|
Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba.  Moje biljne kapilare mreže su svijeta sutona, po njima prenose moje kapi mali putnici pauci, ližu kapljice jezičcima, pjegavi, slijepi i predani užegli stvorovi kamena i zemlje i pijeska, sutonski utopljeni ka meni, ka meni, kameni. U biljci nisam, u biću bića katkad lučim prah svega žića, kanalno, kroz puči, lučim, učim, piskućem, kapljem, naričem besmrtnost, besramnu besmrtnost, sunčevo predanje zemlji, meni, slobodu smiljane žege ja slavim! Dvodomna sam, kameni svod moj je dom, a zemljano nebo moja kuća. Ja ne živim u cvijetu! Hodam zvizdanom i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, emitiram se uživo, živuće, najživlje, tvrdoglavočiko odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, stapkom antenom uperenom ka životu svjetla. Ja blještim, da me bar vidiš, i poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca! Moje su noge svjetleće, dugačke stapke kojima koračam krševitim tlima, kroz njih srčem vodu tebi nevidljivu zračnu, koloturama aerosola vučem je sebi u žuto srce, pjevam o kapljice nanizane o zrak.  U stabljiku samo se ponekad spustim da opjevam tu smiljanu djevojku, raščešljanu i zlaćanu, nježnu kao pruće, lijepu kao besmrtnost cvijeća. Ona je modra u nutrini kao evaporirajuće more. Peteljka njezinog mekog tijela zeleni se smaragdno, prolazi boja užeglog stijenja biljnom butinom punom kapljica kamenih čežnji i vapaja za suncem. Njezino tijelo, njezino tijelo, njezino tijelo. Njezine ruke, njezine ruke, njezine ruke pružene žutom nebu položenom u njen dlan. Prsti oštrih listića njenog biljnog bića, sjedeći su, duguljasti i uski, malo savijeni, naizmjenično raspoređeni u notnom crtovlju između neba i mora. Između neba i mora tali se njen sok, medonosan, prelazi iz zraka u vodu skokovito kao ton o kamenu, cijedi se iz krša vrelog tvar po tvar, notu po notu, glas smijeha smilja. Smije se smiljana djevojka propeta o vjetar nevinošću meda, propeta u nestajanju svijeta i sebe, milosna i mirisna, mirisom samilosna tvojoj čežnji darovana, krepka i radosna. Radost je materija njezinog svijeta, radost nepobitna i usijana u zraci sunca prelijeva joj se iz očiju u tvar, zrači ton o ton iz zjenice postojanja. Ona crpi život iz radosti i isisava ga usnicama cvata, uobličena u smijeh tihih bogova kamena pretočenih u zujanje pčela i kričanje cvrčaka u žednom satu svega svijeta. Pretače ljudsko božanstvo u biljno prostranstvo utkana u prozirna krila vretenastog svoda kukcolikog, ta djevojka nevidljiva žutocvijetna i mila, lebdeća u kapima nečujne glazbe. Prenesena preko praga vječnosti jednim lepetom najtiših krila. Zakriljena gustim dlačicama smije se naličjem lišća nalik na davno isanjani svijet, vrhovima prstiju se smije sjećanjima ljudskim što isparavaju prolaznošću vremena. Gleda nas sve ta smiljana djevojka iz podneblja vječnosti i kaplje u tugu ljudskog zaborava i žeđi upisane u kamen temeljac čovječnosti. Vječnost spram čovječnosti, kakve li dječje igre, kamenčići za igru školice, kako biti čovječan, a vječan. Skokovita neka igra, smije se smiljana djevojka, sva ovita u biljno, bezvremeno obasjana, bez sjećanja, kserofitno raspjevana, a vodena u suhom tlu. Gleda nas smiljano nasmijana, prstima skupljenim u rozetu, u presliku cjelote; gleda nas iz žutila lakoće bivanja, smještena na tromeđi mora, kamena i neba, evaporirana. Gleda nas zemljana, sretna transpiracija slada, divlje kultivirana i trajna. Ta opojno rasprostrijeta emanacija kamene slobode zaposjeda moj njuh, govori mi šaptom: Oni misle da ja živim u cvijetu. Tome uopće nije tako. Ćute me kroz miris, a to je moj glas. Svaki moj busen, moja je kosa, mila, raščešljana, zlaćana solju, zagasita kao moja narav, kao moje htijenje pretvoreno u stijene, u toplo, u žarko, u tanano, razgorito, njuhom slatko, dodirom trpko moje lice žuto; svijetlo, svjetlije, žareće, bljeskovito, danju zvjezdano, lebdeće etero-oporo postojanje biljke neba. Ciklično čujem smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, smilje, ja sam smilje, smilje, biljne kapilare mreže su svijeta sutona.  Za njom hodam zvizdanom, čeznem, čeznem, čeznem. Žeđam. Ne vidim je. Ne vidim cvijeće, slijepim, blješteće more ulazi mi u prsa solju, žeđam, cvrčci poniru u moj dah glasno, krute mi se šake kojima primam cvijeće, izbrazdane od oštrih travki ljetne žege, na koljenima pao čovjek, ja, žeđam, ponirem u krševite vreline, i meljem sunce u ustima, preslagujem ga iz svjetlosti u svjetlost, iz stijene u kamen, iz kamena u eter, padam sve više čovječan, sve manje vječan. Ja sam odviše nježan da budem čovjek, odašiljem svjetlosni val iz neba u razizemlje stijena koje jesu kapi, miris koji jest glas, ja, biljka smiljana postajem čovjekom bolno i užeglo između stvarnosti propeta bezvremeno lebdim, poslanje mi je kserofitno, da volim povrh svega i pjevam u zjenici sunca, emitiram se uživo, živuće. Gdje li si? Od biljne vječnosti nazirem samo vječna traženja voda, ne prepoznajem stijene, okamenjene zjenice sunca, ne prepoznajem tebe ni svoju radost u jezgri života koji gleda i cereće se posvud iz škrapa biljne i ljudske krhkosti. Ja blještim, slijep, konačno slijep.  Smilje duboko prodire u tlo mirisom samilosno, utiskuje se o crtovlje neba rastuć na melodičnim ljestvicama međustvarnosti. Notno nebo smiljanih djevojaka pjesama. Cvjetovi su znakovi na smiljanim ljestvicama ljudske žege, upisani u relativno trajanje tona cvjetnog postojanja. Apsolutnu visinu tona određuje notni nebeski ključ. Ključ u pjesmi besmrtnih glasova raspjevanih djevojaka koje rastu iz biljne vječnosti, korijenjima isprepletene kose milene, zlaćane, etero-opore. Melodijom slada obavijaju ljudsku kožu, ukapljene u melem oprosta njeguju salomljivost čovječnosti. Miluju i vole ljudskost, pjevajući iznad stijena noću da čovjek je taj koji je nježniji od smilja, od svih zlaćanih smiljanih djevojaka, da čovjek je nježniji od mekoće, da nježniji je od mirnoće i cvjetne lakoće. Da čovjek je ključ u jezgri zaborava samoće. Da čovjek je biljka smiljana bolno užegla između stvarnosti razapeta, da ne živi u cvijetu jer noge ima da putuje jezgrom života u crtovlju neba. Da pjeva melemom duše pitke, smiljano voljene i milujuće. Da se smije u cjeloti, besramno besmrtno sretan, nag, raspjevan, sunčano predan zemlji, meni, tebi, sebi. Danju zvjezdano, žareće, bljeskovito, svijetlo, svjetlije medan. Čovječno vječan, osunčan. Fotografija smilja preuzeta s zivim.gloria.hr.
0 Comments
 Ja sam odraz samog boga, noćni sam cvijet i stonoga ja sam ono što ja biti hoću, noću, katkad danju leptir cvijeću, nisam cvijet ako cvjetno živjeti ne želim ja sam i karanfil i miris što probija nozdrve i nosnice sviju živih bića ja sam gibak poput mirisa, usukan u kožu, utkan u tkivo sanjivo ja sam tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica. Jučer sam se probudio kao ti, tvoje sam ruho nosio, tvoje lišće, tvoju stabljiku na dvije noge, tvoje triješće, tvoju slamnatost i tvoju salomljivost sazdanu u jednu jedinu travku što drhturi na vjetru zimskom i ljetnom, pod blještavim suncem koje umire od svog vlastitog sjaja. Zvijezda sam padalica još jučer bio, odskočio iz peludne galaksije, transkozmičkim mostom odsanjao svemir, evo baš juče, kažem ti, juče! Pao sam zvjezdano, prašina po tvom gradu se podigla, jučer, trubili su svi taksiji svih boja svih ulica. Kazali su, komet, vidi ga komet! Nama na domet! Pa ako ne bi bilo na odmet, da padneš na livadu..., rekoše. Uslišao sam te ljudske želje, prevrtljive i koje živi žrvanj melje, te molitve zbog kojih se meni ničice baca, sve puno željnih lica ljudskih padalica.  Ja da sam komet, ti da nisi, ti da si čovječna padalica, a ja zvjezdana biljka sa sto lica, ja da sam bog, a ti trorog, ja da sam tkivo sanjivo, a ti lomljivo! Ta.... Tko ti je podvalio takvu istinu i u krhak kalup te izlio, u žiće ti provalio, u provaliju te sapeo? Ti si pao čovjek, a ja uzašla biljka s teleferika božjih... Da je i bog prevrtljiv to ti niko nikad nije reko' da je život i sačekuša i čegrtuša, rajska zvečka navrh jednog zmajskog repa, trorepa da božanski je – smijati se lako, da u pelud si se rodila i u pelud ćeš se vratiti, ti cvijetu proročki, ulivena u jednu bijelu čašku visibabe, baba boga, zvončka, da si vino bogova, da si nektarna, da si jutarnja, da si rosa rosna, da si nerođeno dijete, da si more, da si riba, da si zraka, da si grlica grlena grljena svim vodenim rukama i rukavcima, da si vodencvijet i žablji kreket, da si kukac, da si zmija, da si rajska ptica zavodnica, da si zračni šišmiš, noćni letač presretač svih priča za laku dan.  Henry Darger, Young Rebonna Dorthereans Blengins – Catherine Isles, Female, One Whip-Lash-Tail , 1920-30  Biljna boginjo, nisam dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječi i ozdravit će čaška moja! Ja, vodenodraz samog boga, noćni cvijet i stonoga, dok sam bila komet, slušala sam te. Čula načulila, oči u oči, čula tebe uhom o uho kada sam si nadjenula tvoje ruho. Postajati čovjekom za biljku dug je put jer njene staze vitica oblikuje i te su staze nezaustavljive. Njezin je život samo rast rast rast. Njezin je smisao samo život život život. Njeno vrijeme rastom se mjeri, laticom čovjeka pomjeri, prostor zaobiđe tropom evaporiranim u kapljicu teškog tropskog zraka, čovjeku teškom, a biljci namijenjenom. U biljnoj bitci čovjek plete i kuštrave zaplete. Fabulu skrojiti njegovo je umijeće, Fabulu officinalis, jednostavnu biljnu pitku bitku prelaska iz biljnog u čovječno. Sve me boli, sve me boli, sve me boli! Preobrazba iz vitice u ruku, daje poduku i u najmanju ruku, uzrokuje muku. Preobraziti se, preobraziti! Tkivo obraziti Čovjeka izobraziti Svoj sok uobraziti u ljudsku misao sićušnu poput jedne jedine dlačice zvjezdane prašine sa stola spisateljskog. Pođi sa mnom u kozmički krug, ciklus jednog usnulog miša. Pjevaj mišjom mišlju moju pjesmu sada, biljko zaboravna čaškama mi priđi šapama tri put me obiđi jedan dva tri kruga kao mačka kojoj miševi kolo vode igraju igraju svarožići Kolokol jednom za noć jednom za vatru jednom u noći očiju zatvorenih skoči u oči svima divljim zvjerima i majkama milim što uspavljuju djecu koja dišu ko' biljke mirno, kapljičasto i posve tiho dva put me posjeti nad tjemenom preleti mjesec mi ispleti rukama zubima, svjetiljkama u t r n i me kao fenjer koji si nekad bio ti malen iskren svarožić koji bijelu cvjetnu čašku ručicama prima bjelinu mirisnu punu moga soka punu moje pjesme ispija naiskap naizgled ispija i kruži oko mene sunce suncu se cijedi uoblikuje me mene ciklus biljnog neba Kolokol cirkus vrtirep vatren, topao u noći sa svim divljim zvjerima divlje pitomim za mene posve tiho pjeva moja noćna mati besana i besano preporođena nana na na na naj naj naj nanana nina nena nene nejnej lejlejlejlej lej lej lej lej lej lejlali lej le la lale lale li lale, moja bijela cvjetna čaška.  Hodi tamo!
Nađi lale. Mrzle visoke u noćnom planinskom nebu, sazviježđa noćnog cvijeta kompas minulog ljeta Idi, zvijezdu po zvijezdu i laticu po laticu prašnik nek ti bude luč upregni kola malog medvjeda to su praporci vlašića sićušnih zvijezda poput pjegica poput svemirskog osipa razaznaješ li ih praporke i luč mlađaka veselje svjetlosnih ludaka apsoluta akrobata astronauta argonauta lađa putuje rijekom od noćnog neba vidiš li to, mišu mali, biljko zaborava lejlejlej lej lej lej lej lejlali lej le la lejla laleli Zatim. Spusti se zviježđem do Bogova cvijeća. Svjetlosnim linijama stepeništa do četiri i pol tisuća metara zemaljskih visina. Koračaj ka Zemlji jer sve su svjetiljke u Zemlji! Himalajska balalajka zove te ninanena na otvorenje bijelog lotusa u noćnoj tami, tu u tučku Boga cvijeća. Očima skoči mi u oči, dušu razrogači u jezerima nadmorskih visina. To su jezera posuta nebom, puna noći, puna tamnog plavetnila. Ja sam odraz samog boga i bog je odraz mene u visoko nadmorskom jezeru, tu u tučku svega svemira utkan u tkivo živo. Ja sam noćni cvijet, tetrijeb i prepelica, ja sam biljka sa sto lica, sto osam latica lotusa što odcvijeta u jednu noć. Njegovo me bjelilo zasljepljuje i svjetlosnim viticama prevodi Zemlji moj biljni jezik, jezičac male usnače, kaplje mi ovo biće dvolatične, trolatične poljupce. Spomeni se čovječe, preobraziva biljko, da prah si i u prah ćeš se vratiti stepeništem spiralnim. Zvjezdani prah, prašino svih bića... Leteća, šireća, bez kompasa u vrijeme koleda putuje balalajka upregnuta nordijskom karavanom, kroz mrzle stepe probija se polako niz gusti snježni vjetar, tebi, kući, tebi doma. Ja, komet, ja, argonaut, biljni kozmonaut, uslišala sam ljudske želje koje su me svemirski padavično i ljudski komotno preusmjerile na livadu svetih želja padalica. Pritom se razbila za sve ljude ko kruška! Umrla jesam za biljno u čovječanstvu. Biljna mapa moje je raspelo, ispisana na svakoj žilici svakog lista, vodeno i krvotočno teče tebi. Gudalom povučena žica žilica, Svepjesma, pjesma nad pjesmama, noć nad noćima, biljka nad biljkama, cvijet nad cvjetovima. Zvijezda jesam. Padala sam, raspadala se voljno – vojno, željno – žedno, neutaženo. Raspela se u se na se poda se Na koncu konaca biljnih žilica, rasplela se ko kruška, ko jabuka, ko voćnjak, ko višnjik, ko šljivik, rasprsnula se u sve bijelo, mirisno, proljetno bjelilo sitnih cvjetuljaka tek netom rođenih. Ja jesam san jednog jedinog bijelog cvijetka bogato rascvjetane proljetne krošnje, treptaj vodencvijeta, trop, snop svjetla, kukurik pijetla, trag puža, karta argonauta, pelud, zalud, lud posvud, miris iris što probija sva neba proroka. Noćni cvijet ja sam, noćurak, ja sam ono što ja biti hoću, prorok noću, trubadurski rog, bog, noćna tama, ljubav i glog, katkad danju leptir cvijeću jesam! Nisam cvijet! Nisam noćno nebo, nisam sve, svetost i sverog, svemir, svarog, slobodan od svega, na lotus sveden, sam u svemu svemiru svome svemirske padavice. Fotografije: izvor, Wikipedia, thedailygarden.us, forbes.com, Fb Stephen Ellcock, google Lotus Brahma Kamal  Ja sam ta zelena glupača s koje ponekad brišeš prašinu. Kupio si me u supermarketu na velikom sniženju sveg raslinja. Bila sam prva na polici s desne strane između kaktusa i bugenvilija. Hvala ti još jednom što si izabrao mene, sukulentnu i šutljivu. Mene koja skupljam vodu kako bih bezbolno odoljela nadolazećoj suši dok pomno taložim kapi za vlastito inkarnacijsko preživljavanje, za doba kada izvori korijenske ljubavi izgube svoja napajanja. Mi, nezahtjevne debeljuškaste tustike, mi sukulentice najbolje to znamo; kako ne zahtijevati, ne očekivati i ne željeti. Blagoslivljamo svoj malen kućni kutak, poneku zraku sunca i povremenu kap vode koju nam ti udijeliš usput, kada tebi paše, kada tebi odgovara. Ta, mi znamo čekati. J a z n a m č e k a t i . Dok čekam, promatram te. Na ovom regalu gdje jesam već godinama samo to i činim. U ovakvom tvom kućnom svijetu ionako pametnija posla nemam. Tvoja kućna biljka te gleda tiho, a naširoko, zeleno, a ljudski, neprimjetno, a pomno; špijunski, a korijenski, esencijalno i progovarajuće: T i . Ti spuštaš rolete prije nego ideš na spavanje. Gusto, temeljito ih spuštaš. Da ne prođe slučajno tračak svjetla. Jer, on bi te mogao probuditi. I, kao takav, nepoželjan je. Zatim... Zatvaraš vrata spavaće sobe. Vodiš računa da ih uvijek zatvoriš. Da ne dopre zvuk. Jer, on bi te mogao probuditi. Nepoželjan je. Imaš veliki bračni krevet. Najveći pored kojeg sam ikad spavala. Masivan. I pored njega, veliki masivni ormar. Noću ormar pada na krevet i krevet pada na ormar. Masivno se seksaju tijela lakiranog drveća. Prostor za seks između dva tijela sadrži točne proporcije udaljenosti kreveta i ormara. Pravi kut tvog života zaklanja sve nepoželjne sjene. A sukulentice ponekad vole i sjene. Raspršuju ih, dispergiraju u kisik. U dnevnoj sobi imaš masivni regal koji o tvom životu zna više nego ti. Sva polakirana drveća sastavljena u daske, u vrata, u parkete, u stolove, u police... još čuju i još dišu, osluškuju i prisluškuju. Dok ideš na svoj redovan posao, tvoja polakirana drveća mi govore. Dok te nema u tvojoj najprije sigurnoj kući, tvoj regal te ogovora. Ne voli on tebe kao ni ti njega. O tebi mi je rekao sve što si ti pokušao da zasjeniš pravokutnim pokušajem napuštanja svojeg podrijetla i svojih najmilijih eritrocita. Više puta si govorio o tom regalu misleći da te on ne čuje. Da je glomazan, i da nije baš ni lijep, ali da ti treba. Jer nemaš kamo drugamo odložiti svoje načine života, svoju predmetnost. Regal-drvo progovara dok ga ne slušaš. Svojim velikim polupraznim pretincima. Oni škripe i cvile i cijukaju; tako govore i ne skrivaju ništa, pa i kako bi kada skladište svu tvoju predmetnost, a tvoja predmetnost progovara između redaka regala. Regal se ne trudi skriti išta jer je toliko velik da bi to jednostavno bilo smiješno! Kako da tako jedno veliko biće sakrije sebe i tebe? On se riječima razbacuje i mislim da je važno da ti kažem da je tvom regalu urnebesno smiješno što se praviš kao da on ne postoji. On zbija šale na tvoj račun. Besplatno. Ako ništa, dobro je imati nasmijani komad pokućstva! Moram ti reći da se prošle srijede hihotao prijezirno, neobično zabrinut za tvoju dušu, urlao ti je! Sad kreće drama. REGAL: /// bez didaskalija ovdje molim, jer sam prevelik za didaskalije! /// ... tvoj ubijeni smisao za humor kao mladi ptići u komotnom gnijezdu! Mladi ptići zdrobljeni debelim prstom seljačke šake koja je morala obrađivati njivu da bi si nešto desetljeća kasnije mogla priuštiti siguran auto, sigurno obrazovanje, siguran alat za vrt, siguran pribor za roštilj za sigurne prijatelje; sigurnu veš mašinu, sigurnu perilicu suđa, sigurna otporna jaka sredstva za čišćenje, jaka nagrizajuća sredstva da otklone svaku mrlju i svaku najmanju devijaciju, svaku neposlušnost, svako iskakanje, svako nesluženje svrsi; svaki nerad, misao, treptaj i šušanj koji bi mogli podsjetiti na prkosnost proljeća! KUĆNA BILJKA: ///zaslužujem didaskalije! /// ... kaže, zato evo joj didaskalija kad baš hoće, (tresucka listove i pridružuje se tamnom glasu regala): Tvoji načini mrze prkosnost proljeća! Temeljito svezanom čizmom smislenosti drobe tvoje ptiće u grlu prije nego što nauče biti duhoviti. Ah, tolika stremljenja ka Duhu, a koliki izostanak duhovitosti! I ta nekolicina sigurnih prijatelja koji su prekinuli kontakt s tobom čim si odlučio malo iskriviti pravi kut i stupiti ka š i r o k o k u t n o s t i . Ali, tvoj objektiv se može svesti i na rasplinutu i fino kultiviranu u s k o g r u d n o s t . Ona ista uskogrudnost koja utabanim žrvnjem melje d u h o v i t o s t i s l o b o d o u m n o s t . Desetljećima zalijevana uskogrudnost, narasla kao lijepo uzgojena ruža u besprijekorno održavanom malograđanskom vrtu. Miriše na m a t e r i j a l i s t i č a n spokoj i ekonomičnu š k r t o s t . KUĆNA BILJKA: (nastavlja sama, kao da gata) Najpoželjnija vrlina srednjovječnog muškarca – vozača kosilice za travu, supruga, oca, razvedenog čovjeka i poslovnog čovjeka. Ekonomična škrtost, pumpa za stjecanje. Ekonomična škrtost koja će ti privrediti sjajnu vrtnu ogradu da te odvoji od tebi sličnog, ekonomično škrtog susjeda s kojim dnevno izmijeniš iste tri banalne rečenice. Obično, u isto doba dana, dok pokorno stupaš istim životnim ritmom 20 godina pa te okine srednjovječna kriza pošandrcalog unutarnjeg metronoma. Podmukla je ta malograđanska ritmičnost i brujanje vrtne kosilice, najrokerskiji događaj u naselju. KUĆNA BILJKA: (dižući listove ka nebu) Potaknula jesam revoluciju biljnih klasa i evaporirala ti kodove izlaza iz rigidnih pripadnosti samo jednoj ljudskoj proizvodnoj vrsti! Navijala sam za tebe s regala, upuhivala ti kisik u prostor, u raster tvoga postojanja. Sve su se moje kapi u tvome stanu izlučivale za fascinaciju postojanja. Bila sam više nego biljno ponosna na tvoje ljudsko biće, ono zaljubljeno, voljeno i kapilarno sam te gledala, sukulentno sam te uvidjela, prepuna vode. Uvijek sam te vodom gledala i vodom pamtila. Voljela sam tvoje biće zatrto stvarima, tvoje ptiće iza krletki i tvoje klijetke tekućeg, toplog, krvlju obloženog srca. Ljudska srčika, svakom biću dom topao i siguran, voljen i miran u pulsirajućem crvenilu kuće srčike. Mirno smo disali srčikama, u našem domu utopljeni u zajednički zrak izdisaja. Moj biljni izdisaj tvoj udisaj, tvoj ljudski izdisaj moj udisaj. Naš prostor dišuće ljubavi bio je moje vegetativno nadcarstvo. Usklađenim ritmom disanja nestaju granice svih bića i evoluiraju suživoti poviše društvenih klasa i biljnih vrsta; poviše kolonijalne taksonomije, poviše filogenije, poviše razdiobe živog svijeta, koja redovno stvara bjesomučne kolektivne i najgore kućne ratove.  Slika poviše: "Shema razdiobe živog svijeta sa SUVREMENOG STAJALIŠTA" (ops! ... sa suvremenih stajališta začetih u najokorijelijim kolonijalnim vremenima kada su živjeli i Carl Linnaeus i Sir Charles Darwin...). Sken iz Bačić, T., Erben R. (1997.). Raznolikost živog svijeta. Udžbenik za drugi razred gimnazije. Zagreb: Školska knjiga ...dosta više ovog italic fonta, i tih boja, i te raznolikosti živog svijeta! Ide mi na živce! Više se ne zna tko što govori u ovoj biljnoj kavgi! U tvom iskoraku iz učtivo pokošene obiteljske tradicije, voljela sam tvoje stremljenje ka nebu i radost i tvoje kapke koje sam bojila zlatnim sjenilom za oči, za pogled u sebe, za ljubav, za ljubav i za ljubav. U toj je kući ipak, između regala i zidova i između ljubavi i malograđanštine u konačnici pobijedila – malograđanština. Tada su me presrele grinje tvog ishodišnog života. Čizma gospodara među robovima pamuka i komocije, krhke polomljene košćice tek netom rođenih ptića, polomljene prkosne kralježnice ptića, daleko prije nego što su ptići ikad pokušali uzletjeti. Njihov grozomoran plač i cjeloživotna ugroženost koju se zakrililo sigurnim oruđem za napredak suvremenog društva. Slomljenim ptićima siguran život društvenog prosperiteta! U našem kućnom ratu, iskreno, bila sam odviše k r h k o p a m u č n a, a na van puna trnja, ko' agava opasna i razmnoživa, samoživa. Oprosti, nisam dovoljno rano uvidjela da i ti stojiš na krhkim nožicama ugušenog sebstva. Ja sam u ovom životu sukulentna i debeljuškasta tustika, s plantaža pamuka odavno sam otišla. Oprosti, zaboravila sam kakva je krutost pored koje ptići umuknu. Naučila sam se puniti vodom iz pukog preživljanja. Iz svih sam svojih života u listove sakupila srčano rastlinsko saznanje da je ljubav krilatija i od bilo kakve duhovitosti. Ona je vođena sveobuhvatnim i prkosnim vjetrovima. Od tebe i s plantaže prividnog pijeska me otpuhalo. Pješčani satovi vremena su neuhvatljivi, iscurili su u običnu kućnu biljku, najprije manufakturno posloženu na police supermarketa, a potom utišanu u nepričljivom domu ljudske navike s koje se briše prašina, ali se ne mijenja. Zato... Ja znam čekati. Dok čekam, promatram sebe, već životima samo to i činim. Reinkarnirana kućna biljka iz života u život gleda se tiho, a naširoko, (gledaj me tiho!) zeleno, a ljudski (ugledaj me ljudski!), neprimjetno, a pomno (promatraj me pomno!); špijunski, a korijenski (voli me korijenski!), esencijalno (budi!) i progovarajuće: Moj se oprost još tare o zrak. Moje su oči zelene, svevremene, a ljubav slobodnija od slobode.  Hvala ti, hvala ti što si otišao.
 Tekst, punim srcem spisateljice, posvećen majkama novorodiljama koje su prostrijeljene u porođajnim sobama bolnice u Kabulu, neke pri porođaju... Neke od beba bile su u tim trenucima pored njih i proživjele su, preživjele ovaj napad. Ovaj tekst posvećujem svim bebama koje same moraju dalje i mamama čija je ljubav vječna. I Europi koja uporno negira afganistansko izbjeglištvo. U mjesecu svibnju, kada makovi cvatu. 15.5. 2020. (Afgan maternity ward attack) Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici. Gledaš li u mene? Volim sunčane položaje i volim bogatstvo tame, volim bogata i propusna tla. Volim bogate i propusne umove, osunčane umove u svjetlosnim kućama. Razabireš li? Ja sam uporna. Ja sam uporan korov na obradivim poljima, uz puteve, uz tračnice, u žitu, rastem na svim napuštenim zemljištima. Za razliku od mnogih, ja volim vlastitu napuštenost, ja jesam kad me pustiš. Ja jesam! Ja sam jarko crvena, svijetlo crvena, žuta i bijela, a čim se rascvatem i uspravim, radosno odbacujem svoje latice. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Svoj život predajem poljima već nakon trećeg dana. Spava li ti se? Posve sam nevidljiva. Posve. Ljuljam svoju biljnu datost uz vjetar pored kolosijeka, volim tračnice, to su moje linije prelaska iz biljke u čovjeka. Ti si čovjek u vlaku užurbanog vremena, voziš se točkama opustošenog vremena, neosjetljiv na snove i neosjetljiv na biljke. Ti si čovjek biljnog zaborava. Prije tri stoljeća tvoga vremena dali ste mi ime Zaborav nokturna. Običavali ste noću ulaziti u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Sanjanje je bilo glavno zanimanje, a sve su noći u tamnom središtu moga cvijeta vašim očima bile osvijetljene. Vaše su oči osvjetljavale puteve vječnih vremena kojima smo zajedno i istovremeno putovali od Sumera s Babiloncima, Fenićanima do Egipta s Asircima, Indijom do Perzije izgovoreni glasno u kliktaju Anadolije, s cvijetom u kosi, isplesani u minojskoj kulturi, zasađeni u Kreti a preseni Grčkom eleuzinski misteriozno preko arapskih carstava do Europe udahnuti u pijanom Rimu, otpuhnuli smo se jednim dimom sve do Kine i Indokine, svilom i sjemenkom tamo i nazad, putem svile, sad i svugdje, drevni i sadašnji, usnulo probuđeni.
Ja sam bila vaša biljka radosti, hul gil zvali ste me kad ste bili Sumerani. Tisućljećima ta koja plače za vašim onostranim, korov i boginja, crvena, glinena koja voli živjeti uz tračnice za putovanja na duge pruge. Ekstrahirali ste moju tugu, Lachryma papaveris. I zato ti hvala, čovjekoliki stvore, putniče neznalico, robu vremena i robu robe. Dok si trgovao, ondje u Bagdadu, ja, sjedeć kao starac u zadimljenoj čajani zavukla sam ti se kriomice u džepove između gutljaja crvenog čaja.
Mirišeš li me? Nejaki starac bila sam, turčinak, očiju zgužvanih između bora, sjajnih, vodenih očiju koje daleko vide. Pili smo čaj lagano, zajedno, naizmjenično, sjedeć na tlu govoreći o ničem; aratpa pal, makov sok želite li? Pristao si diplomatski, trgovačkom pobudom jer razmjena dobra je za posao. Ja, starac, izvadila sam malu šišu, stavila žar i udahnula tri puta. Prvi puta za sebe, jer ja sam cvijet nad cvjetovima i Majka bogova; drugi puta za tvoju dušu, jer ti si čovjek, čudna biljka; i treći put za lijek samoga Boga, napuštenoga, razasutoga, Boga nevidljivoga. Posve sam nevidljiva, posve. Otišli smo u tvoja doba kazaljkom razgraničena. Željezno doba starog roba, brončano doba svih rugoba. Tamo, 5 000 godina prije nekog Krista, stiskali smo se jedno uz drugo u prohladnoj neolitskoj noći uz vatricu u kaminu u utrobi žene. Ja sam bila dijete bogova začeto srcem, ti si bio srce. Ugledana tvojim očima, ja sam začeta tobom. Utroba je bila naša svjetlosna kuća, zemljani krov nad glavom, ispod kojeg se biljke i ljudi poznaju i miješaju jedni drugima u postojanja. Ti si, čovječe, moj plod u tobolcu maka s brojnim pretincima ispunjenih sjemenom bubrežastog oblika. Ti si čovječe moj plod! Ja sam Majka bogova! Čuješ li me? Ne budi bulka! Sjeti se! Noć je uvijek dovoljna velika da bude zvjezdana, dovoljno prostrana za zaborav nokturna. Posuta je makovima uz cestu, a sva tvoja povijesna sjećanja u bezvremenu nalik su na opijum: meconium. Povijest nakrcana nasiljem, upregnuta kao konji, kaska za samom sobom, struji milost iz očiju konja koja je ostala između buzdovana i mača, baruta i koplja, mirisa na krv i okusa otuđenog života. Stotine tisuća lica i stotine tisuća lica i stotine tisuća lica natopljene gazom morfija u kolektivnoj boli jarkocrvene boje koja ne jenjava. Božje dijete i božje dijete i božje dijete rodilo se u Kabulu 2020 godina poslije nekog Krista, uslijed nekog Alaha u središtima kolektivnog ludila božjeg zaborava, prostrijelilo majku i majku i majku u rodilištu, čim je dijete i dijete i dijete izašlo iz utrobe. Tople, crvene, sigurne utrobe. Utrobe prepune ljubavi i životne tekućine, lebdeće i bliske, mirne, uspavljujuće, majčine, ljudske, zemljane, voljene, crvene, plodne. Čuješ li me djetešce moje, milo moje, mamino zlato, ja sam ovdje u bezvremenu, volim te bezvremeno; ljubav nije kazaljkom razgraničena, nije mjestom otuđena, nije nasiljem ukinuta, ljubav je neizmjerna, rastuća kao nepregledno zvjezdano nebo iz kojeg te vidim, uvijek te vidim, i uvijek te gledam i uvijek te slušam, srce moje, čuješ li me... Volim te u kolijevci bebe koja je ostala sama i plače opore suzice tek stvorenog života koji tekućinom iskušava samog sebe. Ja sam crveni cvijet, tvoja majka, tvoja ekstrahirana tuga, oteta, onesviještena i anestezirana. Ja sam plod, dječja zvečka, svirajuća čahurica nevinosti dječjeg bića, tek rođenog bića i biljno ljudskog bića koje se rađa nanovo i nanovo, sa svakim kasnim proljećem. Ja sam Majka bogova i strpljivo čekam vaša proljeća! Iz ljubavi prema tebi živim kao mak, posvuda, jarko crvena. Biljna sam vrsta jer ne podnosim ljudsku bol, zato je ublažujem bočicama morfija i sedativima. Darujem sebe za tvoje smirenje, darujem mir u povijest tkiva. Strujim mir u središte kolektivnog ludila božjeg zaborava i sijem sjemenke u plodnu amneziju čovječanstva. Iza zastora amnezije dopušteno je da se sretnemo mi, majka čovječanstva i dijete čovječanstva, ljubav i voljeno. Kako se voli nepromijenjeno je od drevnih vremena. I u ovoj kulturi je ljubav ljubav je u ovoj kulturi ljubav je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi ljubav. I u ovoj kulturi je bol bol je u ovoj kulturi bol je u ovoj i u ovoj i u ovoj kulturi bol. Vještine upravljanja Lachrymae papaveris, makovih suza pune polja čitavog Afganistana. Ja, crveni cvijet tamnog središta na dugačkoj vitkoj stabljici uspijevam u rastrganoj zemlji, ja afganistansko prokletstvo jesam afganistansko blago koje pokriva 85% svjetske proizvodnje opijuma. Moje mlijeko, moje suzice, opijumski ekstrakt (extractum opii), biljno vino (vinum opii), opijumski pelud (pulvis opii), opijumski sirup (sirupus opii)... Litra mojih suzica u Afganistanu dat će ti 800 američkih zlatnika, doputovat će tračnicama pored kojih ću ti ja mahati, da bi na europskim ulicama suzica postala dragulj pretvorena u junakinju, heroinu zapadnjačke suvremenosti od 16 000 američkih zlatnika. Heroina će te milovati sve dok želi, i kad vrijeme za to dođe, njezina grčki prevrtljiva božanska narav će te usisati. Zbog heroine, ljudski su bogovi jedan po jedan popadali na tjeme, bez dodanih religijskih opijata, opremljeni samo suvremenom boli odsutnosti u svjetskom vrtu ovisnosti. Samo da ne boli. Samo da ne boli! Samo da ne boli!!! Ja, Papaver Somniferum, vrijedna hvale, laudanum, lijek samoga Boga, Bog za Boga. Mene, Papaveru Somniferum, sam je Paracelsus manje poznat kao Philippus Aureolus Theophrastus Bombastus von Hohenheim donio sa svog putovanja po Aziji kao dragocjenost besmrtnosti, uz limunov sok i esenciju zlata. Mene, Papaveru Somniferum, svi povijesni i suvremeni ovisnici konzumiraju učestalo kao limunadu, naganjajući svoju esenciju zlata, svoju svjetlosnu kuću, svoje bogatstvo tame. Ja sam analgetik povijesti! Križari su me voljeli toliko da su Kinezi kršćanstvo povezivali s opijumom. Ja sam derviša potegla za ruku dok se vrtio u ljubavnom zanosu nedostižne besprijekornosti. Ja sam ljuljala brodove francuskih mornara koji su se vraćali iz kolonizirane Indokine. Ja sam Grčkoj dala kolijevku punu biljnog plača koja je izgradila Europu. Ja sam umirala s bogovima u egipatskim grobnicama. Ja sam raznijela Babilon. Ja sam preuzela Tasmaniju, najurila Kinu. U mene su Britanci bili toliko zaljubljeni da su s Kinezima vodili Opijumske ratove. Zbog mene još vode ratove, narko-bosovi i Europa mi se raduje svakom novom pošiljkom suzica mog afganistanskog biljnog vina koje vrlo dobrodošlo teče europskim ulicama intravenozno uz nedobrodošle afganistanske prebjege jer tamo rata nema, jer majka je majka je majka je majka je već – mrtva. Gledaš li u mene? Razabireš li? Mirišeš li me? Posve sam nevidljiva. Posve. Moju ljudsku bol ublažuje moje biljno prostranstvo. Ja sam, na kraju samo cvijet koji voli sunčane položaje, bogata i propusna tla. Svoje latice odbacujem radosno, ja jesam hul gil, biljka radosti, volim napuštena zemljišta, i prazne kamenite kuće. Meni raskoš ne treba. Ja gajim okultnija znanja od kićenja tučka. Moj je pelud plav. Spava li ti se? Moje peludno plavetnilo obilato posjeću pčele. Danju ulaze u bogove, u svjetlosne kuće napuštenih zemljišta. Zajedno zujimo eleuzinske misterije, putevima osvijetljenim u tamnom središtu moga cvijeta, tiho, bumbarovim basom. Sjeti se!  Grafika preuzeta s Pinterest Michelle Imam previše svega, tučkova, prašnika, peludnica, latica, polenovih zrnaca! Spora, klica, sjemenih zametaka, peludnih zrnaca i embrionskih vrećica! Imam krupan pelud i ljepljivu njušku! Moje su prašničke niti duge, zamorno predugačke, i trče iscrpljujuće trke na duge pruge. Vole me jedino bumbari, leptiri, muhe i tvrdokrilci. Drugi me ne vole. Ali mene za to zaboli zigota. Nabijem ih na tučak! Ja sam i resa i klip i klas. Ja cvatem prije nego što se razlistam zaboli me zigota ako je to tebi prerano! Zaboli me zigota ako ti je prejarka moja tekstualna divota! Ja se nikad neću dati reducirati na ženski gametofit, ja sam ruža, najvoljenija, raskošno dvospolna, trnovita, bez dlake na latici. Mene poklanjaju u buketima, debili. Tako smo završile mnoge od nas, u buketima za materijalističko iskazivanje ljubavi skorojevića. Rastemo u stakleničkim internatima kao dobre uspravne djevojke gdje dovikujemo jedna drugoj psovke u kilometarskim uzgajivačnicama. Svoju neodoljivost gradimo na umijeću psovanja i proklinjanja svakog pasjeg skota koji je doprinijeo trnovitosti naših priča. Svaka ruža svoju priču ima. Svaka je na svoj način crvena, krvava i životno mirišljava. Ovu zadnju malu dovukli su iz dječjeg doma jer ionako nije spavala noću pa su osmislili da je noću uposle. Navukli joj tamnozelenu usku opravicu o njenu tek izraslu stabljikicu i gurnuli je u grad, dapače u velegrad postindustrijske revolucije kuda se šuljaju skorojevići iza zatamnjelih stakala i njuše mlade tek propupale cvjetove. Malu do tada uvjerili da iz toga nema van i da se to tako mora, da noćna mora njezin je vrt i da je u tom vrtu ukorijenjena. Nakon 3 zime i 3 proljeća, mala se iz vrta iskobeljala, slučajno je neka budala u popodnevnoj šetnji iz tog vrta iščupala i bacila u kamion koji je prevozio lučice karanfila do našeg stakleničkog internata. Tri reda od mene raste ta jedna nesnosna ružetina, nabijem je na zigotu. Kako sam imala sreće da je baš tamo upiknu, nije mi jasno. Ta je kokoška stigla najvećom isporukom kavezno uzgajanog cvijeća koju je vidjela Europa posljednjih desetljeća. Dopremili su ih vlakom od 16 vagona u kojima su ih sve usko nagurali ko kokoši, zato je i zovemo kokoška. U vagonima se te cvjetnice, vrhunski cijenjenje nositeljice sjemenih zametaka nisu mogle ni pomaknuti, nagurali su ih list o list, trn o trn, laticu o laticu, gledale su se međusobno u duplje cvjetnih čaški i disale si o mirisne vratove. Vozili su ih danima u vagonima bez prozora gdje su jadnice svakim kilometrom padale jedna preko druge od iznemoglosti. Takav su povlašteni tretman uživale jer u konačnici nisu bile bitne one, već zametci koje su nosile unutar svoje plodnice tučka. Njihov je prijevoz preko čitave Europe do našeg internata bio da tada najsmioniji pothvat kompanije Inflorescence&co. koja je njegovala partnerstva s vlasnicima kompanija iz najviših političkih krugova. Dobrostojeći gospodari voljeli su darivati jedni drugima ruže, pogotovo vrlo mlade ruže, ružice, kao znak snažnih veza nerazdvojivih partnerstva; kao i darivati svojim ljubornim ženama ekstrakte ružinih kapljica, kao i svojim otrcanim ljubavnicama kičaste bukete silovito zavezanih ruža koje su jaukale kao ropkinje u suvremenom sužanjstvu slobodnog prijevoza roba, bilja, životinja, ljudi i usluga. Trgovina ružama, najuspjelija branša!, glasila je zdravica dobrostojećih gospodara. Plodnice tučaka nevažnih kučaka, interni slogan pomno čuvane mreže onih legalno izabranih i ilegalno odabranih. A ne znaju gospodari da cvijeće mreže pravi dublje u zemlji nego kriminalistički underground. Ne znaju za zonu produženog rasta ni za preobrazbe korijenja. Ne znaju da sve dogovore čuje zračno korijenje naše prijateljice monstere koja nam šalje ekstrakte poruka sve do naše osi izdanka. Nemaju debili pojma što su ruže. Ne znaju debili na kome su sazdali robovlasnički sustav niti znaju što su sve prenosile cvjetne čaške u vagonima; ne znaju kako kokoši kokodaču ružine naricaljke stoljećima, nabijem ih na zigotu i ružetinu tu tamo jadnu koja se svega sjeća i koja je svemu posvjedočila, postala opasni element političkog praska. Ruža, da, ta ljepotica kakve nema, da, kučka privlačna, da, predivna, neodoljiva, predmet žudnje, ali ponajprije predmet.  Fotka preuzeta s Pinteresta A kako sam ja dospjela ovamo? Kučketina nad kučketinama.
Ja sam se zaljubila, kučka glupa. Zaljubila se punim svojim parenhimom, cijelim svojim bićem i tkivom. U ružičnjaku, a gdje bi drugdje. On je bio mladi vrtlar. A ja sam bila mlada ruža. Ne može otrcanije. Rasla sam na glavnom luku ružičnjaka, uz glupe ruže puzavice. Vrtlar je bio srednja rasta, čvrste, a nježne ruke i kuštrave kose. Simpatičan. Kada bi prolazio ispod luka, okrznuo bi uškom moje lišće, a kapljice rose s mog bi se tkiva slile iza njegovog uha praveći obris mokar i miomirisan prema njegovom vratu. On bi potom kapljice rose s moga tkiva, što su se skupljale podno njegovog vrata dodirivao rozastim jagodicama svojih prstiju i brisao s njima oznojeno čelo. To su bili naši prvi vodeni dodiri. Sljedećih mi se dana samo osmijehivao, posve nevino zavodnički neprimjetljivo. Ja sam se na luku, svakim njegovim prolaskom sve više tresla od žudnje za tim brižnim primjerkom ljudske vrste i obasipala ga laticama. On me njušio, a ja sam se dala. Ja sam jednostavno drhtala, od njegova dodira naježile bi se sve moje žljezdane dlake, ja sam lučila eterična ulja kao nikad prije, svi su se moji nektariji pootvarali, oko mene su zujale sve pčele ružičnjaka, bumbari i tvrdokrilci, sve su mi druge ruže zavišću zamjerale da im kradem kukce i da će moja zanesenost srušiti luk našeg ružičnjaka, stup našeg društva. I jest jednom luk pao. Kada je vrtlar pio s mojih nektarija, sve se oko nas toliko treslo, i živica ružičnjaka, i ograda i držači i fenjeri, i luk se srušio zajedno s nama pijanima od sekreta i eteričnih ekskreta. O tome je cijeli ružičnjak kasnije brujao mjesecima, iako se nikome ništa od tog potresa nije desilo i iako je vrtlar, isto tako vještim okretom ruke zašarafio luk nazad u svoje kučište. Naša je ljubav trajala jedno proljeće, jedno ljeto, jednu jesen i jednu zimu. Dobili smo i ružinu djecu, dječje ruže. Dobili smo mnogo ružica. Ja nijednu od tih ružica nisam upoznala. Ruže s druge strane ružičnjaka, iako me nisu trpjele, nisu mi imale srca reći, da moj vrtlar našu djecu skuplja, pakira i izvozi. Upozoravale su me da ljudska ljubav nije istovjetna ružinoj, da ne trpi dvospolna bića, da zazire od višespolnosti i da ljudsku vrstu strašno uznemiruje istovremeno posjedovanje prašnika i tučka. I da je i u mog vrtlara ukorijenjen strah ljudske vrste od osnovne anatomije cvijeta na kojoj počiva život. I da ljudska vrsta oduzima cvjetnu djecu koristeći prirodnu anatomiju cvijeta kao svoj ultimativni argument za neprirodno, izopačeno, poremećeno i zločinački. Moje su ružice meni oduzete stupom društva, lukom ružičnjaka i dato mi je jasno do znanja da ja tu ništa ne mogu jer ja sam u ovaj ružičnjak ukorijenjena, kučketina glupa, ja plodnica tučaka nevažnih kučaka. Ja ne bi bila ja, kučketina nad kučketinama, tako su vikali za mnom, nabijem ih na zigotu, a da nisam sama presjekla svoju stabljiku uraslu u luku. Ja sam presjekla sve svoje veze s tim umjetnim đubrivom, nabijem ga na zigotu i otrčala svoju trku na dugu prugu, sa svojim dugačkim prašničkim nitima, predugačkim, zamornim, botaničnim. Iz ružičnjaka sam otišla u staklenički internat da psujem, da siktim, da pjevam, da se jebem, da rastem kako mi se god prohtje da me ti jednom ubereš za buket, svoj izopačeni ljudski buket, koji krade tuđu djecu za vlastitu sreću, nabijem ga na tučak, da ti psujem usred tvog svečano uređenog stola, da ti psujem za posebne prilike, u vazi da ti psujem ja sa svim drugim otetim ružama, iskorištenim sestrama, kćerima i prijateljicama, ja raskošno dvospolna, trnovita i trnovitog puta, ja predivna, bez dlake na latici, nabijem te na tučak i zigotu! Nikad me nećeš reducirati na ženski gametofit. „Vjerujem da ćete vi otvoriti vrata.“ Vi ste otvaračice života, stvaračice, čarobnjakuše, divljakuše, kreveljuše zabavljačice, pantomimičarke jedne varke nasumično izvrnutog špila karata; vi ste preobražene stabljike gomoljaste, trnovite i vitičaste, potomci rijetkih bića, sukusi slatkog žića, biljke penjačice, izdajice umrtvljenog života... „Vjerujem da vi znate otvarati vrata“, nožicama kojima upirete o zidove i prisluškujete nezgodne pomisli o sebi, one pomisli koje ni ne stignu postati misli. Misli za koje stanovnici zidova ne žele da itko zna da obituju s njima, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava.  Kada sam otvorila tvoja vrata, čula sam tvoje neobrane misli, tvoje kukolje, posve stišano kukanje, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čula sam lišće kako ti raste iz ustiju, kako treperi kroz tvoje ždrijelo mekano i toplo i izlazi ka svjetlosti s parom tvoga daha. Čula sam zrikavce u biljnim tobolcima kako ispuštaju sjemena plavookih gušterica što trepću u tvome snu. Slušala sam te dok spavaš, škrgućeš zubima dok sričeš riječi, melješ ljuske sjemenja koje se sunovraća u tvoje provalije, visi o liticama izblijedljelo zelenih zečina. Došla sam s vjetrometinom, izmorila bilje litice, prevrnula ti listove i sva tvoja naličja, ostavila te opaljenih obraza, ja bez obraza, bezobrazna Vegetabilia, autotrofna, samodovoljna, koja sama stvaram svoj kisik i tvoj kisik, preobraziva, često neprepoznatljiva, vjerna nestalnosti, klica u sjemenci u stanju mirovanja. Ja, tvoja osobna proročica latentnog života, gledala sam kako ti iz trepavica rastu pupoljci, kako ti se uške pretvaraju u čaške, a nos u žir. Ja sam popratila periferni vid tvoga cvata, kada ti je iz sljepoočnica narastao mali javor, a u kosi ti se zasadila trava prije nego su je opljevili; kada ti je kroz zjenice izrastao tučak i iz očiju ti potekao slani nektar uzburkane jave vidovite u snu. Namirisala sam kada ti se oko vrata zapetljala plava kiša, omamila nas oboje, lila po nama u mlazovima, pljuskovima, ta opijumska vremenska oborina, izmijestila nas nizvodno bujicom rijeke, dovela k novim pojilištima. Ondje nas je progutala divlja svinja želeći ugasiti žeđ nelagode svijeta. Tebi su do tada već izrasle djeteline pod pazuhom pa smo krenuli tražiti četverolisnu koja bi zadovoljila našu sreću vagabunda, putujućih pjesnika u punom cvatu. Na leđima su ti puzavice uradile ljestvice, a nokti prerasli u biljke mesožderke da nikad ne ostaneš gladan svojih jednodnevnih mušica. U jednom ti je dlanu niknula pasiflora, a u drugom cvjetača. Dvije pojavnosti tvog floraarta ostavile su me zabezeknutom, takav rariret staništa, takva razdioba ionako dvostrukog života. U međunožju razvio se ružičnjak, s golemim ružama zimi i ljeti, a Oscar Wilde je inspiran tobom ispisao slavuja i ružu, tekuće crvenilo koristoljubive ljubavi koja ljubi što koristi i koristi što ljubi. Pometen vašom igrom u labirintskom ružičnjaku Oscar je kasnije kronično obolio od cinizma i sklupčao se u jednu kap tinte.Tvrdokrilci zriču najljepše priče. Do kraja našeg vegetativnog suživota, oko koljena ti se obavio bršljan pa više nisi mogao hodati; nisi na vrijeme opazio narav biljaka penjačica, divljakuša stvaračica. Čula sam kad si rekao da smo potomci rijetkih bića i otvorio špil karata pantomimom izučenog varalice čije su ruke obrasle trnjem, a prsti se pletu viticama. Dugo si mljeo sukus svog slatkog žića, preobražen biljnom invazijom postojanja, trlao babi lan, krao biljkama vrijeme, podrezivao krila kojima nevidljiva bića lete. Mi, stvaračice, mi otvaračice života izdale smo mrtvilo ukorijenjeno u tebi, u tvom domu i tvom naumu. Ubole smo o vreteno sve stanovnike zidova, koji nisu željeli da itko zna da obituju s tobom, sve tvoje višepojavne stranputice, one koje se brišu kako se pišu, koje se čiste kako se misle, koje se smotaju kako se motaju unutar zidova i najtiših glava. Izdale smo i tvoje bilješke i tvoje čistke i tvoje premotavanja starih filmova na celuloznoj vrpci.  Mi, otvaračice vrata, bezobraznice, biljke penjačice, pustile smo kisik u tvoj vidik; mi prisluškivačice pritajenih bivanja u čekanju, putnice kroz koloplet, poznavateljice rubnog, plesačice na žici, zabavljačice, cabaret pjevačice, glumice, escort pratnja penjućih nožica upiremo se o neprovjetrene stanove i krademo drvene škatuljice. Mi, nečujno glasanje mladih ptića ugniježđenih u tebi. Čuješ li nas, čuješ li nas, čuješ li nas? Mi osvjetljavamo nepostojanje prostora, sričemo ti pjesmu pinija.
Postoji li pinija koja ima točku koja uz doticanje i preskakanje pretječe ples pretječe rečenice bez kraja Postoji li pomicanje osvjetljavanje riječi uz sasvim odlučnu nesmotrenost koja prija kao ruke kao prijateljstvo ispod vrata desno od srca podno raznošenja: zamjena puteva ljubav za nagonom posred naših ruku, truba presjeci sve rukopisom dopiranjem pismom ispod vratiju desno od zvona ispod otirača podno vratnica Ostavi pismo. sasvim odlučnu nesmotrenost Ostavi je. zamijeni puteve (a kad se usred sakriješ usred tuđih pokreta podsjeti me da posred naših ruku truba presjeci sve rukama glasnika pronađi predanost točku koja crta ljubav prestiže ples prestiže rečenicu bez kraja posred zauvijek  Mi hodamo najsamijim putevima. Po nama kroče noge. Mi pišemo najsamotnije ljude. Bilježimo.  Mi smo neželjene. Mi smo sva neželjena djeca i neželjeni predmeti, neželjene misli i neželjene vijesti.  Nas bude sva tvoja neprihvaćena zla, spavaju s nama, mi se prekrivamo s nekoliko ogrtača da bismo ogrnuli tvoja padanja čovječe, ti mali čovječe, zaboravni stvore. Mi za tebe nosimo trnje, utiskujemo korijenje u neprohodne zemlje, mi nemamo hranu, mi priređujemo glad. Strah u kostima naš je sok u stabljikama koji kolamo za tebe, da se ti ne bi strašio, da bi sebe malenog lakše odbacio. Tvoje je crnilo naša hrana, mi pokapamo mrtve i bdijemo nad njima, mi smo sve čega se ti bojiš. Mi smo paziteljice tvoga zazora, kućne njegovateljice usamljene tame, pomne tamničarke svega što krišom stanuje iza tvojih kapaka. Mi smo sve tvoje odbačeno.
Sasušene biljke jesmo iz kojih zadnji život curi kasnim ljetom, mi smo trepet i treptaj iz kojeg vrijeme curi pješčanim slijedom nestanka. Mi smo da bar nismo, da bar nije, da bar neće, neće mene, neće tebe, slutnja, smutnja, tobogan u loše. Mi smo tuga svakog napuštenog čovjeka, mi smo njegova sjemenka, stojimo uspravno, lomljivo i suho, predane čuvarice zemaljskih napuštenosti, ima nas mnogo, ima nas mnogo... Mi ne plačemo, biljne tekućine nemamo. Mi smo kor za nevjerovanje u život, lupkamo u ritmu osamljene osobne partiture, metronomom od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Mi bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude. Nas nije strah najvećih tuga, nije nas strah tvoje samoće i utisnute sramote da si sam i tada kad je dan sav takav razigran. Mi znamo da samoća je zamak koji se gradi, obrazuje od čvrstog epidermalnog tkiva koji ne prokišnjava život. Mi smo lomljive svjedokinje jada, mi bilježimo najsamotnije ljude, pišemo ih. U zraku iznad tvoga puta vodimo sklerenhimski dnevnik neljubavi, sve boli svih koštunica, sva pucanja po šavovima parenhima, sva prsnuća srčika svakog obraslog zamka. Dođi k nama, zaboravni stvore, mi se ne strašimo neljubavi, mi, šapćuće vladarice neželjenosti.  Mi se ne strašimo, usred našeg žbunja spavaju vječno umorni ljudi. Spavaju nemirno na našim vječnim pojilištima, nepokriveni, otvrdjeli od neživota, od nestanka nade, od ustanka jada, od polaganog jezovitog pada u rov. U rovu je ko' na kući na krovu, ko' kuću nema taj se rovom diči, s rovom sanja prokišnjavanje života, našim krhkim tijelom biljaka prekriva svoj dubok san o ljubavi. Neimaština ih mrazom ljubi u obraze, mi ih milujemo smrznutim listićima svojih tijela, suhim čaškama dodirujemo dlan preumoran da bi bio tužan, a još pretopao za nestanak. Mi ugađamo biljne vage za životne težine, mi ukazujemo na najsamotnije ljude. Mi smo već odavno mrtve, usahnjele i odrvenjele, nama ništa teško nije, nas ništa ne boli, nama je tuđe breme samo darovano životno vrijeme. Mi smo dom, mi smo nečiji dom! Mi smo te koje mogu voljeti sakati život slomljen u duhu veselog čovječuljka. Mi volimo sve. Volimo odbačene vrtne patuljke, polupane lonce, bačenu tenisicu, sjedala s mahovinom, jakne na kojima raste trava, vrećice (volimo puno poluraspadnutih vrećica), volimo kauče, vagone, plastične boce ispunjene sluzi, kablove koji grle naša suha biljna tijela, volimo tepihe, plastične igračke, lavore, žarulje, mišolovke, okvire slika, olovke, kemijske, zablatnjene knjige, razbijena stakla, veš mašine, prozore uglavljene o stabla, boce staklene, hrđavo željezo i bačenu šutu. Mi volimo sve što vi niste u stanju imati, volimo vašu neimaštinu odbačenih predmeta i odbačenih osjećaja, mi smo svete čuvarice vaše groze i rujemo po svim bačenostima života dok ne dođemo po vas, u snu, strunom neželjenih vapećih crnila, putevima korijena neprohodne zemlje da probudimo tebe, tebe mali čovječe, zaboravni stvore!  Naše granje snubi osebujnu čovječju muku bez dlake na jeziku i trnovito je tješi, težinu mučnine postojanja poluukopanu u glinovitu zemlju. Naše granje dodirne svakog koji prođe najsamijim putem, ogoljen do stabljike, krhak kao osušeni list, tvrd kao orah. Svaki je naš odbačeni gost voćka čudnovata slomljenih ticala, pusti kukac rane jeseni, pred pustoš stigao nenajavljen, gleda nas ravno u smrt, u naš biljni odlazak, zabezeknut, razjapljen, sluđen, otuđen. Čita svoju parituru, otet od čuvarica odbačenosti, od biljnog tkiva što prati u stopu tvoje stope, tvoje smrknute sinkope. Kukac korača ka koru zatomljene pjesme, a mi šutimo i pjevamo, mi rujemo i bilježimo, mi pišemo najsamotnije ljude, sve podzemne napuštenosti i nadzemne tišine tuge. Ne oklijevamo pred ljudskom sudbinom, mi smo trnje osobnog izbora. Mi smo dom, mi smo nečiji dom!   Život je bujajuć, život je živ, život je trepetljikav, život ti gurne zazelenjelu viticu u nos. Život je slastan, život te kriptosjemenački oplodi, pored života ja sam ništa, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, ja kućna biljka mesožderka na daljinsko upravljanje. Ja u diskusijama, ja u važnosti, ja u čitanosti, ja u načitanosti, ja u mjerama opreza, ja u predostrožnosti, ja koji gledam gdje je drugi ja koji je daleko od mene, uvučen, podvite stabljike, složen u svoj klas. Ja, monokultura cijepljena i špricana. Život mi gurne zazelenjelu viticu u nos. Ja zakašljem. Da vam budem iskren, ja se strašim tih glavonja simetričnih mišljenja, oni potresaju sve moje tegle kućnog cvijeća; strašim se glavočika i njihovih izdanaka, njihovih glavica cjevnjača i cjevastih cvjetova koji me prate, koji žele znati moje bivanje, putovanje mog peluda, moju višespolnu botaničku slobodu, moja zaljubljivanja, moje susrete, moje razmjene, moj dodir s pčelama, moje rasprostranjivanje vjetrom, moja vegetativna svojstva i koliko mogu izdržati vegetirajući kući, ja slobodan, ja bezobrazan, otrgli sjemeni zametak kultivirane biljke, kopile, nesvrstan, nasumično raspoređenih prašnica spremnih za zarazu slobodno lebdećim mišljenjem.  Kaljužnica (Caltha palustris), "Ova biljka iz porodice ljutića cveta s prvim toplim danima posle zime, odlična je protiv kašlja, reume, anemije i kožnih oboljenja, ali morate poštovati pravila pripreme jer sadrži jake supstance koje se graniče sa otrovom!", izvor slike i komentara: http://www.ruskidoktor.rs/kaljuznica-snazna-prolecna-isceliteljka/ Ne volim glavočike. Ne volim kaljužnice koje zimi hiberniraju u kaljuži društveno-osobnih nesloboda, u reduciranim čaškama pojedinaca, ne volim krizanteme jer me podsjećaju na smrt! Ne volim artičoke jer su napuhane i kičaste i samo koriste pomodnu kulinarsku fazu da postanu servirana pošast jednokratne prilike za posebnošću, ne volim tratinčice jer su posvuda, ne volim vodopije jer ružno zvuče. Ne volim suncokrete jer su previsoki i jer su uvijek tako prokleto pozitivni i okreću se za suncem, idu za masom, tove čovječanstvo prženim sjemenkama i kupaju ga u prerađenom ulju. Od glavočika, trpim samo pelin jer se dobro slažemo i jer je gorko zabavan i jer on mene trpi, zatim maslačak jer je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik, i kamilicu jer je toliko naivna i nježna i okrepljujuća i nesvjesna svojih blagodati, nesebična, i malo glupava dobrica pa mi je takva draga i s njom nikad ne ulazim u diskusije, samo u vruće kupelji, a o tome vi perverzna čeljadi zakračunata u stanove košnice sada nećete čitati, a znam da biste najradije htjeli jer je proljeće, jer život je živ, život je bujajuć, trepetljikav, razmnožavajuć, i podmeće nogu zatočenostima starim, drevnim, ponavljajućim, prenošenim generacijama uzgajanim u civilizacijama. Život je manifest. Život je manifest svega, svesrdnosti i sladostrasja. Život je inspirativno nenormalan, društveno odudara stalno mijenjajući oblik; on, život, ona, ono, oni, one je kopile ukorijenjen u korovu, on je egzistencijalni ksilem floem zrakasto raspoređen, on ti je u umu, on ti izlazi na nos kao britka penjačica, on je javno vegetativno razmnožavanje i neukočeno izražavanje, on je i mrkva, i peršin i celer i batat, tvoj unutarnji slatki, slatki skriveni još nepronađeni krumpir. Život ti gurne zazelenjenu viticu u nos zato jer je to što život čini, život raste a da ne pita, život ide dalje, život prolazi, život prkosi, život buja, to ti je život! Kad sam se ja rodio, nitko nije ni trznuo cvjetnom glavom. Ja sam plod brzinskog seksa na livadi, majka mi je bila kurva, a otac slobodno leteći oplođivač, slatkoriječivi dekintirani žigolo, dapače, moj je otac ujedno i moja majka; prašnika je imao deset, latica pet: zastavice, krilca i lađicu. To je izgledalo tako, moj je otac podigao krilca, jer kod nas i muškarci nose suknje, propnuo svoje međusobno srasle prašničke niti, na što se moja majka protresla i zacrvenjela, zarozila stisnuvši svoj vjenčić od dvije usne, obavijena prozirnastim očevim krilcima koja su se talasala na povjetarcu posred livade usred popodneva, usred javne površine, „ta, stani netko može proći“; ma tko će proći, ljubičice moja, „pa ne znam, netko“... Naposljetku moja je majka eksplozivno podigla svoje šarene zastavice i izlučila žuti topao nektar po očevim prozirnastim krilcima. Tako su moji roditelji proljetno obavijali sokovima jedno drugo na javnom mjestu, peludno se pogledavali, ipak malo posramljeni od rastućeg užitka, uz poneki prigovor biljne savjesti jer danas čak i cvijeće poznaje društvene doktrine. Od jedne kurve i jednog žigola, nastao sam ja, cvjetno kopile. Moj otac-majka me ostavio na vratima biljnog sirotišta u zavežljaju gdje su me milosrdne ruke primile i gojile, zalijevale, tetošile, čekale da postanem uspravan, lijep i jak u samo svojoj tegli za cvijeće. Zamislite, odrastao sam u vlastitoj tegli! Mnogi cvjetovi to nemaju, to što sam dobio ja. Da je vjetar toga dana, baš tog dana kada su moji majka-otac oskvrnuli javnu livadu, da je tada vjetar puhao u drugom smjeru, mogao sam završiti na cesti i zato valja da sam vječno zahvalan na svojoj tegli u kojoj mogu pravocrtno rasti i pravocrtno se nadati i pravocrtno pratiti kultivirane ambicije; i to da sam tovljen umjetnim gnojivom, to je sreća, a ne da se vani, na vjetrometini, svaki drugi pas po meni popiša kako god koji pas stigne. Otkako sam pokušao pobjeći svojoj teglenoj sudbini i prekršiti mjere opreza, skočivši s balkona svoje n-terokatnice, svoje košnice bez pčela, a uhvatili su me, uvukao sam se u sebe, podvio se kao kakav grah. Ja se u košnici, uzgajivačnici, ni sa kim ne družim jer mi uglavnom svi idu na živce, jer nitko ne miriše na botaničku slobodu iz kakve sam se ja rodio. Boli me moja biljna građanska poslušnost, boli me i to što tamo u tom kutu ona biljka mesožderka svaki dan pojede po jednog kućnog pauka u mimikriji raskošnog cvijeta; boli me i straši me da ova košnica u kojoj živimo ulaže napore u pomno praćenje i kontrolu putovanja mog peluda, jer to je samo moj pelud i on samo meni pripada, on je neukroćen, nerazuman, neranjen, u srži samog sebe voljen, gorko zabavan, inspirativno nenormalan, neprihvatljivo osjećajan, naivan, dobrohotan, nesebičan i dovoljno glupav, a utoliko srećković da umakne kultiviranim nevoljama ovog botaničkog vrta.  Ovo je Sebastijan. On je rastao u boci vina. U Beču, u 10. bezirku, radničkom kvartu. Dok je proljeće vani, a ja unutra, ja izoliran od proljeća, ja cvjetno kopile, maštam o svom dodiru s pčelama, dok ne pustim svoje korijenje i uteknem podzemnim putevima do tebe, ljubičice moja, i do tebe jaglacu moj jestivi, vjesniku prkosnog proljeća cvjetno-peludnih evolucija. Ti si moj pupoljak koji će narasti u zabranjeno voće, ti si moje opetovano zaljubljivanje, i šok ćudoređu, ti si moj rast, ti si moje ukidanje pravocrtnog podrezivanja višeumlja, emocionalnog odstojanja, odricanja iracionalnog i zaborava srca. Ti sadržiš vegetativno svojstvo odolijevanja jer u tebi život buja i bukti ko lud, samo želi, daje se, raduje se, kao vegetativno svojstvo života da se raduje i da samo biva, blizak, intiman i svepovezan. Ja sam cvjetno kopile, ljubičice moja, jaglacu moj, i čak i ja pored života sam ništa ako nisam život sam, ako zaboravim na nektar, ako ne volim ludo zazelenjele vitice života, ja zatočen, ja zazidan, ja ograničenog kretanja, ja podrezan, osušen, ja tužan, kopile korova, nesvrstano, razuzdano sam.   Fotografiju sam snimila na Kvatriću 2014., zagrljaj s neba Zagrebu Postoji mnogo meditacija kojima se možemo uvesti u stanje mira, sigurnosti i bezbrižnosti i time spriječiti negativni utjecaj kolektivog polja na sebe. Ovo je samo jedna za trenutno specifično stanje kada je potres dodatno potresao već strahom i drugim okolnostima snažno zatrovano kolektivno polje Zagreba i Hrvatske, toliko da je utjecalo i na planinu. U polje treba odašiljati MIR. Zemlja je živo biće i treba naučiti s njome surađivati. Budemo li mi njegovali Zemlju, njegovat će ona i nas. Cijeli tekst meditacije s objašnjenjem što kolektivno polje jest. Preuzmi u PDF-u. Zatvori oči i osjeti sebe iznutra. Prenesi pažnju na leđa i stražnji dio tijela. Osjeti stopala i vizualiziraj jarku blješteće bijelu svjetlost na dodirnoj točci između stopala i tla. Diši iz tog prostora. Osjetiš li u međuvremenu osjećaj straha ili nelagode bilo gdje u tijelu, a pogotovo oko grla, prsnog koša ili trbuha, usmjeri pažnju na to i disanjem prenesi taj osjećaj prema stopalima dok se ne spusti do tla gdje djeluje jarka bijela svjetlost. Disanjem spuštaš strah u bijelu svjetlost. Ponovno prebaci pozornost na leđa i stražnju stranu tijela. Osjeti iza svojih leđa prizor predivne prirode, poput Medvednice ili bilo koje druge prirodne ljepote. Osjeti je zaista iza vlastitih leđa, prepoznaj je po osjećaju. Osjeti kako te ta priroda, primjerice planina nosi, drži i čuva i kako je to siguran prostor za tebe. Diši kroz to, diši kroz tu prirodnu ljepotu i u tu ljepotu. Ostani neko vrijeme tako. Zatim vizualiziraj da udišeš iza sebe, iz planine svijetao, lagan, boje sunčevih zraka, svježi, okrepljujuć dah; provedeš dah ravno kroz svoj prsni koš u prostor ispred sebe. Izdah koji je prošao kroz tvoje srčani prostor prsnog koša se kružno vraća natrag kroz čeoni prostor u planinu. Neko vrijeme dišeš na taj način. Nakon što se osjetiš podržano i osvježeno, uspravi kralježnicu i vidi iznad sebe debeli snop bijele svjetlosti, poput stupa bijele svjetlosti kako prolazi kroz tebe odozgora prema dolje ispod stopala i kako se nalaziš unutar tog stupa bijele svjetlosti. Ostani neko vrijeme unutra. Ovo posljednje s bijelom svjetlošću možeš vizualizirati u bilo kojem trenutku, i na ulici. Ova bijela svjetlost (i točno takve strukture) predstavlja snažnu zaštitu osobnog energetskog polja i energetskom je strukturom prava antiteza gušenju kolektivnog polja. Što je KOLEKTIVNO POLJE?
Kolektivno ili morfičko polje (morphic resonance, Rupert Sheldrake, engleski biolog) je polje usporedivo s atmosferom ili zrakom, nevidljive je prirode, postoji na razini svijesti, emocije, energije i komunikacije te pohranjuje sve informacije vezane za organizme pripadne tom polju. Kolektivno polje poput atmosfere upija emocije, vibracije, stanja i energetska strujanja i time utječe na ponašanja organizama u polju. Kolektivna polja su sva polja nekog kolektiva i mogu biti šira i uža; obiteljska, poslovna; polje sela, polje grada, polje države., itd. Kao i polje planete Zemlje. Svi događaji u polju izravno utječu na društvene atmosfere, kao i uzrokuju događaje koji se čine van kontrole društvenih zbivanja. S obzirom na to da su polja vibracijske naravi, ona vibriraju ono što sadrže i ono što se u njih upisuje ili šalje. Prema tome polja mogu vibirirati pozitivna stanja bivanja i time dalje podupirati mir, blagostanje, i zadovoljstvo u društvu ili održavati negativna stanja poput straha, panike, nemoći, nesigurnosti, pesimizma, oskudice, nasilja... Ljudska ponašanja i kolektivna društvena stanja uvelike su posljedica stanja pripadajućeg im kolektivnog polja; ljudska se ponašanja hrane poljem i nazad hrane polje. Izrazi poput osjeća se u zraku; dobra ili loša vibra; sjajna ili grozna atmosfera pokazatelji su kako ljudi svakodnevno osjećaju utjecaj polja, a to je upravo zato jer se kvaliteta određene vibracije u polju najprije osjeti putem emocije. Emocije su ključ komunikacije s poljem, preuzimanja iz polja i odašiljanja u polje (poput download-anja i upload-anja). Svaka emocija ima svoju energetsku kvalitetu i predstavlja alatku kojom se može utjecati na polje. Poput nekog prostora ili zraka, polje može biti čisto ili zaprljano, tj. otrovano, toksično. Svako kolektivno polje koje u sebi sadrži visoku razinu negativnih stanja i emocija smatra se onečišćenim poljem koje poput nečistog zraka truje i guši organizme u polju. Dok god je neko polje zatrovano, primjerice strahom, ono će učinkovito održavati stanje straha u društvu. Kako su se onečistila, kolektivna polja mogu se i čistiti, prvenstveno odašiljanjem vibracije i emocije mira. Da bi itko slao emociju mira u kolektiv, mora sam biti u miru i sebe redovito dovoditi u stanje mira. To je presudno u kriznim trenucima da bi se pojedinac sam zaštitio od straha i nasrtaja u paniku; a time i štitio polje svoje obitelji, svog susjedstva, svog sela, grada, države... i planete. Biti u miru je društvena moć i osobna moć. Biti u miru je najsnažniji način čuvanja sebe od kolektivnog ludila i doprinos tome da se to ludilo dalje ne širi poput naizgled nezaustavljive zaraze. Primjer polja jest samo dodatan primjer kako kolektivna odgovornost započinje osobnom odgovornošću. Neka svatko prati svoj način bivanja u miru, a ako želi dodatno doprinijeti smirivanju kolektivnog polja, pozvan/a je da uradi i ovu meditaciju. Meditiranje stvara zdrava, proaktivna i optimistična kolektivna polja. A meditirati u doba karantene je spasonosna stvar. Može se meditirati individualno i organizirano kolektivno na daljinu, i ta svijest da u doba karantene nisi sam/a u svojim naizgled nevidljivim djelovanjima itekako pomaže. Svi svjetlimo posvuda, mi smo krijesnice koje odolijevaju, samo se ne vidimo uživo. Svijest o tome da je puno takvih krijesnica posvuda i puno svjetlosti podupire uvijek. Sretno svima! Dodatno čitanje o kolektivnom polju, preporuka na tekst: Morfička polja, https://funkymem.com/zones/morficka-polja |
Iva Korbar
Archives
March 2025
Categories
|
RSS Feed
