Bosnia, 2016

 Slovenia, 2018

Geopunctural circle, Vogrsko, Slovenia

Please follow the link
The Perspectived Text

The Riddle of the Eye and the Subject
Edward Hopper’s paintings immersed into analytical perspective of Roland Barthes

Translated from Croatian by Marijana Pasarić

Toliko je lijepo.
Toliko.
 Zasljepljujuće lijepo.. zasljepljujuće.
 Zapljuskujuće.

Pucketao mi aerosol po licu dok sam tamo stajala, prodiruća svježina svjetloplavog zraka, koprenasto svjetloplav zrak, kroz koji prolaziš rukom polagano i željeno. Moj dom, pogledaj ga, sastavljen od zraka i vode i svjetla i mene.

 Moj dom, odahnula sam.


Utkala sam rečenice prozirnim, da ih čuješ. Da čuješ moj glas kada misliš da te nema, utkala sam svileno, vodeno prelijevajuće, nepostojeće. Tvoja su pluća puna svjetloplavog, stijenke se razabiru svjetlošću. Tvoja su pluća isparavanje i pretvaranje u nevidljivost svjetloplavog mora i zraka, u horizontu koji je akvarelno nedoticiv. Mi smo zračno more i vodeni zrak, volimo te svojom spojenošću. Prelili smo se preko linije koju dotiče oko, gdje se oko utapa neslućenoj pretpostavci. Mi te dodirujemo, mi te volimo.


Udahnula sam i more i zrak jer sam vjerovala da stojim na obali

... jer jesam stajala na obali, jer bila sam tamo, udahnula sam vašu svjetloplavu ljubav, vašu spojenost u aerosolu, vaše doticanje, vaše obuzimanje slike ispred mene, oko mene. Obujmila sam vašu svijetlu ljubav, nehotice, plućima, nenamjerno, naivno; obujmila sam je svojom najvećom naivnošću. Skupila sam svu preostalu naivnost koju sam mogla naći u utorima tijela, na mekanoj koži, pokupila sam je u tri obrtaja. Kao maslac. Samo naivnošću sam tamo doprijela. Udisala sam nestali horizont, isparen u mojim očima, pucketav i svjež i prepun mira.


Jutrom koje je nestalo, došla sam. U dlanovima sam nosila kristaliće soli koji znaju pjevati. Znaš, noću, oni pjevaju. Otvaraju se u dlanovima i struje pjesmu prema tihom, dubokom noćnom nebu, pjesma je rasprostrta i dotiče površinu mora s površinom neba. Pjesma je razlivena u mekanom glasu kristala, treperi prema granici tvojih prsa, zdjelice i nogu. Ona je u liniji koja te odijeljuje od zraka, liniji za koju si zamolila da bi mogla čuti taj glas. Slan i mirisan, sa spokojem u svježini. Svježe je onda kada postojiš, svježe je, lagano, u raspjevanom vonju destilirano.


Volim te, ljubavi moja, morem odjevenim u zrak. Volim te svjetlom koje može ugledati, gledati, prepoznavati. Kapljice aerosola slobodnije su od života koji je odlučio da raste, da se raduje. Rastače se rasprskana voda sretna da postoji, samo da postoji. Volim te svojim stopalima kojima ocrtavam tlo, svoje tlo. Moja stopala su puna pijeska i ne vide do visokih zračnih litica gdje ti obitavaš. Stopala gužvaju mokri pijesak, znajući toplinu bijele stijene i radost bijele stijene.


Ja te poznajem, ja te prepoznajem, neoblikovanu u svijetlom danu, prisutnu, ponesenu, svepostojeću. Volim te najtišim glasom svojih pluća, dahom prepletujućim mirisom, dahom koji poziva na plimu. Zasljepljujuće si lijepa, postojanje se iznenadi kada živi tvoj život.

Some weeks ago, I witnessed, at Croatian-Slovenian border a mild act of what would belong to “Banality of Evil”, by Hannah Arendt. I witnessed a very unimportant event, almost an everyday circumstance of yet another uninformed driver passing through Slovenia. I was sharing a ride with a driver from Europe, driving through Slovenian highway, who was stopped at the border for not having a vignette (The vignette is a tolling sticker that enables usage of Slovenian motorways and expressways during a limited time period to all drivers of vehicles whose maximum permissible weight is up to 3.5 tones., description taken from official site of DARS d.d.). Driver, according to my experience was obviously an inexperienced driver who hasn’t informed himself about the tolling system of Slovenia.  I didn’t doubt his honesty at the border crossing for he was very surprised and disturbed when he found out that he must pay 150 EUR fine at the spot. Being uninformed in 21st century has its price. His documents were taken away from him and he would receive them only after he pays the fine. Without a driving license he cannot continue his journey, and without an ID for sure he cannot cross the Schengen border with Croatia.

--- while writing, I am using the impersonal form of writing – a passive form in English his documents were taken away from him, obviously for no reason, cause that is the way something is simply done in writing, that is a proper way of informing in many languages, that’s a norm prescribed by the expository style of writing ---

In reality, the documents of the driver couldn’t just jump out from his wallet, jump out there in the place of the great Unknown. When you work with children, you start getting it again, cause they ask you, Why? Or How?  And the story can’t continue without an answer, or developing another story from an initial story.
So WHY and HOW did those documents jump out of the wallet somewhere out in the unknown Universe.

The European driver handed his documents dutifully in the hands of fine lady working for DARS, a Slovenian state company that is in charge in tolling system of Slovenia. The lady employer of DARS was very kind, although the driver obviously was very upset by the fact that there was no easily visible sign that anyone using Slovenian highways is obliged to buy vignette. The lady even agreed with him trying to soften his growing anger caused by a belief of injustice. There was no visible sign! How could I know?, he almost yelled. I understand you mister, but these are the rules and I cannot do anything about it., said the DARS lady. You will be given your documents back after you pay the 150 EUR fine.

--- You will be given. ---   instead of --- I will give you back the documents. --- for it is the lady who has the documents, who is entitled to (somebody obviously must have entitled her too) take and return the documents. ---

So this everyday drama through which DARS is collecting money from ignorant drivers went on for some 30 minutes until the driver finally gave up, paid the fine and drew away.
The DARS lady employer was kind up to the moment she got irritated too, using the very well-known discourse of many working at similar positions: Mister, you are complaining to me in vain, because I have nothing to do with making up the rules. You are free to write a complaint. I have absolutely nothing to do with it.

She has absolutely nothing to do with it.
The same way the driver had nothing to do with his inexperienced act of entering a highway without informing himself on time.

In good old times we had highwaymen; today we have taxes and tolling systems. In good old times, if someone robbed you; if a highwayman robbed you and he or she was caught, he or she would be responsible for the act of crime; later on punished or killed.
But the injustice of fines in a tolling or tax system cannot be punished or killed.
And all those working in that system are highly NOT-responsible for the money they are collecting from the travelers.

I was irritated on the other hand, from both sides, drivers ignorance, and Lady employer’s indifference, and tried out a little trick while translating free of charge and informal for the lady and for the driver – yet fully responsible for my translation! And fully responsible for the act of provocation I did to see what would happen. After the driver paid the fine, while receiving a receipt, I informed the DARS lady that we are planning to write a story about this event in the newspaper. In that very moment, the DARS lady changed her behavior completely, yelling at me as a threat: I give you no permission of publishing my name in public! If my name ends up in newspaper I will sue you! There is my name at this receipt and if you publish it, I will sue you!

I, the irritator, responded:
But how, if you are not responsible for what is being pursued here, Mrs. XY, I read her name from the receipt. It’s just a name and you’re only a worker, you said it yourself so many times. You have absolutely nothing to do with how DARS is charging fines, you’re only stopping cars, taking documents and collecting money. You have nothing to do with it, indeed. You are not, by your will, part of the action that seems suspicious from another perspective, and maybe even from your own perspective. You are kind and full of understanding and you are just working here. I wish you a good day Mrs. XY,, for your task is not easy at all! I understand you!
 
In comparison with so many others, we can consider ourselves lucky that we could cross the border at all.

You’re lucky as long there is someone unluckier than you; that will say, someone who was made or even born unluckier than yourself. This situation with DARS is actually ridiculously unimportant even to be mentioned. Still, it carries something universal in itself for many border crossings: that someone tells you what to do and what not to do. State borders are the best places for the demonstration of power. And this power, as a very abstract phenomenon in its essence, channels through all those individuals who have absolutely nothing to do with it, those individuals who are performing the power consider themselves not be the source of the rule they are performing, or the source of the power. They claim not to be having any responsibility while being directed by a certain rule as puppets without further influence. They are equal to machines that receive a certain input and create an output.

Similar to family separations in USA; there is a puppet at the border crossing who has to separate a child from a parent, puppets who have to use their hands and engage their body musculature and the central nervous system in order to take the child from a parent who is crossing the border without a permit. And we will read the news: Children were taken away from their parents.

--- A certain individual separated families having absolutely nothing to do with it. ---

An individual diligently following the given task. The given task, more precise put, the task another individual passed on to him or her, from a puppet to a puppet. No responsibility at all of grabbing a child and driving it to many unknown districts where they have been kept for months. A cruel act, an inhuman act, an act of crime, an act of evil, separating a child from a parent, legalized from the state. And some individual puppet did it, without any problem, as Hannah Arendt put it, through thoughtlessness and inability… to think from the standpoint of somebody else, another ordinary bureaucrat or an ordinary performer of rules, normally performing a given task without questioning it.

Recently on Facebook this photo popped out. A photo of special troops of the state Brazil moving the Kayapo tribe from their ancestral territory.

This photo captured very clearly a young police officer performing a given task, removing people from the land that according to law of Brazil obviously doesn’t belong to them anymore. I am stunned by the clarity of this young man’s face.  I am sure if someone sues the state for deportation of Kayapo people from their land, this young man wouldn’t have absolutely anything to do with it. His personal decision that he will be recruited for this job wouldn’t play any role whatsoever. Although his hands were crucial in taking away a Kayapo person from the land, his body musculature and his will to use his body musculature in exactly the way which would result that not a single Kayapo tribe member would be standing on that piece of land anymore.

 The clarity of this photo captures me!

The clarity of this photo captures me through the clarity of the young men’s personal responsibility in the same way the photo captured the young man in his personal decision to support the given order; the order someone gave him. The clarity of the photo is the clarity that a personal responsibility is equal to responsibility of a highly ranked individual who created the rule; is equal to the responsibility of the communion and is equal to the source of the power. The only difference is that capturing the young man (or any other individual system puppet) as it used to be done with highwaymen, wouldn’t solve the whirling source of power wrapped and supported with violence and terror. The abstract power beyond you and me. The power you serve to. You and me, only ordinary thoughtless highwaymen, bureaucratic highwaymen, servants, mechanisms and well programmed puppets are channeling the abstract notion of power through a violent act. We will be living lives knowing the power is not in us, and will spend lives chasing that power which is out of us, somewhere out and will be playing power games and will be trying to capture the power. To capture the clarity of power. The closest we can get to that power will be only by identifying ourselves with the power, and the definite proof for that will be that under us in hierarchy there are many individual puppets who have absolutely nothing to do with source of the power. The source of the power which, by some chance and through many acts of violence, treasury, societal vampirism and deceits has been borrowed to us – borrowed to the picture of us, the picture of me, to self-notion, to our identification.

In that moment I am the one who has captured the whirl of the power, I am Hitler and Staljin and Mao Tze Tung, and The Young Man from the photo. I am the One! I am responsible! I have the power! I! The power is mine!

The picture of power as a picture of threat and welcoming death, the photo captured while I was performing, it is I, The Young Man and my hands that separated the children and parents, pulled the triggers, moved the tribes, killed, enslaved, raped, made the rules. We are the same. We are all caught in one photo. The responsibility is only one. The clarity of responsibility is only one. And that is an individual one, a personal, that one which has absolutely everything to do with what I have done and what I have used my body for and my hands and my legs, my eyes, my mouth, my words and occasionally, my own driven thoughts.

The photo captured me the same way I captured the people from the tribe. I am the One. I am responsible. And You! You are responsible too! You!


--- while writing, I am using the personal form of writing driven occasionally by my own thoughts ---

More on Kayapo people: http://www.kayapo.org/index-3.html

Promatram tu gospođu, svoju liječnicu koja je poklonila svoj život zdravstvu i to zapravo, Zdravstvu, s velikim Z, koje stoji iznad nje poput božanstva i čiji je ona sveti kanal, savršeno ugođena o svetu frekvenciju Zdravstva, kao vrhovna svećenica koja namjesto zlatnog oltara raspolaže mrežom pravila s reminiscencijom na ono što se nekad nazivalo liječenje.

U čekaonici liječnice obiteljske medicine nas je troje. Jutro je, još neobloženo prehladom mrzovolje.  Gospodin u gripi, gospođa koja čeka upis povijesti bolesti na temelju koje će joj se izdati nova uputnica, i ja, koja čekam niz uputnica za predoperativne pretrage. Čekaonica je ugodno prazna, gotovo prozračna, s još mladom strpljivošću njezinih sudionika. Za čekaonice uvijek ponesem roman, on više služi kao varanje vlastite pažnje, vrsta zaštite od zamornosti čekanja i tragi-komičnih razgovora ili svađi oko toga tko je na redu, tko samo treba kod sestre, a tko zaista kod doktorice.

Naša trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja zajedno marširamo kroz sadašnji trenutak punih 20min. Najednom, čekaonica postaje gušća i uskomešanija. Razgovori zdravstveno domaćeg tipa iz ordinacije, koji strše u uši otkako sam sjela, jače udaraju po mom romanu, a moja zaštita pažnje pada na očigled. „Da, da, tako je i naša znanica preboljela moždani, oporavljala se na Merkuru, koristila je... recite doktorice, samo jedanput printati?

Ja padam vlastiti test, gospođi do mene: „Oprostite gospođo, kada ste vi stigli?“ Gleda na ručni sat, „Ima sada već preko 40 min, a bit će skoro pauza sada. Netko je unutra, bit će ozbiljno, ali dosta su dobro raspoloženi za tako nešto.“ „Jesu, jesu, malo su raspričane, dobra atmosfera, valjda ćemo stići na red.“ Gospođa će potom: „Ma ja imam neku bol u uhu pa su najprije rekli upala, pa su me slali u Suvag pa nosim povijest bolesti da upiše pa će nova uputnica... A, hoće dijagnozu. E. A kad mi daju dijagnozu šta ću ja s s tim? Meni je bol ista imala ja dijagnozu ili ne. E!“

Ja dolazim na red, već s ustuknutošću i spremnošću da mi moja liječnica opće prakse najprije po ritualu računa indeks tjelesne mase iako me poznaje već 17 godina. Najprije sam vjerovala da je riječ o zabrinutosti ili o dugotrajnoj amneziji na moj izgled, ali sada sam već poprilično sigurna da dotična doktorica, kao osoba korpulentne građe ima pravi problem s mršavim ljudima i da joj je to gotovo rasistički neprihvatljivo. Svaki svoj pregled, koji se srećom događa isključivo kada trebam neku uputnicu jer za drugo nema smisla posjećivati ovu ordinaciju, počinje zgražanjem na moj izgled i pokušajem stavljanja mene u poziciju da se ja moram opravdavati što sam vitke građe. Poput, ispričavam se, uvažena liječnice, na svojoj genetici i brzom metabolizmu, ja sam, znate, mršava osoba i to, znate iako je na specifičan način društveno neprihvatljivo, pogotovo u ovom hrvatskom društvu svinje, bijelog kruha, hrenovke i krumpira, ne, još jednom, nisam mršavija nego inače, takva mi je genetika, a srećom, nismo se dugo vidjele, pa ste, hm, možda zaboravili. Zamišljam da sam crnkinja. I da, primjerice, uđem, tamne kože u ordinaciju. Iva, dobar dan, kako ste, nešto ste mi crniji nego inače? Hranite se primjereno?  Ne, doktorice, nisam crnija, ja sam znate, crnkinja, takva mi je genetika. Ma znam, Iva, da ste vi crni, ali nekako ste mi crnijA (i da, to vi ste mršavijA, tamnijA, ta nepodnošljiva gramatička greška). Hoćemo vam izračunati iznos melatonina na vašu površinu kože? Nema potrebe doktorice, ja sam crnkinja, nema potrebe da računate indeks kožne mase standardizirane za bijelce. Ne, ne, Iva, ja ću vama sada pokazati.... I tako već 17 godina.

Odradim doktoricu, dobijem papir koji mi treba, zatim će sestra, inače, izrazito mršava osoba, i svake godine sve upalijeg, bolesnijeg i namrgođenijeg izraza lica, a sigurna sam da to nema nikakve veze s njenom, prirodnom mršavošću, još pri printanju uputnice opet pita svojim zabrinutim pogledom malog miša, Iva, da, baš ste mi mršavi, jojjj. Ja je samo promatram i slušam to automatizirano blebetanje koje sam slušala i sjedeći u čekaonici. U ovakvim bezizlazno dosadnim situacijama iz kojih nema van obično se tjeram misliti da nešto lijepo, pa tako mislim na svemir, prostranstva, veličanstvenosti bivanja, zvijezdi, galaksija, da kako smo maleni... Moju pažnju prekida taj blebetavi glas i u svom svemiru sjetim se Merkura i pitam se je li ondak, moja (mršava) medicinska sestra mislila na Merkur planet ili na Merkur bolnicu i jesam li u pravoj galaksiji te opet izjavljujem rečenicu, jedinu preostalu u mom zdravom razumu, da, ja sam mršava osoba, hvala na uputnici, ugodan dan, doviđenja!

Šteta je što moja liječnica obiteljske medicine (a besmislenost tog naziva mi je vrhunska i moram ga jednostavno svako toliko istipkati), zapravo ovoga puta nije primjetila kako jedino što je na meni omršavjelo, i to kronično omršavjelo je moje dugogodišnje strpljenje prema njezinim nakaradno glupim, neprofesionalnim i automatiziranim prijedlozima da me okarakterizira kao osobu, pardon kao jedinku u poremećaju. Da tablično obuhvati moje mršavo tijelo, sasvim gipko, lijepo, poletno i puno energije; da to tijelo i baš tijelo – ne, mene, prozove, bolesnim, poremećenim i nedovoljnim. Da bi prirodnu, cjeloživotnu, genetsku mršavost prozvala nenormalnom jer izlazi iz paramatera kojima ona opravdava svoju sramotne, standardizirane, robotizirane i rasistične „liječničke“ izjave. Sve u namjeri da bi takvo tijelo potom legitimno, legalno, i samo prema tome samouvjereno poslala na niz pregleda kojima bi moje „nenormalno“ (lijepo) tijelo bušili, mjerili, zračili, presavijali, kuckali i trajno dijagnosticirali kao bolesno. 

Tajna održivosti mog strpljenja prema ovakvoj sistemskoj marioneti kakvu predstavlja ova svećenica obiteljske medicine jest u mojem naivnom poštovanju prema njezinoj predanosti u radu, gdje je doslovno bombardirana svojim cviljećim pacijentima koji stalno traže spas u rješenjima još uvijek besplatnog javnog zdravstva. Gomila kronično iscrpljenih ljudi koji vise o sisi nefunkcionalnog sistema, koji vjeruju da će ih kružni trening po ambulantama i specijalistima koji vas upućuju od mjesta A do mjesta B prema mjestu C da biste opet došli na A, žonglirajući nepotpunim dijagnozama izvesti iz životne mizerije koja se nažalost trajno utaborila na fizičkoj razini i teško je sada nazad. Kronično iscrpljeni ljudi koji su oduvijek trenirani, dresirani, da se njihovo tijelo njih ne tiče, da je njihova bolest isključivo rezultat kemijskog, hormonalnog, genetskog, mehaničkog i fiziološkog poremećaja, masa koju se trenira da nije suštinski odgovorna za svoju dobrobit, i da na neki način ni nema prava na njega, jer onda, što onda, onda si neovisan, i da,  jer uvijek će se nešto tablično neuklapati. Masa koja postaje bagra u prepunjenim čekaonicama gdje opet iscrpljeni liječnici i liječnice se pokušavaju snaći u kaosu koje im je servirano u bolesnom društvu. Doktori koji liječe oboljujući sebe.

Moje strpljenje je postojalo prema ovom grozomornom sistemu koji je samo jedan veliki rak na raku, dok posljednjim posjetom obiteljskoj liječnici nisam shvatila sljedeće. A za to se moramo vratiti u čekaonicu. Naša spremna trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja, skladno, neizvjesno, ali složno jašemo pustopoljinama čekanja sat vremena, malo nervozni kao i svi kauboji koji nisu dovršili svoj jutarnji konjak, kadli izlazi sestra (ne znam da li da sada napišem, ona sestra koja je baš mršava i nadam se da će se malo popuniti do sljedećeg puta, jer znam da bi to bilo dobro za nju, ja znam to sigurno bolje od nje, ma znam da je mršave građe, ali sada je zaista previše mršava, ccc). Sestra, izlazi iz ordinacije, nekim nezgrapnim pokretom i rečenicom promrmlja: „Malo traje, došao je prdtsavnk“. Tri sekunde i nestaje u galaksiji ordinacije, vrata se zatvaraju. Trojka se pogledava. Kaubojima nije jasno. Tko je došao? Prdstavnik? Predstavnik je rekla, mislim. Ahaaa, predstavnik! Predstavnik čega? Zaista ne znam. A možda imaju inspekciju? Aha, sada razumijem ovo neobjašnjivo dugo čekanje. A ne, ne, nemaju. Možda je predstavnik svemira! Da, bit će da je to!

Primamo nazad svoje čekajuće uzde na svojim konjima i nastavljamo dalje, gospodin u gripi kašlje i šmrće, a već je počeo i konj da kašlje. Srećom, vrata se otvaraju i izlazi neka žena. Galaksije se spajaju. Ahaaa, predstavnik. A to ste bili vi! Pa nije dugo trajalo, nato će Predstavnik. Trojka ne zna što bi na to odgovorila, samo složno, ne, ne, ma ni slučajno, bilo je ekspresno. Predstavnik je prodajni predstavnik. I Predstavnik je žena, dakle, prodajna predstavnica koja distribuira potreban materijal za bolesne ljude. Bolesna tijela. Poremećena tijela. Defektna tijela. Nenormalna tijela. Pitam se, je li Predstavnik uspjela uvaliti nešto za svrabež protiv ovakvog sistema. Možda neku kremu koju premažem po mozgu da ne bude više tako devijantan i bezobrazan, svašta tom mozgu na um padne!

Ukazanje Predstavnika razdvaja našu složnu trojku i gospodin s gripom silazi s konja i ulazi u ordinacijsku galaksiju. Zatim gospođa. Sa smiješkom se pozdravljamo, držale smo si stražu i tapšale svoje konje za trku. I onda ulazim ja. Ova galaksija je već predvidljiva pa ovaj kozmički jahač samo slijedi ritualne korake. Najprije ritualno nagovaranje mene da pristanem na to da mi je tijelo poremećeno, malo se navlačimo, po starom, ona mene za moje isturene kosti, ja nju za špek, i klasičnim ignoriranjem manevara koji su jeftini trikovi za prodaju sistemske magle, i tako, gotovo simpatično prolazi prvo pouluvrijeme. Kao prava majstorica borilačkih vještina, bez obzira na nedaću i svu kozmičku prašinu koja se digne, uvijek imam na umu svoju misiju. Uputnice. Trebaš uputnice, to podrazumijeva, nema udaraca ispod pasa, kao i moraš računati na sistemsku prednost svoje protivnice, na tuđem si teritoriju. (onda mi se zbuni mozak, a pobogu, zaaašto si opet na ovom teritoriju, što ti bi, zašto opet rješavaš svoja životna nezadovoljstva manjim operativnim zahvatom, nisi se mogla jednostavno napiti, uplesti u tučnjavu, otići u bordel i probuditi se na mjestu kojeg se ne sjećaš, kao i svi pravi kauboji, ne, ti moraš u ordinacijsku galaksiju, razumnim putem, e to će te, kauboju moj, koštati zdravlja). A bit će da si ipak Indijanka jer si ideš poštenim putem i zato su te i istrijebili, a nisi računala ni tada na silovitost toga čemu se suprotstavljaš.

Kreće drugo poluvrijeme u kojem nanovo shvaćam da je ovoj liječnici izrazito iritantno kada  ti je jasno da je tvoje tijelo prvenstveno tvoje, i prvenstveno tvoja odgovornost. Kao što je i tvoj život, tvoja odgovornost, i bilo koje bolesti koje se upletu po putu su tvoja odgovornost.

Znate li vi, Iva, kako glasi definicija Zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji? Još jedan svećenički protuargument ispucan iz slijepog kornera. Najradije bih odgovorila, živo mi se fućka za tvoje sistemske definicije kojima programirano obezvrijeđuješ život i kojima zaključavaš ljudsko biće u kontejntere svete Institucije kojoj tako pokorno i stupidno služiš. Moj odgovor je, ne znam, i nije mi potrebno da znam definicije koje nemaju veze s mojim životom i mojim kriterijima. Uzaludno izgovaram, što kažete na životnu ispunjenost i unutarnju svrsishodnost, i kroničnim gubitkom iste ovdje u društvu, što kažete na epidemijsku depresiju, anksioznost, nasilje i nezadovoljstvo – i onda, da, moram spomenuti stres, jer to su kao neke riječi-ključevi kojima se okida programirani sistemski um poput tog s kojim imam posla, stres, stres, uvijek pali Stres – da, što sve uzrokuje stres koji oslabljuje sve organske sustave, nekad trajno ruši imunitet i oboljuje čovjeka? Uzaludno, uz njezin marionetski program uključuje se i liječnicin svećenički ego kojime mora pošto poto održati svoj pijedestal u hramu Zdravstva, a ja sam stupidna jedinka pomoću koje će spasiti svoj status. Ne čuje. Govorimo druge jezike, a o diskursima da ni ne govorim. Galaksija do galaksije, suzdržavam se od svjetonazorskog pokolja. Trebam uputnice. Upornost nagrađuje svakog majstora čista srca, kada se najmanje nadaš. Kadli:
Iva, znajte da je zdravlje vaš najveći kapital.

Zastajkujem. Gledam, šutim, slušam. O, narodu nebeski, tko ima uši da čuje, neka čuje!!!

Ne mogu vjerovati što čujem, većina nas ne može pa ni ne sluša, a svejedno čujem, događa se, uistinu se događa: oh narodu nebeski, svećenica je gola, ona je gola, evo je stoji za oltarnim kompjuterom usred svoje matrične galaksije, namješta si naočale, postojana u matrici, iluzivnom hramu lažnog reda i sve to –  gola, prozirna, transparentna, lako čitljiva, tabloidna, žutotiskovna! To se događa, o, klikći nebeski narode, klikći:

Liječnica ubila samu sebe jednom običnom kupoprodajnom floskulom.

I tako, da, trebalo mi je dugo, priznajem, moja je galaksija bila suviše podudarna s matriksom, uviđam kako moja liječnica trguje mojim zdravljem. Ona me ne liječi, ona trguje. I radi to 17 godina sa mnom, a ja sam je tek sada provalila. K tome je moje mršavo tijelo s uputnicama za predoperativne pretrage pravi kapital i možda što manje kila imam za nju sam unosnija. Pa kako je ljepota u očima promatrača, tako je i bolest u očima zdravstvenog trgovca.  Nisam dobila službenu definiciju ili cjenik koliko košta zdravlje cjelokupnog organizma, a koliko zasebno pojedini organski sustav. Niti informacije o rastućim koeficijentima na tržištu zdravlja za stvaranje bolesti. Recimo da sada uložim svoj bubreg  jer mi vrijednost jetre raste, i kad krene padati da preprodam svoj bubreg za pluća pa pluća za kičmu. Srećom da sam često pehist i da takve sreće ovo biće dogurati neće.

To je ogroman kapital, budimo razumni, i dok god su zdravi, moji organski sustavi su moj najveći kapital! I zato treba ulagati u bolestan stav prema svojem biću i tijelu jer će onda tvoje zdravlje postati tuđa zadaća, zadaća sistema, tuđa odgovornost, uračunatost sistema, i na kraju, ako sreće bude i tuđe vlasništvo, vlasništvo sistema. I zato je važnije od tvog trajnog zdravlja da imaš papir koji te upućuje na novu bolest. I zato je dijete, kojeg se pita, a što ćeš biti kada odrasteš? Doktorica! Dijete koje još velikim očima vjeruje u Život, ima roditelje koji će se izboriti za njezino obrazovanje, odcrnčiti svoje do razboljevanja da dijete završi fakultet i staž spartanske discipline i konkurencije da bi bila dobar činovnik i što preglednije printala papire koje ljudsko biće šeću zagušljivim institucijskim hodnicima, i gomilaju posao farmaceutskom biznisu, kao i da održava na životu onoga što nazivamo „zdravstveni sustav“. Jer ovaj se zdravstveni sustav u ovoj zemlji održava na zadnjim tračcima životne sile koju ubrizgavaju liječnice i liječnici, medicinske sestre, bolničari i tehničari i tehničarke koji rade prekovremeno i uspijevaju vidjeti preko tog svetog zastora zdravstva koji razboljuje ljude, masu, bagru. Koji te upozoravaju na nepotrebne preglede, ili na sistemsku zakržljalost, koji imaju imalo dostojanstva koje je ostalo u njima kroz kritički stav prema onome čega su dio. Ovaj je kozmički jahač visoko alergičan na sve vrste činovnika i činovnica, izvršitelja i izvršiteljica i izvukao se za dlaku pored te činovničke konjice pravila kojima se pokušava omeđiti, obezvrijediti i kupoprodati nečije postojanje.

Kao pravi zen majstor nisam likovala nad svojom pobjedom (samo malo, priznajem, nisam ni ja od taštine cijepljenja, ali ionako ovo je bilo zabavno samo meni) , kaubojski sam hitro uzela uputnice, zaželjela ugodan dan, osedlala konja, pojurila u dan  i pustila da se moja liječnica nasiše svoje vlastite kapitalističke krvi na svojem svećeničkom činovničkom oltaru Zdravstva s velikim Z.  I sve to –  gola.

Također napominjem da kada jednom zauvijek izbrišem program razbolijevanja koji mi je ubrizgan prvim cijepivima i gomilom antibiotika koje je prošlo kroz moje mršavo tijelo otkako sam bila dijete i zeznutom činjenicom da sam ono što se naziva „doktorsko dijete“ i nakon niza godina skidanja s te droge zvane Zdravstvo, ostali su mi ovisnički repovi, recidivi upiranja pogleda prema medicini kakvu poznajemo. Jednom kada zauvijek uspijem izbrisati taj program napravit ću najveći tulum koji je viđen na ovim prostorima, sjajan, šljokicav  i na disco koturaljkama. Obećavam. Do tada, držite mi fige.

                                                                            I.
Optužili tog ponedjeljka ujutro Werthera što si je vlastitom rukom okončao korake, pošao na vječne konake. Jer to je bio stil toga vremena, ispod manšeta, nosio se nožić za podrezivanje žila i visoke crne jahačke čizme na tamnoplavi kaputić. Moderno je bilo rušiti se u nesvijest i unezvijeriti se, dlanom pokriti čelo pa spuštati pogled, preneraziti se. Oduzeti si život je bila pohvalna zadnja kitica uvezenog soneta, završni akt, razlog za počinak.

                                                                        II.
Otpustili tog ponedjeljka čovjeka koji je došao na posao 7 tisućiti put za redom, praznog stomaka, s rupom u postojanju, bez džonova kojima bi se hvatao o tlo, da zna da se tlo pod nogama ipak ne gubi. On je svako jutro, posljednjih 7 tisuća nizova, kopčao dugmad na tamnoplavoj uniformi, ne bi li mijenjao svjetla semafora, ona koja pokazuju početak zatim kraj, i lijeva i desna skretanja, te strelice u nedogled. Otpravili su čovjeka pohvalnom kuvertom i kiticom cvijeća, kao završni akt, razlog za počinak. Čovjek se istog ponedjeljka uvečer pridružio Wertheru u vječnim konacima ponijevši i svoju rupu u postojanju u tamnoplavoj uniformi.

                                                                        III.
Čuo o tome običan prosjak, onaj koji nema ni za prosjačku čašu, tog ponedjeljka ujutro, da je u tim Wertherovim konacima grijanje uvijek uključeno, da ima i topli doručak, dapače tri obroka dnevno i da je nadnica niska, ali redovita. Pa odlučio i prosjak poći za čovjekom u tamnoplavoj uniformi, izuo čarape prije nego što je zakoračio u ledenu rijeku, iz poštovanja i predostrožnosti jer bojao se da će ga i tamo odbiti zbog luknje na čarapi i vratiti ga onamo otkuda je i pošao. Bos i prepun nade oduzeo si je život s vlastitim prosjačkim štapom, ali uz rastući entuzijazam, neiskusno i ishitreno, oduzeo je prednost prethodnom čovjeku na semaforu, desnom skretaču, čija se strelica upalila najprije. Prosjaka optužili za prometni prekršaj, zabranili mu oduzimanje vlastitog života nazvavši ga samoubojicom početnikom. Očajnog, tog istog ponedjeljka predvečer vratili ga na isti ulični kut, on je pokrio čelo i spustio pogled i  bos se srušio u nesvijest.

                                                                          IV.
Tipkao je cijelo jutro čovjek koji je mrzio svoj posao. Tipkao je precizno, daktilografski  i u roku. Volio je tipkanje jer je znao da je sa svakom tipkom njegov život tamo kraći i da se smanjuje prema kraju. Život mu se skratio na svega nekoliko radnih dana, uz beneficiju za svaki ubijeni radni sat. Njegov ubijeni radni staž sada je već iznosio dovoljno tipki da će mu se sa sigurnošću uskoro oduzeti život! U tom je uredu uvedena norma od određenog broja tipki kojima se zaslužuje razlog za počinak. On je u uredu bio daleko najbrži daktilograf! Svakodnevno bi, oprezno i s ljubavlju uzgajao svoju mržnju da mu pomogne u ključnom životnom času. Peglao ju je najprije polako pa slagao s punom pozornošću o naslon svoga stolca. Taj se čovjek toliko radovao svojem ubojstvu koliko je i precizno mrzio svoj posao, pa što je pomnije tipkao, njegova je radost postajala veća! I baš zato što je toliko već istipkao i najbrže tipkao, njegova je radost hitro narasla i poništila njegovu mržnju. Shvativši to, tog ponedjeljka ujutro, posve šokiran, da sve što je do tada gradio više ne postoji, čovjek je ostao na mjestu mrtav.

                                                                            V.
Njih dvoje su plakali svakog dana. Bili su najuvjerljivije najnesložniji par u gradu koji se najviše svadio i najčešće i najžešće. Ona bi mu prigovarala zbog frizure i to što nije došao na vrijeme i što joj nije kupio kiticu cvijeća ili zakopčao dugme na tamnoplavoj košulji... On ju je optuživao za preizazovnu šminku i to što se tog dana ipak nije malo uredila kad su išli njegovim prijateljima, a ona mu je rekla, pa to je bio ponedjeljak ujutro!, i da tko se još uređuje ponedjeljkom! Jer to je bio stil toga vremena, da se ne sređuje početkom tjedna.  Jer ti ponedjeljci, kad god da bi pali, bili su nizašto, dobri samo za samoubojstvo. Njegovi prijatelji poklonili su mu knjigu, o nekom slabiću, mlakonji, papučaru koji se ucmekao zbog neke trebe jer s njom nikako nije mogao izaći na kraj. On svojim prijateljima nije govorio da plače s njom svakog dana i da bi on nekad uradio isto. Sjetivši se toga, nekako se smekšao i  istog ponedjeljka navečer kupio joj kiticu cvijeća, neku zbirku soneta i čokoladu. Toliko se udobrovoljio da je po putu nekom prosjaku dao koju kovanicu i strpljivo čekao na semaforu. Kad je stigao k njoj, ona je polukiselim smiješkom prihvatila darove, rekla, ajde ajde, hvala... Onda joj je ispričao o tom nekom jadniku iz knjige koji si je oduzeo život. A ona je na to uzvratila, ma o kakvom jadniku govoriš, pa to je bio Werther, i on je bio osjećajan i sve je duboko proživljao, a ne ko ti neki luzer, ti si daleko prepovršan da bi se i počešljao zbog svoje žene, a kamoli da se ubiješ za nju! Njemu je to toliko dignulo tlak, da je demonstrativno napustio stan. To je bio definitivni prekid njihove veze i od tada si više jedno drugome nisu oduzimali živote.

                                                                        VI.
To je bilo njegovo prvo samoubojstvo. Bio je vrlo uzbuđen, pa nije to nešto što se događa svaki dan! To je sasvim svečana prilika i svečano se čovjek treba odjenuti. Zato je otišao u specijaliziranu trgovinu za samoubojstva imena „Wertherovi konaci“ i tamo namjeravao pribaviti sve što mu treba. Rekao je sam sebi da na tome sigurno neće štedjeti pa kol'ko košta da košta. Hodao je između polica i birao redom, uh te krasne modre baršunaste cipele sa svilenim vezicama velike otpornosti koje mogu poslužiti i kao omča za vješanje, ajme sjajno, „a must have“, sucidalno donje rublje s velikom moći upijanja, uuuu paleta otrova u malenim bočicama s pozlaćenim čepovima, posljednja instant večera, kako dosjetljivo! Noževi, nožići, sablje, sabljice, sve u setu zapakirano celofanom , neprobojnom, koji se može više puta koristiti. Šarene plinske cijevi za auto, za stan, prenosive i fiksne, plinske pećnice koje su ujedno i radio-aparati pa mogu slušati svoju najdražu radio-emisiju za svoje prvo samoubojstvo.  Plin po izboru, parfemiran. Spomenar – moje prvo samoubojstvo, svakako i dnevnik za vođenje dnevnika, nego za što drugo. Polaroidna kamera, pocinčani selfie-stick, kviz o najpoznatijim samoubojicama, datumima i mjestima, uputstva za tvoje prvo samoubojstvo u digitalnoj verziji,  daljinski za digitalnu verziju, uputstva za daljinski za digitalnu verziju Uputstava za tvoje prvo samoubojstvo, kao i brojalica za oduzimanje života:
Jen' dva tri oduzmi život sad si ti!
četri pet šest prenesi svima radosnu vijest
sedam osam ne znam više tko sam
devet deset mučan taj je život, spreman sam na reset!

I onda sam ih ugledao, izdaleka, sjajeće i besprijekorne....srebrne manšete... Manšete!!! Pa to je... pa to je... prava pravcata replika Wertherovog odijela, s čizmama i košuljom i tamnoplavim kaputom i jahačkim hlačama!!! To je san svakog upućenog samoubojice. Ipak, želim li okončati kao nečija replika? A vidi, tu je i tip puške kojom se Hemingway prosvirao. Onda sam rekao samome sebi, DA!, kada si oduzimaš život, učini to u maniri najvećih. Sa svim svojim dragocijenim artiklima, tog sam se ponedjeljka ujutro uputio prema blagajni , da bi blagajnica na moj užas ustanovila da mi je bankovna kartica blokirana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da smjesta padnem u nesvijest. Uostalom, to bi i Werther uradio. Sve je ostalo povijest.

I love dandelions. You can add them to your salad. Put the yellow flower in your hair.
Treat skin problems with the milk from their stalk. They grow everywhere.
They are simply lovely, not demanding flowers, offering their beauty for nothing.
Blowballs.
They grow blowballs, seed heads. The favourite image for many striving or proposing “freedom”, letting go, restfulness, levitating serenity, lightheartedness, airiness.

You blow a blowball, and then the seeds fly graciously all over on a meadow under the fractured light. Optical phenomena. Like travelers. From their photos, often perceived as easy-going, leading a “catch me if you can” life-style, with their laughter tattooed on their faces… Brave or bold, carefree or heedless, happy or unaware, curious or stupid, bunch of blowballs, advertising their lives for nothing. ((While writing I’m trying to squeeze in somewhere the following sentence: engaged traveling is life relieving and a fastest way to get rid of your most resistant flaws.))

Honestly speaking, while traveling, I think my life was often spared thanks to the gateway of a blissful ignorance. If I knew what was all going on around me, I would have never left my doorstep, not even to get a loaf of bread. And that is what is going on in the heads of many of those who dislike traveling and fear for you who is traveling. A cartoon should be made from the created scenarios of your “loved ones” who diligently fear for yours everyday life while you’re away. It would be a mission-impossible-horror-thriller-animated movie, in which if you still haven’t been chopped out by a rusty tool or hit by a truck; a piano falls on your head at the street from the 11th floor eventually, which is good because you have already been infected by a deadly, unknown virus along the way.

What I have experienced is that the most of the people, sort of following your journey, miss, is that a dreadful experience you might pass on the way is you yourself and how you will get along with those who you’ve met on the way and how you will tangle your emotional roll coasters and how you will balance your physical and physiological energy throughout the journey, and how you will treat your prejudice you carry on with the suitcase or a backpack, along with your occasional stupidity, naivety. How to understand that sometimes the good natured attitude can lead you to truly problematic situation and then – in which ratio you should calibrate your open-heartedness and your healthy boundaries knowing that you will be staying at the certain place with certain people and their characters and their habits and their direct or indirect expectations and their family relationships, partner relationships, and overall atmosphere in the house, place, village, city, county you will be staying at.

Travelers rarely write about these issues on their journey because this is rather an intruding thing to do. Cause you reveal. Others and yourself. You reveal that travelling is often not at all cozy, relaxing, and sometimes not at all fulfilling, and can become very disturbing, heavy, bringing huge unease. Travelers blogs indulge mostly in how the others that they have met live, dine, consider and look like, but do not indulge in the narrator, themselves who can go through truly humiliating stories. And that – how, while travelling, one should learn to develop hard skin and when to apply it…

Travelling often requires superficiality and demands a superficial communication. This is often the only “way through” when it comes to encounters with scammers, conflict prone, impulsive, authoritarian, control freaks, offensive or easily offended and sneaky people with whom you want to part in a “civil way” just in sake of you having breakfasts you want to remember of. That’s how you “learn to behave”. This is what is often to be endured by your short or long term unknown hosts. You end up in someone’s home, house where there is always a set of agreed and disagreed (but sometimes more important) rules of the house and the energies that members of the family are dived in. You’re welcomed at someone’s house and you’re about to knock at their “family field” and live under the current atmosphere roof, which might be healthy or unhealthy. Mostly combination of both, cause we are all just humans belonging to a rather unhealthy civilization.

And, as a traveler, a guest, or a worker, volunteer, call it whatever, when staying at someone’s place longer than a day, you’re dealing with the coziness of your habits which might clash with someone else’s, with attitudes, tastes and distastes, sense of humour or a lack of one, sometimes even envy and often many doubts. This is as well what is to be found in a “travelling rose garden”, although not expected, or predicted. People’s characters deserve a sentence “not in my wildest dreams”… But people are people; the only way to love people is to accept them. Though job for a relaxing journey, isn’t it?

The only thing on my travels that I found really troublesome is the viewpoint I got towards different cold-heartedness, which flourished in people’s hearts, characters, habits, attitudes, comments or that “talkative-transparent” silence. The hardened skin of individuals I’ve come across legitimated inside of personalities and different roles people are stuck in, belonging to families petrified in weirdest combination of fixed roles and behaviours which pushed the intelligence necessary for kindness, open-heartedness out of the way.

Realizing someone’s closed heart is deeply unsettling and sorrowful. At least for me. This heart might be mine as well, I'm not an exception to this statement.
Still...
Until you yourself, me myself eventually get pissed off such attitudes and freaky characters and disrespect towards people and towards everything that life provides us with unconditionally.  Closed-heartedness is an irritating phenomenon. In its core is actually a serious lack of gratitude and acknowledgment of a simple and astonishing fact that we have a life. We have a life. Life. To be alive! And that we are some weird walking beings with heartbeats and eyes and invisible tentacles who can actually sense everything outside and within and love, and be joyful, and be creative, and admire and be astonished and inspire and aspire… But no! It’s so popular to pack oneself in a tiny box of matches along with the hardened attitudes and growing animosity and die eventually in a tiny boxing piece of lifelong antagonistic matches.

When I travel I engage. I don't use camera a lot. I appreciate every encounter I had, although appreciating positive experiences is much easier, by no means! Still, long travels don't consist of just of excellent moments; they kind of imitate life which you've already been leading at home where most of the things are known. Travelling is a queen of uncertainty. It helps out in reducing the funny ideas that pop out through the trained life perfectionism and the civilized predictability. Travelling possess an intelligence of the events that occur that are serendipitous! Because when you’re not trying to pull off some joke through your rigid and therefore unattainable plans, you get rewarded by your journey. And that reward is often recognizable by serendipity – “an aptitude for making desirable discoveries by accident”, as put by Thesaurus.com.

That is so, for travelling in flow imitates life. And it’s full of serendipitous moments that just need to be recognized as such. Every nice random talk with a stranger is part of such a fortunate scenario, observing  the eyes, and soul (which is the same thing) wide open. That is real fortune. Or when someone is kind and open to share their stories with you, or when you enjoy in mutual curiosity.
Having eyes open and a free-flowing heart helps noticing and releasing very resistant flaws and everything one sabotages oneself with. This is happening throughout all those different encounters you have with nature, cities and people, positive and negative ones, that teaches you detaching. Because your life is literally on the way, just as all the places you visit are on your way… and then “that way” becomes “your way” and is constantly changing. As life is changeable, fluctuating.  Just like the weather in Sweden! Due to the constant exchange of rain and sun you get many rainbows...

To travel and to be susceptible can be very tiring when bumping into hardened human shells and common rude behaviors of which most people aren’t aware of. Still, in the end, you get your rewards. Every time after I come back home (although this seems to be changing too) and get enough sleep, I feel as if I have been showered by my journey, no matter how exhausting it used be sometimes. I still choose to stay receptive and let my journeys remove my individual surplus with the sandpaper if needed. I travel to truly meet people, meet others, meet how I respond to something that I might like or dislike culturally, socially or individually. To meet everything that I believe I am not or I am or I supposed to be, to perceive beings, to get the grips of life…  To give myself chances.

Engaged traveling isn’t an airy experience, or necessary simply a lovely pleasant experience. Sometimes you do feel like a flower, a blowball, if you woke up smoothly, or the “blowball” – the ultimate fool – thinking how stupid you were ending up where you momentary are. Traveling puts demands on you. It gives you tasks. It gives you signs. It is very life-indulging and demands you to be a responsible and sovereign individual. If you’re engaging, you get the gift of knowing others and letting them be whatever they are and stay peaceful within and under the same roof. Even being disappointed is a gift. You get the grip of what isn’t working in a certain situation, in a certain company and for you. Then you move on. And that is awesome. That you know your steps are made exactly according to your choices, that it is natural and necessary to move on all the time; that you’re not bind to anything or anyone, perhaps only still by what is left of your belief system.

I love people. I love their striving and their smiles, and their trying… In a way, more or less, I figured out, we are all trying to be better, although in very different ways. Even shockingly different ways. That is something truly universal. That grows everywhere. Just like dandelions.

Ja sam jedna od onih bitanga koja seli iz svoje zemlje kao da ide na piknik i pravi se da je sve to samo ljetna pošalica. Dobro da sam se udostojila i doplatiti za prtljagu na svojem jeftinom letu, easy jetu, koji služi ovdje prvenstveno Šveđanima da idu na sunčanje u Hrvatsku. Mislim da sam na svome letu bila jedina Hrvatica koja ide u Švedsku turističkim trbuhom za kruhom, ona jedna od bezobraznijih iz istočne Europe koja nema dogovoren posao, a usudila se kročiti u skandinavski standard. To sam riješila tako da zažmirim na jedno oko svaki put kad trebam nešto platiti i pravim se da se to događa nekom drugom. Osim toga, noćila sam na aerodromu i samo po tuđim kućama.

Kako je dolaskom IKEA-e u Hrvatsku, Švedska Hrvatima dodatno zatalasala kao obećana zemlja – što se prema posljednjim hrvatskim standardima svelo na to da imaš redoviti posao i za to primaš plaću – pomislih, bih li se i ja porezno mogla obećati Švedskoj, kada sam već utrošila puste sate i jezične vježbe na fakultetu, i da, između ostalog, magistra sam švedskog jezika i kulture koja je diplomirala i s akademizmom raskrstila tog jednog snježnog januara kada ralice nisu očistile pola Zagreba i ja sam do fakultetske zgrade doslovno dopješačila prteći snijeg. Priprema za život na sjeveru, nema šta. To je bilo prije skoro 4 godine.

Možda i zato jer sam oduvijek bila obožavateljica serije „Života na sjeveru“ i stvorila idealiziranu sliku o životu u malim hladnim mjestima koja kao vrve zanimljivim i dragim čudacima. Tako su magnetske silnice sjevera na mene počele jače djelovati i konačno sam se ukrcala k tome, začudno idealiziranom sjeveru (samo malo napomena – ja zaista ne ludim za IKEA-om, tako da ispadam iz kategorije praktično komforno dizajniranog života koji pokušava Hrvate podsjetiti na idilična vremena dobrostojeće srednje klase). Ono što se uspostavilo, što se odmah da pretpostaviti, jest da sjever zaista obiluje čudacima, ali ne nužno dragim.

*****važna digresija za razumijevanje neslućene prirode ovog putovanja*****

 Haruki Murakamijev roman „Kafka on the Shore“ kojeg sam čitala prije dvije godine; stalno mi je nudio nevidljiva stapanja „fikcije“ sa „stvarnošću“. Već odavno sam prestala vjerovati i u jednu i u drugu, a trudim se održati zdravi razum na ravnotežnoj razmeđi toga dvoje. Meni je, prije dvije godine, iz te knjige doslovno išetao glavni lik, dapače, prorolao se pored mene u srebrnim hlačama jednog predvečerja po Martićevoj ulici, nisam mislila da se iz Japana u Zagreb može tako brzo prijeći, a da ni ne prelistaš avionski časopis zataknut avionsko sjedalo. Inače, Kafka, mladi 15-godišnji Murakamijev Kafka, stalno šeće po rastezljivim prostorima njegovog i tuđih života. Uslijed toga na kraju i nestane. Ono što Murakami ne zna jest da mu je Kafka završio u Martićevoj. ******

Pred let za Švedsku vrijeme se stalno skraćivalo i produživalo. Bilo beskrajnim čekanjem u Rijeci u trgovini VIP-a da mi postave odgovarajuće postavke roaminga na telefonu da, uslijed ljetnih, beskrajno dugih zalazaka sunca koji se pretvaraju u izlaske oko 3 ujutro u srpnju, moje uspavljivanje ne bi bilo preusamljeno, naprasito preseljeno, još jedan uznemireni tužnjikavi mozgić u svem tom odljevu mozgova naše domaje. U trgovini VIP-a, na televizoru se vrtio ufilmljeni Murakamijev Kafka. Nisam ni znala da je snimljen film po romanu. Odmah sam pomislila, oh ne, uz vlastitu egzistencijalnu nesigurnost, najavljuje mi se i pomicanje prostorno-vremenske percepcije?! Oh ne, ne sada! Molim milost! Evo, vidiš, najdraža stvarnosti moja, znam da sam te toliko puta efektivno osporavala, ali sad je zaista najgori trenutak da izmakneš orijentacijske kolosijeke. Trebaju mi moje tračnice! Vrijeme čekanja se produžavalo, jurnjava do busa za aerodrom se skratila, intenzivirala. Kafka je trčao iza mene, a ja sam se pravila da tome nije tako. Sjela sam u autobus, počeo je pljusak. A ja sam, iako već korak bliže prema svome aurora borealistično romantiziranom sjeveru, i nakon svih godina odgađanjatog  putovanja, postala tužna i uznemirena. Pljuštalo je i avion s Krka je kasnio u polasku 2 i pol sata. Za sebe, već sam bila u Švedskoj, najnapetija od svih turista koji se vraćaju kući. I tako taj Kafka, moj knjiški prijatelj iz fiktivnog Japana, prenio mi je poruku u kojoj je stajalo samo:  loš predosjećaj. O čovječe, ne! Platila sam za prtljagu, ali nisam računala s ovime.
Dok sam ja to skužila, Murphyev je zakon s početka mog putovanja već bio dobrano aktiviran.
Postoje li crvotočine nagomilanih događaja koje mogu poći u krivo? Kreneš hodati po spirali usukane crvotočine, kao što prolaziš tunelom do vratiju aviona. Uračunate turbulencije. Ali tolike?!
U sjedalima iza mene se dvoje slatkih švedskih klinaca, između 5 i 7 godina, koje je, dok je čitav avion poskakivao u zraku i mi skupa s njime u sjedalima, oduševljeno hihotalo uzvikujuć „vaaa roligt!!“ („kako zabavno!“), na sjedalima desno od mene jedna je žena herojski držala vrećicu da pobljuje (ili ne pobljuje) sav turbulentni sadržaj svoga želuca, a stjuardesa je dotrčala do sjedala dijagonalno od mene vičuć na opuštene švedske roditelje koji su pustili svojeg puzavca na pod jer je previše urlikao: „take your baby back to your lap!!!“

Slika:  Frank Herbert, Dune

Prespavala sam na aerodromu. Što je bilo sjajno. Neću ispisivati spisak aparata koji nisu radili kada sam sletjela, ni kako sam u 25min našla smještaj u noći i u 3min ga izgubila jer je sve kasnilo i ostalo što je pošlo po krivu. Najnepodnošljivi dio te Murphyeve crvotočine bio je taj da se onaj turbulentni oblak od leta rasprostrio nadamnom u obliku odvratnog osjećaja nepodnošljive osamljenosti koja mi nikad nije bila partnerica u nijednoj mojoj putešestviji. A sada, kada se pravim da piknikujem svoje preseljenje – oči su mi bile pune suza. Loša prognoza za jednu skitnicu s putnim pedigreom. Čak je i Kafka udario petama vjetra, vratio se na knjigu u polici, izdajnik, kada sam ga najviše trebala. Pih! Peh, zapravo.

Svoje putovanje po Švedskoj nisam isfinancirala samo žmirenjem na jedno oko, već i volonterskim radom u zamjenu za smještaj i hranu. Bez toga, to bi bilo neizvedivo. Konačno stižem na svoje prvo odredište, na jugoistoku Švedske, a moj put u tom trenutku traje 24h. Ali, baš kad sam se opustila u popeglanoj posteljini, nakon svega par dana, moji domaćini doživljavaju nekoliko kratkih spojeva u svojim očito posvađanim moždanim sklopovima, međusobno se svađaju, nezdrava atmosfera, i peti dan skaču na mene verbalnim mitraljezima i inim manipulativnim odvratnostima. I ja završavam na ulici. Zapravo, tamo gdje jesam nema ulica, već samo mnogo šume. Pa ispravka netočnog navoda: završavam u šumi. Poprilično isprepadana, dapače, usrana u gaće, kontam dok čekam vlak za Stockholm: Murphy is on. Kafke niotkuda, ni fantazije, a razmeđa stvarnosti se proširila kao rastegnute tračnice. Aha, da, tračnice.

Preseljenje mladih intelektualaca
trbuho-krušnog tipa, na krušljivom
terenu svega što si do sada izgradila,
usred okolnosti (uvijek je „usred okolnosti“).
Eto tebe usred ničega da po peti put
gradiš kulu od karata iz nule. Kula Nula.
Karta koju bih rado povukla bila bi
Jocker, samodostojna Luda, leteća
i nevezana, slobodno lebdeća i neuhvatljiva.
A eto tebe držiš se za svoj kofer na kotačiće,
kao da je to jedina šipka koju uragan u
Kanzasu neće odnijeti. Da, to to,
Toto we're
not in Kanzas anymore.

Da mi je netko rekao da ću se usred savršeno uređene Švedske ukenjati od straha i to na korak od rodnog mjesta Astrid Lindgren, gdje se uspostavio živući dječji raj; rekla bih, ma sigurno ti je to neka zagonetna pošalica, reci mi još malo više... Egzistenciju postaviti na noge, a ne kotrljati je stalno kotačićima svoga kofera ili tegliti je u backpacku i mozgati kako i što i kamo iz mjeseca u mjesec.

Kada sam otišla iz tog umarajućeg  „gdje i kako“ polja, on me strefio jače nego ikada. Samoćom vlastitog projekta. Čak ne neizvjesnošću. Širokom jezerskom samoćom. I razvučenom iscrpljenošću, kao u konveksnom ogledalu. Čitava se moja stvarnost razvukla. Tračnice su bile kružne i nedodirljive, nebo se presvuklo u tlo. Sve rijeđe lucidno sanjam. Nisam sanjala lucidno dulje od godinu dana. Skraćuju mi se rečenice. Lucidno je ono kada u snu stvaraš svoj san. Ja sam jedna od onih koja se bar trudi ponašati tako da vidi kako i što ja stvaram. Ne uspijeva mi često razina pune životne odgovornosti u koju duboko vjerujem, koja je karakterizirana predivnom puninom vlastitog života i ljubavlju prema svemu. Spopala me ogromna tuga. Nikad nisam skidala donje rublje svoje podsvijesti u običnom putopisu, nije bila ni namjera, no s ovim putovanjem sve su se namjere začudno zakovitlale. Otuda i kovitlac teksta. Bilo tko tko je krenuo čitati ovaj tekst jer namjerava ići u Švedsku i saznati što više praktičnih informacija, lijepo se zaribao našavši se među krpicama moje podsvijesti koje slobodno putuju po tim švedskim jezerima. A ima ih bezbroj. Kada se Švedska zumira na karti, nalikuje na čipku od kopna i vode. Prekrasna je, zaista.

Putovanje traje.

Na hrvatskom se poljubac još kaže cjelov. Poetsko ljubljenje, cjelivanje.
Cjelivati isto je što i ljubiti koga. Ljubiti usnama.
Cjelota, ženska imenica, predstavlja nedirnutost u cjelini, netaknutost, neokaljanost. „Neokaljane prirode“ naših unutarnjih krajolika, naši zaštićeni rezervati u kojima obitavaju nespoznata brujanja cjelokupne naše prirode, naše pčele i naši cvjetovi, naše stijene, veličanstvene šume, simpatični kukci koji žive blaženstvom i pred pticom koja ih pojede da bi nahranila sebe, letjela i nahranila svoje mlade. Prelijepe planinske biljke koje zarastaju puteve, koje ti se pletu oko nogu, ruku, šaka, dosežu do vrata, koje ti ne daju mira, koje te tetoše i vole i opeku koprivasto, za zdravljenje.

Neokaljani krajolik unutarnje slobode, kada uživaš eleganciju hitrih šapa velikih divljih mačaka i voliš plahu njuškicu mirišljave srne. Kada u blaženstvu u tvoje oči uđe predatorski sklad risa i srne, kada ti u zjenici otkuca ritmičnost divljine, i njezina nepovredivost.

Tvoja nepovredivost.

Cjelivati isto je što i predati se kome i znati krajolike svjesne ljubavi. Iscjeljivati. Iscjeljujuće biljke. Ekstrahirane kapljice cjelova. Svaka divlja biljka isječak je cjelote i predstavlja nedirnutost u cjelini, i  plete ti se oko koljena dok želiš proći k svojem planinskom odredištu, svojem skloništu usred svoje visokonadmorske divljine jer tvoja je ljudska povredivost poput bebine, tvoja čovječnost tako lomljiva, ti si planinski hodajući tanki porculan i na svome šumovito stjenovitom području možeš uganuti nogu, opeći kožu, izgubiti svijest usred vrućine, smrznuti se, spotaknuti se, pasti s visine, pasti nisko, niže, vrlo nisko, poginuti, nestati, iščeznuti. Tvoja povredivost. Tako očita i naglašena. Zaštićeni rezervat straha pred vlastitom prirodom.

Cjelivati koga dodir je neba i mora. Ono je horizont koji ukazuje na prostor. Prostor u kojem se možeš kretati, koji ti je dostupan između tvojih stopala i tvojih koljena, taktičnost tvojih kukova, ključnih kostiju i glave koja se dosljedno ljulja na vratu. Da nisi samo nomad. Nomad onomad.

Cjelivanje, to poetsko ljubljenje tebe i postojanja. Toga da tu jesi. Da možeš proći, da znaš svoj prolaz, da razlikuješ utor u stijeni od predivnog ruba kojim moraš proći. Cjelivanje, poetsko brbljanje ptičica. Žuborenje, a da znaš dobro da je planinsko vrijeme varljivo, da se magla može spustiti brže nego što ti trepćeš između svojih očnih kapaka, svojih osobnih horizonata. Da voliš to što je neokaljano u prirodi pa makar te pomelo. I ako te pomete, i ako te pomete. I ako te zaista pomete???!!!

Ljubljenje zanosi prema svjesnoj ljubavi. Biti u njoj svjesno, a nimalo oprezno, biti u njoj kao albatros, uz malo žudnje, s više ljubavi, ekstrahirano, nedirnuto, a predano, kao kapljica i cjelota, voljeti drugoga potpuno uz povredivosti, uz krhkosti i salomljivosti, kao otvoreni, izloženi tučak planinskog cvijeta. Voljeti i predatorsku prirodu! Onu s oštrim očnjacima i prijetećim kandžama. Voljeti sve.
Baš voljeti sve.

Jer ne možeš odvojiti opasno od neopasnog u bilo čijoj prirodi.

Bizarno je odbacivati sebe. Bizarno je biti povrediv, bizarno je vitoperiti se da nisi povrediv.
Bizarno je kočoperiti se u kiču svega što nije tvoja planina. Jer nije tvoja planina! I nije tvoja priroda. Tako očita i naglašena.
Bizarno je jednom hodočastiti veličanstvene krajolike Ljubavi i zatim ih skupiti u neku naprtnjaču, u zavežljaj i biti običan planinar. Koji se boji i risa i stijene i pada i vjetra i srninog šušnja i cijelog zaštićenog rezervata. Bizarno je spotaknuti se o sebe. Bizarno je jednom spoznati Ljubav noćne planine i njezino kristalno čisto tamno nebo i cjelivati dalje svoj dotadašnji horizont.
Cjelivati, znati istovremeno dotaknuti nebo i tlo.

Bolno je ne cjelivati cjelotu.
Bolno je ne biti potpun, ne biti cjelovit, hodati kao da je normalno biti necjelovit.
Nepodnošljiva uvriježenost fragmentiranosti bića.
Nepodnošljiva bol cjelote. Iscjeljujuća uz ekstrat vlastite sebe, vlastitog sebe, ali ničijeg sebe, neposjedovanja, neimanja, nepripadanja da bi imalo mogla pripasti, upasti k brujanju svega živoga, Svega što ne traži ništa od tebe jer je prirodno hodati po lijepom krajoliku. Prirodno je da je sve lijepo. Veličanstveno lijepo. Zasljepljujuća lijepo, sveobuhvatno lijepo. Nezamislivo. Gdje jedna jedina borova iglica nije nimalo manje lijepa od glorificiranog planinskog pogleda na more. Nimalo manje lijepa  od uslikanog, perspektiviziranog pogleda, uokvirenog samo djelićem ljudskog shvaćanja, djelićem civilizacijski izobraženog, uobraženog, preobraženog!

Gdje planina gleda prema drugoj planini. Gdje nema slobode jer je, pored divlje, slobodno rastuće biljke, sloboda smiješna riječ za postojanje.

Bol cjelote bez cjeline neka prestane! U ime sveopće Ljepote neka prestane.

Sjećam se ekstrahiranih kapljica cjelova i sjećam se iscjeljujuće ljubavi. Sjećam se naše ljubavi. I sjećam se ljudske ljubavi. Ja sam sada samo glas, kao glas si me upoznao, a nestat ću usred milijuna  drugih borovih iglica ili snježnih kristalića ili usred neraspoznatljivosti ljudskih glasova koji postanu brujanje. Jesam samo dlačica u krznu divlje planinske mačke. Neprihvatljivo je ne voljeti kandže ikoga. Divlje mačke su sastavni dio nedirnute prirode i doprinose cjelovitosti rezervata prirode. Voljeti se može samo cjelovito. Cjelivati se cjelovito.
Ljubavno-ljubavnički odlasci jesu bolni jer odcijepiti se od Ljepote i biti razdvojeni mrav, pa čovjek, pa puž, pa lisica. Zatim opet i opet drugi čovjek, pa odvojeno stablo od drugog stabla pa odvojena šuma od druge šume, pa razdvojeno nebo i more, i tlo po kojem kročiš od zraka kojeg udišeš.
Ti i ja, dualistički horizonti sadašnjice.
Pa dijete koje imaš koje nisi ti, pa čovjek kojeg voliš koji nisi ti, pa brat, sestra, majka, otac koji nisu ti, pa ti koji nisu oni, pa mi koji niste vi, pa vi koji niste mi, pa stijena koja nije ja ili more koje nije ja ili vjetar koji nije zrak ili voda koja nije oblak ili svi koji nismo mi. Odcijepiti se od Ljubavi je formula za ekstrakciju boli. Alkemijski proces koji je otišao u suprotnom smjeru jer su, jednostavno, cjevčice bile tako eksperimentalno podešene.
Bizarno je biti povrediv!
Bolno je ne biti albatros.
Albatros je onaj koji zna da će pojesti samog sebe kada ide po hranu i svejedno to uradi u potpunom blaženstvu. Zatim se ponovno izdigne iznad planine i kruži na zračnoj struji, nošen svojim velikim krilima, u ugodi nošenosti, u ugodi širom ispruženih krila, prevelikih da bi ga fragmentirane razdvojene oči obuhvatile. Kruži stvarajući trenutno nestajuće linije. U ljepoti neba.
Volim cijelu planinu. Volim planinsku nepovredivost. Oduvijek sam voljela planinu. Oduvijek sam te voljela. Oduvijek sam te cjelivala, oduvijek sam te poznavala, oduvijek sam te znala, oduvijek sam hodala svježom planinskom noći. Kad sam mali čovjek, manja od visokog planinskog raslinja, pretvorim se u palčicu da bih uskočila u kapljicu. Simpatično blaženstvo opasne planine. Svaki put kad ti se uspinjem sama, kažu mi „Nikad ne podcjenjuj planinu!“, i ja sam se zaista umorila od straha odcijepljenog horizonta.

Cjelota je poput tebe Planino, ženska imenica. U ime sveopće Ljepote, bol cjelote neka prestane.