenju po biljki, 12, 3, negdje u Palestini:
Svrši, svrši ljepoto čovječno tečna, stvori sebe i otvori sebe čovječe ti dvonožno dijete nerazumljivih jezika, ti plodu rascijepa srčike!
Pogledaj! Zemlja svršava! Zemlja se prelijeva! Zemlja pjeva! Zemlja je prelijepa!
Zagrizi srž moje srčike osunčanih polja od kamena. Stvori sebe sočan i probuđen i iscrtaj si staze erotike nautike da ploviš sretan, baš jednostavno, najjednostavnije sretan. Nestao, čitav, plavetan.