Bilješke, kao i fotografije, nastajale su prateći jedan maslačak kroz prozor kuće, njegov život, smrt i suživot;  njegovo uvijek nanovo nastajanje, njegova peludna previranja i prostiranja, njegovo postojanje, zažućeno poslanje. Bilješke se sastoje peluda i obrazovane su cvjetnom predanošću.

Molim, za Cvjetnu predanost, kliknite, pomirišite je ovdje Cvjetna predanost.

Ostale potankosti Maslačkova života prative su niže u travi.

Snjeguljica je stvorila rivalkinju, tri puta se otrovala, a da toga nije bila ni svjesna, usnula je, usnula duboko, duboko.
Pepeljuga je igrom žrtve pala pod igru zavisti; njezine su zavidne polusestre rezale nožne prste kako bi postale prinčeve žene, ali prinčeve nisu bile. Pepeljuga je ribala podove, nesviješću o sebi, ribala ih dugo, dugo – dok se nije usudila preobraziti se, ali samo na jednu noć.
Trnoružica se naivnošču i nesvjesnošću s kime govori, ubola  o vreteno i usnula, usnula s cijelim dvorem i dvorjanima, i životinjama i biljem, usnula duboko, duboko, nepomično, a trnje oko toga kraja samo je raslo i raslo.

Ovo je bajkovita priča o tome što je zavist, i kakva joj je energetska pozadina i dinamika...

Voljela bih da netko nacrta zavist. Da joj vidi obrise, da joj vidi hodanje, da joj vidi korake. Voljela bih da je nacrta barem u 3D verziji stvarnosti; da joj iscrta oblik, da naznači strujanje, da pokaže njezina stanja mirovanja, zasjede i djelovanja. Voljela bih da netko animira kako zavist napada i za što je sve kadra, kako se propne o noge, kako uzima zalet željna tuđeg, zagrize poput divlje zvijeri. A čini to posvema nevidljivo. Voljela bih pratiti radijsku snimku zavisti kako se nadvije nad nečijim postojanjem poput gustog oblaka cumulonimbusa  i prijeti se svojom tamom i sivilom, kada ne sluti na dobro.

Voljela bih da netko raskrinka zavist. Do gola da je skine. Da prikaže njezino primitivno ruho, utkano duboko u meso nesvjesnog čovjeka. Čovjeka koji je pao i koji želi kožu drugoga. Voljela bih raskrinkati društvenu i čovjekovu bolest koja se zove zavist. Voljela bih raskrinkati i tebe, koji dok ovo čitaš, u tebi raste gnjev jer te se upravo raskrinkava jer tvoja zavist, poput živog srebra klizi tvojim žilama i kaplje pred tebe, pred svijet, otvoreno, javno, ravno na papir. Gnjev zavisti se topi i prži te iznutra jer si je pun. Jer si zatrovan njome kao živom. Živa se penje termometrom tvoga gnjeva, postaje li ti neizdrživo? Vidjet će te, strah te, otkrit će te, takvog kakav jesi, da se ne voliš, duboko, duboko usnulo, ne cijeniš, duboko usnulo, ne poznaješ, duboko, duboko, duboko usnulo, da sniješ dublji i po tebe opakiji san od onih na koje si zavidan i koje si spreman napasti i crpsti. Predaj se, ljepše je disati iznad vlastitog gnoja nesvijesti.

Zavist je u srži jako primitivna osobina. Posjeduju je svi i okusili su je svi. Ako je itko ikada gledao animirane filmove bajki, sjeća se da su „zle“ maćehe, čarobnice i čarobnjaci, i nedodirljivi vladari, čuvši vijest koja im ne odgovara; u kontekstu zavisti, a najčešće je riječ o nečijem uspjehu – najprije su razrogačili oči, narastao im je gnjev i u tamnom oblaku svoga gnjeva su izrekli strašne riječi namjere da se nekom pojedincu, obitelji, kraju ili narodu dogodi nešto specifično loše. To se u narodu zove urok ili kletva. Današnjim jezikom ovo bi bio urok ad hoc. Poludiš i impulzivno pošalješ snažnu negativnu energiju prema nekome ili nečemu. Taj gnjev obično splasne nakon nekog vremena i ti zaboraviš na to, ali energetska silina izrečene namjere već je na putu i šteta je učinjena, poput pisma iznenađenja, već je na putu do svoje adrese ad infinitum.

Okorjeliji primjer loše namjere, u bajkama se prikazuje čaranjem raznih oblika i kuhanjem napitaka planovima da se željena meta obori. Zanimljivo je da je silina gnjeva onolika je kolika je silina nesvijesti onoga koji se dao na čaranje! Današnjim jezikom, osoba koja je sastavila plan da nekoga spriječi u životnim planovima i nakanama, da ga sabotira, prepriječi put, spriječi uspjeh, našteti zdravlju, drugim riječima „skuha mu kašu“.

S energetske strane gledano, zavist je specifična reakcija na tuđi uspjeh, koja rezultira različitim vrstama energetskih napada.

Zavist je povezana je s dubokim sramom koji se krije iza same zavisti, iza same zavidne reakcije.  

Sram je urezan u duboko sakriveno uvjerenje da je osoba nepotpuna i da nije postigla ono što je potrebno za bezuvjetno prihvaćanje, sjaj u sebi i pravo da se živi kroz vlastiti sjaj (što je definicija uspjeha u svojoj srži), te prvenstveno bezuvjetnu ljubav prema sebi primljenu od sebe samoga, a ne iz vanjskog izvora.  Zavidne su osobe jako željne vanjskog obožavanja, one su o tome ovisne i nerijetko stvaraju takve identitete koji će sigurno polučiti uspjeh i obožavanje u zajednici. Zavidne su osobe nerijetko neizliječivi narcisi ili rade čitav život na tome da uspostave autoritet koji poslije nitko ne smije propitivati. Oni koji slijepo prate taj autoritet te ga time potvrđuju bit će u milosti i darivani od autoriteta, a oni koji ga namjerno ili slučajno propitaju bit će žestoko napadnuti. „Off with her head!“

Iz tog je razloga zavist vrsta energetskog napada.
Ne zato jer sama zavist napada. Ne.
Zavist je samo specifična reakcija na podsjećanje da ti „nemaš“ nešto što drugi „ima“.
A to što taj drugi ima jest život iz vlastitog unutarnjeg sjaja i ljubav koja ga zbog toga u životu neminovno zasipa. Ta se ljubav koja te zasipa jer živiš iz sebe situacijski različito manifestira. Vrlo je autentična, zbog toga neminovno drugima zanimljiva, zavodljiva jer je zračiti istinsku ljubav lijepo i ljudi to vole; ona je spontana i nepatvorena, nerijetko duhovita. Istinski duhoviti čovjek sjaji, istinski ispunjen čovjek sjaji i za neke, nažalost, taj je sjaj prijetnja. Takav je sjaj vrsta prijetnje koja zavidnu osobu podsjeti da ona tako ne sjaji. Ona je toliko nesvjesna da vjeruje da ni ne može tako sjati. I to je podsjećanje na tako nešto bolno, kao nemogućnost života iz vlastitog izvora toliko nepodnošljiva i grozna, da se taj sjaj vidi kao napad. Napad na lažni integritet koji je zavidna osoba tako pomno i marljivo gradila. Tuđi je sjaj, spontanost i autentičnost (manifestiran kao uspjeh, ljubav, sreća) bolni podsjetnik na kobno uvjerenje koje zavidna osoba u sebi ima – a taj je, da nije potpuna takva kakva je i nikad neće biti, da nije voljena i da ne živi iz vlastitog izvora. Uvjeti u kojima se nekada u životu takvo uvjerenje protivno životu razvilo, su bili nezamislivo bolni. Podsjetiti zavidnu osobu na tu groznu nepravdu koja ni pod koju cijenu ne smije biti otkrivena može izazvati samo golemi gnjev. Gnjev, ljutnju, bijes da nema pravo na manifestaciju autentičnog sebe, na ljubav, uspjeh i sreću. Ljutnja jer mu je to nekad, nekako oduzeto putem uvjerenja koji stvara vrstu jedne od najprisutnijih i najčešćih društvenih patologija: zavisti.

Zavist je poput energetskog accessoryja, ona je samo mašnica vlastite unutarnje laži na izvitoperenom karakternom sklopu. Stoji na čovjeku smiješno i stupidno kao na nekom pomno ošišanom pudlu. Nije psu prirodno da ga se šiša po zamisli drugih, poput živice (nije ni živici to prirodno);  to je nakaradno i glupavo. Zavist je glupava i zaglupljuje čovjeka. Zavist udara i zaudara, bolno je biti izložen zavisti, jer struji toksično i negativno. No, ona ne izvršava udar na nekoga, nije ona ta koja kuje zločeste planove sabotaže, nije ona ta koja impulzivno želi sravniti sa zemljom nečije postojanje. Zavist je zaista poput živog srebra, ona vrlo otruje i ukaže na temperaturu ljutnje. Rastuća temperatura neopisive ljutnje pored podsjetnika da nismo ti koji bismo željeli biti i da ne živimo istinskog sebe. Bol od takve vrste zabrane je enormna i k tome vibrira u našoj nesvijesti, a kuha u našoj podsvijesti. Bol koja živi na posve ugasloj razini našega bića koje je tamo maleno, posramljeno, jadno i nespoznato. Zapanjujuće je koliko nespoznaja samoga sebe boli! Zapanjujuće je i kakve razmjere je to poprimilo u našoj svakodnevnici međusobnog ophođenja, građenju odnosa i komunikacijskom životu! U svakom slasnom traču živi po jedan maleni otrovani patuljak koji ti može pokazati put k tvojoj nesvijesti. Nesvijest je bolno stanje postojanja.

Snjeguljica, bijele puti životne nevinosti i neokaljanosti, duboko je usnula nakon energetskog napada zle zavidne vještice. Ta neka nesretna žena koju su prozvali vješticom suočila se sa sobom kroz ogledalo, putem Snjeguljice, ugledavši neokaljanu sebe kroz Snjeguljicu, i opet u ogledalu. Snjeguljica i „vještica“ su jednoteista pojava istog unutarnjeg ogledala. Odrasla žena koja smatra da je negdje putem izgubila pravo biti neokaljana, posvema čista, i beskrajno lijepa slika vlastitog izvora. Odrasla nesretna žena koja se oblikovala u narcisoidnu ličnost i tuđi joj je sjaj nepodnošljiv jer zastire njezin lažni sjaj. Zato je otrovala Snjeguljicu, neokaljanu sebe, i Snjeguljica opet vlastitom naivnosti, opet – vlastitom nesviješću, spremno prihvaća supstancu koja će je gurnuti na tu istu razinu nesvijesti gdje vibrira duboka usnula bol nesretne zavidne odrasle osobe. Ona će snivati, i dok će ona snivati za nju će se brinuti sedam patuljaka koji svi rade u rudniku vadeći drago kamenje iz rudnika. Snjeguljicini mali rudničari, stanovnici podzemlja, tražitelji dragocjenosti, kotačići mehanizma Snjeguljicine podsvijesti. Svaka je zavidna osoba duboko onesviještena, samo najčešće bez aktiviranih svojih sedam patuljaka koji bi za nju ponovno potražili njezino neotuđivo blago podzemlja, njezino biće u cjelosti koje sjaji poput dragog kamenja i nosi blagodati i svijest svijeta minerala.

Zavist truje čovjeka bilo da zavidi ili da se nad njim zavidi. Struji iz čovjekovog prostranog podzemlja poput živog srebra koje je otrovno za čovjeka, a koristi se za vađenje zlata jer tvori amalgame sa zlatom. Ako je naše unutarnje sunce, sjaj ili zlato tako skrovito u labirintskim rudnicima i ne može ga se ekstrahirati bez žive i amalgama, čini se da je svaka nesretna zavidna osoba osuđena na to mineralno onesviješćavanje i dubok san. Kakvog li alkemijskog prokletstva! Ovaj vrlo bajkoviti kemijski proces jest inicijacija par excellence. Bila riječ o zavist ad hoc ili zavisti „s predumišljajem“ započinje proces inicijacije par excellence. I baš zato ni Snjeguljica nije nevina i tako bijelo neokaljana kako bismo mi to željeli. Snjeguljica će se probuditi, da, probuditi iz svoje životne nesvijesti tek nakon što je neka „zavidna stara kučka“ dobrano energetski uzdrma. Snjeguljica će kolabirati, biti na rubu, na nju će se sručiti svijet, a njena će se dotadašnja razina svijesti srušiti. Nijedno postojanje nije dovršeno i neoborivo, ono uvijek želi rasti i preobražavati se. Zato se Snjeguljicina kolegica, boga Pepeljuga preobrazila u sjajnu, ispunjenu verziju sebe; u sebe kraljevske lože, vlastite kraljevske lože, a ne neke vanjski (državnotvorno) nametnute jer se na jedan – očito ključan trenutak odlučila sjetiti da je ona ta koja je kraljica, koja je istinski više biće. Pepeljuga je istinski to zaželjela i uz jedan „Abrakadabra“, u prijevodu s aramejskog, „Avra kehdabra.“, „Stvaram kako govorim.“, stvorila vlastitu željenu stvarnost. ONA ju je stvorila! Bajka o Pepeljugi je zapravo priča o emancipaciji čovjeka i osobnom rastu, a ne kako je često dualistički interpretirana iz perspektive Pepeljuge koja je žena žrtva i koju muškarac spašava. Princ je dio te stvarnosti koju je Pepeljuga najprije stvorila, i zato otrcano i klišejno „Sve što ti tražiš, traži tebe.“ je proradilo – princ je poslije tražio Pepeljugu.  Pepeljuga i princ su dio jednog sistema, jedne višedimenzionalne pripovjedne stvarnosti koji se sastoji i od njih dvoje, i od zavidnih sestara, i od zle maćehe i od beskičmenjačkog oca. Na isti način kao što je obitelj dio jednog sistema koji ima svoju energetsku dinamiku odnosa i događaja. Pepeljuga nije samo žena, kao što ni princ nije samo muškarac, takvo je tumačenje pomalo zaglavljeno u „gender“ žrtoslovlju i nije se razvilo dalje od toga. Ista je kritika primjenjiva i na ostale bajke. Usnula ljepotica će se probuditi kada se energetski proces njezinog rasta razradi i kada će energija uzrokovati nešto što nama nalikuje na magiju, abrakadabra, a riječ je o dozrijevanju i unutarnjoj odluci našeg Sebstva. Princ je u tim bajkama više poput neke zgodne hostese koji dođe i poljubi protaginisticu, čovjeka u buđenju.

Primjer Joséphine Baker.
Joséphine Baker, pravim imenom Freda Josephine McDonald bila je seljančica crnkinja, djevojčica sluškinja u bjelačkoj kući na američkom jugu 1910-ih. Tadašnjim, još uvijek dominantnim društvenim svjetonazorom, ona je bila šljam, bezvrijedna, polučovjek, roba, malo slobodniji rob, ništa. Ta je crna Pepeljuga služila kao dijete u bjelačkoj kući sve do svoje 13. godine kada je slučajno prolila nešto u toj istoj kuhinji u kojoj je radila. Njezina ju je gospodarica za kaznu primila za obje ruke i gurnula joj obje šake u lonac juhe koji je kipjeo na štednjaku. Crna je Pepeljuga vrisnula, istrgla se i iste noći pobjegla vlakom kao slijepi putnik za New York. Nije imala pojma kamo ide, napustila je Fredu, postala je Joséphine. Uspjela svojim autentičnim, komičnim i do tada neviđenim gestama simpatičnog ridikula i plesom zamamiti publiku. Joséphine je pokopala sebe i proslavila sebe. Nakon 5-10 godina nastupa po njujorškim barovima, 1925. otišla je u Pariz koji je postao i ostao njen dom. Tamo se razvila ta sekspilna, divlja i otkačena plesačica s bananama oko struka i koja je plesala i u toplesu javno 1930.-ih, kao crnkinja. To što je Joséphine bila svoja, odlučila biti posve svoja i ne zatirati vlastito svjetlo koje je kasnije privuklo reflektore najvećih kazališnih dvorana, odvelo je na filmsko platno i učinilo je uistinu europskom plesnom kraljicom 20. stoljeća. Joséphine je imala odvratnu inicijaciju. Grozomoran životan start. Svejedno je uspjela i kasnije svoj uspjeh koristila za izjednačavanje crnačkih prava u dan danas rasističnom društvu (bila je aktivna u američkom Pokretu za građanska prava predvođenim Martin Luther Kingom, kao i u francuskom Pokretu otpora.)

Zdravi čovjek svoj uspjeh dijeli s drugima. Ne strahuje da će ga netko zasjeniti. Zdravi čovjek zna živjeti u svome sjaju i nije mu potreban tuđi. Zdravi se čovjek raduje sjaju drugih ljudi i ispreplitanju toga sjaja sa svojim; raduje se svjetlu i osvjetljivanju i prosvjetljivanju. Zdravi se čovjek ne bavi natjecanjem, idejama o ugroženosti, napadima i otimanjima. Zdravi čovjek, autentičan čovjek, ne napada jer već ima sve, već živi u obilju i zna živjeti u obilju i raduje se i trudi se da i drugi žive u obilju. Zdravi se čovjek raduje i njegova ga radost oslobađa i podiže u let. „Za let si dušo stvorena!“ Radost oslobađa, a ne borba! Smijeh iscijeljuje, a ne osveta. Odlučiti se nesmetano biti, prihvaćati, i bezuvjetno voljeti sebe preobražava sve, i umiruje patološko sjeme zavisti koje u nama klija otkako postanemo kolektivno biće zatrovano nesvjesne zajednice.

Energetski napad je bilo koja vrsta svjesne i nesvjesne energetske manipulacije nad nekime, urađena s namjerom sabotaže. Nismo u 14. stoljeću i ljudi ne kuhaju zlokobne čarobne napitke, i najčešće, ne bdiju nad staklenim kuglama izričući zle uroke koji će putem zlih bića zagorčati nečiji život. Doduše neki i to čine, grcaju od svakojakih rituala, manipulacije tarotom, kamenjima, crnomagijskim totemčićima, runama, amajlijama, zlouporabama okultnog znanja. Igra se prljavo i takvih se ljudi i te samoprozvane mistike jednostavno bolje kloniti. Kada bi se ljudi školovali o energetski datostima našeg postojanja, sve bi to opasno crnomagijsko igranje bilo manje mistično, a više bezobrazno, željno moći i pozicija, sebično i samoživo. 

Ljudi većinom više ne vjeruju u taj tip upravljanja stvarnosti. A kako je stvarnost najčešće zbir vjerovanja, uvjerenja, svjetonazora i civilizacijske datosti (dodala bih i stvarnosti pomno oblikovane jezikom i sintaksom, ali to je već nova tema), ljudi operiraju kako se to radi unutar datog nam svjetonazora. Potkopovaju, podmeću, naručuju, preusmjeravaju, tuže, kradu, preprodaju, kontroliraju, tračaju, gledaju s visoka, omalovažavaju. Ništa što već nije redovni dio zapleta klasičnih sapunica. Omiljeni žanr niske strasti i niske (ne)ljudske pobude koje oblikuju poslovanja, međuljudske odnose, obitelji, često u zajedničkom spletu od kojeg se samo okreće želudac. Svaka akcija ima svoju reakciju jer je svaka akcija poduprta energijom određenog predznaka, podržana određenim vektorskim silama. Ovo potonje znači da svaka energija popraćena namjerom ima svoje usmjerenje; usmjerena je prema nekome ili nečemu. Ako je netko uložio baš puno truda da vam upropasti poslovni projekt ili ljubavnu vezu ili zdravlje, znači da je uložio puno energije u tu namjeru. Vektorska strelica namjere, patološko je preciznim putem i koracima odradila svoj posao. Vi to niste očekivali. Pa... Čovjek koji se ne bavi tuđim poslom i nije zatrovan mržnjom i zavišću obično ni ne očekuje takve smicalice. Ako je čitav taj opaki plan urodio plodom, znači da je ta energija uistinu doputovala do vas, ušla u vaš energetski sustav i sabotirala vas, vaš projekt itd. Najprije, prvo je dobro znati, osveta nije nikakvo rješenje. Zatrovat ćete se još više. Energetski gledano samo ćete, i to u vlastitom energetskom sustavu, namnožiti tu vrstu energije koja vas je sabotirala, dakle učinit ćete dodatnu uslugu upravo onome kojem biste sada iz ljutnje i osvete, vratili milo za drago. Loša ideja. Ali baš baš loša. Ne rješava ništa. Pogotovo jer, bez obzira na to što vas babaroga nije začarala, vi ste doživjeli energetski napad. Možete se opirati toj ideji, a možete je i razmotriti imate li sljedeće simptome koji najprije vrlo nalikuju burn out-u, što nije ni čudo jer je burn out također načeo vaš energetski rezervoar koji se ne smije dirati i služi potpori osnovnog života.  

SIMPTOMI ENERGETSKOG NAPADA

- iscrpljenost, poput burn out-a, slomljenost
- gubitak snage, mentalne, emocionalne i tjelesne
- zamućenost, nejasnost; teško je „spojiti dva i dva“, shvatiti stvari koje inače rješavate lakoćom, kao da malo poglupljuješ (iako to je klizno jer današnji stres i rastresenost imaju iste simptome); obavljati zadatke koje inače obavljate lakoćom postaje zahtjevno
- nadovezano na prethodno: osjećaj uspavanosti, poput nekog čudnog stanja transa, kao da ste hipnotizirani, neuobičajeno odvojeni od tijeka događaja, kao da se život događa pored vas (ovo nije kronično stanje transa), fizički osjećaj kao da ste pod sedativima, „u zraku“, niste „pri sebi“, lelujate
- sve je prepuno prepreka, cilj je neprestano neostvariv
- plašljivost, prestrašenost koja inače nije bila prisutna
- radije ćete se povući, nego biti poduzetni i dati incijativu što nije bila vaša prijašnja osobina, a to se događa spontano, kao da ste kakva marioneta (energetski napad se vrši da bi sabotirao, prema tome energija koja struji kroz vas „programirana“ je tako da rezultira vašim povlačenjem)
- stalna izloženost tuđoj zavisti; u vašoj prisutnosti ima sve više i više zavidnih osoba, osoba koje prema vama izražavaju neki vid netrpeljivosti i antipatije, a da vas skoro ni ne poznaju
- upadate u konflikte gdje vas ljudi napadaju iz čistog mira (ovo je najobičniji rezultat energetske dinamike, vi nesvjesno vibrirate energiju napada koja vam je probila vaš energetski sistem, nastanila se u njemu kao vlastiti energetski program. Stoga, iako je vi niste stvorili, na nju reagiraju ljudi, to je čista fizikalna reakcija i dok to ne očistite iz svog energetskog polja, to će se ponavljati. Očistiti se može, ne treba dramiti oko toga, nitko ne mora ostati žrtva napada, samo onaj koji voli živjeti u vlastitoj ignoranciji)
- čini vam se da privlačite nesreće
- smjer pogleda prema podu; kuda gledate (položaj očiju i usmjerenost pogleda diktira smjer vaše energije: pokorni pogled, poput sluga, gleda prema dolje jer je probijena inače suverena energija koja pomaže gledati ravno i držati glavu uspravno, tj. biti suveren čovjek, imati ciljeve i ostvarivati ih)
- odraz na glasu (glas je odraz cijelog našeg bića, nemogućnost izraza, pucanje glasa, pjevanja, gubitak jasnije artikulacije upućuje na gubitak životne snage koja podržava naše biće)
- dugotrajna izloženost energetskom napadu – onom kojem je probijen energetski sustav vibrira unutar njega kao strano tijelo te uzrokuje i tjelesne poremećaje i bolesti; također, dugotrajno gubiti energiju je usporedivo s gubitkom krvi, ima čak slične tjelesne simptome, gubite snagu, pada imunitet i tolerancija prema boli se vidno smanjuje; nerijetko tjelesna bol postane dio vašeg svakodnevnog života (a prije nije bila). Bol je psihološke naravi, što je psiha slomljenija i čovjek mentalno oslabljen, doživljaj boli je intenzivniji; utoliko je sve popraćeno novom razdražljivošću i prevelikom osjetljivošću
- za one koji imaju neki vid energetske percepcije: kod probijenog energetskog sustava, energija curi van iz vašeg osobnog prostora kao kroz odvod, neprestano curi, iscrpljuje

Posebna problematika energetske dinamike napada jest u tome da osoba koja je pod utjecajem napadajuće energije često toga nije svjesna. Ona je doslovno uspavana, neki ključan energetski dio njezinog sustava je deaktiviran. Poviše spomenuto stanje transa uzrokuje nesvijest o sebi i svojem stanju, kao i o svojem ponašanju i reagiranju. Onoga čega ste prije bili svjesni, manje ste svjesni, pogotovo niste svjesni svoje razdražljivosti koja osobe napadnute energijom često pretvori u pomalo naporne i zahtjevne pojedince i oko njih se stalno stvaraju novi problemi. Ti isti problemi se stvaraju jer slično privlači slično; energija problematičnog uljeza vibirira iz njih i stvara nove problematične situacije. Abrakadabra! Sve osobe čiji je energetski integritet ozbiljno narušen (koji god da je uzrok, ne mora biti napad) na duže staze se pretvaraju u zahtjevan tip osobnosti, koji manipulira svojom prevelikom osjetljivošću i shodno tome dodjeljuje si često pravo da najprije bude po njegovom ili njezinom. To je sasvim nesvjesna reakcija jer je osoba u sebi svjesna da je u nekom svojem ključnom životnom aspektu invalidizirana i to je njezin ključni argument iz podsvijesti kojim zahtjeva povećanu pažnju i njegu na vanjskom planu. Podilaziti takvim osobnostima samo hrani ovakvo ovisničko manipulativno ponašanje, isprepleteno je emocionalnim ucjenama i isključivo je loše pristajati na te ucjene. Takve osobe treba suočiti s njihovim invaliditetom, i ako im se zaista želimo pomoći, gurati ljubav prema rani i poticati ih da budu samostalne, ne ovisne.

Za trajni oporavak od energetskog napada važno je očistiti stranu vibraciju napada iz svoga polja, iscijeliti štetu bio-energetski, prepoznati razloge koji se vas doveli u tu situaciju, prepoznati koja je vaša vrsta nesvijesti (usnulosti, neprobuđenosti bića kao kod Snjeguljice, Trnoružice isl.) dopustila takav razvoj događaja (Snjeguljica dobrovoljno pojede jabuku, Trnoružica se sama ubode o vreteno). Ako je to iskustvo napada bilo snažno, koji ste proces inicijacije upravo prošli u životu? U plemenima inicijacija uvijek podrazumijeva prijelaz iz jednog životnog razdoblja u drugo, podrazumijeva rast, a ne pad. Pali jeste energetski, ali to se da sanirati, no koji je put rasta, a ne put kukanja, o čemu učite?

Također, ako je ta vrsta energetske blokade bila duže prisutna, važno je dati si vremena za oporavak, polako i usmjereno kao kornjača, korak po korak doći u svoje prvobitno stanje, bez izhitrenosti, a ako je inicijacija potpuna stiže se i na stanje višeg energetskog nivoa nego ranije, šire perspektive, mudrije i plemenitije, a vrata prema vašem cilju počinju se otvarati spontano i jedna za drugim. Dobar simptom provjere da ste počistili posljedice energetskog napada jest da oni isti zavidnici koji su vas peckali dok ste bili izvan svoje životne snage, su sada odjednom iz vašeg života nestali ili se ne usuđuju tako ponašati. Iako to nažalost nije garancija, neki su ljudi jednostavno nepopravljivi, ali to je njihova stvar, ne vaša!

U slučaju da u svom životu nikada niste primijenili nijednu učinkovitu metodu rada na sebi i čišćenja, moguće je da se ne radi ni o kakvom ciljanom energetskom napadu, već o trenutku kada je kucnuo čas da se svoj život ipak preispita iz bitno različitih perspektiva, i to zasukanim rukavima, predano, srčano i redovito, a ne pomodno, povremeno i plitko. Nerazrješeni obiteljski odnosi i zaglavljenost u zatrovanom kolektivnom društvu kakvom pripadamo zadaju često i gore simptome od energetskih napada inspiriranih zavišću, planiranim sabotažama, crnom magijom ili urocima.  

Trla baba(roga) lan da joj prođe dan! Snjeguljica se probudila, tek nakon što ju je stara tri puta otrovala; Pepeljuga je sparila dva i dva (cipelicu i stopalce), Trnoružica i cijela njezina usnula okolina se probudila (čitaj: kolektivno polje se budi), Matovilka pobjegla iz dvorca kosom koja pamti sve (čitaj: memorija životnog iskustva koji smo spremni prihvatiti, integrirati i popesti se, rasti tim iskustvom, ne zatočavati se). Zavist je isparila živinim parama, bol je zacijelila, Joséphine vječno pleše, a Živa je živa, kao netko predivan, autentičan i sjajan, srebren, kao Freddie Mercury, kao Ti, da ti, Ti, ti! Živo zlato. Čestitam! Sad samo još da živiš dugo i sretno, u vječnom neugasivom predivnom gromoglasnom smijanju u trenutku spoznaje uzimanja života previše ozbiljno.

Freddie Mercury, fotografija preuzeta s https://www.crfashionbook.com/celebrity/g24075528/queen-best-style-moments-vintage-freddie-mercury/?slide=4      

*NAPOMENA: Sve slike pored ne kojih stoji izvor preuzimanja preuzete su s Facebooka i izvor mi je nepoznat.         

      Bosnia, 2016

 Slovenia, 2018

Geopunctural circle, Vogrsko, Slovenia

Please follow the link
The Perspectived Text

The Riddle of the Eye and the Subject
Edward Hopper’s paintings immersed into analytical perspective of Roland Barthes

Translated from Croatian by Marijana Pasarić

Toliko je lijepo.
Toliko.
 Zasljepljujuće lijepo.. zasljepljujuće.
 Zapljuskujuće.

Pucketao mi aerosol po licu dok sam tamo stajala, prodiruća svježina svjetloplavog zraka, koprenasto svjetloplav zrak, kroz koji prolaziš rukom polagano i željeno. Moj dom, pogledaj ga, sastavljen od zraka i vode i svjetla i mene.

 Moj dom, odahnula sam.


Utkala sam rečenice prozirnim, da ih čuješ. Da čuješ moj glas kada misliš da te nema, utkala sam svileno, vodeno prelijevajuće, nepostojeće. Tvoja su pluća puna svjetloplavog, stijenke se razabiru svjetlošću. Tvoja su pluća isparavanje i pretvaranje u nevidljivost svjetloplavog mora i zraka, u horizontu koji je akvarelno nedoticiv. Mi smo zračno more i vodeni zrak, volimo te svojom spojenošću. Prelili smo se preko linije koju dotiče oko, gdje se oko utapa neslućenoj pretpostavci. Mi te dodirujemo, mi te volimo.


Udahnula sam i more i zrak jer sam vjerovala da stojim na obali

... jer jesam stajala na obali, jer bila sam tamo, udahnula sam vašu svjetloplavu ljubav, vašu spojenost u aerosolu, vaše doticanje, vaše obuzimanje slike ispred mene, oko mene. Obujmila sam vašu svijetlu ljubav, nehotice, plućima, nenamjerno, naivno; obujmila sam je svojom najvećom naivnošću. Skupila sam svu preostalu naivnost koju sam mogla naći u utorima tijela, na mekanoj koži, pokupila sam je u tri obrtaja. Kao maslac. Samo naivnošću sam tamo doprijela. Udisala sam nestali horizont, isparen u mojim očima, pucketav i svjež i prepun mira.


Jutrom koje je nestalo, došla sam. U dlanovima sam nosila kristaliće soli koji znaju pjevati. Znaš, noću, oni pjevaju. Otvaraju se u dlanovima i struje pjesmu prema tihom, dubokom noćnom nebu, pjesma je rasprostrta i dotiče površinu mora s površinom neba. Pjesma je razlivena u mekanom glasu kristala, treperi prema granici tvojih prsa, zdjelice i nogu. Ona je u liniji koja te odijeljuje od zraka, liniji za koju si zamolila da bi mogla čuti taj glas. Slan i mirisan, sa spokojem u svježini. Svježe je onda kada postojiš, svježe je, lagano, u raspjevanom vonju destilirano.


Volim te, ljubavi moja, morem odjevenim u zrak. Volim te svjetlom koje može ugledati, gledati, prepoznavati. Kapljice aerosola slobodnije su od života koji je odlučio da raste, da se raduje. Rastače se rasprskana voda sretna da postoji, samo da postoji. Volim te svojim stopalima kojima ocrtavam tlo, svoje tlo. Moja stopala su puna pijeska i ne vide do visokih zračnih litica gdje ti obitavaš. Stopala gužvaju mokri pijesak, znajući toplinu bijele stijene i radost bijele stijene.


Ja te poznajem, ja te prepoznajem, neoblikovanu u svijetlom danu, prisutnu, ponesenu, svepostojeću. Volim te najtišim glasom svojih pluća, dahom prepletujućim mirisom, dahom koji poziva na plimu. Zasljepljujuće si lijepa, postojanje se iznenadi kada živi tvoj život.

Some weeks ago, I witnessed, at Croatian-Slovenian border a mild act of what would belong to “Banality of Evil”, by Hannah Arendt. I witnessed a very unimportant event, almost an everyday circumstance of yet another uninformed driver passing through Slovenia. I was sharing a ride with a driver from Europe, driving through Slovenian highway, who was stopped at the border for not having a vignette (The vignette is a tolling sticker that enables usage of Slovenian motorways and expressways during a limited time period to all drivers of vehicles whose maximum permissible weight is up to 3.5 tones., description taken from official site of DARS d.d.). Driver, according to my experience was obviously an inexperienced driver who hasn’t informed himself about the tolling system of Slovenia.  I didn’t doubt his honesty at the border crossing for he was very surprised and disturbed when he found out that he must pay 150 EUR fine at the spot. Being uninformed in 21st century has its price. His documents were taken away from him and he would receive them only after he pays the fine. Without a driving license he cannot continue his journey, and without an ID for sure he cannot cross the Schengen border with Croatia.

--- while writing, I am using the impersonal form of writing – a passive form in English his documents were taken away from him, obviously for no reason, cause that is the way something is simply done in writing, that is a proper way of informing in many languages, that’s a norm prescribed by the expository style of writing ---

In reality, the documents of the driver couldn’t just jump out from his wallet, jump out there in the place of the great Unknown. When you work with children, you start getting it again, cause they ask you, Why? Or How?  And the story can’t continue without an answer, or developing another story from an initial story.
So WHY and HOW did those documents jump out of the wallet somewhere out in the unknown Universe.

The European driver handed his documents dutifully in the hands of fine lady working for DARS, a Slovenian state company that is in charge in tolling system of Slovenia. The lady employer of DARS was very kind, although the driver obviously was very upset by the fact that there was no easily visible sign that anyone using Slovenian highways is obliged to buy vignette. The lady even agreed with him trying to soften his growing anger caused by a belief of injustice. There was no visible sign! How could I know?, he almost yelled. I understand you mister, but these are the rules and I cannot do anything about it., said the DARS lady. You will be given your documents back after you pay the 150 EUR fine.

--- You will be given. ---   instead of --- I will give you back the documents. --- for it is the lady who has the documents, who is entitled to (somebody obviously must have entitled her too) take and return the documents. ---

So this everyday drama through which DARS is collecting money from ignorant drivers went on for some 30 minutes until the driver finally gave up, paid the fine and drew away.
The DARS lady employer was kind up to the moment she got irritated too, using the very well-known discourse of many working at similar positions: Mister, you are complaining to me in vain, because I have nothing to do with making up the rules. You are free to write a complaint. I have absolutely nothing to do with it.

She has absolutely nothing to do with it.
The same way the driver had nothing to do with his inexperienced act of entering a highway without informing himself on time.

In good old times we had highwaymen; today we have taxes and tolling systems. In good old times, if someone robbed you; if a highwayman robbed you and he or she was caught, he or she would be responsible for the act of crime; later on punished or killed.
But the injustice of fines in a tolling or tax system cannot be punished or killed.
And all those working in that system are highly NOT-responsible for the money they are collecting from the travelers.

I was irritated on the other hand, from both sides, drivers ignorance, and Lady employer’s indifference, and tried out a little trick while translating free of charge and informal for the lady and for the driver – yet fully responsible for my translation! And fully responsible for the act of provocation I did to see what would happen. After the driver paid the fine, while receiving a receipt, I informed the DARS lady that we are planning to write a story about this event in the newspaper. In that very moment, the DARS lady changed her behavior completely, yelling at me as a threat: I give you no permission of publishing my name in public! If my name ends up in newspaper I will sue you! There is my name at this receipt and if you publish it, I will sue you!

I, the irritator, responded:
But how, if you are not responsible for what is being pursued here, Mrs. XY, I read her name from the receipt. It’s just a name and you’re only a worker, you said it yourself so many times. You have absolutely nothing to do with how DARS is charging fines, you’re only stopping cars, taking documents and collecting money. You have nothing to do with it, indeed. You are not, by your will, part of the action that seems suspicious from another perspective, and maybe even from your own perspective. You are kind and full of understanding and you are just working here. I wish you a good day Mrs. XY,, for your task is not easy at all! I understand you!
 
In comparison with so many others, we can consider ourselves lucky that we could cross the border at all.

You’re lucky as long there is someone unluckier than you; that will say, someone who was made or even born unluckier than yourself. This situation with DARS is actually ridiculously unimportant even to be mentioned. Still, it carries something universal in itself for many border crossings: that someone tells you what to do and what not to do. State borders are the best places for the demonstration of power. And this power, as a very abstract phenomenon in its essence, channels through all those individuals who have absolutely nothing to do with it, those individuals who are performing the power consider themselves not be the source of the rule they are performing, or the source of the power. They claim not to be having any responsibility while being directed by a certain rule as puppets without further influence. They are equal to machines that receive a certain input and create an output.

Similar to family separations in USA; there is a puppet at the border crossing who has to separate a child from a parent, puppets who have to use their hands and engage their body musculature and the central nervous system in order to take the child from a parent who is crossing the border without a permit. And we will read the news: Children were taken away from their parents.

--- A certain individual separated families having absolutely nothing to do with it. ---

An individual diligently following the given task. The given task, more precise put, the task another individual passed on to him or her, from a puppet to a puppet. No responsibility at all of grabbing a child and driving it to many unknown districts where they have been kept for months. A cruel act, an inhuman act, an act of crime, an act of evil, separating a child from a parent, legalized from the state. And some individual puppet did it, without any problem, as Hannah Arendt put it, through thoughtlessness and inability… to think from the standpoint of somebody else, another ordinary bureaucrat or an ordinary performer of rules, normally performing a given task without questioning it.

Recently on Facebook this photo popped out. A photo of special troops of the state Brazil moving the Kayapo tribe from their ancestral territory.

This photo captured very clearly a young police officer performing a given task, removing people from the land that according to law of Brazil obviously doesn’t belong to them anymore. I am stunned by the clarity of this young man’s face.  I am sure if someone sues the state for deportation of Kayapo people from their land, this young man wouldn’t have absolutely anything to do with it. His personal decision that he will be recruited for this job wouldn’t play any role whatsoever. Although his hands were crucial in taking away a Kayapo person from the land, his body musculature and his will to use his body musculature in exactly the way which would result that not a single Kayapo tribe member would be standing on that piece of land anymore.

 The clarity of this photo captures me!

The clarity of this photo captures me through the clarity of the young men’s personal responsibility in the same way the photo captured the young man in his personal decision to support the given order; the order someone gave him. The clarity of the photo is the clarity that a personal responsibility is equal to responsibility of a highly ranked individual who created the rule; is equal to the responsibility of the communion and is equal to the source of the power. The only difference is that capturing the young man (or any other individual system puppet) as it used to be done with highwaymen, wouldn’t solve the whirling source of power wrapped and supported with violence and terror. The abstract power beyond you and me. The power you serve to. You and me, only ordinary thoughtless highwaymen, bureaucratic highwaymen, servants, mechanisms and well programmed puppets are channeling the abstract notion of power through a violent act. We will be living lives knowing the power is not in us, and will spend lives chasing that power which is out of us, somewhere out and will be playing power games and will be trying to capture the power. To capture the clarity of power. The closest we can get to that power will be only by identifying ourselves with the power, and the definite proof for that will be that under us in hierarchy there are many individual puppets who have absolutely nothing to do with source of the power. The source of the power which, by some chance and through many acts of violence, treasury, societal vampirism and deceits has been borrowed to us – borrowed to the picture of us, the picture of me, to self-notion, to our identification.

In that moment I am the one who has captured the whirl of the power, I am Hitler and Staljin and Mao Tze Tung, and The Young Man from the photo. I am the One! I am responsible! I have the power! I! The power is mine!

The picture of power as a picture of threat and welcoming death, the photo captured while I was performing, it is I, The Young Man and my hands that separated the children and parents, pulled the triggers, moved the tribes, killed, enslaved, raped, made the rules. We are the same. We are all caught in one photo. The responsibility is only one. The clarity of responsibility is only one. And that is an individual one, a personal, that one which has absolutely everything to do with what I have done and what I have used my body for and my hands and my legs, my eyes, my mouth, my words and occasionally, my own driven thoughts.

The photo captured me the same way I captured the people from the tribe. I am the One. I am responsible. And You! You are responsible too! You!


--- while writing, I am using the personal form of writing driven occasionally by my own thoughts ---

More on Kayapo people: http://www.kayapo.org/index-3.html

Promatram tu gospođu, svoju liječnicu koja je poklonila svoj život zdravstvu i to zapravo, Zdravstvu, s velikim Z, koje stoji iznad nje poput božanstva i čiji je ona sveti kanal, savršeno ugođena o svetu frekvenciju Zdravstva, kao vrhovna svećenica koja namjesto zlatnog oltara raspolaže mrežom pravila s reminiscencijom na ono što se nekad nazivalo liječenje.

U čekaonici liječnice obiteljske medicine nas je troje. Jutro je, još neobloženo prehladom mrzovolje.  Gospodin u gripi, gospođa koja čeka upis povijesti bolesti na temelju koje će joj se izdati nova uputnica, i ja, koja čekam niz uputnica za predoperativne pretrage. Čekaonica je ugodno prazna, gotovo prozračna, s još mladom strpljivošću njezinih sudionika. Za čekaonice uvijek ponesem roman, on više služi kao varanje vlastite pažnje, vrsta zaštite od zamornosti čekanja i tragi-komičnih razgovora ili svađi oko toga tko je na redu, tko samo treba kod sestre, a tko zaista kod doktorice.

Naša trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja zajedno marširamo kroz sadašnji trenutak punih 20min. Najednom, čekaonica postaje gušća i uskomešanija. Razgovori zdravstveno domaćeg tipa iz ordinacije, koji strše u uši otkako sam sjela, jače udaraju po mom romanu, a moja zaštita pažnje pada na očigled. „Da, da, tako je i naša znanica preboljela moždani, oporavljala se na Merkuru, koristila je... recite doktorice, samo jedanput printati?

Ja padam vlastiti test, gospođi do mene: „Oprostite gospođo, kada ste vi stigli?“ Gleda na ručni sat, „Ima sada već preko 40 min, a bit će skoro pauza sada. Netko je unutra, bit će ozbiljno, ali dosta su dobro raspoloženi za tako nešto.“ „Jesu, jesu, malo su raspričane, dobra atmosfera, valjda ćemo stići na red.“ Gospođa će potom: „Ma ja imam neku bol u uhu pa su najprije rekli upala, pa su me slali u Suvag pa nosim povijest bolesti da upiše pa će nova uputnica... A, hoće dijagnozu. E. A kad mi daju dijagnozu šta ću ja s s tim? Meni je bol ista imala ja dijagnozu ili ne. E!“

Ja dolazim na red, već s ustuknutošću i spremnošću da mi moja liječnica opće prakse najprije po ritualu računa indeks tjelesne mase iako me poznaje već 17 godina. Najprije sam vjerovala da je riječ o zabrinutosti ili o dugotrajnoj amneziji na moj izgled, ali sada sam već poprilično sigurna da dotična doktorica, kao osoba korpulentne građe ima pravi problem s mršavim ljudima i da joj je to gotovo rasistički neprihvatljivo. Svaki svoj pregled, koji se srećom događa isključivo kada trebam neku uputnicu jer za drugo nema smisla posjećivati ovu ordinaciju, počinje zgražanjem na moj izgled i pokušajem stavljanja mene u poziciju da se ja moram opravdavati što sam vitke građe. Poput, ispričavam se, uvažena liječnice, na svojoj genetici i brzom metabolizmu, ja sam, znate, mršava osoba i to, znate iako je na specifičan način društveno neprihvatljivo, pogotovo u ovom hrvatskom društvu svinje, bijelog kruha, hrenovke i krumpira, ne, još jednom, nisam mršavija nego inače, takva mi je genetika, a srećom, nismo se dugo vidjele, pa ste, hm, možda zaboravili. Zamišljam da sam crnkinja. I da, primjerice, uđem, tamne kože u ordinaciju. Iva, dobar dan, kako ste, nešto ste mi crniji nego inače? Hranite se primjereno?  Ne, doktorice, nisam crnija, ja sam znate, crnkinja, takva mi je genetika. Ma znam, Iva, da ste vi crni, ali nekako ste mi crnijA (i da, to vi ste mršavijA, tamnijA, ta nepodnošljiva gramatička greška). Hoćemo vam izračunati iznos melatonina na vašu površinu kože? Nema potrebe doktorice, ja sam crnkinja, nema potrebe da računate indeks kožne mase standardizirane za bijelce. Ne, ne, Iva, ja ću vama sada pokazati.... I tako već 17 godina.

Odradim doktoricu, dobijem papir koji mi treba, zatim će sestra, inače, izrazito mršava osoba, i svake godine sve upalijeg, bolesnijeg i namrgođenijeg izraza lica, a sigurna sam da to nema nikakve veze s njenom, prirodnom mršavošću, još pri printanju uputnice opet pita svojim zabrinutim pogledom malog miša, Iva, da, baš ste mi mršavi, jojjj. Ja je samo promatram i slušam to automatizirano blebetanje koje sam slušala i sjedeći u čekaonici. U ovakvim bezizlazno dosadnim situacijama iz kojih nema van obično se tjeram misliti da nešto lijepo, pa tako mislim na svemir, prostranstva, veličanstvenosti bivanja, zvijezdi, galaksija, da kako smo maleni... Moju pažnju prekida taj blebetavi glas i u svom svemiru sjetim se Merkura i pitam se je li ondak, moja (mršava) medicinska sestra mislila na Merkur planet ili na Merkur bolnicu i jesam li u pravoj galaksiji te opet izjavljujem rečenicu, jedinu preostalu u mom zdravom razumu, da, ja sam mršava osoba, hvala na uputnici, ugodan dan, doviđenja!

Šteta je što moja liječnica obiteljske medicine (a besmislenost tog naziva mi je vrhunska i moram ga jednostavno svako toliko istipkati), zapravo ovoga puta nije primjetila kako jedino što je na meni omršavjelo, i to kronično omršavjelo je moje dugogodišnje strpljenje prema njezinim nakaradno glupim, neprofesionalnim i automatiziranim prijedlozima da me okarakterizira kao osobu, pardon kao jedinku u poremećaju. Da tablično obuhvati moje mršavo tijelo, sasvim gipko, lijepo, poletno i puno energije; da to tijelo i baš tijelo – ne, mene, prozove, bolesnim, poremećenim i nedovoljnim. Da bi prirodnu, cjeloživotnu, genetsku mršavost prozvala nenormalnom jer izlazi iz paramatera kojima ona opravdava svoju sramotne, standardizirane, robotizirane i rasistične „liječničke“ izjave. Sve u namjeri da bi takvo tijelo potom legitimno, legalno, i samo prema tome samouvjereno poslala na niz pregleda kojima bi moje „nenormalno“ (lijepo) tijelo bušili, mjerili, zračili, presavijali, kuckali i trajno dijagnosticirali kao bolesno. 

Tajna održivosti mog strpljenja prema ovakvoj sistemskoj marioneti kakvu predstavlja ova svećenica obiteljske medicine jest u mojem naivnom poštovanju prema njezinoj predanosti u radu, gdje je doslovno bombardirana svojim cviljećim pacijentima koji stalno traže spas u rješenjima još uvijek besplatnog javnog zdravstva. Gomila kronično iscrpljenih ljudi koji vise o sisi nefunkcionalnog sistema, koji vjeruju da će ih kružni trening po ambulantama i specijalistima koji vas upućuju od mjesta A do mjesta B prema mjestu C da biste opet došli na A, žonglirajući nepotpunim dijagnozama izvesti iz životne mizerije koja se nažalost trajno utaborila na fizičkoj razini i teško je sada nazad. Kronično iscrpljeni ljudi koji su oduvijek trenirani, dresirani, da se njihovo tijelo njih ne tiče, da je njihova bolest isključivo rezultat kemijskog, hormonalnog, genetskog, mehaničkog i fiziološkog poremećaja, masa koju se trenira da nije suštinski odgovorna za svoju dobrobit, i da na neki način ni nema prava na njega, jer onda, što onda, onda si neovisan, i da,  jer uvijek će se nešto tablično neuklapati. Masa koja postaje bagra u prepunjenim čekaonicama gdje opet iscrpljeni liječnici i liječnice se pokušavaju snaći u kaosu koje im je servirano u bolesnom društvu. Doktori koji liječe oboljujući sebe.

Moje strpljenje je postojalo prema ovom grozomornom sistemu koji je samo jedan veliki rak na raku, dok posljednjim posjetom obiteljskoj liječnici nisam shvatila sljedeće. A za to se moramo vratiti u čekaonicu. Naša spremna trojka, gospodin u gripi, gospođa i ja, skladno, neizvjesno, ali složno jašemo pustopoljinama čekanja sat vremena, malo nervozni kao i svi kauboji koji nisu dovršili svoj jutarnji konjak, kadli izlazi sestra (ne znam da li da sada napišem, ona sestra koja je baš mršava i nadam se da će se malo popuniti do sljedećeg puta, jer znam da bi to bilo dobro za nju, ja znam to sigurno bolje od nje, ma znam da je mršave građe, ali sada je zaista previše mršava, ccc). Sestra, izlazi iz ordinacije, nekim nezgrapnim pokretom i rečenicom promrmlja: „Malo traje, došao je prdtsavnk“. Tri sekunde i nestaje u galaksiji ordinacije, vrata se zatvaraju. Trojka se pogledava. Kaubojima nije jasno. Tko je došao? Prdstavnik? Predstavnik je rekla, mislim. Ahaaa, predstavnik! Predstavnik čega? Zaista ne znam. A možda imaju inspekciju? Aha, sada razumijem ovo neobjašnjivo dugo čekanje. A ne, ne, nemaju. Možda je predstavnik svemira! Da, bit će da je to!

Primamo nazad svoje čekajuće uzde na svojim konjima i nastavljamo dalje, gospodin u gripi kašlje i šmrće, a već je počeo i konj da kašlje. Srećom, vrata se otvaraju i izlazi neka žena. Galaksije se spajaju. Ahaaa, predstavnik. A to ste bili vi! Pa nije dugo trajalo, nato će Predstavnik. Trojka ne zna što bi na to odgovorila, samo složno, ne, ne, ma ni slučajno, bilo je ekspresno. Predstavnik je prodajni predstavnik. I Predstavnik je žena, dakle, prodajna predstavnica koja distribuira potreban materijal za bolesne ljude. Bolesna tijela. Poremećena tijela. Defektna tijela. Nenormalna tijela. Pitam se, je li Predstavnik uspjela uvaliti nešto za svrabež protiv ovakvog sistema. Možda neku kremu koju premažem po mozgu da ne bude više tako devijantan i bezobrazan, svašta tom mozgu na um padne!

Ukazanje Predstavnika razdvaja našu složnu trojku i gospodin s gripom silazi s konja i ulazi u ordinacijsku galaksiju. Zatim gospođa. Sa smiješkom se pozdravljamo, držale smo si stražu i tapšale svoje konje za trku. I onda ulazim ja. Ova galaksija je već predvidljiva pa ovaj kozmički jahač samo slijedi ritualne korake. Najprije ritualno nagovaranje mene da pristanem na to da mi je tijelo poremećeno, malo se navlačimo, po starom, ona mene za moje isturene kosti, ja nju za špek, i klasičnim ignoriranjem manevara koji su jeftini trikovi za prodaju sistemske magle, i tako, gotovo simpatično prolazi prvo pouluvrijeme. Kao prava majstorica borilačkih vještina, bez obzira na nedaću i svu kozmičku prašinu koja se digne, uvijek imam na umu svoju misiju. Uputnice. Trebaš uputnice, to podrazumijeva, nema udaraca ispod pasa, kao i moraš računati na sistemsku prednost svoje protivnice, na tuđem si teritoriju. (onda mi se zbuni mozak, a pobogu, zaaašto si opet na ovom teritoriju, što ti bi, zašto opet rješavaš svoja životna nezadovoljstva manjim operativnim zahvatom, nisi se mogla jednostavno napiti, uplesti u tučnjavu, otići u bordel i probuditi se na mjestu kojeg se ne sjećaš, kao i svi pravi kauboji, ne, ti moraš u ordinacijsku galaksiju, razumnim putem, e to će te, kauboju moj, koštati zdravlja). A bit će da si ipak Indijanka jer si ideš poštenim putem i zato su te i istrijebili, a nisi računala ni tada na silovitost toga čemu se suprotstavljaš.

Kreće drugo poluvrijeme u kojem nanovo shvaćam da je ovoj liječnici izrazito iritantno kada  ti je jasno da je tvoje tijelo prvenstveno tvoje, i prvenstveno tvoja odgovornost. Kao što je i tvoj život, tvoja odgovornost, i bilo koje bolesti koje se upletu po putu su tvoja odgovornost.

Znate li vi, Iva, kako glasi definicija Zdravlja prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji? Još jedan svećenički protuargument ispucan iz slijepog kornera. Najradije bih odgovorila, živo mi se fućka za tvoje sistemske definicije kojima programirano obezvrijeđuješ život i kojima zaključavaš ljudsko biće u kontejntere svete Institucije kojoj tako pokorno i stupidno služiš. Moj odgovor je, ne znam, i nije mi potrebno da znam definicije koje nemaju veze s mojim životom i mojim kriterijima. Uzaludno izgovaram, što kažete na životnu ispunjenost i unutarnju svrsishodnost, i kroničnim gubitkom iste ovdje u društvu, što kažete na epidemijsku depresiju, anksioznost, nasilje i nezadovoljstvo – i onda, da, moram spomenuti stres, jer to su kao neke riječi-ključevi kojima se okida programirani sistemski um poput tog s kojim imam posla, stres, stres, uvijek pali Stres – da, što sve uzrokuje stres koji oslabljuje sve organske sustave, nekad trajno ruši imunitet i oboljuje čovjeka? Uzaludno, uz njezin marionetski program uključuje se i liječnicin svećenički ego kojime mora pošto poto održati svoj pijedestal u hramu Zdravstva, a ja sam stupidna jedinka pomoću koje će spasiti svoj status. Ne čuje. Govorimo druge jezike, a o diskursima da ni ne govorim. Galaksija do galaksije, suzdržavam se od svjetonazorskog pokolja. Trebam uputnice. Upornost nagrađuje svakog majstora čista srca, kada se najmanje nadaš. Kadli:
Iva, znajte da je zdravlje vaš najveći kapital.

Zastajkujem. Gledam, šutim, slušam. O, narodu nebeski, tko ima uši da čuje, neka čuje!!!

Ne mogu vjerovati što čujem, većina nas ne može pa ni ne sluša, a svejedno čujem, događa se, uistinu se događa: oh narodu nebeski, svećenica je gola, ona je gola, evo je stoji za oltarnim kompjuterom usred svoje matrične galaksije, namješta si naočale, postojana u matrici, iluzivnom hramu lažnog reda i sve to –  gola, prozirna, transparentna, lako čitljiva, tabloidna, žutotiskovna! To se događa, o, klikći nebeski narode, klikći:

Liječnica ubila samu sebe jednom običnom kupoprodajnom floskulom.

I tako, da, trebalo mi je dugo, priznajem, moja je galaksija bila suviše podudarna s matriksom, uviđam kako moja liječnica trguje mojim zdravljem. Ona me ne liječi, ona trguje. I radi to 17 godina sa mnom, a ja sam je tek sada provalila. K tome je moje mršavo tijelo s uputnicama za predoperativne pretrage pravi kapital i možda što manje kila imam za nju sam unosnija. Pa kako je ljepota u očima promatrača, tako je i bolest u očima zdravstvenog trgovca.  Nisam dobila službenu definiciju ili cjenik koliko košta zdravlje cjelokupnog organizma, a koliko zasebno pojedini organski sustav. Niti informacije o rastućim koeficijentima na tržištu zdravlja za stvaranje bolesti. Recimo da sada uložim svoj bubreg  jer mi vrijednost jetre raste, i kad krene padati da preprodam svoj bubreg za pluća pa pluća za kičmu. Srećom da sam često pehist i da takve sreće ovo biće dogurati neće.

To je ogroman kapital, budimo razumni, i dok god su zdravi, moji organski sustavi su moj najveći kapital! I zato treba ulagati u bolestan stav prema svojem biću i tijelu jer će onda tvoje zdravlje postati tuđa zadaća, zadaća sistema, tuđa odgovornost, uračunatost sistema, i na kraju, ako sreće bude i tuđe vlasništvo, vlasništvo sistema. I zato je važnije od tvog trajnog zdravlja da imaš papir koji te upućuje na novu bolest. I zato je dijete, kojeg se pita, a što ćeš biti kada odrasteš? Doktorica! Dijete koje još velikim očima vjeruje u Život, ima roditelje koji će se izboriti za njezino obrazovanje, odcrnčiti svoje do razboljevanja da dijete završi fakultet i staž spartanske discipline i konkurencije da bi bila dobar činovnik i što preglednije printala papire koje ljudsko biće šeću zagušljivim institucijskim hodnicima, i gomilaju posao farmaceutskom biznisu, kao i da održava na životu onoga što nazivamo „zdravstveni sustav“. Jer ovaj se zdravstveni sustav u ovoj zemlji održava na zadnjim tračcima životne sile koju ubrizgavaju liječnice i liječnici, medicinske sestre, bolničari i tehničari i tehničarke koji rade prekovremeno i uspijevaju vidjeti preko tog svetog zastora zdravstva koji razboljuje ljude, masu, bagru. Koji te upozoravaju na nepotrebne preglede, ili na sistemsku zakržljalost, koji imaju imalo dostojanstva koje je ostalo u njima kroz kritički stav prema onome čega su dio. Ovaj je kozmički jahač visoko alergičan na sve vrste činovnika i činovnica, izvršitelja i izvršiteljica i izvukao se za dlaku pored te činovničke konjice pravila kojima se pokušava omeđiti, obezvrijediti i kupoprodati nečije postojanje.

Kao pravi zen majstor nisam likovala nad svojom pobjedom (samo malo, priznajem, nisam ni ja od taštine cijepljenja, ali ionako ovo je bilo zabavno samo meni) , kaubojski sam hitro uzela uputnice, zaželjela ugodan dan, osedlala konja, pojurila u dan  i pustila da se moja liječnica nasiše svoje vlastite kapitalističke krvi na svojem svećeničkom činovničkom oltaru Zdravstva s velikim Z.  I sve to –  gola.

Također napominjem da kada jednom zauvijek izbrišem program razbolijevanja koji mi je ubrizgan prvim cijepivima i gomilom antibiotika koje je prošlo kroz moje mršavo tijelo otkako sam bila dijete i zeznutom činjenicom da sam ono što se naziva „doktorsko dijete“ i nakon niza godina skidanja s te droge zvane Zdravstvo, ostali su mi ovisnički repovi, recidivi upiranja pogleda prema medicini kakvu poznajemo. Jednom kada zauvijek uspijem izbrisati taj program napravit ću najveći tulum koji je viđen na ovim prostorima, sjajan, šljokicav  i na disco koturaljkama. Obećavam. Do tada, držite mi fige.

                                                                            I.
Optužili tog ponedjeljka ujutro Werthera što si je vlastitom rukom okončao korake, pošao na vječne konake. Jer to je bio stil toga vremena, ispod manšeta, nosio se nožić za podrezivanje žila i visoke crne jahačke čizme na tamnoplavi kaputić. Moderno je bilo rušiti se u nesvijest i unezvijeriti se, dlanom pokriti čelo pa spuštati pogled, preneraziti se. Oduzeti si život je bila pohvalna zadnja kitica uvezenog soneta, završni akt, razlog za počinak.

                                                                        II.
Otpustili tog ponedjeljka čovjeka koji je došao na posao 7 tisućiti put za redom, praznog stomaka, s rupom u postojanju, bez džonova kojima bi se hvatao o tlo, da zna da se tlo pod nogama ipak ne gubi. On je svako jutro, posljednjih 7 tisuća nizova, kopčao dugmad na tamnoplavoj uniformi, ne bi li mijenjao svjetla semafora, ona koja pokazuju početak zatim kraj, i lijeva i desna skretanja, te strelice u nedogled. Otpravili su čovjeka pohvalnom kuvertom i kiticom cvijeća, kao završni akt, razlog za počinak. Čovjek se istog ponedjeljka uvečer pridružio Wertheru u vječnim konacima ponijevši i svoju rupu u postojanju u tamnoplavoj uniformi.

                                                                        III.
Čuo o tome običan prosjak, onaj koji nema ni za prosjačku čašu, tog ponedjeljka ujutro, da je u tim Wertherovim konacima grijanje uvijek uključeno, da ima i topli doručak, dapače tri obroka dnevno i da je nadnica niska, ali redovita. Pa odlučio i prosjak poći za čovjekom u tamnoplavoj uniformi, izuo čarape prije nego što je zakoračio u ledenu rijeku, iz poštovanja i predostrožnosti jer bojao se da će ga i tamo odbiti zbog luknje na čarapi i vratiti ga onamo otkuda je i pošao. Bos i prepun nade oduzeo si je život s vlastitim prosjačkim štapom, ali uz rastući entuzijazam, neiskusno i ishitreno, oduzeo je prednost prethodnom čovjeku na semaforu, desnom skretaču, čija se strelica upalila najprije. Prosjaka optužili za prometni prekršaj, zabranili mu oduzimanje vlastitog života nazvavši ga samoubojicom početnikom. Očajnog, tog istog ponedjeljka predvečer vratili ga na isti ulični kut, on je pokrio čelo i spustio pogled i  bos se srušio u nesvijest.

                                                                          IV.
Tipkao je cijelo jutro čovjek koji je mrzio svoj posao. Tipkao je precizno, daktilografski  i u roku. Volio je tipkanje jer je znao da je sa svakom tipkom njegov život tamo kraći i da se smanjuje prema kraju. Život mu se skratio na svega nekoliko radnih dana, uz beneficiju za svaki ubijeni radni sat. Njegov ubijeni radni staž sada je već iznosio dovoljno tipki da će mu se sa sigurnošću uskoro oduzeti život! U tom je uredu uvedena norma od određenog broja tipki kojima se zaslužuje razlog za počinak. On je u uredu bio daleko najbrži daktilograf! Svakodnevno bi, oprezno i s ljubavlju uzgajao svoju mržnju da mu pomogne u ključnom životnom času. Peglao ju je najprije polako pa slagao s punom pozornošću o naslon svoga stolca. Taj se čovjek toliko radovao svojem ubojstvu koliko je i precizno mrzio svoj posao, pa što je pomnije tipkao, njegova je radost postajala veća! I baš zato što je toliko već istipkao i najbrže tipkao, njegova je radost hitro narasla i poništila njegovu mržnju. Shvativši to, tog ponedjeljka ujutro, posve šokiran, da sve što je do tada gradio više ne postoji, čovjek je ostao na mjestu mrtav.

                                                                            V.
Njih dvoje su plakali svakog dana. Bili su najuvjerljivije najnesložniji par u gradu koji se najviše svadio i najčešće i najžešće. Ona bi mu prigovarala zbog frizure i to što nije došao na vrijeme i što joj nije kupio kiticu cvijeća ili zakopčao dugme na tamnoplavoj košulji... On ju je optuživao za preizazovnu šminku i to što se tog dana ipak nije malo uredila kad su išli njegovim prijateljima, a ona mu je rekla, pa to je bio ponedjeljak ujutro!, i da tko se još uređuje ponedjeljkom! Jer to je bio stil toga vremena, da se ne sređuje početkom tjedna.  Jer ti ponedjeljci, kad god da bi pali, bili su nizašto, dobri samo za samoubojstvo. Njegovi prijatelji poklonili su mu knjigu, o nekom slabiću, mlakonji, papučaru koji se ucmekao zbog neke trebe jer s njom nikako nije mogao izaći na kraj. On svojim prijateljima nije govorio da plače s njom svakog dana i da bi on nekad uradio isto. Sjetivši se toga, nekako se smekšao i  istog ponedjeljka navečer kupio joj kiticu cvijeća, neku zbirku soneta i čokoladu. Toliko se udobrovoljio da je po putu nekom prosjaku dao koju kovanicu i strpljivo čekao na semaforu. Kad je stigao k njoj, ona je polukiselim smiješkom prihvatila darove, rekla, ajde ajde, hvala... Onda joj je ispričao o tom nekom jadniku iz knjige koji si je oduzeo život. A ona je na to uzvratila, ma o kakvom jadniku govoriš, pa to je bio Werther, i on je bio osjećajan i sve je duboko proživljao, a ne ko ti neki luzer, ti si daleko prepovršan da bi se i počešljao zbog svoje žene, a kamoli da se ubiješ za nju! Njemu je to toliko dignulo tlak, da je demonstrativno napustio stan. To je bio definitivni prekid njihove veze i od tada si više jedno drugome nisu oduzimali živote.

                                                                        VI.
To je bilo njegovo prvo samoubojstvo. Bio je vrlo uzbuđen, pa nije to nešto što se događa svaki dan! To je sasvim svečana prilika i svečano se čovjek treba odjenuti. Zato je otišao u specijaliziranu trgovinu za samoubojstva imena „Wertherovi konaci“ i tamo namjeravao pribaviti sve što mu treba. Rekao je sam sebi da na tome sigurno neće štedjeti pa kol'ko košta da košta. Hodao je između polica i birao redom, uh te krasne modre baršunaste cipele sa svilenim vezicama velike otpornosti koje mogu poslužiti i kao omča za vješanje, ajme sjajno, „a must have“, sucidalno donje rublje s velikom moći upijanja, uuuu paleta otrova u malenim bočicama s pozlaćenim čepovima, posljednja instant večera, kako dosjetljivo! Noževi, nožići, sablje, sabljice, sve u setu zapakirano celofanom , neprobojnom, koji se može više puta koristiti. Šarene plinske cijevi za auto, za stan, prenosive i fiksne, plinske pećnice koje su ujedno i radio-aparati pa mogu slušati svoju najdražu radio-emisiju za svoje prvo samoubojstvo.  Plin po izboru, parfemiran. Spomenar – moje prvo samoubojstvo, svakako i dnevnik za vođenje dnevnika, nego za što drugo. Polaroidna kamera, pocinčani selfie-stick, kviz o najpoznatijim samoubojicama, datumima i mjestima, uputstva za tvoje prvo samoubojstvo u digitalnoj verziji,  daljinski za digitalnu verziju, uputstva za daljinski za digitalnu verziju Uputstava za tvoje prvo samoubojstvo, kao i brojalica za oduzimanje života:
Jen' dva tri oduzmi život sad si ti!
četri pet šest prenesi svima radosnu vijest
sedam osam ne znam više tko sam
devet deset mučan taj je život, spreman sam na reset!

I onda sam ih ugledao, izdaleka, sjajeće i besprijekorne....srebrne manšete... Manšete!!! Pa to je... pa to je... prava pravcata replika Wertherovog odijela, s čizmama i košuljom i tamnoplavim kaputom i jahačkim hlačama!!! To je san svakog upućenog samoubojice. Ipak, želim li okončati kao nečija replika? A vidi, tu je i tip puške kojom se Hemingway prosvirao. Onda sam rekao samome sebi, DA!, kada si oduzimaš život, učini to u maniri najvećih. Sa svim svojim dragocijenim artiklima, tog sam se ponedjeljka ujutro uputio prema blagajni , da bi blagajnica na moj užas ustanovila da mi je bankovna kartica blokirana. Nije mi preostalo ništa drugo nego da smjesta padnem u nesvijest. Uostalom, to bi i Werther uradio. Sve je ostalo povijest.

I love dandelions. You can add them to your salad. Put the yellow flower in your hair.
Treat skin problems with the milk from their stalk. They grow everywhere.
They are simply lovely, not demanding flowers, offering their beauty for nothing.
Blowballs.
They grow blowballs, seed heads. The favourite image for many striving or proposing “freedom”, letting go, restfulness, levitating serenity, lightheartedness, airiness.

You blow a blowball, and then the seeds fly graciously all over on a meadow under the fractured light. Optical phenomena. Like travelers. From their photos, often perceived as easy-going, leading a “catch me if you can” life-style, with their laughter tattooed on their faces… Brave or bold, carefree or heedless, happy or unaware, curious or stupid, bunch of blowballs, advertising their lives for nothing. ((While writing I’m trying to squeeze in somewhere the following sentence: engaged traveling is life relieving and a fastest way to get rid of your most resistant flaws.))

Honestly speaking, while traveling, I think my life was often spared thanks to the gateway of a blissful ignorance. If I knew what was all going on around me, I would have never left my doorstep, not even to get a loaf of bread. And that is what is going on in the heads of many of those who dislike traveling and fear for you who is traveling. A cartoon should be made from the created scenarios of your “loved ones” who diligently fear for yours everyday life while you’re away. It would be a mission-impossible-horror-thriller-animated movie, in which if you still haven’t been chopped out by a rusty tool or hit by a truck; a piano falls on your head at the street from the 11th floor eventually, which is good because you have already been infected by a deadly, unknown virus along the way.

What I have experienced is that the most of the people, sort of following your journey, miss, is that a dreadful experience you might pass on the way is you yourself and how you will get along with those who you’ve met on the way and how you will tangle your emotional roll coasters and how you will balance your physical and physiological energy throughout the journey, and how you will treat your prejudice you carry on with the suitcase or a backpack, along with your occasional stupidity, naivety. How to understand that sometimes the good natured attitude can lead you to truly problematic situation and then – in which ratio you should calibrate your open-heartedness and your healthy boundaries knowing that you will be staying at the certain place with certain people and their characters and their habits and their direct or indirect expectations and their family relationships, partner relationships, and overall atmosphere in the house, place, village, city, county you will be staying at.

Travelers rarely write about these issues on their journey because this is rather an intruding thing to do. Cause you reveal. Others and yourself. You reveal that travelling is often not at all cozy, relaxing, and sometimes not at all fulfilling, and can become very disturbing, heavy, bringing huge unease. Travelers blogs indulge mostly in how the others that they have met live, dine, consider and look like, but do not indulge in the narrator, themselves who can go through truly humiliating stories. And that – how, while travelling, one should learn to develop hard skin and when to apply it…

Travelling often requires superficiality and demands a superficial communication. This is often the only “way through” when it comes to encounters with scammers, conflict prone, impulsive, authoritarian, control freaks, offensive or easily offended and sneaky people with whom you want to part in a “civil way” just in sake of you having breakfasts you want to remember of. That’s how you “learn to behave”. This is what is often to be endured by your short or long term unknown hosts. You end up in someone’s home, house where there is always a set of agreed and disagreed (but sometimes more important) rules of the house and the energies that members of the family are dived in. You’re welcomed at someone’s house and you’re about to knock at their “family field” and live under the current atmosphere roof, which might be healthy or unhealthy. Mostly combination of both, cause we are all just humans belonging to a rather unhealthy civilization.

And, as a traveler, a guest, or a worker, volunteer, call it whatever, when staying at someone’s place longer than a day, you’re dealing with the coziness of your habits which might clash with someone else’s, with attitudes, tastes and distastes, sense of humour or a lack of one, sometimes even envy and often many doubts. This is as well what is to be found in a “travelling rose garden”, although not expected, or predicted. People’s characters deserve a sentence “not in my wildest dreams”… But people are people; the only way to love people is to accept them. Though job for a relaxing journey, isn’t it?

The only thing on my travels that I found really troublesome is the viewpoint I got towards different cold-heartedness, which flourished in people’s hearts, characters, habits, attitudes, comments or that “talkative-transparent” silence. The hardened skin of individuals I’ve come across legitimated inside of personalities and different roles people are stuck in, belonging to families petrified in weirdest combination of fixed roles and behaviours which pushed the intelligence necessary for kindness, open-heartedness out of the way.

Realizing someone’s closed heart is deeply unsettling and sorrowful. At least for me. This heart might be mine as well, I'm not an exception to this statement.
Still...
Until you yourself, me myself eventually get pissed off such attitudes and freaky characters and disrespect towards people and towards everything that life provides us with unconditionally.  Closed-heartedness is an irritating phenomenon. In its core is actually a serious lack of gratitude and acknowledgment of a simple and astonishing fact that we have a life. We have a life. Life. To be alive! And that we are some weird walking beings with heartbeats and eyes and invisible tentacles who can actually sense everything outside and within and love, and be joyful, and be creative, and admire and be astonished and inspire and aspire… But no! It’s so popular to pack oneself in a tiny box of matches along with the hardened attitudes and growing animosity and die eventually in a tiny boxing piece of lifelong antagonistic matches.

When I travel I engage. I don't use camera a lot. I appreciate every encounter I had, although appreciating positive experiences is much easier, by no means! Still, long travels don't consist of just of excellent moments; they kind of imitate life which you've already been leading at home where most of the things are known. Travelling is a queen of uncertainty. It helps out in reducing the funny ideas that pop out through the trained life perfectionism and the civilized predictability. Travelling possess an intelligence of the events that occur that are serendipitous! Because when you’re not trying to pull off some joke through your rigid and therefore unattainable plans, you get rewarded by your journey. And that reward is often recognizable by serendipity – “an aptitude for making desirable discoveries by accident”, as put by Thesaurus.com.

That is so, for travelling in flow imitates life. And it’s full of serendipitous moments that just need to be recognized as such. Every nice random talk with a stranger is part of such a fortunate scenario, observing  the eyes, and soul (which is the same thing) wide open. That is real fortune. Or when someone is kind and open to share their stories with you, or when you enjoy in mutual curiosity.
Having eyes open and a free-flowing heart helps noticing and releasing very resistant flaws and everything one sabotages oneself with. This is happening throughout all those different encounters you have with nature, cities and people, positive and negative ones, that teaches you detaching. Because your life is literally on the way, just as all the places you visit are on your way… and then “that way” becomes “your way” and is constantly changing. As life is changeable, fluctuating.  Just like the weather in Sweden! Due to the constant exchange of rain and sun you get many rainbows...

To travel and to be susceptible can be very tiring when bumping into hardened human shells and common rude behaviors of which most people aren’t aware of. Still, in the end, you get your rewards. Every time after I come back home (although this seems to be changing too) and get enough sleep, I feel as if I have been showered by my journey, no matter how exhausting it used be sometimes. I still choose to stay receptive and let my journeys remove my individual surplus with the sandpaper if needed. I travel to truly meet people, meet others, meet how I respond to something that I might like or dislike culturally, socially or individually. To meet everything that I believe I am not or I am or I supposed to be, to perceive beings, to get the grips of life…  To give myself chances.

Engaged traveling isn’t an airy experience, or necessary simply a lovely pleasant experience. Sometimes you do feel like a flower, a blowball, if you woke up smoothly, or the “blowball” – the ultimate fool – thinking how stupid you were ending up where you momentary are. Traveling puts demands on you. It gives you tasks. It gives you signs. It is very life-indulging and demands you to be a responsible and sovereign individual. If you’re engaging, you get the gift of knowing others and letting them be whatever they are and stay peaceful within and under the same roof. Even being disappointed is a gift. You get the grip of what isn’t working in a certain situation, in a certain company and for you. Then you move on. And that is awesome. That you know your steps are made exactly according to your choices, that it is natural and necessary to move on all the time; that you’re not bind to anything or anyone, perhaps only still by what is left of your belief system.

I love people. I love their striving and their smiles, and their trying… In a way, more or less, I figured out, we are all trying to be better, although in very different ways. Even shockingly different ways. That is something truly universal. That grows everywhere. Just like dandelions.