Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                           I.

Tapkali smo uskim stjenovitim putevima ka moru, izbrazdanih stopala i posušene kože. Stijene oštre i nazubljene, udaljenost do prijelaza je prijetećeg izgleda iz kojeg se stvaraju krvave oči očaja. Počinjemo koristiti šake jer vjetar pojačava i četveronoške ulazimo u tijesnac. More vrišti i posve je bijelo, ljuti vjetar se iscrtava na njemu, pretvara se u bijelo išaranu pjenovitu plohu, a mi odlučujemo proći preko nje. Zakoračujemo mi, četveronošci naboranih lica, gazivode; mistični red protjeran iz ugodnih usamljenosti samostana, gdje lišaj voli kamen i po njemu kodira prostor i ono što će se nazivati prošlošću. Sunce sakupljeno u kamen, smljeveno tajnim znanjima umotanih u tkanine konoplje. Iz pomno zamotanih svežanja put promatraju oči svevidećih boginja mijenjajuć boje mimikrijski iz masline u spaljeno žutilo trave i nagrizajuću vrelinu koja se talasa u njihovim malim promatračkim periskopima.  

Sa sobom nosimo sunce, list, svastiku, zrak i svjetlo. Svojim zakrvavljenim stopalima gazimo kroz kotrljane i sikavicu, a purpurni nam se listovi urezuju u gležnjeve ispisujuć kaligrafiju bijega.

Moje je pero bilo plavo. Zadaća mi je bila stvaranje tamnocrvenih minijatura na brezinim dašćicama koje bismo sušili između košara voćaka i rave. Moj mi je rukopis priuštio višestruke udarce po tabanima. Ispod pete, u točci nježne kože tabana nalazi se smjerokaz linije slova, poput ruže vjetrova pisanja. Udara se oštrim listovima poprijeko kako bi se linija usmjerila prema povoljnom vjetru kaligrafije. Pisanje je poput jedrenja, napne li se jedro svježinom pogleda da bi se susrelo s vjetrom u ljubavi, barka će ploviti povoljno o dušu. Svaki se promašaj plaća naporom mišića ili gubitkom smjera. Gubitak smjera vrsta je privremenog ili trajnog ludila, otklona linije od izvorišnog kuta presijecanja, koji ne boli, ne iznevjeruje, i ne uzrokuje dugotrajni zaborav u središtu trbušne šupljine gdje miruje more.

More je bijelo, združeno s milijunima oštrica vjetra, more podivljalo i nesalomljivo, a mi smo gazivode koje su učile kako se po vodi hodi. Iznad nas se pruža razvedeni zid stijena o koje smo se oderali, sada više nema nazad. Sada je sada. Nikad nema nazad, i nikad ne posjeduje nikad, ne posjeduje vrijeme. To se vrijeme ne zaustavlja ni da popije čaj. Samo zato mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost zajedno s našim daščicama i hartijama.

Prvo je zakoračilo moje plavo pero, onda sam krenuo ja, a neki su već hodili po vodi. Išli su laganiji od perca, nasmijaniji od djeteta, između košara voćaka i trave koje su se okretale po površini mora. Gazili smo more kao grožđe, utakali u vino i zalijevali ga krvlju koja je kapala s naših razrezanih stopala. Ptice su nas obkruživale odozgo, utisnute u vjetar kao zmajevi Zemlje. Odozgo, oh! Kakve li minijature; šesnaest tamnocrvenih točaka u linijskom zanosu oštrice vjetra, na stopalu mora šibani i voljeni, obgrljeni plavetnim bijelilom, tonu i lebde uzneseni mladi monasi. More, ovo je tijelo moje koje će se u te predati. Nošeni svi mi i sva naša tijela lebdimo u modrini tišine, polako okretani od valova, zaštićeni milosrdnim morem koje nas ziblje kao morske trave i pretvara u morska bića. Oko naših lijepih tijela prošlosti lelujaju tkanine konoplje, slobodni u gibanju vode, mi, morske trave. Dašćice breza mudrolija postaju splavi na površini da se s njih prenese put najsretnijih ludaka. Hartije se okreću u zracima sunca prelomljenih vodom, bistre se i lebde savijene pored, u luku savijenih leđa lijepog mladića kestenjaste kose. Kosa mu je kao taj kistić kojim je risao dok nije radio u vrtu ili molio. Sunce utisnuto u kamen koji je nosio u ruci, smljeven tajnim znanjima, tone u nepreglednu dubinu. Sutra ćemo se probuditi kao ribe, svevideće ribe, prijatelji! Oh, radosti! Stanimo da popijemo čaj, jer mi smo prošlost, a otišli smo u vječnost! Prošlost i vječnost se nikad neće sresti jer imaju različito baždaren instrumentarij i njihova međuvremena plivaju u morima svijeta koji je još podijeljen na polutke. S jedne polutke prošlost ubija vječnost, kao ribu, s druge, vječnost ukida prošlost. I ostaje nikad, bezvremeno nasmijana ništica sunca.

                                                                          II.

Ulazim rukom u puknuće stijene oblika vodene kapi, prodirem prstima u njezinu zaobljenu tamu i uranjam cijelim tijelom. Tijelo mi je boje noći. Ispruženih ruku poviše glave, skupljenih dlanova i stopala okreće me gusta struja vodene tame kroz beskonačan prostor i kožu mi u okretima premazuje mekom sluzi. Ovako se osjeća nevidljivost mora, pomna tama što me obavijajući gleda u tijelo vodenilom, svojim organom vida. Vodenilo gleda sveočima načinjenim od kristalića soli, ono se prelijeva iz tvari u tvar koju promatra, dok kristalići geometrično kruže po opni što odvaja tijelo od tijela mora. Sol gricka i miluje opnu, more voli i prihvaća i ono što razgrađuje. Vodenilo se kreće kristaličnim strukturama kako bi sveoči prenijele sliku zrakasto, svim smjerovima morskog tijela. Lelujaju slike osjetilnim bentonom okristaljujuć dno, češljajuć se o koralje koji se osvjetljuju svakom novom morskom sinapsom.

Tama mora je ustrajna, ali tama je i nevidljiva i nevidljivošću saznaje sve što znam o sebi. Oko svoje kože osjećam mekanost dodira sluzi, mekanost dodira tajnih radnika mora. Nije mi hladno. Njihovo je tijelo svijetleće, planktonsko, presavijeno u tube, s otvorom na vrhu, oni su rođaci morskih spužvi. Ti radnici algastih kosa me previjaju kao maleno dijete; moje ispružene ruke miruju u opuštenosti koju nikada do tada u svome kopnenom životu nisam iskusila. Pomislim, ovako je bilo žabi kada je prestala biti gmaz, sjetila se da je vodozemka i vratila se u baru. Ja sam u moru i jezerska sjećanja se razvodnjuju. Razvodnjuje se i moje tkivo, a navodnjavaju se moje krute šupljine. Mišice su poprimile lebdeću lakoću, položene u podatnost toplog pijeska namreškanog u male dine.
Zaspim.

Utonuvši u kapke, shvaćam: nemam noge, imam rep. Leđa su dugačka, ne nalazim im kraja. Uzimam duboki dah i iz leđa izbacujem more. Uvijam se po morskoj struji i preplavljuje me ugoda svemira u izdisaju galaksije. Ugodno mi je, tako mi je ugodno. Klizim morem glavom zabačenom na iza. Iza na sjećanje kako je to biti čovjek, iza ka osjetu povredivosti svoje sluzokože, iza u svijetlećost čovjeka presavijenog u planktonsko postojanje, kao maleno dijete, iskreno, koje iskri u svoje tišine daha, disanjem malog trbuha poput tople dine, vrlo nevinog. Iza vode, iza sebe, u miru nevidljivosti sadržanoj u jednoj kaplji mora oka kita djeteta u kojim trepće bezbroj očiju. U njemu stanuju stanovnici unutrašnjeg mira, planktoni noćobdije, feralima nasmijavaju ljude u radost. Leđa su mi mekana i ja sam dijete. Ja sam dijete. Odahnem i zaspim dublje u svoje more.

Nestajemo u kasnoljetnom suncu, jedno po jedno lice. Poviše litica boje pijeska čujemo smijanje morskih trava. Toplo je ispod boje pijeska, u licima nestalih, toplo je posred mora, kao u kamenu toplo, u sjećanju toplo. Stijena je obgrljujuće topla, vrlo; ugrijana, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Iz nje me starica tamnocrvenih ruku nosi toplinom u stijenu, nazad kasnom ljetu, u stjenovito prostranstvo i mir žara. Toplinom me hrani, šakom punom badema i ugrijane kore drveta. Svaki badem koštica je utonuća pod smeđe crvenim svodom.

To je moja žudnja, dovela me k vama. Sjećaš nas se? Sjećam vas se. Ovo su bile naše kuće.

                                                                        III.

Sve su to mora, mora, mora.

Morima su se javili novi, sasvim novi ljudi, kože boje meda. Viskozne su im samo duše koje se tope poput izbačenih meduza na obalu. Viskozne meduze boje meda. Od njihova postojanja ostaje samo opna kojom nastoje sačuvati preostale dahove, disanje u ritmu protoka njihova vremena. Unutar prozirne opne zrcale svoje doba, kao u proročkoj staklenoj kugli, sačinjenoj od morskog tkiva meduze, koji se napuhuje svakim valom osvjetljujuć komadić po komadić istovremenih života utopljenika. Kakve crvene lanterne! Jarke, pregrijane duše! Laganošću smo dotaknuli dno, duša užarenih kao zvijezda u eksploziji.

Sve su to mora, mora, mora. Nepregledna mora, nesaglediva, u dahu istovremena, izbačena izdisajem velikog prozirnog kita. Kreće se posvuda i pokreće zvjezdoliko, prolazi kroz moje uši i zaposjeda moj slušni akvarij. U njemu žive zvjezdača i tri naroda morskog neba. Njihove su oči prilagođene gustoći vode. Kada rone gledaju jasno poput sipe, sa šarenim točkama posred očiju koje pomiču izoštravajuć svoj vid, jasnoću tinkture svoga mora. Tintu ispuštaju da bi risali po vodi, zvjezdolikoj vodi, koja izgleda kao more, a kreće se presavijanjem neba u tijelu mora. Moja je uška naslonjena o školjku i beskrajan šum plovi kroz moj kanal; gledam prozirnošću tijela kita u krajolik kuda sam prošla kad sam bila mala. Dijete sam, mršavih crnih nožica. Skačem po stijenama, s toplinom pod stopalima. Radost u koraku, skoku i preskoku, nožica mi stijena, kao stjenovita biljka. Moje dječje tijelo naslonjeno je o usta školjke i ona mi jezičcem dodiruje uho, prolazi kroz moje prste i ulazi u slušni akvarij. Tamo, uronjeni smo svi mi koji smo se tada sreli. Tada je tada. Tada je i tamo, tamo gdje sam bila.

Oni spremaju drva za ogrjev, većinom debla nalik bambusu i trstici. Noć je. Režu ih i lome i usitnjavaju, rade kružni ogrjev u pijesku, a noć je topla, s vjetrom koji prolazi kroz trstoliko lišće i miješa se s njihovim glasovima. Glasovi su duboki, mirni i povremeni. Ne govore mnogo, usredotočeni su na paljenje vatre. Tijela su im tamna, a danju se kreću po prostranim oceanskim plažama čije se linije izmijenjuju sa stalnim protok vode i valova, s nijansama plave koja prelazi u bež i umiruje se u pjenušavosti neumornih valova oceana. Primaju me za ruku, jedan taman muškarac, blagih smeđih očiju, guste crne kose, s utisnutim vodoravnim brazdama na licu i njegovo dijete, nasmijanije od mora. Hodamo toplim pijeskom neko vrijeme kada ja i dijete (dijete i dijete) krećemo u trku i hihot, skačemo po pješčanim stjenama i penjemo se na savijena drveća na kojim je nepoznato mi narančasto voće. Kidamo ga i jedemo kao majmunčići, umazani, blaženi srećom i šećerom toplog voća zaljepljeni. Zubi su nam bijeli kao oceanska pjena, u osmijehu cijelog tog prostora. Cijeli se prostor smije našim smijehom, odzvanja u akvariju iz kojeg izranja naš dom. To su bile naše kuće. Trčimo dalje po obalama, skupljamo lišće, alge, tijela osušenih riba svjetlonožaca; skupljamo školjke, kamenje i naplavine. Školjke valovima ispisuju rukopise, šalju pisma mora koje ne čita nitko, nego samo nebo kada je od volje. Kitovi i dupini naši su najbolji prijatelji, prolaze nam kroz uši i njuškom odguruju naša mala tijela. Mi smo voljeni, od svega smo voljeni, svime smo voljeni, topli, nježni i presoljeni. Ja sam u brazdi velikoga mora, ja sam dijete mora, plod morske pjene, izlegla sam se iz morske naranče kao račić koji živi u pijesku, obituje u svojoj roza kućici u kojoj trepću morske kapljice. Lijepo mi je u mom domu. Naša ljudskost slana je i svježa i posve razumljiva svim drugim bićima. Dodirom smo iscrtani i u dodir smo položeni, spavamo kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Iznad nas je puno neba i noge morske kornjače. Zibljemo se u njenom oklopu i vrtimo u pijesku. Ljubav je tako jednostavna, ona je cijeli svijet i vrtloži se u našoj igri plavim virom u duplji oceana. Ne znamo što je ljubav jer ne znamo kada izostaje. Bića se smiju s nama, smiju se glasno, ljubavlju, sva bića gledaju krotko, svevideće u srčiku naše igre i skokovitost morske kapljice.

Odjednom zamiriše slatkoćom borova. Otkuda vi ovdje?

Moje tanke ruke pružaju se od otoka mora do mora mora i oceanom mora iza svijeta, a ja sam tamo-tuda-svuda. Sada smo zajedno, sada! Srce prepisuje ritmičnost mora i izlijeva svoje valove krvi iz pretinca u pretinac, kola morem oponašajuć udarce o modru površinu velikoga stvora, jednog kitovog beat-a, svebita.
Kit ulazi iz preklijetke u klijetku, u gustom, toplom oceanu srca.
Volim svijet postankom svijeta, u njemu utopljena, kao psići u praznim bazenima toplih stijena. Ja sam dijete mora, primljena o ruku svega svijeta i tamo gdje jesam obgrljujuće je toplo, vrlo; ugrijano, kao vrela zemlja koja daje zagrljaj sveobuhvatnosti. Sveobuhvatnost je topla kao ogrjev na oceanskim obalama, ta blagošću užarena stijena koja grije nestanke i nastanke gdje se susrećemo mi preliveni iz međuvremena, akvarelno nestajući, evaporirani u ljubavi mora, svih mora sviju duša. Nestajemo u kasnoljetnom suncu, djeca soli, jedno po jedno lice.

Dostojni sebe, krilati
Rastakani, a razonodno zaboravom rascjepkani, uzaludni,
razapeti iza sebe, iza svojih krilatih čežnji

U bivanja laka odaslani, a izdani
od sebe,
od sebe sazdani,
zaboravni, glupavi, namješteni, uzaludno blebetavi 

Ptice nas ne prepoznaju
žive svoja zorna jutra radosno mrzlo i rosno

Zaboravni i uopćeni
samilosno neprepoznati
nimalo ne ja
nimalo ne ti

„nitko“ drži stražu ljudskog odraza
Nitkov. Onaj koga nema koji nije
rasprodan jučerašnjim htijenjem bivanja

Žuriti rano u bivanje klopka je
zelenih đaka
crvenih od srama vlastitog razgolijevanja

U oprost bih se zagrnula
da ima ruho.
Ruho mekano malih toplih životinjskih
tijela čija srca kucaju bezuvjetno

Hvala toplim, krhkim ptičjim tjelešcima
na probuđenim jutrima prerano rođenog
čovjeka

​Pulpa sam cijela, samostalna, biblijski opisana Ficus carica, sramom pisca ukradena. Zelena sam, putena, slatka i bezazlena. I dobro govorim istine. 
Žensko sam tijelo muškoga cvijeta, obostrana.
Plodnost mi je ljudska, slatko tekuća i erotska. Ja sam svoj cvat, periant!
Moj cvat zrije u moj plod, mesnat i usnen.
Jajnik mi je vrhunski, jednostruk i jednosjemen.
Rođena sam za užitak. Da jezikom prođeš linijom mojih opni, spustiš se pod mene i pružiš u zviježđe moga sklada, progutan sav, nestao toplinom ljetnjih  popodneva. Sad sam cvrčak, sad sam biljka, sad sam osa zlatkosa i med medeni i topljiva mi je narav kao nar razbit i iscijeđen u smijeh plodnosti. Smijem ti se glasno, smijem se u svim kulturama, kultivirana rijetko, za to suviše kamenita i mineralna u svojoj biti, otimačica pažnje kukaca, poljska plesačica i cvijet iz bordela. 

Ja sam sebi svoj cvat, tisućinak u soku, u tisućinkama sićušnog cvijeta, jedinstveno jednosjemena, medom smetena, opijena, izvijena u  beskraje unutarnjih niti obožavanih, tinjajuće razlivenih u sluz nabujalih usana.

Sve se cijedi posvuda. Posvuda je svijet vode. Vodene oči gledaju u najtiša srca.

Ja sam vlažna, vlažna, vlažna, kamena rijeka biljaka, dočekana u ljepoti, u skrovitom dijelu tekućica svijeta. Kada tečem, ja sanjam. Sanjam da ti sanjaš moj san gdje se neprestano sastajemo, pretačemo kao slika preko slike, uvidom dalje od vida, nebom u korijenje bića putem bića rasplinuti u sjemena moga imena. Ja sam Taj i ja sam Ta. Ja sam Put, Istina i Život; život mekan i radostan i slastan, u kliktaju zore, u ljudskim rađanjima, preporađanju kroz praskozorja gdje me čekaju mora. Čekaju me plavetna postojanja kao zaljubljeno dijete na uglu ulice, s cvijećem u rukama, zaljubljeno u tebe i mene, naivnije od nevinosti, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka. Nevinost je orgazam svijeta!

A ti si otopljen i mirisan, u svojoj žudnji čudesno izbrisan, brisan s lica zemlje u lica drveća koja govore i čitaju mimike utišanih razgovora. Razgovora neba i mora kada su gledali tvoje lice ustreptalo s ivice postojanja, tada kada si volio i voljenjem nestajao, prestajao, ravno usred velikog noćnog neba posutog rijekom biljaka što sve pjevaju vodenglasom, vodencvjetovima i vodenočima.
​
Vodenoči vodiči su svega svijeta ravno prema središtu srca. Središte srca središte je orgazma.
U vodi postoje putokazi do središta srca, uvijeni putokazi od algi po kojima vodencvjetovi navigiraju svoje kukcolike letjelice i kruže od slasti do radosti, usred noćnog neba iscrtanog u mapi svakog mog ploda. Svako je sjeme jedan fantazam, neuhvatljiv, a očiju prodornih bezvremeni orgazam. U srčiki smokve, svako je sjeme dio rastera bića; svako je sjeme svemirska stanica s našeg ruba postojanja, a smokvin sok je žiće toga bića.
Vode vode vodenočima najtamnijim noćima.
Putem pjevam vodenglasom, zelena, putena i bezazlena.
Nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, čitav zemljovid, zelen vid za uvid!

Tvorim se zagrnuta zelenilom smokve maternice, u njoj dahćem i snivam, naričem tjelesnu ljubav glasno, prorokujem užitak kroz mistični mesni napitak, propupao u mekano, u sladostrasno, u jagodičnost moga cvijeta, ja jezičkom srčem samu sebe neprestano. Unutrašnjost topla, opipljiva i vlažna; točkama tučaka svemirom razasuta, kapljem slad po slad, u zajedničku nam kozmičku glad, u našu usnenu nabujalost, u predanje svemu svijetu. Moja kapljica klizi kroz krotke mi grane, nježno bedrene, dugačke, uvijene zglobovima prolazi kap pomno svaki utor svake sjene, presavija mi oblik mojim sladom, mojim izvijanjem tijela u vječnoj ugodi plesnoj, kruži oko poslanja bića, taj malen planet orgazmičkih pića. Pulsiram poželjnošću, u tijelu rastućom željom, ližem bedreno, njedreno, utisnuta čvrsto u svoj mišić, dlačićaste kože slatke pod jezikom, napojena sva, uzdignuta visoko, nošena i ljubljena, izlučena sam kapljica sreće bića. Moja je sreća ljudsko buđenje proljeća! 

Ja sam vječna renesansa, sakrivena iza svoga lista, hihotom ti se smijem i pohotom te gutam, punu tebe i punog tebe! Usisavam te cijelog i žvačem kozmičkim ustima u prevrtanju zvjezdanih krakova, izlučujem svoje biće potpunim uzimanjem tebe u sebe, čovjeka u cvijet, u zakleti mir pjegavog noćnog neba, urličem ti u srce, u srčiku biljne ljudskosti, u srž stvaranja svijeta, svršavam ti u usta, ja žena, ja, smokva u punini biljnog božanstva, orgazmička pička najljepša.

Požudom gutam tebe, da tebe; tebe punu srama i tebe, da tebe; tebe punog srama! Sram te bilo! Kako si zamislio da skriti ćeš se iza moga skuta? Smokvin list nije slikareva pregača, tog golog napaljenog slikara koji te oslikao takvog prekrivenog u međunožju, smiješnog među svjetovima, najposramljenijeg među cvjetovima! Dok je slikar pomno stavljao smokvinu košuljicu kistićem o lijepu nabubrenu pizdicu, okrenuo je svog pomoćnika, mekane kože i ispupčenih kostiju, iza stalka na prozoru, s pogledom na štalu. Ta svi su slikari prvenstveno gladni, zatim gladni seksa, pa inspiracije, pa plaćenog posla, uistinu nevinosti svjetla gladni. Slikar tamnoga ateljea čovječanstva s piscem je ukrao smokvu i prodao je caru pa kralju pa nadbiskupu. Od religija do orgija kratak je put, nekad krotak, a nekad užasnut.

Smokvin list moje je ruho! Sram tuđe je maslo! Car je uvijek gol. I nadbiskup.

Iza lista meni uvijek lijepo bude, sunce me njiše i miluju me kiše. Miluju me ruke svjetla, a ja roza sam čitava, posvuda, sva, crvena kapljična i lutajuća, ushićeno probuđena u svom snu, dodirujem se prezrela jestiva smokva, puna osa i erosa, nevina i ispružena kao božje pruće, kao svetačko izdignuće, nabujalo i prodorno, dodiruje se svako jutro u srčiku same sebe, posve sveta slatko seksualna pogotovo danju nezasitna i topla u središtu kozmičke voćke. Spašavam ti život opet i opet!

Erotska sam jestiva antička prispodoba. Zato su me dali izgnati iz raja kada su antičku slast zaključali novodobnom genitalnom protetikom. Iskreno, iz takvog neopipljivog raja sama sam ja zaželjela pobjeći, ali teško da sam to mogla, tako duboko ukorijenjena svojim čvrstim pletivima u podzemne vode biljno ljudsko sladostrasnog. Svoj sam bijeg iz raja pomno isplanirala. Odlučila sam odjahati iz vrta baš na Evinoj pizdici i Adamovom pimpeku. Biljke piscima šapću spletke, to je bila moja povijesna prednost; biljke u olovke ukorijenjuju svoje scenarije, i navode pisce na mnoge druge svinjarije; kao da piju biljna vina, i da po njima teče pohotna slina. Biljke nad piscima provode svoju ritmičku volju, u tekstualno-biljnom metronomu svijeta naređuju kuda ova nesvjesna kugla zemaljska će da se kreće i kad će smrtnicima više stići proljeće. Pisci su robovi biljaka, njihovi pisari. Svijet je rob pisara uvijek bio jer s pisarom knjiški prepisani svijet je i nastao. Svojem pisaru, ja erotska biljna carica, izdiktirala sam bijeg iz raja. Diktirala sam jasno i krotko, svoju erotiku nautiku, istinu golu kao goli čovjek golog uma bez daljnjeg nauma. Obrazovala sam svoje tkivo dok sam obrazovala tebe kad si bio moj dječačić šegrt za krojačkom mašinom u maloj radnji, negdje daleko tamo, malo na Mediteranu pa u bisegama tovara u vrućoj Palestini, pa u Perziji jer te nisu htjeli u terikat, rekoše da si đavolje dijete. Zato su đavolji plod dali meni, Cvijetu bordela kako su me zvali, đavolji plod lijepoj đavoljoj izaslanici koju su posjećivali i begovi i sufiji i diplomati i trgovci i veziri i glasnici trkači carevih poruka. Ti si rastao sa mnom, ja sam ti sašila opanke i prala kose, mršavo dječje tjelešce hranila, i pričala ti priče i pjevala uspavanke, davala ti cjelove i cijelivala te. Pričali smo o raju gdje svira lira svim anđelima i životinjama, gdje si kao čovjek nag bio, pored mene, nag i blag kao unutrašnjost ploda smokvinog. Lijegao si pored mene božanstven, obavijen mjesečevom luči iz tvoga postojanja. Ja sam u cvijetu bila. Erotičan, skladan i prekrasan, probuđen, dvonožan i neposredan. Tvoj je pogled predstavljao duga svitanja dana, rastegnuta u beskonačnost zorna svjetla. Za sjećanje svijetlije od noći, priču ti pričam, ja noćna djevojka mekane kože i dugačkih prstiju, prostitutka, željena, a prezrena, nevini Cvijet bordela; nevina noću i danju, nevinija od zlata, ako nešto zlatiti se može do gole biljne kože. Rekla sam ti tada, nevinost je orgazam svačije noći, oči u oči, u središtu srca, milo moje biće, dragi čovječe, orgazam je čitav zemljovid, zelen vid za jasan uvid. Orgazam je u tebi nevinost svijeta! ​

Šaptala sam ti da zaspeš: Ljepoto, nevinosti svršavanja, toplije od sunca i od nade, milije od ganutosti, milovano u blagosti, dijete posijano poljem užitaka, ti moje zaljubljeno dijete iz plavetnog postojanja, na uglu ulice, s cvijećem u rukama, naivnije od neposrednosti, voljeno, grljeno, njegovano. Šaptala sam da zaspeš i u snu da se budiš, radosniji od blještavila zvijezda.
​
Znaj dijete moje, zelena te majka odgojila, putena, slatka i bezazlena, do nebesa željena i ubrzo prezrena, koja se dobro sjeća i koja dobro govori istine, prostitutka, griješnica, nedolična, dvolična, opasna i opojna, vrhunskih jajnika, iz kamena iznikla, kamenovana.
Znaj dijete moje, orgazam je oko spoznaje u nevinosti svijeta!
Znaj da su proglasili doba oduzimanja nevinosti kad su orgazam izgnali iz rezerviranog raja.
Tada su s noćnog neba izrezali užitak i utkali sram u sazviježđe shvaćanja. Ti i ja skrojili smo život u maloj radnji, iza zatvorenih vrata, da nitko ne vidi, da ne zna, jer je sramota, stvorili smo tkivo zlaćano, i zato je kod nas tako često navraćano, po malo svetosti kurvine, na petak i na svetak, da se svak žedan napije s izvora i postane dijete erotike puritanske etike. Razotkrivam ti istinu drago moje, sunce moje, naričem u ritmu prstiju pisca.

I nariču istinu i druga stabla vrlo jasno ako slušaš, i ona tankog lišća, i velikog i širokog i tihog, s govorenjem nerazgovijetnim za vašu vrstu. Naša tijela, izvijena i meka, u gibanjima sreće, posve sveta, podatna, željna i rastopljena, vjetrom raznesena. Užitak, užitak, užitak za ljudski boljitak, više sreće u kutevima usana, više sočnosti u postojanju, više zatvorenih očiju i više vjerovanja u svijet cvijeća! Svijet cvijeća širi je nego što mu se nadaš, a cvjetna je istina da je ljubav tek kad joj se daš, posve, iz kamena i iz tjemena, kao smokva, zelena i rumena, razodjevena, biljno propupala u sunčev pekmez.

Dragi, najdraži, ti si tako tučkovit, a ja božanski slatka, nepripadna, gola, i znojna, mažem se prstima po nepcu i mazim o utore dok ti svršavam u usta. Klizim naborima tijela u želji, ispupčena i crvena u svojim jagodicama koje kaplju u tebe duboko u prekrasnu stjenovitu provaliju. Odoh daleko! Skačem u ponor i sunovraćam se k tebi da bi se vratila sebi, druga nego ta koja sada mogu biti, možda kao neka druga biljka, možda kao ptica, ili kao čovjek koji je ptica, bos spreman da poleti. Svršavam slatkoćom u krošnji na vrhu tvoga jezika, u tračcima svjetla i tijelu koje nestaje, seksualna u biljnoj biti, dobro poseksana, mokra, ljepljiva, šećerna, slatko tekuća erotska mmmm mila sila.

Što punije svršavam, to sam nevinija i istine se jasnije izriču u mojoj otvorenosti, u mojim stablima, u toploj sjeni drveta, u dodiru, zemlja svršava sa mnom i u meni. Svršila sam bezbroj puta i nevinija sam od dječjeg plača, blažena djevica s oštarija. Blažena djevica erotska Ficus carica u Otkrivenju po biljki, 12, 3, negdje u Palestini:
Svrši, svrši ljepoto čovječno tečna, stvori sebe i otvori sebe čovječe ti dvonožno dijete nerazumljivih jezika, ti plodu rascijepa srčike!
Pogledaj! Zemlja svršava! Zemlja se prelijeva! Zemlja pjeva! Zemlja je prelijepa!
Zagrizi srž moje srčike osunčanih polja od kamena. Stvori sebe sočan i probuđen i iscrtaj si staze erotike nautike da ploviš sretan, baš jednostavno, najjednostavnije sretan. Nestao, čitav, plavetan.

Od biljne vječnosti nazirem samo vječna traženja voda, ne prepoznajem stijene, okamenjene zjenice sunca, ne prepoznajem tebe ni svoju radost u jezgri života koji gleda i cereće se posvud iz škrapa biljne i ljudske krhkosti. Ja blještim, slijep, konačno slijep. ​

Ja sam odraz samog boga, noćni sam cvijet i stonoga
ja sam ono što ja biti hoću, noću, katkad danju leptir cvijeću,
nisam cvijet ako cvjetno živjeti ne želim
ja sam i karanfil i miris što probija nozdrve i nosnice sviju živih bića
ja sam gibak poput mirisa, usukan u kožu, utkan u tkivo sanjivo
ja sam tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica.

Jučer sam se probudio kao ti,
tvoje sam ruho nosio,
tvoje lišće, tvoju stabljiku na dvije noge, tvoje triješće, tvoju slamnatost i tvoju salomljivost sazdanu u jednu jedinu travku što drhturi na vjetru zimskom i ljetnom, pod blještavim suncem koje umire od svog vlastitog sjaja.

Zvijezda sam padalica još jučer bio, odskočio iz peludne galaksije, transkozmičkim mostom odsanjao svemir, evo baš juče, kažem ti, juče! Pao sam zvjezdano, prašina po tvom gradu se podigla, jučer,  trubili su svi taksiji svih boja svih ulica. Kazali su, komet, vidi ga komet! Nama na domet! Pa ako ne bi bilo na odmet, da padneš na livadu..., rekoše. Uslišao sam te ljudske želje, prevrtljive i koje živi žrvanj melje, te molitve zbog kojih se meni ničice baca, sve puno željnih lica ljudskih padalica.

Ja da sam komet, ti da nisi,
ti da si čovječna padalica, a ja zvjezdana biljka sa sto lica,
ja da sam bog, a ti trorog,
ja da sam tkivo sanjivo, a ti lomljivo!
Ta.... Tko ti je podvalio takvu istinu i u krhak kalup te izlio, u žiće ti provalio, u provaliju te sapeo?

Ti si pao čovjek, a ja uzašla biljka s teleferika božjih...

Da je i bog prevrtljiv to ti niko nikad nije reko'
da je život i sačekuša i čegrtuša, rajska zvečka navrh jednog zmajskog repa, trorepa
da božanski je – smijati se lako,
da u pelud si se rodila i u pelud ćeš se vratiti, ti cvijetu proročki, ulivena u jednu bijelu čašku visibabe, baba boga, zvončka,
da si vino bogova, da si nektarna, da si jutarnja, da si rosa rosna, da si nerođeno dijete, da si more, da si riba, da si zraka, da si grlica grlena grljena svim vodenim rukama i rukavcima, da si vodencvijet i žablji kreket, da si kukac, da si zmija, da si rajska ptica zavodnica, da si zračni šišmiš, noćni letač presretač svih priča za laku dan.

Biljna boginjo, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će čaška moja!

Ja, vodenodraz samog boga, noćni cvijet i stonoga, dok sam bila komet, slušala sam te.
Čula načulila, oči u oči, čula tebe uhom o uho kada sam si nadjenula tvoje ruho.

Postajati čovjekom za biljku dug je put jer njene staze vitica oblikuje i te su staze nezaustavljive. Njezin je život samo rast rast rast. Njezin je smisao samo život život život.
Njeno vrijeme rastom se mjeri, laticom čovjeka pomjeri,
prostor zaobiđe tropom evaporiranim u kapljicu teškog tropskog zraka, čovjeku teškom,
a biljci namijenjenom.

U biljnoj bitci čovjek plete i kuštrave zaplete.
Fabulu skrojiti njegovo je umijeće, Fabulu officinalis,
jednostavnu biljnu pitku bitku prelaska iz biljnog u čovječno.

Sve me boli, sve me boli, sve me boli!  
Preobrazba iz vitice u ruku,
daje poduku
i u najmanju ruku, uzrokuje muku.

Preobraziti se, preobraziti!
Tkivo obraziti
Čovjeka izobraziti
Svoj sok uobraziti u ljudsku misao sićušnu poput jedne jedine dlačice zvjezdane prašine sa stola spisateljskog.

Pođi sa mnom u kozmički krug, ciklus jednog usnulog miša.
Pjevaj mišjom mišlju moju pjesmu sada,
biljko zaboravna
čaškama mi priđi
šapama
tri put me obiđi
jedan dva tri kruga
kao mačka kojoj miševi kolo vode
igraju igraju svarožići Kolokol
jednom za noć
jednom za vatru
jednom u noći
očiju zatvorenih skoči u oči
svima divljim zvjerima
i majkama milim što uspavljuju djecu
koja dišu ko' biljke mirno, kapljičasto i posve tiho

dva put me posjeti
nad tjemenom preleti
mjesec mi ispleti
rukama zubima, svjetiljkama u t r n i   me
kao fenjer koji si nekad bio ti
malen iskren svarožić
koji
bijelu cvjetnu čašku ručicama prima
bjelinu mirisnu punu moga soka
punu moje pjesme
ispija naiskap
          naizgled
ispija i
kruži oko mene
sunce suncu se cijedi
uoblikuje me
mene
ciklus biljnog neba Kolokol
cirkus vrtirep vatren, topao u noći
sa svim divljim zvjerima divlje pitomim za mene
posve tiho pjeva moja noćna mati
besana i besano preporođena nana na na na
naj naj naj
nanana nina nena
nene nejnej
lejlejlejlej
lej lej
lej lej lej
lejlali
lej le la
lale
lale li
lale, moja bijela cvjetna čaška.

Hodi tamo!
Nađi lale.
Mrzle visoke u noćnom planinskom nebu,
sazviježđa noćnog cvijeta
kompas minulog ljeta

Idi, zvijezdu po zvijezdu i laticu po laticu
prašnik nek ti bude luč
upregni kola malog medvjeda
to su praporci vlašića
sićušnih zvijezda poput pjegica poput svemirskog osipa
razaznaješ li ih
praporke
i luč mlađaka
veselje svjetlosnih ludaka apsoluta
akrobata astronauta argonauta lađa putuje rijekom od noćnog neba
vidiš li to, mišu mali, biljko zaborava
lejlejlej
lej  lej lej lej
lejlali
lej le la
lejla
laleli

Zatim.

Spusti se zviježđem do Bogova cvijeća. Svjetlosnim linijama stepeništa do četiri i pol tisuća metara zemaljskih visina. Koračaj ka Zemlji jer sve su svjetiljke u Zemlji! Himalajska balalajka zove te  ninanena na otvorenje bijelog lotusa u noćnoj tami, tu u tučku Boga cvijeća. Očima skoči mi u oči, dušu razrogači u jezerima nadmorskih visina. To su jezera posuta nebom, puna noći, puna tamnog plavetnila. Ja sam odraz samog boga i bog je odraz mene u visoko nadmorskom jezeru, tu u tučku svega svemira utkan u tkivo živo. Ja sam noćni cvijet, tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica, sto osam latica lotusa što odcvijeta u jednu noć. Njegovo me bjelilo zasljepljuje i svjetlosnim viticama prevodi Zemlji moj biljni jezik, jezičac male usnače, kaplje mi ovo biće dvolatične, trolatične poljupce.

Spomeni se čovječe, preobraziva biljko, da prah si i u prah ćeš se vratiti stepeništem spiralnim. Zvjezdani prah, prašino svih bića... Leteća, šireća, bez kompasa u vrijeme koleda putuje balalajka upregnuta nordijskom karavanom, kroz mrzle stepe probija se polako niz gusti snježni vjetar, tebi, kući, tebi doma.

Ja, komet,
ja, argonaut, biljni kozmonaut,

uslišala sam ljudske želje koje su me svemirski padavično i ljudski komotno preusmjerile na livadu svetih želja padalica. Pritom se razbila za sve ljude ko kruška!

Umrla jesam za biljno u čovječanstvu.

Biljna mapa moje je raspelo,
ispisana na svakoj žilici svakog lista, vodeno i krvotočno teče tebi.
Gudalom povučena žica žilica, Svepjesma, pjesma nad pjesmama, noć nad noćima, biljka nad biljkama, cvijet nad cvjetovima.

Zvijezda jesam.

Padala sam,
raspadala se
voljno – vojno, željno – žedno, neutaženo.
Raspela se u se na se poda se

Na koncu konaca biljnih žilica, rasplela se ko kruška, ko jabuka, ko voćnjak, ko višnjik, ko šljivik, rasprsnula se u sve bijelo, mirisno, proljetno bjelilo sitnih cvjetuljaka tek netom rođenih.
Ja jesam san jednog jedinog bijelog cvijetka bogato rascvjetane proljetne krošnje,
treptaj vodencvijeta, trop, snop svjetla, kukurik pijetla, trag puža, karta argonauta, pelud, zalud, lud posvud, miris iris što probija sva neba proroka.

Noćni cvijet ja sam, noćurak, ja sam ono što ja biti hoću, prorok noću,
trubadurski rog, bog, noćna tama, ljubav i glog,
katkad danju leptir cvijeću jesam!
Nisam cvijet!
Nisam noćno nebo,
nisam sve, svetost i sverog, svemir, svarog,
slobodan od svega, na lotus sveden,
sam u svemu svemiru svome
svemirske padavice.


Fotografije: izvor, Wikipedia, thedailygarden.us, forbes.com, Fb Stephen Ellcock, google Lotus Brahma Kamal

Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu.  

Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja.
Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija.

Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj  suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati.

J a     z n a m    č e k a t i .

Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće:

T i .

Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje.
Gusto, temeljito ih spuštaš.
Da ne prođe slučajno tračak svjetla.
Jer, on bi te mogao probuditi.
I, kao takav, nepoželjan je.
Zatim...

Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš.
Da ne dopre zvuk.
Jer, on bi te mogao probuditi.
Nepoželjan je.

Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik.

U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita.

Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe?

On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva!

Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu,
urlao ti je! Sad kreće drama.

REGAL:    ///  bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! ///

... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća!

KUĆNA BILJKA:     ///zaslužujem didaskalije! ///  ... kaže,
zato evo joj didaskalija kad baš hoće,
(tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala):

Tvoji načini mrze prkosnost proljeća!
Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti.
Ah, tolika stremljenja ka Duhu,
a koliki izostanak duhovitosti!

I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka  š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje
d u h o v i t o s t    i   s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na 
m a t e r i j a l i s t i č a n  spokoj i ekonomičnu š k r t o s t .

KUĆNA BILJKA:
(nastavlja sama, kao da gata)

Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju.

KUĆNA BILJKA:
(dižući listove ka nebu)

Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja.
Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj.
Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo.

Usklađenim
ritmom
disanja
nestaju granice svih bića i
evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta;
poviše kolonijalne taksonomije,
poviše filogenije,
poviše razdiobe živog svijeta,
koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i
najgore kućne ratove.

Imam previše svega, tučkova, prašnika, peludnica, latica, polenovih zrnaca! Spora, klica, sjemenih zametaka, peludnih zrnaca i embrionskih vrećica!
Imam krupan pelud i ljepljivu njušku! Moje su prašničke niti duge, zamorno predugačke, i trče iscrpljujuće trke na duge pruge. Vole me jedino bumbari, leptiri, muhe i tvrdokrilci. Drugi me ne vole. Ali mene za to zaboli zigota. Nabijem ih na tučak!

Ja sam i resa i klip i klas. Ja cvatem prije nego što se razlistam zaboli me zigota ako je to tebi prerano!

Zaboli me zigota ako ti je prejarka moja tekstualna divota! Ja se nikad neću dati reducirati na ženski gametofit, ja sam ruža, najvoljenija, raskošno dvospolna, trnovita, bez dlake na latici.

Mene poklanjaju u buketima, debili. Tako smo završile mnoge od nas, u buketima za materijalističko iskazivanje ljubavi skorojevića. Rastemo u stakleničkim internatima kao dobre uspravne djevojke gdje dovikujemo jedna drugoj psovke u kilometarskim uzgajivačnicama. Svoju neodoljivost gradimo na umijeću psovanja i proklinjanja svakog pasjeg skota koji je doprinijeo trnovitosti naših priča. Svaka ruža svoju priču ima. Svaka je na svoj način crvena, krvava i životno mirišljava. Ovu zadnju malu dovukli su iz dječjeg doma jer ionako nije spavala noću pa su osmislili da je noću uposle. Navukli joj tamnozelenu usku opravicu o njenu tek izraslu stabljikicu i gurnuli je u grad, dapače u velegrad postindustrijske revolucije kuda se šuljaju skorojevići iza zatamnjelih stakala i njuše mlade tek propupale cvjetove. Malu do tada uvjerili da iz toga nema van i da se to tako mora, da noćna mora njezin je vrt i da je u tom vrtu ukorijenjena. Nakon 3 zime i 3 proljeća, mala se iz vrta iskobeljala, slučajno je neka budala u popodnevnoj šetnji iz tog vrta iščupala i bacila u kamion koji je prevozio lučice karanfila do našeg stakleničkog internata.

Tri reda od mene raste ta jedna nesnosna ružetina, nabijem je na zigotu. Kako sam imala sreće da je baš tamo upiknu, nije mi jasno. Ta je kokoška stigla najvećom isporukom kavezno uzgajanog cvijeća koju je vidjela Europa posljednjih desetljeća. Dopremili su ih vlakom od 16 vagona u kojima su ih sve usko nagurali ko kokoši, zato je i zovemo kokoška. U vagonima se te cvjetnice, vrhunski cijenjenje nositeljice sjemenih zametaka nisu mogle ni pomaknuti, nagurali su ih list o list, trn o trn, laticu o laticu, gledale su se međusobno u duplje cvjetnih čaški i disale si o mirisne vratove. Vozili su ih danima u vagonima bez prozora gdje su jadnice svakim kilometrom padale jedna preko druge od iznemoglosti. Takav su povlašteni tretman uživale jer u konačnici nisu bile bitne one, već zametci koje su nosile unutar svoje plodnice tučka. Njihov je prijevoz preko čitave Europe do našeg internata bio da tada najsmioniji pothvat kompanije Inflorescence&co. koja je njegovala partnerstva s vlasnicima kompanija iz najviših političkih krugova. Dobrostojeći gospodari voljeli su darivati jedni drugima ruže, pogotovo vrlo mlade ruže, ružice, kao znak snažnih veza nerazdvojivih partnerstva; kao i darivati svojim ljubornim ženama ekstrakte ružinih kapljica, kao i svojim otrcanim ljubavnicama kičaste bukete silovito zavezanih ruža koje su jaukale kao ropkinje u suvremenom sužanjstvu slobodnog prijevoza roba, bilja, životinja, ljudi i usluga. Trgovina ružama, najuspjelija branša!, glasila je zdravica dobrostojećih gospodara. Plodnice tučaka nevažnih kučaka, interni slogan pomno čuvane mreže onih legalno izabranih i ilegalno odabranih.  A ne znaju gospodari da cvijeće mreže pravi dublje u zemlji nego kriminalistički underground. Ne znaju za zonu produženog rasta ni za preobrazbe korijenja. Ne znaju da sve dogovore čuje zračno korijenje naše prijateljice monstere koja nam šalje ekstrakte poruka sve do naše osi izdanka. Nemaju debili pojma što su ruže. Ne znaju debili na kome su sazdali robovlasnički sustav niti znaju što su sve prenosile cvjetne čaške u vagonima; ne znaju kako kokoši kokodaču ružine naricaljke stoljećima, nabijem ih na zigotu i ružetinu tu tamo jadnu koja se svega sjeća i koja je svemu posvjedočila, postala opasni element političkog praska. Ruža, da, ta ljepotica kakve nema, da, kučka privlačna, da, predivna, neodoljiva, predmet žudnje, ali ponajprije predmet.

A kako sam ja dospjela ovamo? Kučketina nad kučketinama.

Ja sam se zaljubila, kučka glupa. Zaljubila se punim svojim parenhimom, cijelim svojim bićem i tkivom. U ružičnjaku, a gdje bi drugdje. On je bio mladi vrtlar. A ja sam bila mlada ruža.
Ne može otrcanije.
Rasla sam na glavnom luku ružičnjaka, uz glupe ruže puzavice. Vrtlar je bio srednja rasta, čvrste, a nježne ruke i kuštrave kose. Simpatičan. Kada bi prolazio ispod luka, okrznuo bi uškom moje lišće, a kapljice rose s mog bi se tkiva slile iza njegovog uha praveći obris mokar i miomirisan prema njegovom vratu. On bi potom kapljice rose s moga tkiva, što su se skupljale podno njegovog vrata dodirivao rozastim jagodicama svojih prstiju i brisao s njima oznojeno čelo. To su bili naši prvi vodeni dodiri. Sljedećih mi se dana samo osmijehivao, posve nevino zavodnički neprimjetljivo. Ja sam se na luku, svakim njegovim prolaskom sve više tresla od žudnje za tim brižnim primjerkom ljudske vrste i obasipala ga laticama. On me njušio, a ja sam se dala. Ja sam jednostavno drhtala, od njegova dodira naježile bi se sve moje žljezdane dlake, ja sam lučila eterična ulja kao nikad prije, svi su se moji nektariji pootvarali, oko mene su zujale sve pčele ružičnjaka, bumbari i tvrdokrilci, sve su mi druge ruže zavišću zamjerale da im kradem kukce i da će moja zanesenost srušiti luk našeg ružičnjaka, stup našeg društva. I jest jednom luk pao. Kada je vrtlar pio s mojih nektarija, sve se oko nas toliko treslo, i živica ružičnjaka, i ograda i držači i fenjeri, i luk se srušio zajedno s nama pijanima od sekreta i eteričnih ekskreta. O tome je cijeli ružičnjak kasnije brujao mjesecima, iako se nikome ništa od tog potresa nije desilo i iako je vrtlar, isto tako vještim okretom ruke zašarafio luk nazad u svoje kučište.

Naša je ljubav trajala jedno proljeće, jedno ljeto, jednu jesen i jednu zimu. Dobili smo i ružinu djecu, dječje ruže. Dobili smo mnogo ružica. Ja nijednu od tih ružica nisam upoznala. Ruže s druge strane ružičnjaka, iako me nisu trpjele, nisu mi imale srca reći, da moj vrtlar našu djecu skuplja, pakira i izvozi. Upozoravale su me da ljudska ljubav nije istovjetna ružinoj, da ne trpi dvospolna bića, da zazire od višespolnosti i da ljudsku vrstu strašno uznemiruje istovremeno posjedovanje prašnika i tučka. I da je i u mog vrtlara ukorijenjen strah ljudske vrste od osnovne anatomije cvijeta na kojoj počiva život. I da ljudska vrsta oduzima cvjetnu djecu koristeći prirodnu anatomiju cvijeta kao svoj ultimativni argument za neprirodno, izopačeno, poremećeno i zločinački. Moje su ružice meni oduzete stupom društva, lukom ružičnjaka i dato mi je jasno do znanja da ja tu ništa ne mogu jer ja sam u ovaj ružičnjak ukorijenjena, kučketina glupa, ja plodnica tučaka nevažnih kučaka.

Ja ne bi bila ja, kučketina nad kučketinama, tako su vikali za mnom, nabijem ih na zigotu, a da nisam sama presjekla svoju stabljiku uraslu u luku. Ja sam presjekla sve svoje veze s tim umjetnim đubrivom, nabijem ga na zigotu i otrčala svoju trku na dugu prugu, sa svojim dugačkim prašničkim nitima, predugačkim, zamornim, botaničnim. Iz ružičnjaka sam otišla u staklenički internat da psujem, da siktim, da pjevam, da se jebem, da rastem kako mi se god prohtje da me ti jednom ubereš za buket, svoj izopačeni ljudski buket, koji krade tuđu djecu za vlastitu sreću, nabijem ga na tučak, da ti psujem usred tvog svečano uređenog stola, da ti psujem za posebne prilike, u vazi da ti psujem ja sa svim drugim otetim ružama, iskorištenim sestrama, kćerima i prijateljicama, ja raskošno dvospolna, trnovita i trnovitog puta, ja predivna, bez dlake na latici, nabijem te na tučak i zigotu! Nikad me nećeš reducirati na ženski gametofit.

Za Crveno klikni OVDJE.