 Dostojni sebe, krilati Rastakani, a razonodno zaboravom rascjepkani, uzaludni, razapeti iza sebe, iza svojih krilatih čežnji U bivanja laka odaslani, a izdani od sebe, od sebe sazdani, zaboravni, glupavi, namješteni, uzaludno blebetavi Ptice nas ne prepoznaju žive svoja zorna jutra radosno mrzlo i rosno Zaboravni i uopćeni samilosno neprepoznati nimalo ne ja nimalo ne ti „nitko“ drži stražu ljudskog odraza Nitkov. Onaj koga nema koji nije rasprodan jučerašnjim htijenjem bivanja Žuriti rano u bivanje klopka je zelenih đaka crvenih od srama vlastitog razgolijevanja U oprost bih se zagrnula da ima ruho. Ruho mekano malih toplih životinjskih tijela čija srca kucaju bezuvjetno Hvala toplim, krhkim ptičjim tjelešcima na probuđenim jutrima prerano rođenog čovjeka
0 Comments
 Pulpa sam cijela, samostalna, biblijski opisana Ficus carica, sramom pisca ukradena. Zelena sam, putena, slatka i bezazlena. I dobro govorim istine. Žensko sam tijelo muškoga cvijeta, obostrana. Plodnost mi je ljudska, slatko tekuća i erotska. Ja sam svoj cvat, periant! Moj cvat zrije u moj plod, mesnat i usnen. Jajnik mi je vrhunski, jednostruk i jednosjemen. Rođena sam za užitak. Da jezikom prođeš linijom mojih opni, spustiš se pod mene i pružiš u zviježđe moga sklada, progutan sav, nestao toplinom ljetnjih popodneva. Sad sam cvrčak, sad sam biljka, sad sam osa zlatkosa i med medeni i topljiva mi je narav kao nar razbit i iscijeđen u smijeh plodnosti. Smijem ti se glasno, smijem se u svim kulturama, kultivirana rijetko, za to suviše kamenita i mineralna u svojoj biti, otimačica pažnje kukaca, poljska plesačica i cvijet iz bordela.  Ja, čitava, pulpovita i izgarajuće putena; ja, sva stabla u svim poljima istovremeno, istovjetno, proljetno i vjetrometno se njišem dugačkim nogama gipkih srna u krdima svačije pomisli razotkrivene, putenije u trbuhu, nego u vanjskom ruhu. Ja se imam isto koliko se nemam, i cvijet sam koliko i plod, ja jesam jedno dok me se gleda iz drugog, u drugosti prepisana, biblijski opisana, grijehom oblivena, sramom pokrivena.
Ja sam sebi svoj cvat, tisućinak u soku, u tisućinkama sićušnog cvijeta, jedinstveno jednosjemena, medom smetena, opijena, izvijena u beskraje unutarnjih niti obožavanih, tinjajuće razlivenih u sluz nabujalih usana. Sve se cijedi posvuda. Posvuda je svijet vode. Vodene oči gledaju u najtiša srca. Ja sam vlažna, vlažna, vlažna, kamena rijeka biljaka, dočekana u ljepoti, u skrovitom dijelu tekućica svijeta. Kada tečem, ja sanjam. Sanjam da ti sanjaš moj san gdje se neprestano sastajemo, pretačemo kao slika preko slike, uvidom dalje od vida, nebom u korijenje bića putem bića rasplinuti u sjemena moga imena. Ja sam Taj i ja sam Ta. Ja sam Put, Istina i Život; život mekan i radostan i slastan, u kliktaju zore, u ljudskim rađanjima, preporađanju kroz praskozorja gdje me čekaju mora. Čekaju me plavetna postojanja kao zaljubljeno dijete na uglu ulice, s cvijećem u rukama, zaljubljeno u tebe i mene, naivnije od nevinosti, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka. Nevinost je orgazam svijeta! A ti si otopljen i mirisan, u svojoj žudnji čudesno izbrisan, brisan s lica zemlje u lica drveća koja govore i čitaju mimike utišanih razgovora. Razgovora neba i mora kada su gledali tvoje lice ustreptalo s ivice postojanja, tada kada si volio i voljenjem nestajao, prestajao, ravno usred velikog noćnog neba posutog rijekom biljaka što sve pjevaju vodenglasom, vodencvjetovima i vodenočima. Vodenoči vodiči su svega svijeta ravno prema središtu srca. Središte srca središte je orgazma. U vodi postoje putokazi do središta srca, uvijeni putokazi od algi po kojima vodencvjetovi navigiraju svoje kukcolike letjelice i kruže od slasti do radosti, usred noćnog neba iscrtanog u mapi svakog mog ploda. Svako je sjeme jedan fantazam, neuhvatljiv, a očiju prodornih bezvremeni orgazam. U srčiki smokve, svako je sjeme dio rastera bića; svako je sjeme svemirska stanica s našeg ruba postojanja, a smokvin sok je žiće toga bića. Vode vode vodenočima najtamnijim noćima. Putem pjevam vodenglasom, zelena, putena i bezazlena. Nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, čitav zemljovid, zelen vid za uvid! Tvorim se zagrnuta zelenilom smokve maternice, u njoj dahćem i snivam, naričem tjelesnu ljubav glasno, prorokujem užitak kroz mistični mesni napitak, propupao u mekano, u sladostrasno, u jagodičnost moga cvijeta, ja jezičkom srčem samu sebe neprestano. Unutrašnjost topla, opipljiva i vlažna; točkama tučaka svemirom razasuta, kapljem slad po slad, u zajedničku nam kozmičku glad, u našu usnenu nabujalost, u predanje svemu svijetu. Moja kapljica klizi kroz krotke mi grane, nježno bedrene, dugačke, uvijene zglobovima prolazi kap pomno svaki utor svake sjene, presavija mi oblik mojim sladom, mojim izvijanjem tijela u vječnoj ugodi plesnoj, kruži oko poslanja bića, taj malen planet orgazmičkih pića. Pulsiram poželjnošću, u tijelu rastućom željom, ližem bedreno, njedreno, utisnuta čvrsto u svoj mišić, dlačićaste kože slatke pod jezikom, napojena sva, uzdignuta visoko, nošena i ljubljena, izlučena sam kapljica sreće bića. Moja je sreća ljudsko buđenje proljeća!  Ja sam vječna renesansa, sakrivena iza svoga lista, hihotom ti se smijem i pohotom te gutam, punu tebe i punog tebe! Usisavam te cijelog i žvačem kozmičkim ustima u prevrtanju zvjezdanih krakova, izlučujem svoje biće potpunim uzimanjem tebe u sebe, čovjeka u cvijet, u zakleti mir pjegavog noćnog neba, urličem ti u srce, u srčiku biljne ljudskosti, u srž stvaranja svijeta, svršavam ti u usta, ja žena, ja, smokva u punini biljnog božanstva, orgazmička pička najljepša. Požudom gutam tebe, da tebe; tebe punu srama i tebe, da tebe; tebe punog srama! Sram te bilo! Kako si zamislio da skriti ćeš se iza moga skuta? Smokvin list nije slikareva pregača, tog golog napaljenog slikara koji te oslikao takvog prekrivenog u međunožju, smiješnog među svjetovima, najposramljenijeg među cvjetovima! Dok je slikar pomno stavljao smokvinu košuljicu kistićem o lijepu nabubrenu pizdicu, okrenuo je svog pomoćnika, mekane kože i ispupčenih kostiju, iza stalka na prozoru, s pogledom na štalu. Ta svi su slikari prvenstveno gladni, zatim gladni seksa, pa inspiracije, pa plaćenog posla, uistinu nevinosti svjetla gladni. Slikar tamnoga ateljea čovječanstva s piscem je ukrao smokvu i prodao je caru pa kralju pa nadbiskupu. Od religija do orgija kratak je put, nekad krotak, a nekad užasnut. Smokvin list moje je ruho! Sram tuđe je maslo! Car je uvijek gol. I nadbiskup. Iza lista meni uvijek lijepo bude, sunce me njiše i miluju me kiše. Miluju me ruke svjetla, a ja roza sam čitava, posvuda, sva, crvena kapljična i lutajuća, ushićeno probuđena u svom snu, dodirujem se prezrela jestiva smokva, puna osa i erosa, nevina i ispružena kao božje pruće, kao svetačko izdignuće, nabujalo i prodorno, dodiruje se svako jutro u srčiku same sebe, posve sveta slatko seksualna pogotovo danju nezasitna i topla u središtu kozmičke voćke. Spašavam ti život opet i opet!  Erotska sam jestiva antička prispodoba. Zato su me dali izgnati iz raja kada su antičku slast zaključali novodobnom genitalnom protetikom. Iskreno, iz takvog neopipljivog raja sama sam ja zaželjela pobjeći, ali teško da sam to mogla, tako duboko ukorijenjena svojim čvrstim pletivima u podzemne vode biljno ljudsko sladostrasnog. Svoj sam bijeg iz raja pomno isplanirala. Odlučila sam odjahati iz vrta baš na Evinoj pizdici i Adamovom pimpeku. Biljke piscima šapću spletke, to je bila moja povijesna prednost; biljke u olovke ukorijenjuju svoje scenarije, i navode pisce na mnoge druge svinjarije; kao da piju biljna vina, i da po njima teče pohotna slina. Biljke nad piscima provode svoju ritmičku volju, u tekstualno-biljnom metronomu svijeta naređuju kuda ova nesvjesna kugla zemaljska će da se kreće i kad će smrtnicima više stići proljeće. Pisci su robovi biljaka, njihovi pisari. Svijet je rob pisara uvijek bio jer s pisarom knjiški prepisani svijet je i nastao. Svojem pisaru, ja erotska biljna carica, izdiktirala sam bijeg iz raja. Diktirala sam jasno i krotko, svoju erotiku nautiku, istinu golu kao goli čovjek golog uma bez daljnjeg nauma. Obrazovala sam svoje tkivo dok sam obrazovala tebe kad si bio moj dječačić šegrt za krojačkom mašinom u maloj radnji, negdje daleko tamo, malo na Mediteranu pa u bisegama tovara u vrućoj Palestini, pa u Perziji jer te nisu htjeli u terikat, rekoše da si đavolje dijete. Zato su đavolji plod dali meni, Cvijetu bordela kako su me zvali, đavolji plod lijepoj đavoljoj izaslanici koju su posjećivali i begovi i sufiji i diplomati i trgovci i veziri i glasnici trkači carevih poruka. Ti si rastao sa mnom, ja sam ti sašila opanke i prala kose, mršavo dječje tjelešce hranila, i pričala ti priče i pjevala uspavanke, davala ti cjelove i cijelivala te. Pričali smo o raju gdje svira lira svim anđelima i životinjama, gdje si kao čovjek nag bio, pored mene, nag i blag kao unutrašnjost ploda smokvinog. Lijegao si pored mene božanstven, obavijen mjesečevom luči iz tvoga postojanja. Ja sam u cvijetu bila. Erotičan, skladan i prekrasan, probuđen, dvonožan i neposredan. Tvoj je pogled predstavljao duga svitanja dana, rastegnuta u beskonačnost zorna svjetla. Za sjećanje svijetlije od noći, priču ti pričam, ja noćna djevojka mekane kože i dugačkih prstiju, prostitutka, željena, a prezrena, nevini Cvijet bordela; nevina noću i danju, nevinija od zlata, ako nešto zlatiti se može do gole biljne kože. Rekla sam ti tada, nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, milo moje biće, dragi čovječe, orgazam je čitav zemljovid, zelen vid za jasan uvid. Orgazam je u tebi nevinost svijeta!  Šaptala sam ti da zaspeš: Ljepoto, nevinosti svršavanja, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka, ti moje zaljubljeno dijete iz plavetnog postojanja, na uglu ulice, s cvijećem u rukama, naivnije od neposrednosti, voljeno, grljeno, njegovano. Šaptala sam da zaspeš i u snu da se budiš, radosniji od blještavila zvijezda.
Znaj dijete moje, zelena te majka odgojila, putena, slatka i bezazlena, do nebesa željena i ubrzo prezrena, koja se dobro sjeća i koja dobro govori istine, prostitutka, griješnica, nedolična, dvolična, opasna i opojna, vrhunskih jajnika, iz kamena iznikla, kamenovana. Znaj dijete moje, orgazam je oko spoznaje u nevinosti svijeta! Znaj da su proglasili doba oduzimanja nevinosti kad su orgazam izgnali iz rezerviranog raja. Tada su s noćnog neba izrezali užitak i utkali sram u sazviježđe shvaćanja. Ti i ja skrojili smo život u maloj radnji, iza zatvorenih vrata, da nitko ne vidi, da ne zna, jer je sramota, stvorili smo tkivo zlaćano, i zato je kod nas tako često navraćano, po malo svetosti kurvine, na petak i na svetak, da se svak žedan napije s izvora i postane dijete erotike puritanske etike. Razotkrivam ti istinu drago moje, sunce moje, naričem u ritmu prstiju pisca. I nariču istinu i druga stabla vrlo jasno ako slušaš, i ona tankog lišća, i velikog i širokog i tihog, s govorenjem nerazgovijetnim za vašu vrstu. Naša tijela, izvijena i meka, u gibanjima sreće, posve sveta, podatna, željna i rastopljena, vjetrom raznesena. Užitak, užitak, užitak za ljudski boljitak, više sreće u kutevima usana, više sočnosti u postojanju, više zatvorenih očiju i više vjerovanja u svijet cvijeća! Svijet cvijeća širi je nego što mu se nadaš, a cvjetna je istina da je ljubav tek kad joj se daš, posve, iz kamena i iz tjemena, kao smokva, zelena i rumena, razodjevena, biljno propupala u sunčev pekmez. Dragi, najdraži, ti si tako tučkovit, a ja božanski slatka, nepripadna, gola, i znojna, mažem se prstima po nepcu i mazim o utore dok ti svršavam u usta. Klizim naborima tijela u želji, ispupčena i crvena u svojim jagodicama koje kaplju u tebe duboko u prekrasnu stjenovitu provaliju. Odoh daleko! Skačem u ponor i sunovraćam se k tebi da bi se vratila sebi, druga nego ta koja sada mogu biti, možda kao neka druga biljka, možda kao ptica, ili kao čovjek koji je ptica, bos spreman da poleti. Svršavam slatkoćom u krošnji na vrhu tvoga jezika, u tračcima svjetla i tijelu koje nestaje, seksualna u biljnoj biti, dobro poseksana, mokra, ljepljiva, šećerna, slatko tekuća erotska mmmm mila sila. Što punije svršavam, to sam nevinija i istine se jasnije izriču u mojoj otvorenosti, u mojim stablima, u toploj sjeni drveta, u dodiru, zemlja svršava sa mnom i u meni. Svršila sam bezbroj puta i nevinija sam od dječjeg plača, blažena djevica s oštarija. Blažena djevica erotska Ficus carica u Otkrivenju po biljki, 12, 3, negdje u Palestini: Svrši, svrši ljepoto čovječno tečna, stvori sebe i otvori sebe čovječe ti dvonožno dijete nerazumljivih jezika, ti plodu rascijepa srčike! Pogledaj! Zemlja svršava! Zemlja se prelijeva! Zemlja pjeva! Zemlja je prelijepa! Zagrizi srž moje srčike osunčanih polja od kamena. Stvori sebe sočan i probuđen i iscrtaj si staze erotike nautike da ploviš sretan, baš jednostavno, najjednostavnije sretan. Nestao, čitav, plavetan.  riječi je namijenjeno da otiđe u nepostojanje i otuda usnepokoji me, se kaži usnepokojiti te, se ustreptati rashićenom bajkom listati nastojanje sjedim i šutim u svemiru uvučena u pupoljak u pulpi jedne zvijezde sjedim, čučim, sklupčana u osjet čitati poeziju naivno je zrenje bića ovdje sam posve sama i ti si posve sam posve sam, posve sam, posve sam ovdje sam u klupku tananog tkiva, u niti svjetleće paučine odjenuta u one kapljice na paučini poslije kiše, pa znaš te kapi, najčešće ujutro, a može i popodne kad kiša osvježi pa se mreža paučine istakne kao vodeno crtovlje i sve miriše opet probuđeno. Tamo budem kad me nema A često me nema jer filmski je, kažu, ulica je okrutna, stvarnost je teška, nepokolebljivo teška pa odem onamo na te paučinaste vodene prerije posve sama, posve sama lijepo je biti posve sama posve ta koja jesam ugodno je, u tihim svjetovima odražavati se ne moliti da budem ili da budem lijepa. sebe svjetlu liti dati se mirnoj svježini mirna, bez pronalaženja, bez traženja, bez trajanja kapljična pala s nekog lakog neba s neba pa u neba uprta, jedrena i jezgrena u odsustvu nastojanja radosna i vlažna vlažna kao kapljična kiša koja ne pada samo iz neba nego pada iz biljke, i iz lista kao rođena, novorođenče u učenju sklopi oči, diše kao kulisa svijetloga svemira  Da dovoljno bude pisati i zapravo ničemu ništa ne reći, proreći trajnu sreću milovanju u udahu Udahom volim sebe sklapanjem očiju volim sebe Pisanjem dajem sebe i ne znam ništa plemenitije od toga da kroz tebe volim sebe Jer ja jesam ta koju tražim, u glasu ovješena o koprene među stvarnostima željenja nečujna, u svemu nečujna jer priroda je nečujna i kad bukti u sebi sresti tebe tako je duga linija te staze, beskrajno iscrtana, u krivinama, i u krivim kućama, čežnjom lansirana, plamteća moja ljubav koju stvarno čujem samo ja. stvarno, najstvarnije i jedino stvarno Travnati su ti sokovi ljudskog voljenja, u poljskom su cvijeću više nego u ljudskom biću, iskreni šareni neposječeni ljudi zujoliki dobrostivo latentni, koji samo sebe žele dati, užitak darovati, milinu odaslati, voljeti do mraka putem sunčevih zraka pjevati o sebi, o svemu, o ljubavi široj od nadanja, o ljubavi koja je probuđeno ljudsko biće, nikad izgubljeno, nikad okaljano, samo jutarnjim rosama objavljeno. Objavljenje ljudske nježnosti i krhkosti u latičnoj ljepoti i peludnoj svijesti, svijesti prodiranja, preporađanja usnepokojene u meni u mojoj prsnoj kosti plamte u miru moga prsnog koša mekano dišu sa mnom svi cvjetovi svih poljana i toplinom popodnevnog sunca u zemlji, u mojoj šaci me vole Voli me taj zemljani svijet više nego što ja volim sebe učiti o ljubavi božanski je zemljano božanski je zemljan biti u pulpi jedne zvijezde i u središtu tamnih tučaka tvojih očiju Pisanje, naivno je zrenje moje, a jedino koje znam, koje uistinu znam, kao sebe što znam, odmalena se znam, uvučena u pupoljak sjedim i šutim u svemiru sklupčana u osjet
Takva teško je biti na ovoj ljudskoj okrutnoj ulici otupjeloj od neviđenja srži cvjetnih istina, od razgolićenog straha u namjerama društvenih iskazanja, u laži svega svijeta sve nije sve nije sve nije! i ja nisam Najbolnije živuće iskustvo je nerajski biti i u tome zriti paralelan i izmiješan propet po tuđim jarbolima, ljudski razapet opet i opet i opet. Ta nametnuta laž ispisana u nametnutom zrenju u čudovišno, ta prozirna, lažna stvarnost teška, nepokolebljivo teška, razarajuća u jezgri atoma života ovdje sam posve sama i ti si posve sam i jednom jedinom rosnom kapljicom na jednoj jedinoj niti paučine izbaviti se mogu nadići ustoličenu laž nevrednovanja svijeta i obezvrijeđivanja sebe. Jednom kapljicom mogu se ugledati i vidjeti prodornije svojim tamnim okom zornije stvarnije jer stvarnost nije satkana od okrutnosti Ako jest, to nije stvarnost, to je okrutnost i iz okrutnosti se treba probuditi Eskapizam nije bježati od stvarnosti Eskapizam je trčati ka stvarnosti kroz vlastite prerije i mizerije do misterije, do otajstva nekog tihog, osobnog i smijati se sebi kao lanetu nekom malenom, četkastog krzna i toplog tijela, vodenih očiju kao kišni svemir kojim diše samo ljubav svega što jest Svi poljski cvjetovi zatvaraju se noću da bi se tamo navodnjavali Svi kapci životinja zatvaraju se u divljinama nepokorenim svega što jest sve sanja o tome da jest i sve jest to što sanja Usnepokojiti te, ti leteća ptico svijeta satkana od tananog tkiva, ranim jutrom, svježijim od vode vlažnim kao svijet u disanjima, u pokretima mojih pluća posve sam sama sama kao nekoliko osvijetljenih stanova u velikim hladnim gradskim zgradama noću. samotna svjetla najljepših noći nepostojeći ljudskih voljenih od jutra do mraka, od sunca do zraka. crno bijele fotografiije uradila 2017. Darija Cikač, najprodornije oko bića iza fotoaparata
in memoriam Darija Cikač, draga prijateljice Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba.  Moje biljne kapilare mreže su svijeta sutona, po njima prenose moje kapi mali putnici pauci, ližu kapljice jezičcima, pjegavi, slijepi i predani užegli stvorovi kamena i zemlje i pijeska, sutonski utopljeni ka meni, ka meni, kameni. U biljci nisam, u biću bića katkad lučim prah svega žića, kanalno, kroz puči, lučim, učim, piskućem, kapljem, naričem besmrtnost, besramnu besmrtnost, sunčevo predanje zemlji, meni, slobodu smiljane žege ja slavim! Dvodomna sam, kameni svod moj je dom, a zemljano nebo moja kuća. Ja ne živim u cvijetu! Hodam zvizdanom i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, emitiram se uživo, živuće, najživlje, tvrdoglavočiko odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, stapkom antenom uperenom ka životu svjetla. Ja blještim, da me bar vidiš, i poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca! Moje su noge svjetleće, dugačke stapke kojima koračam krševitim tlima, kroz njih srčem vodu tebi nevidljivu zračnu, koloturama aerosola vučem je sebi u žuto srce, pjevam o kapljice nanizane o zrak.  U stabljiku samo se ponekad spustim da opjevam tu smiljanu djevojku, raščešljanu i zlaćanu, nježnu kao pruće, lijepu kao besmrtnost cvijeća. Ona je modra u nutrini kao evaporirajuće more. Peteljka njezinog mekog tijela zeleni se smaragdno, prolazi boja užeglog stijenja biljnom butinom punom kapljica kamenih čežnji i vapaja za suncem. Njezino tijelo, njezino tijelo, njezino tijelo. Njezine ruke, njezine ruke, njezine ruke pružene žutom nebu položenom u njen dlan. Prsti oštrih listića njenog biljnog bića, sjedeći su, duguljasti i uski, malo savijeni, naizmjenično raspoređeni u notnom crtovlju između neba i mora. Između neba i mora tali se njen sok, medonosan, prelazi iz zraka u vodu skokovito kao ton o kamenu, cijedi se iz krša vrelog tvar po tvar, notu po notu, glas smijeha smilja. Smije se smiljana djevojka propeta o vjetar nevinošću meda, propeta u nestajanju svijeta i sebe, milosna i mirisna, mirisom samilosna tvojoj čežnji darovana, krepka i radosna. Radost je materija njezinog svijeta, radost nepobitna i usijana u zraci sunca prelijeva joj se iz očiju u tvar, zrači ton o ton iz zjenice postojanja. Ona crpi život iz radosti i isisava ga usnicama cvata, uobličena u smijeh tihih bogova kamena pretočenih u zujanje pčela i kričanje cvrčaka u žednom satu svega svijeta. Pretače ljudsko božanstvo u biljno prostranstvo utkana u prozirna krila vretenastog svoda kukcolikog, ta djevojka nevidljiva žutocvijetna i mila, lebdeća u kapima nečujne glazbe. Prenesena preko praga vječnosti jednim lepetom najtiših krila. Zakriljena gustim dlačicama smije se naličjem lišća nalik na davno isanjani svijet, vrhovima prstiju se smije sjećanjima ljudskim što isparavaju prolaznošću vremena. Gleda nas sve ta smiljana djevojka iz podneblja vječnosti i kaplje u tugu ljudskog zaborava i žeđi upisane u kamen temeljac čovječnosti. Vječnost spram čovječnosti, kakve li dječje igre, kamenčići za igru školice, kako biti čovječan, a vječan. Skokovita neka igra, smije se smiljana djevojka, sva ovita u biljno, bezvremeno obasjana, bez sjećanja, kserofitno raspjevana, a vodena u suhom tlu. Gleda nas smiljano nasmijana, prstima skupljenim u rozetu, u presliku cjelote; gleda nas iz žutila lakoće bivanja, smještena na tromeđi mora, kamena i neba, evaporirana. Gleda nas zemljana, sretna transpiracija slada, divlje kultivirana i trajna. Ta opojno rasprostrijeta emanacija kamene slobode zaposjeda moj njuh, govori mi šaptom: Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba. Ciklično čujem smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, biljne kapilare mreže su svijeta sutona.  Za njom hodam zvizdanom, čeznem, čeznem, čeznem. Žeđam. Ne vidim je. Ne vidim cvijeće, slijepim, blješteće more ulazi mi u prsa solju, žeđam, cvrčci poniru u moj dah glasno, krute mi se šake kojima primam cvijeće, izbrazdane od oštrih travki ljetne žege, na koljenima pao čovjek, ja, žeđam, ponirem u krševite vreline, i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, padam sve više čovječan, sve manje vječan. Ja sam odviše nježan da budem čovjek, odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, ja, biljka smiljana postajem čovjekom bolno i užeglo između stvarnosti propeta bezvremeno lebdim, poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca, emitiram se uživo, živuće. Gdje li si? Od biljne vječnosti nazirem samo vječna traženja voda, ne prepoznajem stijene, okamenjene zjenice sunca, ne prepoznajem tebe ni svoju radost u jezgri života koji gleda i cereće se posvud iz škrapa biljne i ljudske krhkosti. Ja blještim, slijep, konačno slijep.  Smilje duboko prodire u tlo mirisom samilosno, utiskuje se o crtovlje neba rastuć na melodičnim ljestvicama međustvarnosti. Notno nebo smiljanih djevojaka pjesama. Cvjetovi su znakovi na smiljanim ljestvicama ljudske žege, upisani u relativno trajanje tona cvjetnog postojanja. Apsolutnu visinu tona određuje notni nebeski ključ. Ključ u pjesmi besmrtnih glasova raspjevanih djevojaka koje rastu iz biljne vječnosti, korijenjima isprepletene kose milene, zlaćane, etero-opore. Melodijom slada obavijaju ljudsku kožu, ukapljene u melem oprosta njeguju salomljivost čovječnosti. Miluju i vole ljudskost, pjevajući iznad stijena noću da čovjek je taj koji je nježniji od smilja, od svih zlaćanih smiljanih djevojaka, da čovjek je nježniji od mekoće, da nježniji je od mirnoće i cvjetne lakoće. Da čovjek je ključ u jezgri zaborava samoće. Da čovjek je biljka smiljana bolno užegla između stvarnosti razapeta, da ne živi u cvijetu jer noge ima da putuje jezgrom života u crtovlju neba. Da pjeva melemom duše pitke, smiljano voljene i milujuće. Da se smije u cjeloti, besramno besmrtno sretan, nag, raspjevan, sunčano predan zemlji, meni, tebi, sebi. Danju zvjezdano, žareće, bljeskovito, svijetlo, svjetlije medan. Čovječno vječan, osunčan. Fotografija smilja preuzeta s zivim.gloria.hr.
 Ja sam odraz samog boga, noćni sam cvijet i stonoga ja sam ono što ja biti hoću, noću, katkad danju leptir cvijeću, nisam cvijet ako cvjetno živjeti ne želim ja sam i karanfil i miris što probija nozdrve i nosnice sviju živih bića ja sam gibak poput mirisa, usukan u kožu, utkan u tkivo sanjivo ja sam tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica. Jučer sam se probudio kao ti, tvoje sam ruho nosio, tvoje lišće, tvoju stabljiku na dvije noge, tvoje triješće, tvoju slamnatost i tvoju salomljivost sazdanu u jednu jedinu travku što drhturi na vjetru zimskom i ljetnom, pod blještavim suncem koje umire od svog vlastitog sjaja. Zvijezda sam padalica još jučer bio, odskočio iz peludne galaksije, transkozmičkim mostom odsanjao svemir, evo baš juče, kažem ti, juče! Pao sam zvjezdano, prašina po tvom gradu se podigla, jučer, trubili su svi taksiji svih boja svih ulica. Kazali su, komet, vidi ga komet! Nama na domet! Pa ako ne bi bilo na odmet, da padneš na livadu..., rekoše. Uslišao sam te ljudske želje, prevrtljive i koje živi žrvanj melje, te molitve zbog kojih se meni ničice baca, sve puno željnih lica ljudskih padalica.  Ja da sam komet, ti da nisi, ti da si čovječna padalica, a ja zvjezdana biljka sa sto lica, ja da sam bog, a ti trorog, ja da sam tkivo sanjivo, a ti lomljivo! Ta.... Tko ti je podvalio takvu istinu i u krhak kalup te izlio, u žiće ti provalio, u provaliju te sapeo? Ti si pao čovjek, a ja uzašla biljka s teleferika božjih... Da je i bog prevrtljiv to ti niko nikad nije reko' da je život i sačekuša i čegrtuša, rajska zvečka navrh jednog zmajskog repa, trorepa da božanski je – smijati se lako, da u pelud si se rodila i u pelud ćeš se vratiti, ti cvijetu proročki, ulivena u jednu bijelu čašku visibabe, baba boga, zvončka, da si vino bogova, da si nektarna, da si jutarnja, da si rosa rosna, da si nerođeno dijete, da si more, da si riba, da si zraka, da si grlica grlena grljena svim vodenim rukama i rukavcima, da si vodencvijet i žablji kreket, da si kukac, da si zmija, da si rajska ptica zavodnica, da si zračni šišmiš, noćni letač presretač svih priča za laku dan.  Henry Darger, Young Rebonna Dorthereans Blengins – Catherine Isles, Female, One Whip-Lash-Tail , 1920-30  Biljna boginjo, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će čaška moja! Ja, vodenodraz samog boga, noćni cvijet i stonoga, dok sam bila komet, slušala sam te. Čula načulila, oči u oči, čula tebe uhom o uho kada sam si nadjenula tvoje ruho. Postajati čovjekom za biljku dug je put jer njene staze vitica oblikuje i te su staze nezaustavljive. Njezin je život samo rast rast rast. Njezin je smisao samo život život život. Njeno vrijeme rastom se mjeri, laticom čovjeka pomjeri, prostor zaobiđe tropom evaporiranim u kapljicu teškog tropskog zraka, čovjeku teškom, a biljci namijenjenom. U biljnoj bitci čovjek plete i kuštrave zaplete. Fabulu skrojiti njegovo je umijeće, Fabulu officinalis, jednostavnu biljnu pitku bitku prelaska iz biljnog u čovječno. Sve me boli, sve me boli, sve me boli! Preobrazba iz vitice u ruku, daje poduku i u najmanju ruku, uzrokuje muku. Preobraziti se, preobraziti! Tkivo obraziti Čovjeka izobraziti Svoj sok uobraziti u ljudsku misao sićušnu poput jedne jedine dlačice zvjezdane prašine sa stola spisateljskog. Pođi sa mnom u kozmički krug, ciklus jednog usnulog miša. Pjevaj mišjom mišlju moju pjesmu sada, biljko zaboravna čaškama mi priđi šapama tri put me obiđi jedan dva tri kruga kao mačka kojoj miševi kolo vode igraju igraju svarožići Kolokol jednom za noć jednom za vatru jednom u noći očiju zatvorenih skoči u oči svima divljim zvjerima i majkama milim što uspavljuju djecu koja dišu ko' biljke mirno, kapljičasto i posve tiho dva put me posjeti nad tjemenom preleti mjesec mi ispleti rukama zubima, svjetiljkama u t r n i me kao fenjer koji si nekad bio ti malen iskren svarožić koji bijelu cvjetnu čašku ručicama prima bjelinu mirisnu punu moga soka punu moje pjesme ispija naiskap naizgled ispija i kruži oko mene sunce suncu se cijedi uoblikuje me mene ciklus biljnog neba Kolokol cirkus vrtirep vatren, topao u noći sa svim divljim zvjerima divlje pitomim za mene posve tiho pjeva moja noćna mati besana i besano preporođena nana na na na naj naj naj nanana nina nena nene nejnej lejlejlejlej lej lej lej lej lej lejlali lej le la lale lale li lale, moja bijela cvjetna čaška.  Hodi tamo!
Nađi lale. Mrzle visoke u noćnom planinskom nebu, sazviježđa noćnog cvijeta kompas minulog ljeta Idi, zvijezdu po zvijezdu i laticu po laticu prašnik nek ti bude luč upregni kola malog medvjeda to su praporci vlašića sićušnih zvijezda poput pjegica poput svemirskog osipa razaznaješ li ih praporke i luč mlađaka veselje svjetlosnih ludaka apsoluta akrobata astronauta argonauta lađa putuje rijekom od noćnog neba vidiš li to, mišu mali, biljko zaborava lejlejlej lej lej lej lej lejlali lej le la lejla laleli Zatim. Spusti se zviježđem do Bogova cvijeća. Svjetlosnim linijama stepeništa do četiri i pol tisuća metara zemaljskih visina. Koračaj ka Zemlji jer sve su svjetiljke u Zemlji! Himalajska balalajka zove te ninanena na otvorenje bijelog lotusa u noćnoj tami, tu u tučku Boga cvijeća. Očima skoči mi u oči, dušu razrogači u jezerima nadmorskih visina. To su jezera posuta nebom, puna noći, puna tamnog plavetnila. Ja sam odraz samog boga i bog je odraz mene u visoko nadmorskom jezeru, tu u tučku svega svemira utkan u tkivo živo. Ja sam noćni cvijet, tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica, sto osam latica lotusa što odcvijeta u jednu noć. Njegovo me bjelilo zasljepljuje i svjetlosnim viticama prevodi Zemlji moj biljni jezik, jezičac male usnače, kaplje mi ovo biće dvolatične, trolatične poljupce. Spomeni se čovječe, preobraziva biljko, da prah si i u prah ćeš se vratiti stepeništem spiralnim. Zvjezdani prah, prašino svih bića... Leteća, šireća, bez kompasa u vrijeme koleda putuje balalajka upregnuta nordijskom karavanom, kroz mrzle stepe probija se polako niz gusti snježni vjetar, tebi, kući, tebi doma. Ja, komet, ja, argonaut, biljni kozmonaut, uslišala sam ljudske želje koje su me svemirski padavično i ljudski komotno preusmjerile na livadu svetih želja padalica. Pritom se razbila za sve ljude ko kruška! Umrla jesam za biljno u čovječanstvu. Biljna mapa moje je raspelo, ispisana na svakoj žilici svakog lista, vodeno i krvotočno teče tebi. Gudalom povučena žica žilica, Svepjesma, pjesma nad pjesmama, noć nad noćima, biljka nad biljkama, cvijet nad cvjetovima. Zvijezda jesam. Padala sam, raspadala se voljno – vojno, željno – žedno, neutaženo. Raspela se u se na se poda se Na koncu konaca biljnih žilica, rasplela se ko kruška, ko jabuka, ko voćnjak, ko višnjik, ko šljivik, rasprsnula se u sve bijelo, mirisno, proljetno bjelilo sitnih cvjetuljaka tek netom rođenih. Ja jesam san jednog jedinog bijelog cvijetka bogato rascvjetane proljetne krošnje, treptaj vodencvijeta, trop, snop svjetla, kukurik pijetla, trag puža, karta argonauta, pelud, zalud, lud posvud, miris iris što probija sva neba proroka. Noćni cvijet ja sam, noćurak, ja sam ono što ja biti hoću, prorok noću, trubadurski rog, bog, noćna tama, ljubav i glog, katkad danju leptir cvijeću jesam! Nisam cvijet! Nisam noćno nebo, nisam sve, svetost i sverog, svemir, svarog, slobodan od svega, na lotus sveden, sam u svemu svemiru svome svemirske padavice. Fotografije: izvor, Wikipedia, thedailygarden.us, forbes.com, Fb Stephen Ellcock, google Lotus Brahma Kamal  Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu. Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja. Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija. Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati. J a z n a m č e k a t i . Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće: T i . Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje. Gusto, temeljito ih spuštaš. Da ne prođe slučajno tračak svjetla. Jer, on bi te mogao probuditi. I, kao takav, nepoželjan je. Zatim... Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš. Da ne dopre zvuk. Jer, on bi te mogao probuditi. Nepoželjan je. Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik. U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita. Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe? On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva! Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu, urlao ti je! Sad kreće drama. REGAL: /// bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! /// ... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća! KUĆNA BILJKA: ///zaslužujem didaskalije! /// ... kaže, zato evo joj didaskalija kad baš hoće, (tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala): Tvoji načini mrze prkosnost proljeća! Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti. Ah, tolika stremljenja ka Duhu, a koliki izostanak duhovitosti! I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje d u h o v i t o s t i s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na m a t e r i j a l i s t i č a n spokoj i ekonomičnu š k r t o s t . KUĆNA BILJKA: (nastavlja sama, kao da gata) Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju. KUĆNA BILJKA: (dižući listove ka nebu) Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja. Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj. Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo. Usklađenim ritmom disanja nestaju granice svih bića i evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta; poviše kolonijalne taksonomije, poviše filogenije, poviše razdiobe živog svijeta, koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i najgore kućne ratove.  Slika poviše: "Shema razdiobe živog svijeta sa SUVREMENOG STAJALIŠTA" (ops! ... sa suvremenih stajališta začetih u najokorijelijim kolonijalnim vremenima kada su živjeli i Carl Linnaeus i Sir Charles Darwin...). Sken iz Bačić, T., Erben R. (1997.). Raznolikost živog svijeta. Udžbenik za drugi razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga ...dosta više ovog italic fonta, i tih boja, i te raznolikosti živog svijeta! Ide mi na živce! Više se ne zna tko što govori u ovoj biljnoj kavgi! U tvom iskoraku iz učtivo pokošene obiteljske tradicije, voljela sam tvoje stremljenje ka nebu i radost i tvoje kapke koje sam bojila zlatnim sjenilom za oči, za pogled u sebe, za ljubav, za ljubav i za ljubav. U toj je kući ipak, između regala i zidova i između ljubavi i malograđanštine u konačnici pobijedila – malograđanština. Tada su me presrele grinje tvog ishodišnog života. Čizma gospodara među robovima pamuka i komocije, krhke polomljene košćice tek netom rođenih ptića, polomljene prkosne kralježnice ptića, daleko prije nego što su ptići ikad pokušali uzletjeti. Njihov grozomoran plač i cjeloživotna ugroženost koju se zakrililo sigurnim oruđem za napredak suvremenog društva. Slomljenim ptićima siguran život društvenog prosperiteta! U našem kućnom ratu, iskreno, bila sam odviše k r h k o p a m u č n a, a na van puna trnja, ko' agava opasna i razmnoživa, samoživa. Oprosti, nisam dovoljno rano uvidjela da i ti stojiš na krhkim nožicama ugušenog sebstva. Ja sam u ovom životu sukulentna i debeljuškasta tustika, s plantaža pamuka odavno sam otišla. Oprosti, zaboravila sam kakva je krutost pored koje ptići umuknu. Naučila sam se puniti vodom iz pukog preživljanja. Iz svih sam svojih života u listove sakupila srčano rastlinsko saznanje da je ljubav krilatija i od bilo kakve duhovitosti. Ona je vođena sveobuhvatnim i prkosnim vjetrovima. Od tebe i s plantaže prividnog pijeska me otpuhalo. Pješčani satovi vremena su neuhvatljivi, iscurili su u običnu kućnu biljku, najprije manufakturno posloženu na police supermarketa, a potom utišanu u nepričljivom domu ljudske navike s koje se briše prašina, ali se ne mijenja. Zato... Ja znam čekati. Dok čekam, promatram sebe, već životima samo to i činim. Reinkarnirana kućna biljka iz života u život gleda se tiho, a naširoko, (gledaj me tiho!) zeleno, a ljudski (ugledaj me ljudski!), neprimjetno, a pomno (promatraj me pomno!); špijunski, a korijenski (voli me korijenski!), esencijalno (budi!) i progovarajuće: Moj se oprost još tare o zrak. Moje su oči zelene, svevremene, a ljubav slobodnija od slobode.  Hvala ti, hvala ti što si otišao.
 Tekst, punim srcem spisateljice, posvećen majkama novorodiljama koje su prostrijeljene u porođajnim sobama bolnice u Kabulu, neke pri porođaju... Neke od beba bile su u tim trenucima pored njih i proživjele su, preživjele ovaj napad. Ovaj tekst posvećujem svim bebama koje same moraju dalje i mamama čija je ljubav vječna. I Europi koja uporno negira afganistansko izbjeglištvo. U mjesecu svibnju, kada makovi cvatu. 15.5. 2020. (Afgan maternity ward attack) Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici. Gledaš li u mene? Volim sunčane položaje i volim bogatstvo tame, volim bogata i propusna tla. Volim bogate i propusne umove, osunčane umove u svjetlosnim kućama. Razabireš li? Ja sam uporna. Ja sam uporan korov na obradivim poljima, uz puteve, uz tračnice, u žitu, rastem na svim napuštenim zemljištima. Za razliku od mnogih, ja volim vlastitu napuštenost, ja jesam kad me pustiš. Ja jesam! Ja sam jarko crvena, svijetlo crvena, žuta i bijela, a čim se rascvatem i uspravim, radosno odbacujem svoje latice. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Svoj život predajem poljima već nakon trećeg dana. Spava li ti se? Posve sam nevidljiva. Posve. Ljuljam svoju biljnu datost uz vjetar pored kolosijeka, volim tračnice, to su moje linije prelaska iz biljke u čovjeka. Ti si čovjek u vlaku užurbanog vremena, voziš se točkama opustošenog vremena, neosjetljiv na snove i neosjetljiv na biljke. Ti si čovjek biljnog zaborava. Prije tri stoljeća tvoga vremena dali ste mi ime Zaborav nokturna. Običavali ste noću ulaziti u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Sanjanje je bilo glavno zanimanje, a sve su noći u tamnom središtu moga cvijeta vašim očima bile osvijetljene. Vaše su oči osvjetljavale puteve vječnih vremena kojima smo zajedno i istovremeno putovali od Sumera s Babiloncima, Fenićanima do Egipta s Asircima, Indijom do Perzije izgovoreni glasno u kliktaju Anadolije, s cvijetom u kosi, isplesani u minojskoj kulturi, zasađeni u Kreti a preseni Grčkom eleuzinski misteriozno preko arapskih carstava do Europe udahnuti u pijanom Rimu, otpuhnuli smo se jednim dimom sve do Kine i Indokine, svilom i sjemenkom tamo i nazad, putem svile, sad i svugdje, drevni i sadašnji, usnulo probuđeni.
Ja sam bila vaša biljka radosti, hul gil zvali ste me kad ste bili Sumerani. Tisućljećima ta koja plače za vašim onostranim, korov i boginja, crvena, glinena koja voli živjeti uz tračnice za putovanja na duge pruge. Ekstrahirali ste moju tugu, Lachryma papaveris. I zato ti hvala, čovjekoliki stvore, putniče neznalico, robu vremena i robu robe. Dok si trgovao, ondje u Bagdadu, ja, sjedeć kao starac u zadimljenoj čajani zavukla sam ti se kriomice u džepove između gutljaja crvenog čaja.
Mirišeš li me? Nejaki starac bila sam, turčinak, očiju zgužvanih između bora, sjajnih, vodenih očiju koje daleko vide. Pili smo čaj lagano, zajedno, naizmjenično, sjedeć na tlu govoreći o ničem; aratpa pal, makov sok želite li? Pristao si diplomatski, trgovačkom pobudom jer razmjena dobra je za posao. Ja, starac, izvadila sam malu šišu, stavila žar i udahnula tri puta. Prvi puta za sebe, jer ja sam cvijet nad cvjetovima i Majka bogova; drugi puta za tvoju dušu, jer ti si čovjek, čudna biljka; i treći put za lijek samoga Boga, napuštenoga, razasutoga, Boga nevidljivoga. Posve sam nevidljiva, posve. Otišli smo u tvoja doba kazaljkom razgraničena. Željezno doba starog roba, brončano doba svih rugoba. Tamo, 5 000 godina prije nekog Krista, stiskali smo se jedno uz drugo u prohladnoj neolitskoj noći uz vatricu u kaminu u utrobi žene. Ja sam bila dijete bogova začeto srcem, ti si bio srce. Ugledana tvojim očima, ja sam začeta tobom. Utroba je bila naša svjetlosna kuća, zemljani krov nad glavom, ispod kojeg se biljke i ljudi poznaju i miješaju jedni drugima u postojanja. Ti si, čovječe, moj plod u tobolcu maka s brojnim pretincima ispunjenih sjemenom bubrežastog oblika. Ti si čovječe moj plod! Ja sam Majka bogova! Čuješ li me? Ne budi bulka! Sjeti se! Noć je uvijek dovoljna velika da bude zvjezdana, dovoljno prostrana za zaborav nokturna. Posuta je makovima uz cestu, a sva tvoja povijesna sjećanja u bezvremenu nalik su na opijum: meconium. Povijest nakrcana nasiljem, upregnuta kao konji, kaska za samom sobom, struji milost iz očiju konja koja je ostala između buzdovana i mača, baruta i koplja, mirisa na krv i okusa otuđenog života. Stotine tisuća lica i stotine tisuća lica i stotine tisuća lica natopljene gazom morfija u kolektivnoj boli jarkocrvene boje koja ne jenjava. Božje dijete i božje dijete i božje dijete rodilo se u Kabulu 2020 godina poslije nekog Krista, uslijed nekog Alaha u središtima kolektivnog ludila božjeg zaborava, prostrijelilo majku i majku i majku u rodilištu, čim je dijete i dijete i dijete izašlo iz utrobe. Tople, crvene, sigurne utrobe. Utrobe prepune ljubavi i životne tekućine, lebdeće i bliske, mirne, uspavljujuće, majčine, ljudske, zemljane, voljene, crvene, plodne. Čuješ li me djetešce moje, milo moje, mamino zlato, ja sam ovdje u bezvremenu, volim te bezvremeno; ljubav nije kazaljkom razgraničena, nije mjestom otuđena, nije nasiljem ukinuta, ljubav je neizmjerna, rastuća kao nepregledno zvjezdano nebo iz kojeg te vidim, uvijek te vidim, i uvijek te gledam i uvijek te slušam, srce moje, čuješ li me... Volim te u kolijevci bebe koja je ostala sama i plače opore suzice tek stvorenog života koji tekućinom iskušava samog sebe. Ja sam crveni cvijet, tvoja majka, tvoja ekstrahirana tuga, oteta, onesviještena i anestezirana. Ja sam plod, dječja zvečka, svirajuća čahurica nevinosti dječjeg bića, tek rođenog bića i biljno ljudskog bića koje se rađa nanovo i nanovo, sa svakim kasnim proljećem. Ja sam Majka bogova i strpljivo čekam vaša proljeća! Iz ljubavi prema tebi živim kao mak, posvuda, jarko crvena. Biljna sam vrsta jer ne podnosim ljudsku bol, zato je ublažujem bočicama morfija i sedativima. Darujem sebe za tvoje smirenje, darujem mir u povijest tkiva. Strujim mir u središte kolektivnog ludila božjeg zaborava i sijem sjemenke u plodnu amneziju čovječanstva. Iza zastora amnezije dopušteno je da se sretnemo mi, majka čovječanstva i dijete čovječanstva, ljubav i voljeno. Kako se voli nepromijenjeno je od drevnih vremena. I u ovoj kulturi je ljubav ljubav je u ovoj kulturi ljubav je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi ljubav. I u ovoj kulturi je bol bol je u ovoj kulturi bol je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi bol. Vještine upravljanja Lachrymae papaveris, makovih suza pune polja čitavog Afganistana. Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici uspijevam u rastrganoj zemlji, ja afganistansko prokletstvo jesam afganistansko blago koje pokriva 85% svjetske proizvodnje opijuma. Moje mlijeko, moje suzice, opijumski ekstrakt (extractum opii), biljno vino (vinum opii), opijumski pelud (pulvis opii), opijumski sirup (sirupus opii)... Litra mojih suzica u Afganistanu dat će ti 800 američkih zlatnika, doputovat će tračnicama pored kojih ću ti ja mahati, da bi na europskim ulicama suzica postala dragulj pretvorena u junakinju, heroinu zapadnjačke suvremenosti od 16 000 američkih zlatnika. Heroina će te milovati sve dok želi, i kad vrijeme za to dođe, njezina grčki prevrtljiva božanska narav će te usisati. Zbog heroine, ljudski su bogovi jedan po jedan popadali na tjeme, bez dodanih religijskih opijata, opremljeni samo suvremenom boli odsutnosti u svjetskom vrtu ovisnosti. Samo da ne boli. Samo da ne boli! Samo da ne boli!!! Ja, Papaver Somniferum, vrijedna hvale, laudanum, lijek samoga Boga, Bog za Boga. Mene, Papaveru Somniferum, sam je Paracelsus manje poznat kao Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim donio sa svog putovanja po Aziji kao dragocjenost besmrtnosti, uz limunov sok i esenciju zlata. Mene, Papaveru Somniferum, svi povijesni i suvremeni ovisnici konzumiraju učestalo kao limunadu, naganjajući svoju esenciju zlata, svoju svjetlosnu kuću, svoje bogatstvo tame. Ja sam analgetik povijesti! Križari su me voljeli toliko da su Kinezi kršćanstvo povezivali s opijumom. Ja sam derviša potegla za ruku dok se vrtio u ljubavnom zanosu nedostižne besprijekornosti. Ja sam ljuljala brodove francuskih mornara koji su se vraćali iz kolonizirane Indokine. Ja sam Grčkoj dala kolijevku punu biljnog plača koja je izgradila Europu. Ja sam umirala s bogovima u egipatskim grobnicama. Ja sam raznijela Babilon. Ja sam preuzela Tasmaniju, najurila Kinu. U mene su Britanci bili toliko zaljubljeni da su s Kinezima vodili Opijumske ratove. Zbog mene još vode ratove, narko-bosovi i Europa mi se raduje svakom novom pošiljkom suzica mog afganistanskog biljnog vina koje vrlo dobrodošlo teče europskim ulicama intravenozno uz nedobrodošle afganistanske prebjege jer tamo rata nema, jer majka je majka je majka je majka je već – mrtva. Gledaš li u mene? Razabireš li? Mirišeš li me? Posve sam nevidljiva. Posve. Moju ljudsku bol ublažuje moje biljno prostranstvo. Ja sam, na kraju samo cvijet koji voli sunčane položaje, bogata i propusna tla. Svoje latice odbacujem radosno, ja jesam hul gil, biljka radosti, volim napuštena zemljišta, i prazne kamenite kuće. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Moj je pelud plav. Spava li ti se? Moje peludno plavetnilo obilato posjeću pčele. Danju ulaze u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Zajedno zujimo eleuzinske misterije, putevima osvijetljenim u tamnom središtu moga cvijeta, tiho, bumbarovim basom. Sjeti se!  Grafika preuzeta s Pinterest Michelle Imam previše svega, tučkova, prašnika, peludnica, latica, polenovih zrnaca! Spora, klica, sjemenih zametaka, peludnih zrnaca i embrionskih vrećica! Imam krupan pelud i ljepljivu njušku! Moje su prašničke niti duge, zamorno predugačke, i trče iscrpljujuće trke na duge pruge. Vole me jedino bumbari, leptiri, muhe i tvrdokrilci. Drugi me ne vole. Ali mene za to zaboli zigota. Nabijem ih na tučak! Ja sam i resa i klip i klas. Ja cvatem prije nego što se razlistam zaboli me zigota ako je to tebi prerano! Zaboli me zigota ako ti je prejarka moja tekstualna divota! Ja se nikad neću dati reducirati na ženski gametofit, ja sam ruža, najvoljenija, raskošno dvospolna, trnovita, bez dlake na latici. Mene poklanjaju u buketima, debili. Tako smo završile mnoge od nas, u buketima za materijalističko iskazivanje ljubavi skorojevića. Rastemo u stakleničkim internatima kao dobre uspravne djevojke gdje dovikujemo jedna drugoj psovke u kilometarskim uzgajivačnicama. Svoju neodoljivost gradimo na umijeću psovanja i proklinjanja svakog pasjeg skota koji je doprinijeo trnovitosti naših priča. Svaka ruža svoju priču ima. Svaka je na svoj način crvena, krvava i životno mirišljava. Ovu zadnju malu dovukli su iz dječjeg doma jer ionako nije spavala noću pa su osmislili da je noću uposle. Navukli joj tamnozelenu usku opravicu o njenu tek izraslu stabljikicu i gurnuli je u grad, dapače u velegrad postindustrijske revolucije kuda se šuljaju skorojevići iza zatamnjelih stakala i njuše mlade tek propupale cvjetove. Malu do tada uvjerili da iz toga nema van i da se to tako mora, da noćna mora njezin je vrt i da je u tom vrtu ukorijenjena. Nakon 3 zime i 3 proljeća, mala se iz vrta iskobeljala, slučajno je neka budala u popodnevnoj šetnji iz tog vrta iščupala i bacila u kamion koji je prevozio lučice karanfila do našeg stakleničkog internata. Tri reda od mene raste ta jedna nesnosna ružetina, nabijem je na zigotu. Kako sam imala sreće da je baš tamo upiknu, nije mi jasno. Ta je kokoška stigla najvećom isporukom kavezno uzgajanog cvijeća koju je vidjela Europa posljednjih desetljeća. Dopremili su ih vlakom od 16 vagona u kojima su ih sve usko nagurali ko kokoši, zato je i zovemo kokoška. U vagonima se te cvjetnice, vrhunski cijenjenje nositeljice sjemenih zametaka nisu mogle ni pomaknuti, nagurali su ih list o list, trn o trn, laticu o laticu, gledale su se međusobno u duplje cvjetnih čaški i disale si o mirisne vratove. Vozili su ih danima u vagonima bez prozora gdje su jadnice svakim kilometrom padale jedna preko druge od iznemoglosti. Takav su povlašteni tretman uživale jer u konačnici nisu bile bitne one, već zametci koje su nosile unutar svoje plodnice tučka. Njihov je prijevoz preko čitave Europe do našeg internata bio da tada najsmioniji pothvat kompanije Inflorescence&co. koja je njegovala partnerstva s vlasnicima kompanija iz najviših političkih krugova. Dobrostojeći gospodari voljeli su darivati jedni drugima ruže, pogotovo vrlo mlade ruže, ružice, kao znak snažnih veza nerazdvojivih partnerstva; kao i darivati svojim ljubornim ženama ekstrakte ružinih kapljica, kao i svojim otrcanim ljubavnicama kičaste bukete silovito zavezanih ruža koje su jaukale kao ropkinje u suvremenom sužanjstvu slobodnog prijevoza roba, bilja, životinja, ljudi i usluga. Trgovina ružama, najuspjelija branša!, glasila je zdravica dobrostojećih gospodara. Plodnice tučaka nevažnih kučaka, interni slogan pomno čuvane mreže onih legalno izabranih i ilegalno odabranih. A ne znaju gospodari da cvijeće mreže pravi dublje u zemlji nego kriminalistički underground. Ne znaju za zonu produženog rasta ni za preobrazbe korijenja. Ne znaju da sve dogovore čuje zračno korijenje naše prijateljice monstere koja nam šalje ekstrakte poruka sve do naše osi izdanka. Nemaju debili pojma što su ruže. Ne znaju debili na kome su sazdali robovlasnički sustav niti znaju što su sve prenosile cvjetne čaške u vagonima; ne znaju kako kokoši kokodaču ružine naricaljke stoljećima, nabijem ih na zigotu i ružetinu tu tamo jadnu koja se svega sjeća i koja je svemu posvjedočila, postala opasni element političkog praska. Ruža, da, ta ljepotica kakve nema, da, kučka privlačna, da, predivna, neodoljiva, predmet žudnje, ali ponajprije predmet.  Fotka preuzeta s Pinteresta A kako sam ja dospjela ovamo? Kučketina nad kučketinama.
Ja sam se zaljubila, kučka glupa. Zaljubila se punim svojim parenhimom, cijelim svojim bićem i tkivom. U ružičnjaku, a gdje bi drugdje. On je bio mladi vrtlar. A ja sam bila mlada ruža. Ne može otrcanije. Rasla sam na glavnom luku ružičnjaka, uz glupe ruže puzavice. Vrtlar je bio srednja rasta, čvrste, a nježne ruke i kuštrave kose. Simpatičan. Kada bi prolazio ispod luka, okrznuo bi uškom moje lišće, a kapljice rose s mog bi se tkiva slile iza njegovog uha praveći obris mokar i miomirisan prema njegovom vratu. On bi potom kapljice rose s moga tkiva, što su se skupljale podno njegovog vrata dodirivao rozastim jagodicama svojih prstiju i brisao s njima oznojeno čelo. To su bili naši prvi vodeni dodiri. Sljedećih mi se dana samo osmijehivao, posve nevino zavodnički neprimjetljivo. Ja sam se na luku, svakim njegovim prolaskom sve više tresla od žudnje za tim brižnim primjerkom ljudske vrste i obasipala ga laticama. On me njušio, a ja sam se dala. Ja sam jednostavno drhtala, od njegova dodira naježile bi se sve moje žljezdane dlake, ja sam lučila eterična ulja kao nikad prije, svi su se moji nektariji pootvarali, oko mene su zujale sve pčele ružičnjaka, bumbari i tvrdokrilci, sve su mi druge ruže zavišću zamjerale da im kradem kukce i da će moja zanesenost srušiti luk našeg ružičnjaka, stup našeg društva. I jest jednom luk pao. Kada je vrtlar pio s mojih nektarija, sve se oko nas toliko treslo, i živica ružičnjaka, i ograda i držači i fenjeri, i luk se srušio zajedno s nama pijanima od sekreta i eteričnih ekskreta. O tome je cijeli ružičnjak kasnije brujao mjesecima, iako se nikome ništa od tog potresa nije desilo i iako je vrtlar, isto tako vještim okretom ruke zašarafio luk nazad u svoje kučište. Naša je ljubav trajala jedno proljeće, jedno ljeto, jednu jesen i jednu zimu. Dobili smo i ružinu djecu, dječje ruže. Dobili smo mnogo ružica. Ja nijednu od tih ružica nisam upoznala. Ruže s druge strane ružičnjaka, iako me nisu trpjele, nisu mi imale srca reći, da moj vrtlar našu djecu skuplja, pakira i izvozi. Upozoravale su me da ljudska ljubav nije istovjetna ružinoj, da ne trpi dvospolna bića, da zazire od višespolnosti i da ljudsku vrstu strašno uznemiruje istovremeno posjedovanje prašnika i tučka. I da je i u mog vrtlara ukorijenjen strah ljudske vrste od osnovne anatomije cvijeta na kojoj počiva život. I da ljudska vrsta oduzima cvjetnu djecu koristeći prirodnu anatomiju cvijeta kao svoj ultimativni argument za neprirodno, izopačeno, poremećeno i zločinački. Moje su ružice meni oduzete stupom društva, lukom ružičnjaka i dato mi je jasno do znanja da ja tu ništa ne mogu jer ja sam u ovaj ružičnjak ukorijenjena, kučketina glupa, ja plodnica tučaka nevažnih kučaka. Ja ne bi bila ja, kučketina nad kučketinama, tako su vikali za mnom, nabijem ih na zigotu, a da nisam sama presjekla svoju stabljiku uraslu u luku. Ja sam presjekla sve svoje veze s tim umjetnim đubrivom, nabijem ga na zigotu i otrčala svoju trku na dugu prugu, sa svojim dugačkim prašničkim nitima, predugačkim, zamornim, botaničnim. Iz ružičnjaka sam otišla u staklenički internat da psujem, da siktim, da pjevam, da se jebem, da rastem kako mi se god prohtje da me ti jednom ubereš za buket, svoj izopačeni ljudski buket, koji krade tuđu djecu za vlastitu sreću, nabijem ga na tučak, da ti psujem usred tvog svečano uređenog stola, da ti psujem za posebne prilike, u vazi da ti psujem ja sa svim drugim otetim ružama, iskorištenim sestrama, kćerima i prijateljicama, ja raskošno dvospolna, trnovita i trnovitog puta, ja predivna, bez dlake na latici, nabijem te na tučak i zigotu! Nikad me nećeš reducirati na ženski gametofit. „Vjerujem da ćete vi otvoriti vrata.“ Vi ste otvaračice života, stvaračice, čarobnjakuše, divljakuše, kreveljuše zabavljačice, pantomimičarke jedne varke nasumično izvrnutog špila karata; vi ste preobražene stabljike gomoljaste, trnovite i vitičaste, potomci rijetkih bića, sukusi slatkog žića, biljke penjačice, izdajice umrtvljenog života... „Vjerujem da vi znate otvarati vrata“, nožicama kojima upirete o zidove i prisluškujete nezgodne pomisli o sebi, one pomisli koje ni ne stignu postati misli. Misli za koje stanovnici zidova ne žele da itko zna da obituju s njima, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava.  Kada sam otvorila tvoja vrata, čula sam tvoje neobrane misli, tvoje kukolje, posve stišano kukanje, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čula sam lišće kako ti raste iz ustiju, kako treperi kroz tvoje ždrijelo mekano i toplo i izlazi ka svjetlosti s parom tvoga daha. Čula sam zrikavce u biljnim tobolcima kako ispuštaju sjemena plavookih gušterica što trepću u tvome snu. Slušala sam te dok spavaš, škrgućeš zubima dok sričeš riječi, melješ ljuske sjemenja koje se sunovraća u tvoje provalije, visi o liticama izblijedljelo zelenih zečina. Došla sam s vjetrometinom, izmorila bilje litice, prevrnula ti listove i sva tvoja naličja, ostavila te opaljenih obraza, ja bez obraza, bezobrazna Vegetabilia, autotrofna, samodovoljna, koja sama stvaram svoj kisik i tvoj kisik, preobraziva, često neprepoznatljiva, vjerna nestalnosti, klica u sjemenci u stanju mirovanja. Ja, tvoja osobna proročica latentnog života, gledala sam kako ti iz trepavica rastu pupoljci, kako ti se uške pretvaraju u čaške, a nos u žir. Ja sam popratila periferni vid tvoga cvata, kada ti je iz sljepoočnica narastao mali javor, a u kosi ti se zasadila trava prije nego su je opljevili; kada ti je kroz zjenice izrastao tučak i iz očiju ti potekao slani nektar uzburkane jave vidovite u snu. Namirisala sam kada ti se oko vrata zapetljala plava kiša, omamila nas oboje, lila po nama u mlazovima, pljuskovima, ta opijumska vremenska oborina, izmijestila nas nizvodno bujicom rijeke, dovela k novim pojilištima. Ondje nas je progutala divlja svinja želeći ugasiti žeđ nelagode svijeta. Tebi su do tada već izrasle djeteline pod pazuhom pa smo krenuli tražiti četverolisnu koja bi zadovoljila našu sreću vagabunda, putujućih pjesnika u punom cvatu. Na leđima su ti puzavice uradile ljestvice, a nokti prerasli u biljke mesožderke da nikad ne ostaneš gladan svojih jednodnevnih mušica. U jednom ti je dlanu niknula pasiflora, a u drugom cvjetača. Dvije pojavnosti tvog floraarta ostavile su me zabezeknutom, takav rariret staništa, takva razdioba ionako dvostrukog života. U međunožju razvio se ružičnjak, s golemim ružama zimi i ljeti, a Oscar Wilde je inspiran tobom ispisao slavuja i ružu, tekuće crvenilo koristoljubive ljubavi koja ljubi što koristi i koristi što ljubi. Pometen vašom igrom u labirintskom ružičnjaku Oscar je kasnije kronično obolio od cinizma i sklupčao se u jednu kap tinte.Tvrdokrilci zriču najljepše priče. Do kraja našeg vegetativnog suživota, oko koljena ti se obavio bršljan pa više nisi mogao hodati; nisi na vrijeme opazio narav biljaka penjačica, divljakuša stvaračica. Čula sam kad si rekao da smo potomci rijetkih bića i otvorio špil karata pantomimom izučenog varalice čije su ruke obrasle trnjem, a prsti se pletu viticama. Dugo si mljeo sukus svog slatkog žića, preobražen biljnom invazijom postojanja, trlao babi lan, krao biljkama vrijeme, podrezivao krila kojima nevidljiva bića lete. Mi, stvaračice, mi otvaračice života izdale smo mrtvilo ukorijenjeno u tebi, u tvom domu i tvom naumu. Ubole smo o vreteno sve stanovnike zidova, koji nisu željeli da itko zna da obituju s tobom, sve tvoje višepojavne stranputice, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava. Izdale smo i tvoje bilješke i tvoje čistke i tvoje premotavanja starih filmova na celuloznoj vrpci.  Mi, otvaračice vrata, bezobraznice, biljke penjačice, pustile smo kisik u tvoj vidik; mi prisluškivačice pritajenih bivanja u čekanju, putnice kroz koloplet, poznavateljice rubnog, plesačice na žici, zabavljačice, cabaret pjevačice, glumice, escort pratnja penjućih nožica upiremo se o neprovjetrene stanove i krademo drvene škatuljice. Mi, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čuješ li nas, čuješ li nas, čuješ li nas? Mi osvjetljavamo nepostojanje prostora, sričemo ti pjesmu pinija.
Postoji li pinija koja ima točku koja uz doticanje i preskakanje pretječe ples pretječe rečenice bez kraja Postoji li pomicanje osvjetljavanje riječi uz sasvim odlučnu nesmotrenost koja prija kao ruke kao prijateljstvo ispod vrata desno od srca podno raznošenja: zamjena puteva ljubav za nagonom posred naših ruku, truba presjeci sve rukopisom dopiranjem pismom ispod vratiju desno od zvona ispod otirača podno vratnica Ostavi pismo. sasvim odlučnu nesmotrenost Ostavi je. zamijeni puteve (a kad se usred sakriješ usred tuđih pokreta podsjeti me da posred naših ruku truba presjeci sve rukama glasnika pronađi predanost točku koja crta ljubav prestiže ples prestiže rečenicu bez kraja posred zauvijek |
Iva Korbar
Archives
January 2022
Categories
|
RSS Feed
